Milanovićev reizbor došao je u najgorem trenutku

Još prije više od godinu dana vrhovni zapovjednik britanske vojske, general Patrick Sanders, izjavio je da Britanija mora obučavati i opremati 'narodnu vojsku' pripremajući se za eventualnu mobilizaciju u slučaju ugroze. Upozorio je Britance da se trebaju pripremati za vojni sukob koji po veličini nije viđen od 2. svjetskog rata. Zbog čega svi građani moraju biti trenirani i opremljeni kao jedinstvena 'narodna vojska'. Po njegovom mišljenju ruska agresija na Ukrajinu znak je što nas čeka u budućnosti, uz napomenu da se moramo prisjetiti lekcija iz bivših ratova prije nego postane prekasno: "Ne smijemo dopustiti ponavljanje istih grešaka iz prošlosti jer je razvitak situacije u Ukrajini dokaz da se rat može proširiti na druge dijelove Europe." ('The Sydney Morning Herald', 25. 01.20 24)

Nakon ruske agresije na Ukrajinu na sličan način su reagirali svi ozbiljni i odgovorni vojno-politički dužnosnici zemalja od Finske preko Baltika do Turske, zagovarajući značajno povećanje ulaganja u obranu i pripremu svog naroda za opasno desetljeće koje je pred nama. U koje nas vode populistički lideri što dolaze na vlast u sve većem broju država i promoviraju grabežljivu politiku pretenzija i sile u odnosu na manje, uglavnom susjedne zemlje.

Milanovićeva obrambena strategija

U ovom vremenu napetosti i neizvjesnosti u kojem po pisanju svjetskih medija 'treći svjetski rat nije počeo, ali se opasno približava' pogledajmo malo na koji način za takvu eventualnost svoj narod i državu priprema vrhovni zapovjednik i 'najpopularniji hrvatski političar', predsjednik Zoran Milanović.

U burnim raspravama koje su se vodile u Hrvatskom državnom saboru i javnosti o potrebi uvođenja barem i skraćenog vojnog roka, Milanović se izjasnio da Hrvatskoj to ne treba – 'jer nama nitko ne prijeti'!?

Tu svoju genijalnu obrambenu strategiju, uz onu već legendarnu da je najbolje da se u slučaju rata svi kukavički sakrijemo pod stol, u svom nedavnom inauguracijskom govoru ojačao je izjavom da hrvatska Vlada ne bi smjela povećavati izdvajanja za vojsku i naoružanje na uštrb ulaganja u 'znanost, kulturu, umjetničko stvaralaštvo i sport'. Razlog? "Druge države i nacije u pravilu ne žele nam zlo i ne rade protiv nas"? Stvarno?

O Bože, čovjek zaista ne zna bi li plakao ili se smijao. U kakvoj paralelnoj stvarnosti ovaj mjesečar živi? Ili bolje reći, čiju igru igra?

Hrvatskoj 'nitko ne želi zlo i ne prijeti'?!

Kako bilo, pogledajmo sada koliko su Milanovićeve tvrdnje da Hrvatskoj 'nitko ne želi zlo i ne prijeti' utemeljena i istinita. Od kada je Vučić preuzeo sve poluge vlasti u Srbiji, odakle nam svakodnevno stižu prijetnje, izvješća međunarodnih instituta za strateška istraživanja upozoravaju da se ona grozničavo naoružava kupujući oružje na svim stranama, od Rusije, Kine, Turske, Izraela, Francuske, Njemačke, Amerike... Prateći Vučićeve udarničke aktivnosti na političkom, ekonomskom, vojnom, diplomatskom, propagandnom i svakom drugom planu nije teško zaključiti da on Srbiju na svim poljima punom parom priprema za ono što mu je krajnji cilj.

Po mišljenju mnogih vojnih stručnjaka u svijetu velikosrpski revanšisti poraženi u agresorskim ratovima 90-ih samo čekaju zgodan geopolitički trenutak i prigodu za odavno najavljivano 'drugo poluvrijeme'. Dokaz za to? Ima ih mali milijun, ali navest ćemo samo nekoliko malih, davnih i ne tako davnih priloga iz kojih se to kristalno jasno vidi.

Prilog 1.

Gostujući na Rudar 7 TV 2003. godine (You Tube) u dvoboju s Vukom Draškovićem oko pada tzv. srpske krajine, tadašnji visoki dužnosnik Šešeljeve Radikalne stranke, a današnji predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, kazao je: "Što se tiče naše priče oko Knina mi ne nudimo našem narodu da će da se vrati u Knin odmah ni da će se srpska država vratiti u Knin odmah. Ne. Ali mi kažemo našem narodu da želimo da vaspitamo našu decu da će to jednog dana biti. Da naša deca to u školama uče i znaju da će to jednog dana biti. Mi sada treba da podižemo ekonomiju, da podižemo srpsku državu na zdrave noge, na zdrave temelje i da stvaramo uslove da to jednog dana ostvarimo. I tu nema ništa nerealno."

Prilog 2.

Više od deset godina kasnije pohvale i čvrstu potporu takvoj Vučićevoj strategiji povratka 'okupiranih srpskih zemalja', dao je i 'hrvatski teolog i istoričar' Goran Šarić. On je, gostujući skupa s Vučićem u jutarnjoj emisiji Prve srpske TV 01.07. 24. (You Tube), izjavio: "Volio bih da Srbija svoje strateške resurse (litijum, bakar, zlato) iskoristi da jača svoju vojsku, jača svoju državu, svoja savezništva i jednog dana, na ovaj ili onaj način, vrati ono što je Srbiji oteto."

Prilog 3.

Govoreći kao svjedok obrane na suđenju tzv. predsjedniku tzv. Republike Srpske Krajine Goranu Hadžiću, četnički vojvoda i Vučićev politički otac, Vojislav Šešelj, pred haškim sudom izjavio je: "Mi Srbi kao narod u cjelini nikada nećemo odustati od oslobađanja Republike Srpske Krajine. Jednog dana naši sinovi, naši unuci će sigurno osloboditi RSK i sve ostale srpske zemlje."

Pred istim tim sudom, ali u ulozi Miloševićeva svjedoka obrane, isti taj osuđeni ratni zločinac i huškač je još jednom ponovio to svoje uvjerenje rekavši: "Ideja Velike Srbije stara je preko 300 godina. To je dugoročan program i ne zna se koja će ga generacija uspjeti ostvariti kada se eliminiraju pritisci zapadnih sila i Vatikana na balkanskim prostorima. To je jedan trajniji, dugoročan projekt i možda će proći još sto godina dok ne bude realiziran ali uvjeren sam da će biti realiziran."

U moru sličnih ratnohuškačkih izjava Šešelj je na svom Twitter (X) nalogu 20. 12. 2023. objavio: "Na današnji dan 1991. god. formirana je Republika Srpska Krajina, najzapadnija srpska država trenutačno pod okupacijom hrvatske ustaške države. Republika Srpska Krajina će kad tad biti oslobođena. Dogodine u Kninu ! Živela Republika Srpska Krajina! Živela Velika Srbija!"

Prilog 4.

U slično prijetećem tonu prije godinu dana, gostujući u emisiji "Rat u Krajini nije izgubljen on još traje" (Informer TV, 29.02.24. You Tube) govorio je i notorni Kapetan Dragan: "Za mene i za puno Srba rat u Hrvatskoj nije završen 1995 godine. Ja se bojim da svi ratovi na Balkanu nisu završeni i ako možemo nešto naučiti iz svega je da kako se tehnologija razvija tako mora i naša obuka i naoružanje. Ja ne prepuštam Krajinu i mislim da rat za Krajinu još uvijek traje i dokle god traje Krajina nije izgubljena."

Prilog 5.

I da ne duljimo dalje, kao potvrdu da za velikosrpski kancer i grabežljivu mržnju prema Hrvatima i drugim susjednim narodima nema lijeka navedimo samo još kratku, ali zlokobnu 'ćerat ćemo se mi još' poruku jednog od glavnih, živućih ideologa velikosrpstva, Matije Bećkovića: "Sve može biti. Sem da se nećemo još ćerati. Ovo što smo se do sada ćerali, samo je uvodno ćeranje. ...."

Moglo bi se još danima nabrajati na stotine sličnih prijetećih poruka i priloga koje nam iz Vučićeve Srbije svakodnevno stižu, ali i ovo je sasvim dovoljno da se vidi kako Milanovićevo buncanje o tome da 'nama nitko ne prijeti i ne želi zlo' nije samo pitanje zdravog razuma, nego i nacionalne sigurnosti.

 Reizbor u najgorem trenutku

Ironično je, a u priličnoj mjeri i tragično, da se u Hrvatskoj ne vidi kako takvo ignorantsko ponašanje trenutačnog predsjednika predstavlja rizik za mladu hrvatsku državu i narod u cjelini. Zaista, koliki politički ignorant netko treba biti da ne vidi koliku je štetu na unutarnjem i vanjskom planu Milanović svojim izjavama i ponašanjem uradio i radi?

Njegov reizbor došao je u najgorem trenutku. Po svemu sudeći iduće 4 godine njegova mandata mogle bi biti najdramatičnije razdoblje u novostvorenoj hrvatskoj državi do sada. Možda ovo zvuči malo bombastično za Milanovićeve obožavatelje i one koje se 'nisu šteli mešat' na predsjedničkim izborima, ali je vrlo realno uzmemo li njegov prvi mandat kao orijentaciju. Sumnja li itko normalan da će njegov drugi mandat biti još razorniji i gori od prvog?

Ali što vrijedi. Bez obzira koliko se na jasan i argumentiran način upozoravalo na opasnost od Milanovićeva reizbora, većinu birača u Hrvatskoj zaslijepljenu lukavo podmetnutom zamjenom fokusa s Milanovićeve nesposobnosti na rušenje Plenkovića i HDZ-a, to apsolutno nije interesiralo. Čak ih je žestoko iritiralo.

Jednom je jedan pametan čovjek rekao - pokušati raspravljati s nekim tko je odbacio zdrav razum isto je kao davati medicinu mrtvom čovjeku.

Šokantno je zaista koliko je puno Hrvata u Hrvatskoj odbacilo ili ignoriralo zdrav razum dajući Milanoviću na izborima svoj glas. I koliko ih je malo njegov izbor za predsjednika ostavio bez duboke zabrinutosti za vlastitu budućnost. Što će doći na naplatu, možda brže nego smo mislili.

Zagrljaj 'srpsko-ruskog sveta'

Naime, svima koji prate što se događa u svijetu i Vučićevoj Srbiji jasno je da se velikosrpski revanšisti na čelu s novim velikim voždom, ne štedeći ni truda ni novaca, punom parom pripremaju za novi krug ratova s Hrvatima, Kosovarima i Bošnjacima. Ovo nisu puke tlapnje nekakvih otkačenih teoretičara zavjere, nego sasvim očit strateško-politički koncept najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi u Srbiji koji samo čekaju pogodan trenutak i uvjerenje da će ovaj put Trumpova Amerika biti na njihovoj strani.

To je jasno svakom prosječno informiranom Hrvatu, osim naravno Milanoviću, njegovim savjetnicima i sljedbenicima. Unatoč tome anketa za anketom pokazuje kako Milanoviću popularnost raste. Ako im možemo vjerovati, treba li Hrvatima u domovini išta više i bolje od stanja u kojem se sada nalaze?

Ponovni izbor Milanovića za predsjednika ozbiljno je uzdrmao povjerenje EU i NATO članica u hrvatski narod i državu. Kada jedan u svijetu ugledan medij kao što je 'Politico', uz ne baša simpatičnu Milanovićevu sliku na naslovnici, objavi da je 'na izborima u Hrvatskoj doplovio populistički predsjednik i promoskovski kandidat kombinacijom ljevičarskog pedigrea i razuzdanih populističkih govora protiv NATO-a i EU', onda znate kakvu to sliku Hrvatske u svijet šalje.

Još kada uz to pročitate da to 'nanosi značajnu štetu njenom međunarodnom ugledu' i upozorenje da bi Milanovićev reizbor "trebao upaliti alarm u Bruxellesu s obzirom na činjenicu da dobar dio Hrvata počinje dijeliti njegove stavove unatoč povijesti nacije koja je tradicionalno bila proEU i proNATO", onda vam je jasno u kojem smjeru Milanović hrvatski narod i državu zaokreće.

Šokantno je da Milanović, sada u ulozi predsjednika, potkopava ono što smo konačno postigli, a o čemu smo kao podjarmljene sluge stoljećima sanjali - biti dijelom uljuđenog kruga EU zemalja i NATO savezom zaštićenog slobodnog svijeta. I umjesto da svojim djelovanjem podiže ugled novonastale hrvatske države, jača suradnju i veze sa zemljama članicama saveza kojima Hrvatska pripada, on radi sve suprotno od toga.

Dok s jedne strane govori kako je tobože za NATO i EU saveze, s druge strane stalno ih napada i ponaša se kao Putinov i Dodikov glasnogovornik. Za njega je članstvo u ta dva, za hrvatsku sigurnost vitalna saveza, nešto kao besplatan švedski stol – izaberi i konzumiraj ono što ti se sviđa i usput ih balkanski bezobrazno provociraj i vrijeđaj.

Od početka ruske agresije na Ukrajinu on papagajski ponavlja Putinov narativ o uzrocima tog sukoba i drži mu ljestve, isto kao i 'savezniku' Dodiku u razbijanju BiH. Milanović time Hrvatsku sve više udaljava od EU i NATO-a te je gura ju 'bratski' zagrljaj 'srpsko-ruskog sveta'.

Odnos prema Ukrajini

Posljedice takvog Milanovićevog ponašanja vidjet će se u tome da će sve što Hrvatska pokušava postići ili dobiti unutar EU i NATO-a ići teže i biti skuplje budući da će druge države članice na Hrvatsku gledati kao na prevrtljivu balkansku zemlju kojoj se ne može vjerovati. S više sumnje i opreza gledat će se i na želju i spremnost hrvatske Vlade da sudjeluju u pitanjima od zajedničke sigurnosti zapadnog svijeta. Osim toga, vodeće NATO članice koje prikupljaju strateški važne obavještajne podatke i donose ključne odluke, mogle bi se zbog Milanovića suzdržavati podijeliti ih s Hrvatskom.

Zar nepozivanje Milanovića na važne međunarodne skupove i posjete drugim državama ne pokazuje da se njegova nazočnost smatra suspektnom ili ga se kao relevantnog državnika i sugovornika uopće ne cijeni?

Svakako se mora istaći da je njegov odnos prema ruskoj agresiji na Ukrajinu kukavički sramotan. Prije svega jer je za svakog čovjeka s karakterom, a poglavito 'predsjednika s karakterom', čast stajati uz napadnuti narod koji se bori za svoju slobodu i ljudsko dostojanstvo. Kao što je to nedavno, govoreći na komemorativnom skupu u Kijevu povodom treće godišnjice ruske agresije jasno demonstrirao finski predsjednik Alexander Stubb, rekavši: "Rat u Ukrajini nije samo rat za ukrajinsku nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet, to je rat za sigurnost Europe.... zbog čega mislim da ga svi skupa moramo voditi ogorčeno do kraja."

Svakom tko razmišlja logično jasno je da sigurnost Ukrajine implicira ne samo sigurnost Europe, nego i cijelog svijeta. Prodati slobodu i suverenitet ukrajinskog naroda da bi se trenutačno udovoljilo Putinu, kao što to sada Trump pokušava, bila bi greška planetarnih razmjera. Time bi se uništio postojeći međunarodni poredak koji osigurava mir i prosperitet cijelog svijeta.

Saveznik Dodik

Milanović može u javnosti lukavo prikrivati svoje jugonostalgične i rusofilske porive i tragove, ali ih očito ne uspijeva uvijek kontrolirati. Kao npr. pozivanje na inauguraciju stogodišnje partizanke koja je sudjelovala u masakru i spaljivanju širokobrijeških fratara ili divljenje 'nepobjedivom' Putinu te prijateljstvo sa 'saveznikom' Dodikom.

A taj njegov prijatelj i 'saveznik' Mile traktorista na nedavnom velikosrpskom skupu podrške Vučiću u Sremskoj Mitrovici pred razdraganom masom k'o iz topa grunu: "Došao sam vam ovdje reći da neki iz Sarajeva govore da Srbija želi neko širenje prema Republici Srpskoj, da želi da je pripoji. Ne, mi iz Republike Srpske želimo biti Srbija i to je naš cilj." Potom je u svom stilu zapjevao: "Ne može nam nitko ništa jači smo od sudbine" znakovito dodavši: "Mogao sam nešto i od Baje malog Knindže ali - ima vremena"?!

Pitanje koje se nakon toga samo od sebe nameće jest koliko će vremena uzeti sadašnjem hrvatskom predsjedniku da jačajući prijateljske odnose sa 'saveznikom' Dodikom i 'akceptiranjem' njegove tzv. RS, u tobožnjem zalaganju za popravljanje položaja Hrvata u BiH - granicu Velike Srbije dovede na 40 kilometara od Zagreba?

Može li se, dakle, itko pri zdravoj pameti nadati da će se sada, u drugom mandatu, Milanović htjeti i smjeti promijeniti? Ponašati se manje balkanski dvolično i primitivno i voditi manje destruktivnu politiku po hrvatski narod i državu?

Da ne će i dalje svakodnevno maltretirati obične ljude i odnose u društvu trovati napadima na Plenkovića, HDZ, EU, NATO? Uličarski vrijeđati svakog tko se suprotstavi njegovoj egomanijačkoj bahatosti? Da ne će i dalje bojkotirati pomoć napadnutoj Ukrajini i biti na strani Rusije i 'saveznika' Dodika?

I još jedno usputno pitanje. Može li itko povjerovati da je Milanovićevo teatralno pružanje ruke suradnje Plenkoviću u pobjedničkom govoru nakon objave rezultata izbora bilo o dobroj namjeri i iskreno? Postoji li ikakva osnova za suradnju kada se on, kako piše 'Politico', u istom tom govoru "zavjetovao da će koristiti sve svoje vojne i vanjsko političke ovlasti u sukobu s Plenkovićem i vladom? Uistinu, teško je zamisliti da će Hrvatska kao država moći funkcionirati u takvim uvjetima. Pet godina je dugo vremena. Ovo ne će završiti dobro. Bit će to žalosno za gledati.

Željko Dogan