Nikada Hrvati ne smiju zaboraviti visoku cijenu koju su Vukovar i Vukovarci platili braneći hrvatsku slobodu

Povijest Lijepe naše, jedne od najljepših zemalja na svijetu, bogata je tragedijama zbog nasrtaja vanjskih osvajača i kolonizatora koji su u valovima nadirali s Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, kako bi je Vukovarpokorili i sebi prisvojili. Neki su sa sobom, uz ostalo, donosili civilizacijski napredak, kulturu i infrastrukturu, a neki samo zločin, pljačku i razaranja. Jedan od takvih brutalnih nasrtaja na Hrvatsku dogodio se koncem 1991. godine kada su velikosrpski barbari požudno pružili svoju krvavu ruku za željenim hrvatskim teritorijama.

Dok je njihova agresija te jeseni bjesnila Istočnom Slavonijom, a cijeli svijet gledao kako se prelijepi barokni grad na obali Dunava iz dana u dan pod kišom bombi i granata pretvara u najveću europsku ruševinu nakon II. svjetskog rata, svakoga su dirnule te žalosne scene. Posebice slike unakaženih tijela pobijenih civila i branitelja razbacanih po popaljenim selima i ulicama razrušenih gradova kao i kolone očajnih Hrvata koji su samo s djecom u naručju ili kakvim zavežljajem u ruci tjerani iz vlastitih domova.

Vukovar i Ovčara ostaju najveće rane Domovinskog rata

Sažaljenje se miješalo s bijesom gledajući balkanske barbare koji su nemilosrdno razarali hrvatske gradove i sela uništavajući živote desetina tisuća ljudi na najodvratniji način. Tko može zaboraviti sablasne scene potpuno Vukovarrazorenog Vukovara i slike iscrpljenih, na smrt preplašenih vukovarskih civila koje pijane i razularene vojničke horde iz Srbije uz pomoć domaćih četnika i pjesmu 'Slobodane šalji nam salate ...' izvlače iz podruma razrušenih kuća i na licu mjesta streljaju, kolju, tuku, siluju i razvrstavaju u kolone života i smrti.

Pa kad već nema hrvatskog filma o patnji i tragediji Vukovara, na obljetnicu njegovog pada, pogledajte 'Harrison's Flowers', francusku verziju tog, do genocida u Srebrenici, najšokantnijeg zvjerskog zločina u Europi poslije Drugog svjetskog rata.

Puno bi se mučnih scena moglo još spomenuti iz napadnutih i okupiranih hrvatskih sela i gradova za vrijeme petogodišnjeg trajanja velikosrpske agresije. No, Vukovar i Ovčara ostaju najveće rane Domovinskog rata. Tu se, isto kao i za vrijeme razaranja Dubrovnika, velikosrpska pohlepna mržnja i ljubomorna želja za uništenjem svega hrvatskog pokazala u svoj svojoj punini i dubini.

Nemilosrdno uništenje Vukovara i bombardiranje Dubrovnika te krvoločno orgijanje nad nedužnim civilima i zarobljenim hrvatskim braniteljima šokirali su svijet i diskreditirali srpski narod, a kod mnogih Hrvata do kraja srozali kakvo-takvo povjerenje u Srbe. Posebice one domaće, hrvatske Srbe, koji su bježeći pred Turcima u Hrvatskoj našli utočište i spas, tu su podizali svoje obitelji i živjeli naraštajima te unatoč svim pogodnostima i privilegijama koje im je Ovčaraživot u Hrvatskoj pružao, na nagovor iz Beograda i uz pomoć JNA, oduševljeno krenuli u okupaciju 'srpskih' dijelova Hrvatske. Zdušno sudjelujući u Miloševićevom zločinima i planu stvaranja Velike Srbije.

Interesantno, dok se barbarsko razaranje i masakriranje Hrvata od Vukovara do Dubrovnika širilo Hrvatskom poput požara, u Srbiji 'nisu znali' što se to 'tamo' događa niti ih je bilo briga. Dok je lako je povjerovati da su hrvatska patnja i smrt za velikosrpsku elitu u Beogradu potpuno nevažni, čak poželjni, njihova spremnost da za svoje grabežljive ciljeve žrtvuju ili iz temelja iskorijene tolike živote svojih sunarodnjaka u Hrvatskoj, iskreno rečeno je odvratna. Zamislite, tek u 17. minuti Dnevnika srbijanske TV spomenuto je da je taj dan 'Krajina' pala.

O 'dobrodošlici' u Srbiju 'prognanih' krajišnika da i ne govorimo.

Gdje je priznanje zločina i pokajanje?

Nakon tragedije koju je ta suluda velikosrpska avantura nanijela jednima i drugima razumno je bilo očekivati da će Srbi, kako oni u Srbiji tako i oni u Hrvatskoj, pogledati istini u oči, priznati svoje velikosrpske zablude, pokajati se i ispričati za zlo koje su po Hrvatskoj napravili. Priznanje grijeha i pokajanje bitni su za oprost, suživot i mir jer tamo upitnikgdje nema priznanja i pokajanja stvaraju se uvjeti za novo nasilje. Bez iskrenog priznanja i pokajanja za počinjene zločine teško će ih Hrvati ikada više prihvatiti bez sumnje i straha da se već viđene tragedijejednima i drugima neće ponoviti.

I, jesu li se pokajali i priznali svoju krivicu i grijehe?

Ni traga od svega toga. Naprotiv, po već uhodanoj velikosrpskoj matrici koja je uvijek ista - usmjeri sav svoj napor na optuživanje žrtve svog napada da ona ne optužuje i ne napada tebe - sve su izokrenuli naopačke. Sebe proglasili žrtvom, a Hrvate agresorima koji su u 'agresiji na Republiku Srpsku krajinu i genocidnoj Oluji izvršili najveće etničko čišćenje nakon II. svj. rata'.

Koga briga što je tkz. srpska krajina bila teroristička paradržava nastala zločinačkim pothvatom invazije, okupacije i etničkog čišćenja 1/3 hrvatskog teritorija. I to što je na haškom sudu dokumentirana opće poznata istina (koju vam može potvrditi svaki 'protjerani' Srbin) da je 'etničko čišćenje' po zapovijedi iz Beograda organiziralo i uredno sprovelo vodstvo tkz. Republike srpske krajine.

'Građanski rat' se vodio samo na hrvatskom teritoriju i za hrvatske teritorije

Rat, gledan s bilo koje strane, uvijek je grozan, odvratan događaj. Nametanje pogrešne pretpostavke o njegovom uzroku kao i izjednačavanje krivice agresora i žrtve ne čine ga ništa boljim. Već ponovno izglednim.

Upravo na tome rade punom parom velikosrpski revanšisti i Vučićevi spin doktori u današnjoj Srbiji. Pokušavajući na sve moguće načine podmetnuti laž da se tu radilo o 'građanskom ratu' u kojem su 'obe strane bile jednako krive i Dubrovnikjednako odgovorne'. No ta, srpska 'istina' koja nameće stajalište da su agresor i žrtva podjednako krivi zanemaruje iznad svega jednu ključnu činjenicu – 'građanski rat', kako ga oni nazivaju, nije se vodio na teritoriju Srbije i Hrvatske, nego samo na hrvatskom teritoriju i za hrvatske teritorije.

Nije sravnjen sa zemljom Novi Sad nego Vukovar. Nisu bombardirani i razarani Smederevo, Čačak, Niš i Beograd, niti su ginuli njihovi stanovnici, nego Osijek, Gospić, Zadar, Dubrovnik, Zagreb i mnogi drugi gradovi i mjesta u Hrvatskoj.
Logično je dakle da je za sve žrtve i počinjene zločine kriva velikosrpska agresija na Hrvatsku.

Logika, činjenice, povijesni dokumenti i sva svjedočenja neposrednih svjedoka, za velikosrpsku umjetnost laži (koje je maestralno opisao 'otac nacije' Dobriša Ćosić) nemaju nikakve važnosti. Hrvatska se dakle mora energično odupirati pokušajima Beograda i njihovih petokolonaša na daljinski upravljač u Hrvatskoj da se pravedan, obrambeni rat hrvatskog naroda i njegove osloboditeljske akcije (Bljesak i Oluja) kojima su vraćeni okupirani dijelovi Hrvatske, kriminaliziraju. Drugim riječima, prikazuju isto tako zločinačkim kao što je bila barbarska velikosrpska agresija i planski masakri nad Hrvatima koji su imali sva obilježja genocida (Voćin, Lovas, Ovčara, Škabrnja,...).

Osuđeni ratni zločinci se slave kao heroji?!

''Srbi nikada ne prihvaćaju da su oni počinili ratne zločine. Oni prihvaćaju da su se zločini dogodili za vrijeme rata, ali ne prihvaćaju odgovornost za njih i ne žele da ih se zove genocidnom nacijom'' rekao je Serge Brammmertz, glavni haški tužitelj tribunala za bivšu Jugoslaviju, nakon konačne osude generala Mladića za genocid ('R. Mladic loses final appeal in genocide conviction' - The New York Times, 08. 06. 2021.)

U istom članku se naglašava da se generala Mladića u Srbiji i tkz. Republici Srpskoj nastavlja prikazivati kao Ratko Mladić''patriotu i heroja'', a ne genocidnog zlikovca ''čiji su zločini među najodvratnijim koje ljudski rod poznaje'' (Alphons Orie, jedan od originalnih sudaca haškog tribunala) upozorava i na ''rastuću groznicu među srpskim nacionalistima koji su odlučni u reviziji povijesti sukoba na prostoru bivše Jugoslavije negirati ratne zločine koji su počinili i izbrisati njihovo spominjanje u školskim udžbenicima''... ''Osuđeni ratni zločinci se slave kao heroji i dobivaju istaknute položaje u društvenoj hijerarhiji, a njihova glorifikacija i negiranje genocida je puno jače nego 5 ili 10 godina prije. Razlika je da se oni danas više ne stide lagati javno'', zaključio je u razgovoru s novinarima Brammertz.

Vrlo je razvidno dakle zašto putem medija, 'kulture' i obrazovanja u Vučićevoj Srbiji, ratni zločinci i huškači iz tog vremena, svakodnevno i sustavno, u dušu običnom srpskom narodu i mladim naraštajima nastavljaju usađivati trajnu mržnja prema Hrvatima i 'pravo' na pretenzije prema hrvatskim teritorijama. Kako bi se time, u pravom času, opet poslužili kao oružjem u borbi protiv 'ustaša' i 'ponovo vaskrsle NDH'.

Vučić želi ostvariti ono što Milošević nije uspio ostvariti ratom...

Interesantno bi bilo čuti zašto Pupovac, Dejan Jović i ostale vođe hrvatskih Srba ne istupe javno i govore protiv svakodnevne službene i odvratne antihrvatske kampanje iz Srbije koja je isto onako snažna kao u Miloševićevo vrijeme? Zašto ne reagiraju isto onako snažno kao što reagiraju na neusporedivo manje antisrpske incidente i pojave u Hrvatskoj? Zašto se ne suprotstave zlonamjernim lažima i ponovnom huškanju protiv Hrvata, koje će u konačnici Vučićopet njih najviše koštati? Oni sigurno ne mogu utjecati na okorjele velikosrbe, ali mogu dati javnu potporu onim miroljubivim, poštenim i pristojnim Srbima koji se hrabro suprotstavljaju ponovo zahuktaloj goebelsovski agresivnoj, velikosrpskoj kampanji protiv Hrvatske i Hrvata u Vučićevoj Srbiji.

No, ako nam je to nekakva utjeha ništa bolji tretman nemaju ni BiH muslimani, Albanci na Kosovu, a u zadnje vrijeme ni Crnogorci u Crnoj Gori. I njihov je problem s Beogradom jedino taj što se ne daju posrbiti i okupirati.

Od Vučićevog dolaska na vlast do danas prilično se izoštrila velika slika na kojoj se jasno uočava kako on drugim sredstvima nastoji ostvariti isto ono što Milošević nije uspio ostvariti ratom. Držeći ciljane narode u okruženju taocem svoje politike i ubacujući među njih što veću kost razdora kako bi ih uvukao u međusobne svađe i sukobe i tako iskoristio jedne protiv drugih u tom procesu.

Kada Vučićevi mediji iz dana u dan blate i napadaju Hrvate i druge 'bratske' narode u okruženju, a on sam istovremeno promovira i poziva na 'novo' regionalno zajedništvo s njima, onda moramo znati da se iza toga nešto gadno valja.

 Beogradska politika se pokazala pogubnom za obje Jugoslavije

Vratimo li se natrag u prošlost, vidjet ćemo da Hrvati, kao i svi drugi nesrpski narodi na 'našim prostorima', u zadnjih Velika Srbijadvjestotinjak godina žive pod stalnom prijetnjom za svoj opstanak zbog sustavne politike posrbljavanja i pretenzija na njihove teritorije. Takav odnos svetosavske vjersko-intelektualne elite u Srbiji koja diktira politiku Beograda prema susjednim 'bratskim' narodima pokazao se, kao što smo vidjeli, pogubnim za obje Jugoslavije. Njihovo zlostavljačko nastojanje po svojoj prirodi nije moglo biti snošljivo drugim narodima u tim nasilno sklepanim i održavanim zajednicama. Posebice Hrvatima, jer se čitava beogradska politika prema njima u dvije propale Jugoslavije u osnovi svela na jedan sustavni, tobože nevidljivi, razbojničko-pljačkaški pohod.

Taj strah od velikosrba i njihove ponovne dominacije u nekakvoj novoj Jugoslaviji koja im se sada potura pod drugim imenom, očito je, i ne bez razloga, jako nazočan i danas. Ne samo u BiH, Kosovu, Crnoj Gori i Makedoniji nego i u naizgled, trenutno prilično sigurnoj Hrvatskoj.

Velikosrpstvo je sveprisutan i neizbježan element političkog mišljenja u Srbiji

Treba dakle prizvati u pomoć malo političkog znanja i povijesnog iskustva da bi se ispravno mogla razumjeti 'bivša' velikosrpska politika i nastojanja oko širenja na susjedne zemlje. Nitko ne može razumjeti povijest Hrvatske, bivših Jugoslavija i Balkana općenito, niti će shvatiti što bi se na tim prostorima ubuduće moglo dogoditi dok ne nauči ispravno ocijeniti suštinu i narav velikosrpske ideje. Nedovoljno razumijevanje te ideje i njenih ciljeva ima za posljedicu stalna trvenja, ratove i razaranja na 'našim prostorima'.

Ako se ponovo osvrnemo malo u prošlost vidjet ćemo da je velikosrpstvo sveprisutan i neizbježan element političkog Ferdinandmišljenja u Srbiji. Svi srpski voždovi i vladajuće dinastije kroz svoju povijest bili su notorni po međusobnoj neslozi, klanju i likvidacijama, ali uvijek su bili složni i jedinstveni u jednom cilju - grabežljivom pokoravanju i pljački manjih naroda u svom okruženju. Poglavito Hrvata, zbog vjekovne težnje za izlaskom Srbije na Jadransko more.

Još je pred kraj I. svjetskog rata (1916.) srpski političar i diplomat Zenović u svojoj knjizi 'Mir i međunarodna ravnopravnost' svojatao za Srbiju ''neprolaznu slavu'' jer je ''premda slaba i malena uspjela neumornim radom izazvati I. svjetski rat''(!) i sugerirao da se odmah po njegovom završetku ''mora početi spremati da izazove nove ratove jer je lišena nagrade za svoje žrtve u krvi – jadranske obale'' (?!) (Ivo Pilar 'Južnoslavensko pitanje').

Ako dakle čitamo povijesnu literaturu, hrvatsku ili srpsku, vidjet ćemo da je upravo to bio i ostao temeljni uzrok hrvatsko-srpskih trvenja, mržnje i nesnošljivosti koji su često rezultirali međusobnim krvoprolićem i ratovima.

Zadnjim u agresiji na Hrvatsku 1991.-95., u kojoj velikosrbi nisu ostvarili svoje ciljeve, ali ih se nisu ni odrekli.

Uostalom, oni to i ne kriju.

Pročitajte transkript Šešeljevog govora na suđenju u Hagu o neminovnosti ostvarenja Velike Srbije ili medije u Vučićevoj Srbiji i sve će vam biti jasno.

 Koji je dubinski uzrok sukoba?

Sve te dakle silne rasprave tko je veći zločinac, a tko veća žrtva, tko je veći fašist, a tko antifašist, sve te silne priče o 'incidentima' i 'ugroženosti' Srba u Hrvatskoj samo su usputna nadogradnja iza koje se krije temeljni cilj velikosrba Crnou Beogradu – širiti se na željene hrvatske teritorije i približiti se što bliže hrvatskoj obali. Kada bi bilo što drugo bilo posrijedi, ti bi se prijepori i nesuglasice između Srba i Hrvata lako dale srediti. Ono što se nikako ne može srediti je dubinski uzrok svih tih svađa i sukoba.

Ako pravi razlog netrpeljivosti i sukoba između Srba i Hrvata leži zapravo u nastojanju, s jedne strane za osvajanjem, a s druge za obranom hrvatskih teritorija, možemo li očekivati da će ta međusobna netrpeljivost i ratovi ikada prestati? Možemo li dakle na temelju svih dosadašnjih iskustava računati na to da će velikosrpske pretenzije na hrvatske teritorije i vjekovna težnja za izlaskom na Jadransko more ikada nestati? Ne, nikada. Već će se, isto kao i do sada, čekati nova povijesna prigoda, a dotle će ta težnja i priprema terena i dalje rasti i razvijati se, sa svim posljedicama koje iz toga nastaju.

Kao narod koji je do sada toliko puno propatio zbog velikosrpskih nasrtaja, s tim treba ozbiljno računati te se složno odupirati stalnim podvalama i budućim osvajačkim planovima Beograda. Na primjeru Domovinskog rata pokazali smo da radeći složno skupa i pomažući jedni druge možemo graditi svjetliju budućnost za sebe, svoj narod i svoju zemlju. Nekad smo, zahvaljujući slozi i međusobnoj pomirbi, počevši gotovo od ničega, porazili četvrtu vojnu silu u Europi i izborili se za vlastitu slobodu i državu. Danas, ne možemo se složiti gotovo oko ničega. Pa čak ni oko toga je li Dežuloviććirilica 'potreba Vukovara' ili očito podmetnuta provokacija kako bi se ponizio grad heroj, simbol borbe protiv velikosrpske okupacije.

Nažalost, ne samo u Srbiji, nego i u današnjoj Hrvatskoj ima dosta onih, nekih čak i na najodgovornijim mjestima, koji se ne mogu ili ne žele pomiriti s postignućem slobodne i samostalne hrvatske države i odavanjem počasti ljudima koji su je ostvarili. Vidite kako se svake godine pred komemoraciju pada Vukovara 'spontano' zaoštre 'bivše' svađe i podjele ili se odnekud pojave 'incidenti' i provokacije potplaćenih probisvjeta (tipa Dežulović) koji su za picu i pivo spremni uporabiti najprljaviji rječnik antihrvatske mržnje da bi se nabacili blatom na taj dostojanstven događaj vrijedan najvećeg poštovanja.

Žalosno je kada svako malo izađe na vidjelo koliko su djeca nekad vodećih hrvatskih jugokomunista, koja danas dominiraju Hrvatskom, odnarođena i dezorijentirana. Koliko ih je njihov kućni odgoj i ispiranje mozga u bivšem sustavu ostavilo bez elementarnog domoljublja i nacionalnog dostojanstva. I udaljilo od vlastitog naroda toliko da su postali neosjetljivi na njegovu patnju, žrtvu i potrebe.

Hrvatska sloboda plaćena je krvlju njenih najvjernijih i najvrjednijih sinova

Tisuću i osam stotina najhrabrijih hrvatskih branitelja poginulo je braneći slobodu Hrvatske u Vukovaru. Preko tri tisuće civila, građana Vukovara ubijeno je za vrijeme tromjesečne opsade i nakon pada grada u ruke krvoločnih velikosrpskih zombija. Nekoliko tisuća je ranjeno, a nebrojne tisuće ih još pati od strašnih fizičkih i psihičkih posljedica danonoćnog bombardiranja, mučenja u koncentracijskim kampovima u Srbiji i progonstvu širom svijeta. Za nekoliko stotina njih ni dan danas se ne zna gdje su i kako završili.

Nikada Hrvati ne smiju zaboraviti visoku cijenu koju su Vukovar i Vukovarci platili braneći hrvatsku slobodu. Ne smije Braniteljise dopustiti da dignitet te neopisive žrtve koja ima veliku ulogu u smislu nadahnuća i održavanja hrvatskog obrambenog domoljublja povrjeđuje bilo čime. Ili izgubi u zbrci trenutne hrvatske politike i političara, koji od silne zauzetosti samim sobom i slijepom jurišu da se dodvore drugima često zaboravljaju na čast, dostojanstvo i potrebe onih koji su žrtvovali sebe za spas Hrvatske.

Hrvatska sloboda plaćena je krvlju njenih najvjernijih i najvrjednijih sinova, ali će se ta sloboda teško moći održati ako vodeći hrvatski političari ne sudjeluju odgovorno u njenom učvršćivanju ili pokazuju sramotan nedostatak domoljublja i empatije prema onima koji su je svojom žrtvom ostvarili. Činjenica da neki od njihovih dželata i danas slobodno šeću i drčno srbuju po Vukovaru, slamaju srca onih obitelji čiji su se najdraži u njem borili i umrli za hrvatsku slobodu.

Ne braniti čast i dostojanstvo žrtve pobijenih hrvatskih branitelja i civila koji su izginuli herojski braneći svoj grad, svoju zemlju i svoj narod, bila bi žalosna izdaja svega onog za što su se borili i što su postigli.

No, unatoč svemu, nauk iz vukovarske tragedije u današnjoj slobodnoj i samostalnoj, EU i NATO Hrvatskoj nedvosmislen je i ohrabrujući - U ratu i bez rata, vjera Hrvata uvijek je bila - preživjet ćemo.

Željko Dogan

Pet, 27-05-2022, 14:28:52

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.