Uz drugi krug predsjedničkih izbora

Jedan od paradoksa novostvorene hrvatske države jest taj što je stara već gotovo 30 godina, Izboria većina njezinih političara i naroda još uvijek se ponaša i s njima se manipulira kao da su u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji. Problem je u tome što ni nakon 30 godina od osamostaljenja većina naroda u Hrvatskoj nije svoju svijest ni način ponašanja dovela u sklad s činjenicom da smo sada slobodan i suveren narod koji ima vlastitu državu o kojoj bi se svojim razumnim i odgovornim ponašanjem trebali sami brinuti.

Tomu temeljnom pitanju i problemima povezanim s mentalnim jugoslavenstvom koje nas svađa i dijeli u današnjoj Hrvatskoj ne poklanja se gotovo nikakva pozornost. Dapače, u mainstream-medijima i u ključnim nacionalnim institucijama ono se ispod žita podmuklo potiče i snaži.

Još kada se u takav političko-medijski teatar apsurda ubace krajnje „nabrijani“ domoljubi, praćeni bučnim orkestrom MIlanovićekstremnih sljedbenika i ubačenih krtica, koji svojom isključivom i zapaljivom retorikom unose dodatne podjele i pomutnju, taj problem postaje još zamršeniji i teži za rješavanje.

Pobjeda Milanovića u prvom krugu predsjedničkih izbora upravo ilustrira takvu stvarnost u Hrvatskoj.

Neosporivo je naime da u novostvorenoj hrvatskoj državi još postoje dva paralelna, svjetonazorski različita i odvojena svijeta. Jedan je Bogu i domovini tradicionalno vjeran, koji skrbi za svoje i svoga. Drugi je onaj naslijeđen iz bivšeg jugokomunističkog sustava, otuđen od temeljnih hrvatskih vrijednosti i današnje stvarnosti i još k tome nasljedno sklon spletkarenju, korupciji i sluganstvu drugima u zamjenu za položaj i povlastice. Za izvana sponzorirane „bivše“ Jugoslavene mentalno „utaočene“ u „svojoj“ prošlosti sve što je uspješno u današnjoj Hrvatskoj može se prikazivati kao loše, bijelo kao crno, dobrota kao zlo, samo ako im netko omogućuje da na račun toga nastave živjeti lagodno i udobno, kao što su navikli u svom bivšem „raju na zemlji“.

Kobna podjela

Najdublji izvor svih hrvatskih nevolja oduvijek je bila ta kobna podjela na iskrene rodoljube koji se žrtvuju za svoj UDBAnarod i njegove vrijednosti i one koji se radi osobnih interesa i povlastica prodaju drugima nanoseći tom narodu nesreću.

Između ta dva paralelna svijeta, u političkom vakuumu stvorenom sustavnim ispiranjem mozga i razočaranjem u politiku egzistira otprilike polovica ravnodušnih Hrvata, koje „politika uopće ne zanima“.

Toliko da čak ignoriraju svoju građansku i moralnu dužnost jednom ili dvaput u 4 godine izići na izbore.

Ta otuđenost od politike nije se pojavila spontano. Nju su proizveli „svojom“ politikom na vlast vraćeni „bivši“ Jugoslaveni i njihovi vanjski sponzori koji su suvereno kreirali društvenu klimu u Hrvatskoj nakon Tuđmanove smrti.

Uz uvijek iste, ali svaki put vješto podmetnute svađe i podjele na domoljubnom političkom spektru i dudekovski naivno nasjedanje na njih, posebice u vrijeme izbora, te neizlazak na birališta više od polovice birača, odigrali su kritičnu ulogu u dovođenju Hrvatske u stanje u kojem se nalazi danas.

Vidite, da smo se 2000., na izborima nakon Tuđmanove smrti, ponašali odgovorno i umjesto Mesića i Račana izborom Tuđandržavotvornih političara na mjesto predsjednika i premijera pokazali kako smo politički zreo narod i ozbiljna država s kojom se ne može manipulirati, ono što se s Hrvatskom događalo od tada do danas, ne bi se događalo. No budući da smo se dali naivno prevariti i na vlast vratiti mentalne jugokomuniste, od tada gledamo kako se naš narod, ulovljen u mrežu „bivše“ jugoudbaške i globalističke elite, u svojoj bogatoj i potencijalno prosperitetnoj zemlji, osiromašuje, muči i koprca kao riba na suhom. A da i ne zna što je pravi uzrok tome.

Koliko je Hrvata u Hrvatskoj svjesno da je (uz pomoć Sorosa i mračnih loža) cilj ponovnog instaliranja bivših Jugoslavena na vlast u Hrvatskoj i njihov prioritetni zadatak nakon toga bio sprječavati hrvatski narod da u svojoj vlastitoj državi bude uspješan i sretan; kako bi ga, opljačkanog i razočaranog, mogli lakše postupno vraćati natrag u planiranu novojugoslavensku zajednicu Zapadni Balkan? Nažalost, da je tako ne vide samo oni koji imaju memoriju kišne gliste i ne sjećaju se što su govorili, što su radili i kako su Hrvatskom vladali „bivši“ Jugoslaveni od prvog dana ponovnog preuzimanja vlasti.

Okrutna zbilja

Je li, dakle, nakon petnaestogodišnje Mesićeve, Račanove, Josipovićeve i Milanovićeve vladavine, instalirane, Mesićusmjeravane i kontrolirane od faraona globalnog neoliberalizma, Hrvatska u bilo čemu postala bogatija i jača? Ne, postala je siromašnija, opljačkanija, zaduženija, podjeljenija i antihrvatskija.

Tu okrutnu zbilju nije lako prihvatiti onima koji su se za obranu i uspostavu novostvorene hrvatske države najviše žrtvovali i koji su vjerovali da nakon postignuća tog cilja njome nikada više ne će vladati tuđi sluge i namjesnici nego časni domoljubi koji će udruženim naporom Hrvata iz domovine i iseljeništva u Hrvatskoj graditi bolje sutra budućim hrvatskim naraštajima.

Vidite toga nesretnog Milanovića. Iza njega, kao političara, ne stoje nikakve zasluge ni postignuća za hrvatsku državu i narod. Naprotiv, on je, umjesto da se bavi stvarnim problemima u društvu, ratovao protiv branitelja, Crkve, Hrvata u BiH i iseljeništvu, promovirao „Region“ i nametao ćirilicu Vukovaru, čime je ionako loše stanje u društvu dramatično pogoršao i doveo Hrvatsku na rub kolapsa.

Imajući u vidu sve posljedice njegova četverogodišnjega bahatog vladanja Hrvatskom na funkciji predsjednika vlade i štete koju je ostavio za sobom, zdrav razum nam govori da bi nakon toga njegov izbor za predsjednika države bio tragična pogrješka i neoprostiva ludost hrvatskog naroda.

Opet će raditi isto

Zapamtite dobro, ako ga hrvatski narod izabere za svog predsjednika, on će opet raditi isto. Opet će napadati hrvatsko domoljublje, hrvatsku Crkvu, hrvatske branitelje, Hrvate iz BiH i „ustaške emigracije“, a prioritet „njegove“ politike opet će biti - integracija Hrvatske u „Našu Regiju“. I opet će njegovo mišljenje i ponašanje biti u potpunom Vukovarneskladu s temeljnim vrijednostima i željom većine hrvatskog naroda. Jednostavno zato što je svojim odgojem i obrazovanjem cijepljen protiv osjećaja hrvatstva.

Sjetite se kako se poput razmaženog dripca ljutito zainatio i ćiriličnim pločama tvrdoglavo mjesecima traumatizirao napaćene Vukovarce. I još se poput djeteta čudio zašto se ondje neki „divljački šovinisti“, kako ih je nazvao, u očaju i nevjerici bune protiv srbizacije Vukovara ćirilicom.

Zamislite, napaćeni stradalnici, kojima su grabežljivi velikosrpski fašisti tijekom tromjesečne opsade pretvorili život u nezamisliv pakao, a njihov grad u najveću europsku ruševinu poslije II. svjetskog rata, bune se protiv postavljanja ćiriličnih ploča na mjestima gdje su krvoločne četničke horde ubijale i mučile njihove najmilije nakon pada grada heroja („Slobodane, šalji nam salate; bit će mesa, klat ćemo Hrvate“) Baš čudno, zar ne?

Koliko je Milanoviću bilo sasvim „normalno“ ćirilicom soliti još svježe rane preživjelim Vukovarcima, potvrđuju i njegove tadašnje izjave o postavljanju ćiriličnih ploča kao o „potrebi Vukovara“ (!?) i „trijumfu hrvatske države“ (!?) I obračunavanje policijskom silom i uličarskim tonom sa svakim tko mu se pri tom pokušavao oduprijeti ili ga uvjeriti kako to nije u redu.

Da apsurd bude veći, on je nedavno izjavio kako bi to „opet uradio u podne i po noći“. Vidite o čemu se tu radi!

Odnarođeni politički idiotizam

Za svakog za koga Vukovar nije Milanovićeva Špičkovina ni Vukovina nego hrvatski Staljingrad i Hirošima, jasno je kako forsiranje takve „političke korektnosti“ u gradu heroju obrane od velikosrpske agresije predstavlja klasičan primjer odnarođenoga političkog idiotizma i nepoštivanja dostojanstva žrtve vlastitog naroda. Očito se tu radilo o Crnozlonamjernoj provokaciji koja je izvana, preko Pupovca, podmetnuta Milanoviću. Od strane onih kojima mir, red i sklad u današnjoj Hrvatskoj nisu u interesu.

Tko god je u stanju raditi takvu sramotu svojem narodu, njegov je najveći neprijatelj.

Ne dajte se, dakle, opet nasamariti od šarlatana koji lažu da su Milanović i „Kolinda“ isto. Svatko tko ima dvije čiste u glavi zna da nisu i ne mogu biti. Gospođa Grabar-Kitarović i Škoro su svjetonazorski i politički isto, bez obzira koliko ih se nastojalo i još uvijek nastoji prikazati nepomirljivo različitima od zlonamjerno ubačenih krtica koji Škorine i Kolindine birače ukopavaju u nepomirljive rovove. To dovodi do još dubljih podjela i nestabilnosti u društvu, za što je hrvatski narod već platio visoku cijenu. Ne dajte se prevariti ni od narcisoidnih licemjera koji šire nepovjerenje, beznađe i opću propast, koji zbog vlastite neostvarenosti bojkotiraju izlazak na izbore i nagovaraju druge da urade to isto.

Mora vam biti jasno da izlazak na izbore nije pitanje voljenja ili nevoljenja nečije politike ili pojedinih političara. To je pitanje poštivanja demokracije za koju se hrvatski narod krvavo borio i izborio.

Ovdje vam moram spomenuti kako me gotovo do suza dirnuo komentar gospodina Dinka Dedića, pod naslovom „Sram vas bilo!“, koji sam pročitao na projektvelebit.com. U njemu se osvrnuo na sudbinu izvjesnog Žare, skromnoga hrvatskog emigranta i domoljuba iz Melbournea kojeg je poznavao i s njime se družio 20 godina. Žara je imao nešto ušteđevine koja mu je trebala doteći do smrti i vlastitu kuću u kojoj je živio kao samac. Kada je stigao Domovinski rat i apeli za pomoć, čovjek je podigao svu svoju ušteđevinu, prodao kuću i sav taj novac poslao u Hrvatsku da se obrani, a Hrvati konačno dobiju svoju slobodu i pravo da na demokratskim izborima biraju svoje predstavnike i predsjednike. Nakon toga bio je smješten u nekakav jeftini starački dom gdje je i umro te su ga kao beskućnika pokopali u kartonskoj kutiji.

A koliko je u Hrvatskoj i iseljeništvu bilo takvih Žara, čija je imena prekrio zaborav?!

Pogubna i neoprostiva sramota

Zamislite tu žrtvu i žrtvu tolikih tisuća branitelja koji su svoje mlade živote dragovoljno založili, od Vukovara do Dubrovnika, kako bi se postigla slobodna i demokratska Hrvatska. Da bi, kada smo kao narod konačno došli svome cilju, za više od polovicu Hrvata bilo prevelika žrtva jednom ili dvaput u 4 godine otići do biračkih mjesta i glasovati. Pa makar i za „manje zlo“. Pokazuje li to koliko držimo do žrtve i postignuća najvrjednijih među nama?

Za jedan mali narod koji je stoljećima čekao ostvarenje svog sna, jedva živu glavu izvukao iz balkanskog kazamata i Braniteljidanas je okružen s toliko mnogo onih koji su neskloni njegovoj slobodi i državi, to je pogubna i neoprostiva sramota.
Još veća ako se uzme u obzir da se gotovo 90 posto stanovnika u današnjoj Hrvatskoj izjašnjava kao katolici.

Za katolike u Hrvatskoj i one koji se takvima zovu a ne izlaze na izbore ili izlaze pa sebi za predsjednike i premijere biraju mentalne komuniste i deklarirane nevjernike (Mesića, Račana, Josipovića, Milanovića), bilo bi dobro da prije 5. siječnja pročitaju katolička načela za glasovanje, koja je još prije stotinjak godina zapisao hrvatski blaženik Ivan Merz, a nedavno objavio hrvatski novinar i publicist Davor Dijanović na svome Facebooku:

„Savjest vam nameće dužnost da se poslužite pravom glasa koje vam daje Ustav i i da se njime dobro poslužite. Ne poslužiti se ovim pravom bila bi pogrješka. Loše glasati bila bi još veća pogrješka. Kako i za koga valja glasati? Čini moraju biti u skladu s uvjerenjem, stoga može katolik glasati samo za kandidate koji su spremni poštovati i braniti prava Boga, vjere i savjesti, interese domovine i čast obitelji... Ako naprotiv ni jedna lista tome potpuno ne odgovara, vi ćete ipak glasovati i vršiti, kako se to obično naziva, politiku manjeg zla: vi ćete birati, uz izvjesna jamstva, one ljude čiji je program najbliži vašem.“  (Bl. Ivan Merz, Biskupi i izbori u Francuskoj, 1924.)

Čiji su, dakle, dosadašnji „čini“ bili više u skladu s vašim katoličkim i domoljubnim uvjerenjima? Oni nasljedno odnarođenog i bahatog Milanovića, koji je bezbroj puta napao i povrijedio naše temeljne vjerske i identitetske vrijednosti? Koji je javno izjavio da mu vjera i nacija ništa ne znače? Koji ni na Božić ne ide u crkvu, traži reviziju ugovora s Vatikanom i izbacivanje vjeronauka iz škola? Koji je „interese i čast domovine“ branio ratujući s hrvatskim braniteljima („šatorašima“) namećući ćirilicu Vukovaru i tvrdeći da je Hrvatska „slučajna država“?

Ili gospođe Grabar-Kitarović, kojoj zbog odgoja u katoličkom i domoljubnom duhu nije ispod časti spustiti se iz predsjedničkih visina među običan narod i ponašati se kao jedna od nas? Kojoj se nije bilo teško „poniziti“ da odmah nakon pobjede na predsjedničkim izborima ode na poklon „šatorašima“ u Savsku, nosi žute čizme koje su nosili branitelji Vukovara, kao ni da pokisla i uplakana od sreće grli i ljubi naše nogometne vitezove koji su Hrvatsku proslavili širom svijeta? Isto kao i naše tenisače nakon osvajanja Davisova kupa, kumice na placu i navijače na stadionima s kojima skupa na tribinama navija za Hrvatsku.

Poštovanje prema temeljnim nacionalnim i duhovnim vrijednostima

Njoj se, kao veleposlanici u Americi nije bilo teško „poniziti“ tako da vozi cijeli dan po nesnosnoj vrućini i provede više od 4 sata u maloj neklimatiziranoj ćeliji najčuvanijega američkog zatvora razgovarajući s „teroristom“ Zvonkom Bušićem kao sa sebi jednakim. Tako da je i sam Zvonko, duboko dirnut nakon tog susreta, rekao: „Ta skromnost, ta empatija, ili drugim riječima osobine pravog Čovjeka - to je ono što političarima danas nedostaje.“ A Julienne Bušić, koja je u svojoj borbi za oslobađanje Zvonka iz zatvora od gospođe Grabar-Kitarović dobivala cijelo vrijeme Bušićnesebičnu pomoć, riječi utjehe i ohrabrenja, u svojoj knjizi je navela da se radi o „netipičnoj hrvatskoj političarki“ koju vodi „empatija, ne politika“.

A da se zaista radi o „netipičnoj hrvatskoj političarki“, koja ima duboko usađeno poštovanje prema temeljnim nacionalnim i duhovnim vrijednostima, dokaz je to što je pozvala svećenika da joj blagoslovi kabinet, izbacila Titovu i umjesto nje stavila Tuđmanovu bistu. Što je na svoju inauguraciju pozvala ljute hrvatske desničare i ljevičare i pred njima, nakon 15 godina rigidne detuđmanizacije i rebalkanizacije Hrvatske, u javni govor s najvišeg mjesta ponovo uvela jednu, za nas važnu riječ - domoljublje. A izbacila Zapadni Balkan. I time, prvi put nakon Tuđmana, EU-u i svijetu jasno projicirala hrvatski nacionalni interes i europski identitet. Od tada do danas ona se kao predsjednica bori da EU i svijet Hrvatsku počnu percipirati i prihvaćati kao suverenu državu i ravnopravnog partnera, a ne kao neodvojiv dio planirane novojugoslavenske zajednice Zapadni Balkan.

Zamislite što bi bilo s Hrvatskom da su Josipović i Milanović ostali još jedan mandat na vlasti!

I evo nas opet pred istim onim raskrižjem pred kojim smo bili na predsjedničkim izborima 2000., 2005., 2010. i 2015. Pred kojim u nedjelju, 5. siječnja 2020. ponovo polažemo ispit političke zrelosti.

Ne smijemo dopustiti da se naslijeđene ideološke i regionalne podijele, koje su nam u prošlosti nanijele toliko mnogo zla, danas u vlastitoj slobodnoj i demokratskoj državi, izborom odnarođenih i korumpiranih političara, umjetno održavaju i još više zaoštravaju. Pobjeda gospođe Grabar-Kitarović na izborima u nedjelju bila bi golem uspjeh za zdravu, vjerničku i pristojnu maticu hrvatskog naroda kojoj je važno da se međusobna trvenja i tenzije u Hrvatskoj omekšavaju i utišavaju. Poglavito zbog sustavne, balkanski prljave i duboko maliciozne kampanje umrežene neprincipijelne koalicije, s lijeva i desna koja na nož dočekuje svaku predsjedničinu poruku, riječ i komentar kojim poziva na više zajedništva i snošljivosti među Hrvatima. Vidite, kako su se iz petnih žila napeli da je u tome spriječi. Čak i po cijenu izazivanja međuhrvatskih sukoba i povratka pogubnog Zorana Milanovića na vlast.

Da bi hrvatski narod svojim glasovima na izborima u nedjelju mogao srušiti jednu tako dobru i domoljubivu predsjednicu i na mjesto predsjednika Hrvatske dovesti odnarođenoga i dezorijentiranoga mentalnog Jugoslavena, izvan je svake pameti.

Bio bi to izbor za vraćanje Hrvatske u „bolju“ prošlost i izdaja svih onih koji su se borili i umrli za njezinu nezavisnost od Jugoslavije.

Željko Dogan

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

 

Ned, 12-07-2020, 11:41:04

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.