Formula uspjeha - jedinstvo domovinske i izvandomovinske Hrvatske

Šansa! Velika šansa i evo ga, opet pobjeda! Pa zar je to moguće ljudi moji? Zar je moguće da se i nama to događa... Razmišljao sam kako bi tako NeprijateljiOčito, svi neprijatelji hrvatskog naroda dobro su znali i znaju da će njegovu slobodu i prosperitet najlakše spriječiti ako Hrvate u Domovini izoliraju od potpore Hrvata iz iseljeništva i BiH zaleđa i ako se posije sjeme svađa i podjela među njima. Zato nikada, ni konspirativno ni javno, nisu štedjeli novca, napora, a ni metaka, da se razori svehrvatska sloga i zajedništvo. Sve je to izvrsno funkcioniralo do pojave Tuđmana na hrvatskoj političkoj sceni.nekako u svom legendarnom stilu dramatičnu pobjedu protiv Rusije prokomentirao pokojni Mladen Delić, gledajući izvođenje jedanesteraca i posljednje trenutke te uzbudljive i do kraja neizvjesne utakmice. A moguće je, vidite kako su i takvi fantastični uspjesi mogući, kada jedan sposoban, vjerom i domoljubljem zadojen nogometni stručnjak splete u čvrst pleter i spoji u jedno veliko srce koje složno kuca za Domovinu sve najbolje igrače što ih Hrvatska ima u i izvan nje. Zar ne bi bilo isto tako fantastično kada bi ovi najnoviji uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije i izbornika Dalića, na svjetskom prvenstvu u Rusiji, bili poticaj trenutnom hrvatskom premijeru Plenkoviću i političkoj reprezentaciji u Saboru da i oni na isti način pokušaju u politici i gospodarstvu, međusobno ispreplesti sve najbolje što domovinska i izvandomovinska Hrvatskana tom polju ima. Što je kako vidimo, provjerena formula za njen uspjeh.

Sjetimo se kako je slične, veličanstvene pobjede na diplomatskom i bojnom polju, protiv daleko nadmoćnijih protivnika postizao i pokojni predsjednik Tuđman. Koristeći istu tu formulu uspjeha - jedinstvo domovinske i izvandomovinske Hrvatske.

Jedini savez na koji je Tuđman mogao računati

Tuđman je znao da unatoč protivljenju velikih sila i brutalnoj velikosrpskoj agresiji, može stvoriti hrvatsku državu i hrvatski narod izvući iz smrtonosnog zagrljaja jugobalkanskog sluganstva, samo ako uspije ujediniti Hrvate u Hrvatskoj, Hrvate u BiH i Hrvate u iseljeništvu. Znao je da je to jedini savez na koji može sa sigurnošću računati, da neće štedjeti ni sebe ni sredstava kako bi se stvorila i obranila hrvatska država, njena sloboda i opstojnost. Iako je bio svjestan da promovirajući ideju pomirbe Hrvata u Domovini i njihovu povezanost s Hrvatima izvan Domovine sam sebi potpisuje progon, patnju i smrtnu presudu. Kao i mnogi drugi prije njega, koji su se zalagali za istu ideju. Zato je i platio tako visoku cijenu. Najprije gubitkom položaja, pa zatvorom i stalnim šikaniranjem te na kraju bolešću i preranom smrću. Isto kao i njegov najbolji učenik, Bruno Bušić, koji je stalo isticanje potrebe za državotvornim jedinstvom i povezanosti domovinske i iseljene Hrvatske, platio glavom na pločniku Pariza.

Očito, svi neprijatelji hrvatskog naroda dobro su znali i znaju da će njegovu slobodu i prosperitet najlakše spriječiti ako Hrvate u Domovini izoliraju od potpore Hrvata iz iseljeništva i BiH zaleđa i ako se posije sjeme svađa i podjela među njima. Zato nikada, ni konspirativno ni javno, nisu štedjeli novca, napora, a ni metaka, da se razori svehrvatska sloga i zajedništvo. Sve je to izvrsno funkcioniralo do pojave Tuđmana na hrvatskoj političkoj sceni.

Jasno je dakle zašto su, nakon njegove smrti, na vlast u Hrvatskoj opet instalirani 'bivši' jugoudbaši, a hrvatskom narodu opet nametnute stare podjele i kampanja odbacivanja Hrvata iz BiH i iseljeništva. Koja će biti sve žešća što uspjesi Hrvatske na bilo kojem polju budu veći.

Sjetimo što se sve radilo i još uvijek radi, kako bi se sabotirali uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije. Kao jedinog preostalog simbola domoljubnog zajedništva Hrvata u i izvan Domovine. Od pozdrava nacističkim pozdravom i formiranja svastike tijelima 'navijača' na stadionu u Livornu na utakmici protiv Italije 2006. godine, preko one 'huliganske' koja je misteriozno izrasla na travnjaku splitskog Poljuda 2015. godine, te 'spontanog' zasipanja terena šok bombama i bakljama u kritičnom trenutku utakmice protiv Češke na europskom prvenstvu u Francuskoj 2016. O nemilosrdnoj hajci i sudskom progonu čelnika HNS.a ključnh igrača koji su najzaslužniji za uspjehe hrvatskog nogometa, kroz sve to vrijeme, ne treba trošiti riječi.

Geni kameni i srce vatreno

Dakle, 'glede i unatoč' svemu tome, postići ove uspjehe što ih postiže hrvatska nogometna reprezentacija na ČudoZar ovo 'čudo' hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji nije izravni dokaz da nas kao narod kroz povijest nije održala politika nego naše tradicionalne vrijednosti - vjera u Boga i domoljublje.svjetskom prvenstvu u Rusiji mogu samo geni kameni i srce vatreno. U vjeri i domoljublju odgojenih Hrvata.

Jeste li primijetili kako često, spominjući i slaveći svoje pobjede, hrvatski izbornik i igrači spominju Boga, krunicu, pjevaju domoljubne pjesme i ističu kako sav taj zajednički napor ulažu kako bi svoj narod u Domovini napravili sretnim i ponosnim?

Zar ovo 'čudo' hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji nije izravni dokaz da nas kao narod kroz povijest nije održala politika nego naše tradicionalne vrijednosti - vjera u Boga i domoljublje.

Nadajmo se da će ovakav inspirativni uspjeh naših nogometaša i izbornika Dalića natjerati trenutnog hrvatskog premijera i našu političku reprezentaciju u Saboru da se malo zamisle što se sve može postići domoljubnim nadahnućem i svehrvatskim zajedništvom.

Umjesto iseljeništva "Naša regija"

No, s izuzetkom sjajnepredsjednice, gospođe Grabar–Kitarović, koja se za to neumorno zalaže, drugim hrvatskim političarima izgleda nije ni na kraj pameti da rješenja za današnje političko-gospodarske probleme i buduće hrvatske uspjehe traže u golemom potencijalu i čvršćem povezivanju s Hrvatima izvan Domovine. Oni se rađe, po savjetima 'prijatelja' izvana, sve više povezuju s opasnim i nerješivim problemima Srbije i ostalih siromašnih država 'Naše regije'. Prihvaćajući ovakvu, izvana nametnutu, regionalnu'igru', svi vodeći hrvatski političari od Tuđmanove smrti do danas, bijedno su pali na ispitu zaštite hrvatske države i interesa svog naroda.

To saznanje da Hrvatska od 2000-te nikako da sastavi dovoljno domoljubno jaku i složnu političku reprezentaciju koja se neće dati vući za nos i na kraju biti izigrana od onih izvana s kojima igra (tobože prijateljske utakmice) boli više od svega.

Taktika vanjskih sponzora i kreatora hrvatske politike očito ide za tim da, nakon neposlušnog Tuđmana, nijedan hrvatski čelni političar ili vladajuća ekipa ne budu dovoljno jaki ni složni kako bi Hrvatskoj omogućili samostalan političko-gospodarski uspjeh na EUropskoj i svjetskoj sceni. Zbog toga se Hrvatima u Domovini, izvana preko ograde, stalno prebacuju lopte 'bivših' svađa i podjela. Kako bi, ''igrajući'' se njima, vječito napadali jedni druge i sami sebi zabijati autogolove. Dajući time opravdanje megaspekulatoru Sorošu i njegovim birokratima u Bruxullesu, koji smatraju kako je sasvim ispravno njihovo nastojanje da Hrvatsku integriraju i zadrže u drugorazrednoj zapadnobalkanskoj ligi.

Zar ne vidimo da dok oni uživaju gledajući svoje korisne budale kako se 'zabavljaju' međusobnim svađama i 2000.Od tada se stalno podmeću klipovi suradnji Domovine i dijaspore i vrše pritisci na hrvatsku vladu i političare da se ograde od Hrvata izvan Hrvatske, ukinu im pravo glasa i na njih gledaju kao na 'ustaše' i strance. Zbog takvog sustavnog sotoniziranja i bojkota golemog potencijala iseljenih Hrvata, običan čovjek u Domovini nema širu sliku ni jasnu predodžbu u glavi da se tu ne radi o 'šačici fašista i izroda koji su pobjegli nakon 2.svjetskog rata' (u što ih je stalno uvjeravao bivši predsjednik Mesić) već o milijunskoj masi vrijednih, sposobnih i uglednih Hrvata i njihovih potomaka. O jednoj sasvim drugačijoj, uređenoj i bogatoj, izvandomovinskoj Hrvatskoj. Slobodnoj. Bez tereta i kompleksa jugobalkanske prošlosti.podjelama na hrvatskom političkom terenu, gledalište se ubrzano prazni? Obični narod masovno se iseljava. Tužno je gledati kako se svake godine gase tisuće ognjišta zbog odumiranja i iseljavanja najvrijednijih sinova Hrvatske, dok se u nju planski doseljavaju i udomljavaju oni kojima ona ništa ne znači. Ili je čak mrze iz dna duše.

Mit o emigraciji

S druge strane, unatoč tome što ima želju, kapital i vrhunske stručnjake na svim poljima koji su očajno potrebni za preporod i procvat novostvorene hrvatske države, hrvatskom iseljeništvu, osim kratkotrajno, u vrijeme Tuđmana i Domovinskog rata, nije data ozbiljna prigoda da se vrati i svoje potencijale učinkovito iskoristi za dobrobit svog naroda u Domovini.

Nemojmo se zavaravati, desetljećima sustavno građeni nametan mit o 'hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji' kao 'šačici fašista i izroda koji su pobjegli nakon 2. svjetskog rata' i danas je ostao duboko utisnut u glavama mnogih u Hrvatskoj. Iako je za vrijeme Tuđmana bio prilično poljuljan, ponovno su ga učvrstili 'bivši' Jugoslaveni koji su 2000-te vraćeni na vlast i na ključne pozicije u političkom i javnom životu Hrvatske.

Od tada se stalno podmeću klipovi suradnji Domovine i dijaspore i vrše pritisci na hrvatsku vladu i političare da se ograde od Hrvata izvan Hrvatske, ukinu im pravo glasa i na njih gledaju kao na 'ustaše' i strance. Zbog takvog sustavnog sotoniziranja i bojkota golemog potencijala iseljenih Hrvata, običan čovjek u Domovini nema širu sliku ni jasnu predodžbu u glavi da se tu ne radi o 'šačici fašista i izroda koji su pobjegli nakon 2.svjetskog rata' (u što ih je stalno uvjeravao bivši predsjednik Mesić) već o milijunskoj masi vrijednih, sposobnih i uglednih Hrvata i njihovih potomaka. O jednoj sasvim drugačijoj, uređenoj i bogatoj, izvandomovinskoj Hrvatskoj. Slobodnoj. Bez tereta i kompleksa jugobalkanske prošlosti.

Od nesretne 2000.

Od te nesretne 2000-te godine, sve što narodu u Domovini serviraju 'hrvatski' mediji i političari uvijek je bila negativnost, pasivnost, razočaranje i beznađe.

Na taj način ljude se programira misliti negativno. Stalno ih se drži u napetosti i neizvjesnosti kako bi u takvom stanju zbog najmanje sitnice bili skloni međusobnim svađama i podjelama. Narodu u Hrvatskoj jednostavno se ne dopušta živjeti normalno i slobodno. U skladu sa svojim mogućnostima. Biti sretan, voljeti svoju državu i naciju i biti ponosan na njene uspjehe.

Sve što se od tada na hrvatskoj političkoj i medijskoj sceni događalo u funkciji je zakulisanih manipulacija kojima 'bivši' jugoudbaši i njihovi sponzori izvana obmanjuju Hrvate u Domovini, kako bi ih i dalje držali svojim 'regionalnim' taocima. Kojima nitko izvana ne može pomoći. Zbog toga se, isto kao i u bivšoj Jugoslaviji, sustavno sabotira povratak i veći utjecaj Hrvata iz iseljeništva, koji bi od današnje slobodne i samostalneHrvatske relativno brzo napravili zapadnoeuropski sređenu i prosperitetnu zemlju.

Potrebni su politički Dalići

Za sretniju budućnost Hrvatske i očuvanje njene slobode i izvornih vrijednosti potrebni su joj političari koji će prestati JedinstvoMoramo biti svjesni da je Hrvatska mala zemlja i mlada država s polovicom populacije raseljenom širom svijeta ili ostavljenom izvan njenih granica. Gledano dugoročno, jedina garancija njenog opstanka i uspjeha je unutarnje domoljubno jedinstvo, potpora opstanku Hrvata u BiH i adekvatna pomoć iz dijaspore. Ovakva realnost sugerira rješenja slična onima što ih imaju Izrael i židovska dijaspora.s 'bivšom' sluganskom navikom stalnog dijeljenja vlastitog naroda. Trenutno, u Hrvatskoj se zaista bolno osjeća nedostatak upravo takvih političara. Svaka čast zlata vrijednoj iznimci, gospođi predsjednici. Koja, kao mnogi Hrvati u iseljeništvu, ali i mnogi ugledni i iskreni hrvatski prijatelji izvana, smatraju da bi se hrvatska kriza mogla riješiti zamjenom političara jugobalkanskog mentaliteta s sposobnim, mladim i obrazovanim ljudima iz Domovine i dijaspore. Koji bi donijeli konstruktivne promjene u društvu. Samo, da bi se Hrvati izvan Domovine uključili u učinkovitu i uspješnu preobrazbu Hrvatske, uz ovakvu predsjednicu, u Saboru, Vladi i na mijestu premijera potrebni su politički Dalići.

Velike su dakle i značajne mogućnosti tijesne i plodne suradnje Domovine i iseljeništva na svim poljima, a ne samo u nogometu. Pri tome nam jedna stvar mora biti jasna. Isključivanje izvandomovinskih Hrvata iz rješavanja pitanja političkog i gospodarskog života u Hrvatskoj, golema je propuštena prigoda i gubitak vrlo sličan onom koji bi hrvatska nogometna reprezentacija doživjela kada bi se iz nje isključili nogometaši koji žive i igraju vani.

Moramo biti svjesni da je Hrvatska mala zemlja i mlada država s polovicom populacije raseljenom širom svijeta ili ostavljenom izvan njenih granica. Gledano dugoročno, jedina garancija njenog opstanka i uspjeha je unutarnje domoljubno jedinstvo, potpora opstanku Hrvata u BiH i adekvatna pomoć iz dijaspore. Ovakva realnost sugerira rješenja slična onima što ih imaju Izrael i židovska dijaspora.

Nakon fantastičnih uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije sada nam je jasnije nego ikad da za procvat Hrvatske, Tuđmanova politika zajedništva, sloge i partnerstva Hrvata u i izvan Domovine nema alternative. Osim ponovnog ubojstva novostvorene države u ponavljanju uvijek istih pogrješaka i međusobnih sukoba.

Željko Dogan