Antihrvatska propaganda

Unatoč činjenici što se političko-medijska kampanja lova na vještice zvana 'borba protiv ponovnog buđenja hrvatskog fašizma' u sudaru sa stvarnošću očito pokazuje kao obično antihrvatsko promidžbeno FašizacijaI dok oni ne propuštaju prigodu da pri svakom susretu s stranim dužnosnicima ili na međunarodnim skupovima spomenu Jasenovac i izraze smrtonosnu zabrinutost zbog 'ponovnog buđenja fašizma u Hrvatskoj', dotle Šešelj, Savo Štrbac, nekakav Linta, Lazanski, Dodik, Boža Spasić i njegovo paraobavještajno podzemlje, bivši udbaški šefovi i egzekutori, dnevno prepljavljuju vodeće srbijanske medije, takmičeći se tko će više fašizmom ocrniti Hrvatsku. I svi se kao jedan (s)lažu-Hrvati su nepopravljivi fašisti i amen.smeće, nju još uvijek neumorno šire 'bivši' velikosrbi i jugoudbaška mafija. Potpomognuti svojim lobistima i sponzorima izvana.

Iako je ta babaroga 'ponovnog buđenja hrvatskog fašizma' originalno bila izmišljena za potrebe očuvanja komunističke Jugoslavije nakon svršetka 2. svj. rata, njeni tvorci i nasljednici još uvijek je lopovski vješto podmeću i prilagođavaju vremenu. Nadograđujući je stalno nekim novim, za one koji znaju pozadinu i cilj njihove kampanje - smiješnim, ali za one koji neznaju -'zabrinjavajućim' događajima.

Budimo dakle logični i pogledajmo istini u oči. Nastavkom sotonizacije hrvatskog naroda fašizmom želi se i nakon propasti Jugoslavije nastaviti njegovo 'bivše' balkansko podjarmnjivanje. Radi se osustavnom bojkotu njegove novostvorene države i nastojanju da se ona zadrži trajnim taocem ustaškog režima iz 2. svj. rata. Kako bi se spriječio njen iskorak u bolju budućnost.

Prisjetimo se na trenutak koliko su u vrijeme raspada Jugoslavije i neuspjele agresije na Hrvatsku, na tome grozničavo radili čelni srbijanski političari i diplomati, velikosrpski intelektualci, kriminalno podzemlje i srbijanski mediji. I pogledajmo koliko se oko toga i dalje žestoko trude, na vlast u Srbiji ponovo vraćeni, 'bivši' (Slobini) fašisti i ratnohuškači - danas ugledni i u EU priznati demokrati, mirotvorci i antifašisti Dačić, Vučić ,Vulin.

I dok oni ne propuštaju prigodu da pri svakom susretu s stranim dužnosnicima ili na međunarodnim skupovima spomenu Jasenovac i izraze smrtonosnu zabrinutost zbog 'ponovnog buđenja fašizma u Hrvatskoj', dotle Šešelj, Savo Štrbac, nekakav Linta, Lazanski, Dodik, Boža Spasić i njegovo paraobavještajno podzemlje, bivši udbaški šefovi i egzekutori, dnevno prepljavljuju vodeće srbijanske medije, takmičeći se tko će više fašizmom ocrniti Hrvatsku. I svi se kao jedan (s)lažu-Hrvati su nepopravljivi fašisti i amen.

Stigmatizacija neizlječivim fašizmom

U tome im veliku potporu i 'dokaze' daju 'naši' jugotitoizmom izblijeđeni mozgovi koji mentalno još uvijek žive u prošlosti bivše Jugoslavije. Sjetite se samo one zastrašujuće stigmatizacije neizlječivim fašizmom vlastitog naroda, kojom se (vjerojatno na nagovor svog glavnog savjetnika) bivši predsjednik Josipović, 'ispričao' izraelskim zastupnicima pod krovom njihovog parlamenta. Što je, sasvim očekivano, uzburkalo emocije i izazvalo burne reakcije. Poglavito u Hrvatskoj, gdje je taj idiotizam o ustaškoj guji u srcima Hrvata, bio primljen s bijesom i nevjericom. Tako da je i bivši ugledni član Vijeća Židovske Općine u Zagrebu, danas pokojni, Jakov Bienefeld, osjetio potrebu sazvati konferenciju za tisak i pred okupljenim novinarima i članovima Židovske općine reći: 'Nemaju se Hrvati danas što iskupljivati'. Naglasivši kako od svih država u Europi u Hrvatskoj ima najmanje ParadoksI sad, vidite taj paradoks - dok nas 'naši' crveni jugobigoti, koji duboko u srcu još uvijek nose zmiju otrovne antihrvatske promidžbe, pred svijetom ocrnjuju fašizmom, dotle nas, time neopterećeni i objektivni Židovi, prikazuju onakvima kakvi zapravo jesmo. I brane - od nas samih!antisemitizma, gospodin Bienefeld je na kraju emotivno dodao da je ponosan na svoju hrvatsku državu.

I sad, vidite taj paradoks - dok nas 'naši' crveni jugobigoti, koji duboko u srcu još uvijek nose zmiju otrovne antihrvatske promidžbe, pred svijetom ocrnjuju fašizmom, dotle nas, time neopterećeni i objektivni Židovi, prikazuju onakvima kakvi zapravo jesmo. I brane - od nas samih!

Eh, što je nama 'naša' Juga dala!

Obični ljudi najčešće propuste primjetiti kako je i danas u Hrvatskoj jako profitabilno biti profesionalni 'antifašisti' i boriti se protiv 'ponovnog buđenja hrvatskog fašizma'. I kako se to, isto kao i u bivšoj Jugoslaviji, honorira velikim novcima i visokim pozicijama u društvu. Pogledajte samo koliko je i u današnjoj Hrvatskoj bivših parazita i trulih karaktera. Koji su uglavnom na osnovu toga sebi izgradili karijeru, osigurali stalnu medijsku promociju i zavidan materijalni status? Tko bi danas bili ti ljudi i tko bi za njih znao da im to njihova borba protiv 'ponovnog buđenja hrvatskog fašizma' nije dala? Pogledajte dakle tu, dobro podmazanu 'antifašističku' petu kolonu, poput Mesića, Josipovića, notornog Pupovca, Dejana Jovića, Markovine, Jakovine, Klasića, Pusića, klana Goldštajn-Puhovski i cijele čete jugonostalgičnih novinara koji od farbanja današnje Hrvatske u crno, žive kao bubreg u loju.

Budući o svakom od tih opskurnih likova iz profitabilnog dioničkog društva mrzitelja današnje hrvatske slobode već znam dosta toga, bacimo malo više svjetla na lik i djelo, antihrvatski jako napaljenog i u posljednje vrijeme vrlo aktivnog 'lovca na naciste', Efraima Zuroffa. Koji se, još uvijek zajapuren od nedavnog bezobraznog ponižavanja hrvatske predsjednice i žestokog obrušavanja na Hrvate preko Twittera za vrijeme Uskršnjih blagdana (zbog hrvatske verzije Wikipedije) nakon toga obreo u Zagrebu kako bi s prijateljemi suborcem Stipom Mesićem (!?) oduševljenim istomišljenicima prodavao svoje knjige.

Inače, taj Zuroff, sudeći po pisanju i prostoru koji mu daju vodeći hrvatskosrpski mediji, pojavljuje se kao nekakav nedodirljivi antifašistički i moralni autoritet pred kojim bi današnja, demokratska Hrvatska, trebala samo poslušno klečati i stalno se pokajnički posipati pepelom po glavi. No, ako malo proguglamo vidjet ćemo da on i nije baš takav kakvim ga ti mediji prikazuju. Naime, više se radi o prilično kontroverznom tipu koji se, u nedostatku posla kojim bi se trebao baviti (nakon što su mu svi neulovljeni nacisti iz 2. svjetskog rata ionako pomrli) prometnuo u spretnog poduzetnika. Pa se, uz promociju i prodaju svojih knjiga, u 'Našoj Regiji' sada bavi prosrpskim lobiranjem i političkim inženjeringom.

Idealni saveznik velikosrba

Interesantno kako je taj famozni 'lovac na naciste' najomiljenije mjesto za svoj angažman pronašao upravo u zemlji čiji se fašistički režim se za vrijeme 2. svjetskog rata prvi pohvalio da je njen glavni grad 'judenfrei'. Isto tako bilo bi vrlo interesantno saznati zbog čega se legendarni 'lovac na naciste' tako ugodno osjeća u društvu 'bivših' Miloševićevih fašista s kojima se bratski trudi da sve što u "Antifašist"Uzornom antifašistu Zuroffu nije bilo neugodno ni kada je (20. 01. 2009.) primao ključeve i titulu počasnog građanina Novog Sada, grada koji je na centralnom mjestu podigao spomenik Jaši Tomiću, zakletom antisemitu i velikosrbinu. Osuđenom ubojici svog rivala, liberalnog političara koji je zastupao iste one ideale za koje se danas tobože zalaže Zuroff. Nije mu bilo neugodno ni pred Helsinškim odborom braniti fašistički režim Milana Nedića u Srbiji. Tvrdnjom da nije ubijao Židove, nego su to radili Nijemci. Iako se radi o istom onom režimu koji se za vrijeme 2. svjetskog rata požurio pohvaliti kako je prvi u Europi 'riješio židovsko pitanje'.današnjoj hrvatskoj državi patriotski diše, svijetu prikaže kao 'ponovno buđenje fašizma'.

U svakom slučaju nema nikakve sumnje da su 'bivši' Slobini fašisti u Zuroffu pronašli upravo ono što svaki velikosrpski fašist poželjeti može - poznatog židovskog antifašističkog aktivista koji je voljan, skupa s njima, Hrvate stalno ocrnjivati fašizmom. I naravno, sve dok bude, zbog 'buđenja ustaštva', s visoka optuživao Hrvate i pozivao srbijanske dužnosnike da i oni to rade skupa s njime (Blic, 09. 09. 2016.) biti će obasipan hvalospjevima da 'više radi na zaštiti srpskih interesa nego bilo koji Srbin'. Treba li se onda čuditi što su ga bivši srbijanski predsjednik Tadić i njegova Demokratska stranka 2008. god. čak predložili za Nobelovu nagradu.

Ipak, mora se priznati da i u Srbiji ima slobodnomislećih ljudi koji ispod njegove fotografije i članaka u kojima pljuje po Hrvatskoj ne ustručavaju ostavljati podrugljive komentare kao npr: 'Kakva faca - i ovaj borac protiv nacizma?!' ili 'Pa tebe nitko ni u tvojoj državi ne smatra ozbiljnim. Kad tamo dobiješ podršku dođi kod nas' (Blic, 26.12. 2013.) No,bez obzira koliko Zuroffova faca običnim Srbima bila nesimpatična, a on sam neuvjerljiv, sve dotle dok radi PR za velikosrpsku elitu u Beogradu, prikazujući svijetu Hrvate u ružnom svijetlu, on će od te elite biti zatrpavan najvišim srpskim odličjima, nagradama i priznanjima. Što mu očito neobično godi.

Pa čak i onda kada iz ruku ortodoksnog velikosrpskog fašista, Tomislava Nikolića, povodom dana državnosti Srbije (15. 02. 2017.) prima visoko srpsko državno odličje- zlatnu medalju za zasluge. Četničkog vojvode koji se zakleo da se nikada neće odreći granice Velike Srbije, crtom Virovitica, Karlovac, Karlobag. Istog onog Nikolića koji je opravdavao masakre i razaranje Vukovara tvrdnjom da je to 'srpski grad u kojem Hrvati nemaju što tražiti'. Zločinca, koji se po izjavi bivšeg šefa srpske državne sigurnosti (SDB) Jovice Stanišića, proslavio time što je u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku u selu Antin 'postreljao deset-petnest baba i pobacao ih u bazen kako bi dokazao da je pravi Srbin'...

Ili kada iz ruku svog prijatelja, 'antifašista' Mesića, prima odličje reda kneza Trpimira. Istog onog Mesića koji se javno hvalio time da su Hrvati u 2. svjetskom ratu dva puta pobijedili, jedanput pod Pavelićem, drugi put pod Titom. Mesića, kojeg se na autentičnim video snimkama vidi kako javno pjeva ustaške pjesme ili tvrdi da je Jasenovac bio radni logor u kojem logoraši nisu bili ubijani nego su umirali prirodnom smrću, od zaraznih bolesti i iscrpljenosti, pa se stoga Hrvati ne trebaju ispričavati bilo kome niti ići u Jasenovac klanjati se nepostojećim žrtvama...

Uzornom antifašistu Zuroffu nije bilo neugodno ni kada je (20. 01. 2009.) primao ključeve i titulu počasnog građanina Novog Sada, grada koji je na centralnom mjestu podigao spomenik Jaši Tomiću, zakletom antisemitu i velikosrbinu. Osuđenom ubojici svog rivala, liberalnog političara koji je zastupao iste one ideale za koje se danas tobože zalaže Zuroff.

Nije mu bilo neugodno ni pred Helsinškim odborom braniti fašistički režim Milana Nedića u Srbiji. Tvrdnjom da nije ubijao Židove, nego su to radili Nijemci. Iako se radi o istom onom režimu koji se za vrijeme 2. svjetskog rata požurio pohvaliti kako je prvi u Europi 'riješio židovsko pitanje'.

Antifašisti koji poriče genocid u Srebrenici

Kao što nema problema baviti se revizijom Nedićevog fašističkog režima iz 2. svjetskog rata tako famozni 'lovac na naciste' nema problema to raditi ni s onim Miloševićevim iz nedavne agresije na Hrvatsku i BiH. Koja se nipo ničemu nije razlikovala od one Hitlerove, na Poljsku i Čehoslovačku. Zamislite tu antifašističku i moralnu gromadu koja poriče da su srpske snage u Srebrenici izvršile genocid.

Zašto je Zuroff toliko pro(veliko)srpski orijentiran samo on zna. Ako nisu u pitanju nekakvi opipljivi razlozi, onda bi jedan od mogućih odgovora mogao biti iz opačena predodžba o povijesnim zbivanjima tijekom 2. svj. rata na prostoru bivše Jugoslavije. Po kojoj su svi Srbi u 2.svj. ratu bili na pravoj strani i dobri prema Židovima, a svi Hrvati na pogrešnoj strani i zli prema Židovima. Upravo se ta predodžbanakon rata iz Beograda sustavno nametala svijetu. Poglavito Židovima, kako bi velikosrbi zadobili njihovu potporu i nagurali se pod njihov lobistički kišobran.

Čak da je u 2. svjetskom ratu i bilo tako - a nije, tko bi na osnovu toga smio suditi o Hrvatima danas i nametati im nekakvu 'povijesnu krivnju'? To je u današnjem vremenu potpuno neobranjiv i moralno odbojan način mišljenja. Tko to normalan danas može, makar i uvjetno, nametati bolesno monstruoznu premisu o kolektivnoj i trajnoj krivici jednog naroda? Poglavito ako je Židov. Pa zar to nije upravo ono što su nacisti pokušali uraditi židovskom narodu? Opravdavajući time 'konačno rješenje'

Moglo bi se još dosta toga napisati o Zuroffu, no sigurno je puno toga što on priča u suprotnosti s onim što većina židovskih intelektualaca i naroda želi čuti. Znajući da mu se to vraća kao bumerang. I sasvim dovoljno za uvidjeti da time on 'sam sebe diskvalificirao kao osobu vrijednu ozbiljnog razgovora o bilo čemu'.

Tim je riječima Zuroffa opisao dr. Igor Primorac u opširnom intervjuu koji je dao novinaru Mati Bašiću, za Hrvatski Vjesnik iz Melbournea (12. 09. 2003.).

Inače, Igor Primorac je redoviti profesor Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu i gostujući predavač na prestižnim sveučilištima širom svijeta. U Izraelu živi i radi od ranih osamdesetih, kamo se preselio iz Beograda u kojem je odrastao i školovao se, a potom radio kao profesor i docent na tamošnjem Filozofskom fakultetu.

Na pitanje o famoznom 'lovcu na nacističke zločince' prof. Primorac je konstatirao da je Ephraim Zuroff daleko poznatiji u Hrvatskoj nego u Izraelu. Citat: 'On putuje po svijetu i daje lekcije vlastima različitih zemalja kako bi trebale poduzeti ovo ili ono, a da pritom ne zna na temelju čega je on to pozvan raditi, niti zašto bi se bilo tko trebao obazirati na ono što on govori.' I dalje nastavlja: 'Osoba po kojoj se njegov centar zove, Simon Wiesenthal, na početku agresije na Hrvatsku - u vrijeme opsade i razaranja Vukovara - ponavljao je tezu velikosrpske promidžbe o povijesnoj krivnji Hrvata i pokazivao veliko razumijevanje za srpsku stranu. Te izjave on nikada nije povukao niti se za njih ispričao. Dokle god se za to ne dobije isprika, ne vidim zašto bi se bilo koji čimbenik u Hrvatskoj trebao uopće obazirati na izjave g. Zuroffa. On predstavlja tek samog sebe i jednu malu organizaciju koja je sama sebe imenovala djeliteljem pravde diljem svijeta. Konačno, ako je Zuroffu stalo do poštivanja zakona općenito, a posebice do međunarodnog prava, bilo bi dobro da prestane živjeti na okupiranom palestinskom području, te da se vrati unutar međunarodno priznatih granica države Izrael'.

Kritika Laszoa Karsaia

Interesentno je dakle primijetiti kako Zuroff, ono što vani propovijeda i nameće drugima, kod kuće prakticira upravo suprotno. 'Uopće, on bi trebao pomesti pred svojim vratima prije no što ponovo krene drugima docirati što im je raditi' zaključio je dr. Primorac.

Na sličan način Zuroffa i njegov rad kritizirao je i Laszlo Karsai, vodeći mađarski povjesničar Holokausta i sin onog koji je preživio Holokaust: Citat: 'Iskreno, želio bi da Zuroff prestane raditi to Karsai'Iskreno, želio bi da Zuroff prestane raditi to što radi. Mislim, s tim vrstama metoda koje on rabi, s tako malo dokaza, on pokušava vući ljude kroz blato. To se ne smije raditi nikome'. Karsai je ujedno optužio Zuroffa da je - 'histerični, narcisoidni lovac na naciste , koji to što radi, radi samo da bi dobro zaradio i da bi Wiesental centar dobio publicitet na osnovu kojeg bi opravdao svoje postojanje pred svojim sponzorima.'što radi. Mislim, s tim vrstama metoda koje on rabi, s tako malo dokaza, on pokušava vući ljude kroz blato. To se ne smije raditi nikome'. Karsai je ujedno optužio Zuroffa da je - 'histerični, narcisoidni lovac na naciste , koji to što radi, radi samo da bi dobro zaradio i da bi Wiesental centar dobio publicitet na osnovu kojeg bi opravdao svoje postojanje pred svojim sponzorima.' (Wikipedia)

Zbog čega je Zuroff dopustio 'bivšim' velikosrpskim fašistima da ga uvjere u svoje 'istine' i postane njihov lobist, to je njegova privatna stvar. Ali kada u blaćenju blaženog Alojzija Stepinca, pok. predsjednika Tuđmana i današnje hrvatske predsjednice rabi isti narativ kao Šešelj, Vulin, Dačić i Vučić, ili kada je za njega uglavnom sve što dolazi iz Hrvatske - 'odvratno', 'smeće', 'fašizam', 'smijurija', 'tragedija' - onda je to i naša stvar.

Može li dakle i jedan normalan i svjestan Hrvat danas mirno sjediti i slušati kako se na takav način omalovažava i vrijeđa njegov narod? Bez obzira koliko se Zuroff osjeća važan i moćan, dopuštajući sebi luksuz da se prema Hrvatima postavlja krajnje netrpeljivo i s visoka im diktira svoje kritike i uvrijede, mi ipak nismo baš toliko inferioran narod da mu ne bi imali hrabrosti u lice reći kako mi taj, nama dobro poznat velikosrpski narativ i način ponašanja, ne shvaćamo i ne prihvaćamo.
Hrvatska jest novorođena i mlada država, ali joj u današnjoj slobodi i demokraciji nije potrebna kvaziantifašistička milicija Zuroffa, Dačića, Mesića i Pupovca. A najmanje od svega regionalno velikosrpsko tutorstvo Beograda.

Hrvati nikada u svojoj povijesti nisu imali nacističku ni fašističku stranku i ako se izuzme ustaški režim u NDH koji je za vrijeme 2. svjetskog rata slijedio Hitlerove rasističke zakone u Hrvatskoj ne postoji tradicija antisemitizma. Svaki dakle pošten i zdravorazumski Hrvat ne može danas biti ništa drugo do antifašist, antikomunist i antijugoslaven. I prije svega hrvatski domoljub.

Iskreni hrvatski domoljubi ne mogu biti antisemiti

Isto tako samo po sebi se podrazumijeva da iskreni hrvatski domoljubi i vjernici da i hoće ne mogu biti antisemiti. Ne zbog pikzibnera kao što je Efraim Zuroff ili jugotitoista (i vjerojatno ateista) poput Ive Goldštajna i Žarka Puhovskog. Nego zato što je Isus Krist bio Židov, utemeljitelj naše crkve, sveti Petar, bio Židov. Zato što su po našoj svetoj knjizi, Bibliji, Židovi izabrani narod. I na kraju krajeva zbog onog najvažnijeg – što ćemo jednog dana svi, bez obzira na vjeru i naciju, morati na sud i pred lice 'onog koji dolazi'.

Kao i kod svakog drugog naroda tako i među Židovima postoje grupice i pojedinci koji su za nekoga ili su protiv nekoga. Prema tome mora nam biti jasno da nisu svi Židovi antihrvatski potpaljeni ili odgojeni, poput Goldštajna i Puhovskog ili Zuroffa i Sorosa, koji bi izgleda bili najsretniji da nema ni hrvatske države ni hrvatske nacije. Židovi su i Kvaternici, Hebranzi, Montilji, Primorci, Langi, Bienefeldi ... Einsteini, Coheni, Figerhauti, McAdamsi, Gutmanice, Finkielkrauti i mnogi drugi, koji su kada mu je bilo najteže, suosjećali s patnjom podjarmljenog hrvatskog naroda, javno ustajali protiv velikosrpske tiranije i likvidacija te hrabro branili pravo Hrvata na opstojnost, slobodu i vlastitu državu.

Ne gledaju dakle, svi Židovi na Hrvatsku i Hrvate kroz iskrivljenu prizmu jasenovačkog mita i zlonamjernih velikosrpskih laži. Mnogi su svjesni činjenice da su sve države, okupirane od njemačkih nacista za vrijeme II. svjetskog rata morale provoditi Hitlerove rasne zakone i proganjati Židove. I da u tom smislu Pavelićeva NDH nije bila nikakav izuzetak. Vidite, kada je poznati hrvatski filmski redatelj Jakov Sedlar radio intervju sa bivšim izraelskim premijerom Arielom Sharonom i pitao ga što misli o Hrvatskoj, on nije spominjao ni NDH niti je upirao prstom u imaginarnu opasnost 'ponovnog buđenja fašizma' već je odmah precizno dijagnosticirao najveći problem današnjeg hrvatskog društva odgovorivši: 'Prekrasna zemlja s velikom perspektivom, ali morate se žurno riješiti jedne velike mane, a to je komunizam i komunistički mentalitet'.

Neka se dakle čuveni 'lovac na naciste' i dalje nastavi međusobno častiti, praviti business i marširati u u istom stroju s onima kojima jeHrvatska oduvijek bila najdraža meta, ali on je danas, skoro 80 godina od završetka 2. svj. rata, barem što se nas Hrvata tiče, potpuno nevažan i svrha samom sebi.

Njemu, Mesiću i Miloševićevim 'antifašistima' u čijem se društvu najugodnije osjeća, pričajući o 'ustaškoj' emigraciji i 'ustaškoj' nostalgiji u današnjoj Hrvatskoj, možemo samo poželjeti dobru zabavu i usput spomenuti onu čuvenu izreku velikog Einsteina: 'Vrijeme ima lijevak kroz koji sve trivijalnosti ovog svijeta jednom iscure u more ništavila'.

Željko Dogan