„Dobrosusjedski odnosi“ Hrvatske i Slovenije

Za početak, prisjetimo se nekoliko idiličnih sličica iz albuma 'dobrosudsjedskih odnosa' hrvatskih i slovenskih političara. Prije pet godina, početkom svibnja 2013. kada je u posjetu Hrvatskoj bio bivši slovenski premijer, a sada predsjednik Borut Pahor, čelni hrvatski političari priredili su mu zaista dojmljivu dobrodošlicu. Najprije ga je tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović poveo u šetnju Zagrebom gdje su se usput šalili s razdraganim građanima na ulici, popili kavu na Cvjetnom placu, a zatim na trgu Bana Jelačića obišli štandove manifestacije 'Dani slovenskog turizma' i predstavljanje Eurobasketa, pa čak zaigrali malo i košarku. Zatim ga je na Markovom trgu, u sjedištu Vlade RH srdačno i svečano dočekao tadašnji hrvatski premijer, Zoran Milanović, da bi mu na kraju, - 'u dirljivom susretu, nakon što su se dugo gledali u oči, pala u dugi, dugi zagrljaj, bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor' ('Večernji list' 10. 05. 2013).

Novinar 'Večernjeg lista' Dražen Ćurić svoje je izvješće o tom posjetu slovenskog predsjednika zaključio ovim riječima: 'Ovaj demokratski zagrljaj simbol je dobrosusjedski odnosa koji su zasnovani na međusobnom uvažavanju, toleranciji i, zašto ne- ljubavi'. Stvarno?

Pa odvrtimo još malo film unatrag i pogledajmo na temelju čega su to Pahor i slovenski političari općenito zaslužili ovakav umilan tretman od strane hrvatskih političara i iz čega se razvila ta silna ljubavmeđu njima?

Uz progon i hašku sudsku farsu s generalom Gotovinom, slovenski političari bili su glavni kočničari u dugotrajnom i mukotrpnom pristupnom procesu ulaska Hrvatske u EU. Razlog je bio navodni granični spor između dvije države uz granicu koja izlazi na Savudrijsku valu s hrvatske strane, odnosno Piranski zaliv sa slovenske strane.

Važno je znati da prilikom raspada Jugoslavije 1991. godine, taj 'spor' nije postojao. Slovenija je naime prihvatila Banditerevo načelo po kojem su dotadašnje republičke granice postale državne granice zaštićene međunarodnim pravom, te je pod kraj te godine čak predlagala Hrvatskoj međusobno razgraničenje po tom principu.

Tek kasnije, nakon 2000-te god. kad su na vlast u Zagrebu vraćeni 'bivši' Jugoslaveni, Račan i Mesić, slovenski političari shvatili su da Hrvatska ponovo postaje otvoreno lovište i u tome su vidjeli svoju prigodu. Iako za to nije trebalo biti posebno darovit već naprosto zaključiti da će, s takvim političarima na čelu, Hrvatska ponovo postati zlatni rudnik za svakog tko zna igrati na njihovu 'bivšu' odnarođenost i sluganstvo drugima. Još kada susporazumomo granici na Prevlaci 2002. god, trgujući hrvatskim za hrvatsko, to potvrdili, bio je to signal Slovencima da i oni krenu delat.

Račan Drnovšek

Budući im je od početka bilo jasno danjihov'granični spor' s Hrvatskom nema opravdanja u činjeničnom stanju i međunarodnom pravu, svoju jedinu šansu vidjeli su u tome da preko međusobnih susreta s odnarođenim političarima u Zagrebu i lobiranjem u EU, zadovolje svoje teritorijalne apetite na račun Hrvatske.

Sve je počelo Račanovim dogovorom u četri oka, s tadašnjim slovenskim premijerom Drnovšekom, koji ga je, nakon ApetitiBudući im je od početka bilo jasno danjihov'granični spor' s Hrvatskom nema opravdanja u činjeničnom stanju i međunarodnom pravu, svoju jedinu šansu vidjeli su u tome da preko međusobnih susreta s odnarođenim političarima u Zagrebu i lobiranjem u EU, zadovolje svoje teritorijalne apetite na račun Hrvatske.jedne privatne večere i nekoliko čaša dobrog vina, uspio nagovoriti da potpiše sporazum o davanju teritorijalnih ustupaka Sloveniji u Savudrijskoj vali. Što Račanu uopće nije predstavljalo neki problem. Kao da se radilo o njegovoj privatnoj vrećici bonbona, a ne o dragocijenom hrvatskom teritoriju, on je, bez ikakvih konzultacija i na vlastitu ruku, onako preko stola, poklonio Slovencima željeni teritorij koji im omogućava izlazak na otvoreno more.

Kada se za to doznalo, uz veliku bruku i negativne posljedice po ugled države, časni zastupnici Hrvatskog Sabora odbacili su taj 'sporazum'i zatražili da se 'spor' rješaatamo gdje mu je mjesto - pred Međunarodnim sudom za razgraničenja na moru u Hamburgu ili pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Haagu. Jedine dvije mjerodavne, međunarodno pravne institucije za takvu vrstu međudržavnih sporova.

No, znajući od početka da bez izlaska iz okvira međunarodnog prava neće moći spriječiti pravično razgraničenje crtom sredine Savudrijske vale, slovenski političari nikako nisu htjeli pristati na taj zahtjev. Smatrajujući se (s pravom) daleko lukavijim i sposobnijim od svojih hrvatskih kolega, oni su čvsto inzistirali da se odluka o 'spornoj' granici opet donese međusobnim dogovorom slovenskih i hrvatskih političara. Bez za to nadležnih međunarodnih sudova, bez nazočnosti stručnjaka i javnosti.

Na što su hrvatski političari, malo po malo, pristali.

Diplomati prijateljskih zemalja koji su snažno podupirali ulazak Hrvatske u EU i bili jako ljuti zbog neutemeljene slovenske blokade i ucjena Hrvatske na tom putu, kada su vidjeli kako sami čelni hrvatski političari propuštaju da na pravi način zaštite teritorijalni suverenitet svoje zemlje, pristali su i oni na 'pragmatično postizanje dogovora među susjedima'.

Sanader i Kosor

Kada je nakon mamurnog Račana na mjesto premijera hrvatske vlade došao politički oportunist, Ivo Sanader, pritisci slovenskih političara i Hrvatskoj nesklonih centara moći u korist Slovenije, postali su još žešći. No, kada je Sanaderu, nakon svih silnih popuštanja u vezi s progonom i uhićenjem generala Gotovine, prodajom najvrijednijih KosorIsključivši prije toga iz pregovaračkog tima tri najveća hrvatska stručnjaka za međunarodno pravo na moru (Vukasa, Rudolfa i Iblera) Jadranka Kosori tadašnji ministar vanjskih poslova Jandroković uspjeli su, vodećitajne pregovore, postići 'dogovor' s slovenskom stranom. Dogovoreno je da konačnu odluku o 'graničnom sporu' donese arbitražna komisija EU u kojoj će Slovenija i Hrvatska imati po jednog predstavnika.dijelova hrvatske obale i INE, uvođenja pa nakon toga suspenzije ZERP-a (čak četiri puta) sve to ipak dozlogrdilo i više nije htio popuštati, istekao mu je rok uporabe i zamijenjen je fleksibilnijom, Jadrankom Kosor.

Ona je nastavila popuštati tamo gdje je Sanader stao i konačno pristala na ono što su lukavi slovenski političari od početka priželjkivali i tražili. 'Granični spor'između 'dvije prijateljske zemlje' rješavat će se 'tihom diplomacijom' hrvatskih i slovenskih političara. Bez međunarodnog suda koji je za to mjerodavan, bez sudjelovanja pravnih eksperata za granice na moru i daleko od očiju javnosti.

Isključivši prije toga iz pregovaračkog tima tri najveća hrvatska stručnjaka za međunarodno pravo na moru (Vukasa, Rudolfa i Iblera) Jadranka Kosori tadašnji ministar vanjskih poslova Jandroković uspjeli su, vodećitajne pregovore, postići 'dogovor' s slovenskom stranom. Dogovoreno je da konačnu odluku o 'graničnom sporu' donese arbitražna komisija EU u kojoj će Slovenija i Hrvatska imati po jednog predstavnika.

Slovenski političari mogli su napokon odahnuti i otvoriti šampanjac - 'spor' neće rješavati formalni međunarodni sud nadležan za takve slučajeve, koji bi agresivno tražio dokumente i dokaze za njihove zahtjeve, već nekakav ad hoc, sklepana arbitražna komisijaEU. Za koju su znali da će, bez obzira na činjenice, donijeti kompromisno rješenje na bazi'postignutog dogovora među političarima dviju 'prijateljskih i susjednih zemalja'. Tako što će od 'spornog' hrvatskog teritorija dati svakoj strani po nešto.

No, da stvari i ovaj put ne bi izbjegle kontroli, nakon postignutog 'dogovora', Pahor nije puštao Jadranku Kosor natrag u Hrvatsku prije nego što je, u paničnoj žurbi, iz sjedišta slovenske vlade u Ljubljani, telefaksom poslala pismo švedskom premijeru i predsjedništvu EU u kojem ih izvješćuje da pristaje na ucjene slovenske strane. I iz okvira pregovaračkog procesa o rješavanju graničnog 'spora' povlači - 'svaki hrvatski dokument te pisanu ili usmenu izjavu koja bi mogla imati pravni učinak pred bilo kojim arbitražnim sudom i komisijom'!

Takvu 'pobjedu'tihe diplomacije u 'sporu' s Slovenijom, tadašnja hrvatska premijerka zasladila jeizjavom kako je izuzetno zadovoljna što je uspjela otvoriti novo poglavlje i novu stranicu u odnosima 'dviju prijateljskih zemalja i naroda koji će zauvijek živjeti zajedno'(?!) Naglasivši kako se eto sve prepreke mogu riješiti 'kada se uspostavi ozračje prijateljstva i međusobnog uvažavanja' i kako je 'iznimno zadovoljna i sretna zbog win-win rezultata'. 'Nema poraženih, svi smo pobjednici' trijumfalno je zaključila ozarena Jadranka.

Bila je to za Hrvatskuzaista krasna win-win situacija, zar ne?

Dobili sve što su tražili

Nakon postignutog sporazuma s Kosoricom u Ljubljani i njenog pisma nadležnim tijelima EU, kojim je praktički vezala ruke hrvatskoj strani, slovenski premijer Pahor ozbiljnog je lica pred TV kamerama upozorioHrvate da se od tada moraju pridržavati dogovorenog i potpisanog, a onda, obraćajući se slovenskoj javnosti, s osmijehom od uha do uha, slavodobitno je izjavio: 'Dobili smo sve što smo tražili'.

I naravno, kao što to u takvim prigodama uvijek rade srpski, slovenski i EU političari, obvezno se treba spomenuti važnost Hrvatske za 'njenu' Regiju, pa je tako i Pahor istaknuo kako to što se Hrvatska 'sporazumjela' sa Slovenijom 'mijenja perspektivu Zapadnog Balkana u smislu proširenja EU na cijelu regiju'.

S njegovom izjavom jednoglasno su se složili svi EU čelnici.

Na drugoj, hrvatskoj strani, Mesić, Pusićka, Mimica, svi bivši jugopolitičari i novinari, kojima je bivša 'Regija', a ne Hrvatska u srcu, isto tako su do neba hvalili postignuti 'dogovor' jer - ' je to važan dan za cijelu regiju čiji se proces integracije time nastavlja'.

Ali nije rješavanje izmišljenog graničnog spora jedini primjer 'međusobnog uvažavanja, toleracije i ljubavi' među slovenskim i hrvatskim političarima. Takav odnos je cvao i bio plodonosan za Slovence na svim poljima međusobne suradnje. Uzmimo primjer rješavanjaproblema s otetim novcem hrvatskih štediša od strane Ljubljanske banke. Naime, i taj su problem 'dogovorom' sa slovenskim političarima riješili tadašnja hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i premijer Zoran Milanović. Pristajući na ucjenu i 'prijateljsko' uvjeravanje slovenske strane da se to pitanje ne rješava na nadležnom međunarodnom sudu već u sklopu sukscesije, tadašnji hrvatski premijer Milanović i slovenski Janša, opet su se dogovorili i 21. ožujka, 2013. godine. potpisali Memorandum o Ljubljanskoj banci u Mokricama, Slovenija.

Poslije potpisivanja Janša je izjavio da mu je -'najdraže što je do sporazuma došlo bez mentora sa strane, bez suda, pravnog postupka i sudjelovanja stručnjaka'.

Po njemu, to je bio - 'dokaz da smo sposobni rješavati sve svoje probleme dogovorom'. Interesantno je spomenuti da su mediji primjetili kako za cijelo vrijeme tog 'dogovaranja' hrvatskog premijera Milanovića nisu mučile muke opljačkanih hrvatskih štediša već dvojba jesu li bolje kremšnite u Samoboru u Hrvatskoj ili u Mokricama u Sloveniji?!

Štediše Ljubljanske banke

Nakon 'uspješno okončanog dogovora' i potpisa na Memorandum o Ljubljanskoj banci kojim je slovenskoj državi BankaNakon 'uspješno okončanog dogovora' i potpisa na Memorandum o Ljubljanskoj banci kojim je slovenskoj državi poklonio, a hrvatskim štedišama oduzeo preko dvije milijarde kuna, Milanović je dodao kako mu je drago 'da uskoro između Hrvatske i Slovenije granice neće biti'(?!) i da mu je žao što Ljubljanska banka više ne posluje u Hrvatskoj 'budući je to bila banka od povjerenja'(?!)Mediji u Domovini nazvali su to – hrvatskim diplomatskim uspjehom.poklonio, a hrvatskim štedišama oduzeo preko dvije milijarde kuna, Milanović je dodao kako mu je drago 'da uskoro između Hrvatske i Slovenije granice neće biti'(?!) i da mu je žao što Ljubljanska banka više ne posluje u Hrvatskoj 'budući je to bila banka od povjerenja'(?!)

Mediji u Domovini nazvali su to – hrvatskim diplomatskim uspjehom.

Inače, kada već govorimo o iskrenom odnosu i 'prijateljstvu' slovenskih političara prema Hrvatskoj, zbog onog što se dogodilo kasnije i što se događa danas, vrijedi citrati što je u trenutcima ulaska Slovenije u EU o slovensko-hrvatskim odnosima i 'graničnom sporu' govorio tadašnji ministar vanjskih poslova Slovenije, Dimitrije Rupel: 'Slovenija je, uvjeravam vas, uvijek vukla i vući će prijateljske poteze prema Hrvatskoj. Naši granični problemi su mali. Sa svoja tri zaseoka i jednim vrhom potpuno su nebitni. Takvih graničnih problema kao što su naši ima cijeli niz potencijalnih članica EU, ali i samih članica EU. Pogledajte Cipar i peripetije oko Gilbatara...' ('Jutarnji list' 19. 03. 2009,Vlado Vurušić : 'Tko je zapravo na Balkanu - Slovenija ili Hrvatska'?)

I ne samo Rupel već su i ostali slovenski političari tada su govorili i uvjeravali kako se Slovenija 'nikada neće spustiti tako nisko' da bi poziciju članice EU koristila kao ucjenu u rješavanju graničnog 'spora' s Hrvatskom.

Vidite, taj isti Rupel, kada su Slovenci kasnije uspjeli hrvatske političare navući na tanak led da potpišu ono što su od njih tražili, često ih je s priličnom dozom zlobe i ironije znao s visoka podsjećati 'Pacta sund servanda' (potpisano se mora poštovati).

Onaj 'jedan vrh' kojeg je Rupel u interviju za Jutarnji List spomenuo kao 'potpuno nebitan' zapravo je strateški iznimno važan vrh Sveta Gera kojeg je slovenska vojska, 'u duhu dobrosusjedskih odnosa'odmah nakon povlačenja JNA 1991. god. okupirala. I tamo ostala do danas. Tako Sveta Gera ostaje zadnji vojno okupirani teritorij u Europi, budući se radi o hrvatskom području koje uopće nije sporno.

Koliko su Slovenci 'dobri susjedi' koji najviše vole 'braću' Hrvate očito se vidi i po tome što su svoje granične prijelaze s Austrijom, Italijom i Mađarskom povezali najmodernijim autoputevima i brzim cestama, a na onom najprometnijem, s Hrvatskom, namjerno ostavili sramotno usko grlo koje izaziva prometni kaos, nepotrebne gubitke života i nazadovoljstvo milijuna turista koji svake godine u vrelim ljetnim mjesecima žure na odmor u Hrvatsku. I još im, povrh toga, Slovenci naplaćaju masne vinjete. Osim toga, nakon ulaska u EU srušili su lokalne pogranične mostove i zatvorili lokalne pogranične puteve prema Hrvatskoj, namećući lokalnom hrvatskom stanovništvu svojevrsnu prometnu blokadu.

I nakon svega stigla je i žilet žica.

Toliko o Milanovićevom infantilnom blebetanju kako 'između Slovenije i Hrvatske granice uskoro neće biti'.

Janezu Janši Slovenci bi trebali podići spomenik na Svetoj Geri

Na kraju se mora reći da bi Slovenci svojim političarima, poglavito bivšem premijeru i predsjedniku Janezu Janši, zbog izuzetno uspješnih poslovnih rezultata i 'dogovora' s hrvatskim političarima, trebali podići spomenik na Svetoj Geri. Janša je naime, nakon što je na početku velikosrpske agresije slovenski budžet znatno podebljao prodajući očajno potrebnoj Hrvatskoj oružje i streljivo zaplijenjeno u vojarnama JNA po peterostruko većim cijenama, okupirao Svetu Geru, uspostavio kontrolu nad Savudrijskim zaljevom, povukao slovensku granicu unutar Hrvatske kod Ormoža, instrumentalizirao Arbitražu kojom će Slovenija prisvajanjemhrvatskog mora probiti koridor do međunarodnih teritorijalnih voda i potpisao'sporazumom' u Mokricama čime je ozakonio otimačinu nekoliko stotina milijuna dolara ušteđevine hrvatskih štediša.

Takav slovenski političar, na slovensko-hrvatskoj granici, gdje god ona bila, zaista zaslužuju spomenik.

No, stvari se ipak ne odvijaju baš onako kako su se lukavi slovenski političari nadali. Nakon što suulovljeni u IzborI ta sramotna presuda i svrtavanje EU na stranu Slovenije još je jedan bezobrazni šamar Hrvatskoj nakon kojeg je ona suočena s izborom - zaštiti svoj suverenitet, sigurnost i dignitet, stojeći čvrsto na principima međunarodnog prava, kojeg predstavljaju mjerodavni međunarodni sudovi nadležni za ovakve sporove. Ili pokleknuti pred 'pravičnom' odlukom jedne, specifično za ovaj 'spor' sklepane i u procesu teško kompromitrane EU arbitražne komisije.namiještanju rezultata arbitražnogutvrđivanja granice sa Slovenijom, Hrvatski Sabor je 2015. god. donio odluku da se Hrvatska povlači iz tog teško kompromitiranog postupka. Čime je to famozno ad hoc arbitražno tijelo postalo invalidno i jednostrano. Hrvatska od tada više nije pod njegovom jurisdikcijom što znači da je i ta, unaprijed znana, presuda u korist Slovenije, sasvim simbolična i za Hrvatsku neobavezujuća.

Distribucija ruskog plina Njemačkoj

Ali i ta sramotna presuda i svrtavanje EU na stranu Slovenije još je jedan bezobrazni šamar Hrvatskoj nakon kojeg je ona suočena s izborom - zaštiti svoj suverenitet, sigurnost i dignitet, stojeći čvrsto na principima međunarodnog prava, kojeg predstavljaju mjerodavni međunarodni sudovi nadležni za ovakve sporove. Ili pokleknuti pred 'pravičnom' odlukom jedne, specifično za ovaj 'spor' sklepane i u procesu teško kompromitrane EU arbitražne komisije.

Za koju se i prije kompromitirajući snimaka razgovora slovenskih predstavnika, zbog manipulacija s dokumentima, zemljovidnim kartama i nezakonitim pritiscima na sudce, znalo da neće moći raditi nepristrano, poštujući međunarodno pravo. Naime, javna je tajna da je najvažniji dio arbitražne odluke o dodijeli 'spornog' hrvatskog teritorija Sloveniji pravo da kroz njega može polagati kablove i podvodne cjevovode za distribuciju ruskog plina Njemačkoj i drugim zainteresiranim EU članicama. Nakon gubitka Crne Gore, Rusima je slovenski 'dimnik' iznimno važan kao jedini siguran jadranski pristup Njemačkoj i srednjoj Europi.

Naravno da će sada hrvatski političari biti ponovo izloženi pritiscima i ukorima onih koji su zbog svojih vlastitih interesa cijeli taj cirkus od 'graničnog spora' i arbitražnu odluku, skupa sa Slovenijom izrežirali. No, trenutno vladajući političari i hrvatska država pali bi vrlo nisko u očima mnogih ako bi dopustili primjenu te skandalozne odluke.

Lako je predvidjeti kako bi njena primjena Hrvatskoj donijela još cijeli niz novih graničnih 'sporova' s grabežljivim susjedima. Sigurno je kako će i drugim 'bratskim' zemljama u okruženju (Srbiji, tkz. Republici Srpskoj i bošnjačkoj vladi u Sarajevu) nakon presude o Savudrijskoj vladi ojačati apetiti za hrvatskim teritorijem. Nema sumnje da će one nastojati kapitalizirati tu odluku ističući je u svoju korist, kada se budu sporili s Hrvatskom o teritorijalnom razgraničenju. Slovenija je očiti primjer da se to isplati.

Srbija je naime, odmah nakon te arbitražne presude javno iznijeli svoje zahtjeve prema Hrvatskoj, slične slovenskim. Čak je i općina Trebinje zatražila od Hrvatske 'svoje pravo' da u zaleđu Konavala iziđe na more.

Sve u svemu, ako kompromitirana arbitražna odlukak ojom je Hrvatska podlo nasamarena, za EU predstavlja 'uspješan model' po kojem bi se trebali riješavati ostali granični sporovi u'Našoj regiji' ('E. U. Hoped Balkan Border Deal Would Be Model For Peace. Then It Collapsed.'- 'The New YorkTimes', 29. prosinac 2017.) to će s pravnog, moralnog i političkog motrišta biti vrlo ružan presedan. Kojim će se još više narušititi povjerenje i uprljati ionako mutnu slika 'međunarodne pravde'.

Ali više od svega, takav stav Europske zajednice potvrđuje ono što se već naširoko podrazumijeva. Neskloni centri moći i vodeće zemlje EU diskriminiraju Hrvatsku ne smatrajući je sebi ravnopravnom i ozbiljnom članicom, već balkanski nesređenom članicom Zapadnog Balkana. Zbog čega je drže u svojevrsnoj blokadi i 'prijateljski' kakvi već jesu, sabotiraju njen uspijeh i procvat na svim područjima. Pa je tako i EU potpora Sloveniji u dobivanju i implementaciji graničnog 'spora' vjerojatno dijelom i rezultat obećane nagrade za njeno višegodišnje uspješno blokiranje Hrvatske na putu u EU. A dijelom i strategija njenog zadržavanja u okviru 'Regiona' izvan Schengenske granice. Dok se EU ne pridruži Srbija i ostale članice 'Naše regije.'

Željko Dogan