„Ako u Hrvatskoj prevagne ruski utjecaj paralelno s njime prevagnut će i velikosrpski“
U posljednje vrijeme postaje sve više 'in' javno pljuvati po Sjedinjenim Američkim Državama. Poglavito u 'Našoj Regiji'. Mržnja prema Americi i njenoj politici najočitije buja u Srbiji i 'srpskim zemljama'gdje, osjećajući da je 's moćnim Putinom' ponovo došlo njihovih pet minuta, bijesni velikosrpski talibani šire ogorčenu antiameričku i antiNATO kampanju. Americi, naime, nikako ne mogu zaboraviti ni oprostiti pomoć koju je pružila Hrvatskoj, BiH i Kosovu pri oslobađanju od njihove tiranije i agresije. A NATO-u zato što ih je, za opomenu i kaznu zbog bestijalnih zločina nad civilima, bombardirao nekoliko puta u 'građanskom ratu na našim prostorima'.
Svoju divljačku antiameričku i antiNATO promidžbu osebice agresivno šire preko lokalnih TV i radio postaja, interneta i društvenih mreža. 'Srpske zemlje u Regionu', kojima Beograd i SPC smatraju Srbiju, Kosovo, Crnu Goru, polovicu BiH i dobar dio Hrvatske, gusto su premrežene novoinstaliranim ruskim medijskim programima (Sputnik, Rusija Danas, Vladimir Putin kanal) te brojnim drugim lokalnim TV kanalima i internetskim portalima čiji je primarni cilj širenje proruske promidžbe i mržnje prema Zapadu. To je eskaliralo do tako nepodnošljive mjere da je prije tri tjedna EU parlament osjetio potrebu donijeti rezoluciju kojom je tu vrstu otrovne antizapadne kampanje izjednačio s onom ISIL-a i Al Qaede.
Ono što nas Hrvate treba brinuti jest da jeka tog velikosrpsko-proruskog medijskog orkestra iz balkanskog zaleđa, preko iznajmljenih lokalnih političara, novinara i svih vrsta dezorijentiranih jugonostalgičara, postaje sve bučnija i u Hrvatskoj.
Istina je da svaka kritika Amerike i njene politike ne znači automatski antiamerikanizam, ali pogledajte samo koliko se ti zaslijepljeni 'bivši' velikosrbi i Jugoslaveni očajnički trude naturiti ljudima da misle najgore o Americi čak i u slučajevima kada je očito da ona pomaže demokratizaciju 'Naše Regije' i želi svim narodima 'na našim prostorima' osigurati konačno miran suživot u slobodi.
No, s time se ne mire osvetoljubivi velikosrbi i oni hrvatski ultrapametni jugoljevičari i 'intelektualci' koji, kao što već desetljećima raspiruju najprimitivnije antihrvatstvo, sada na sličan način raspiruju AmerikaIstina je da svaka kritika Amerike i njene politike ne znači automatski antiamerikanizam, ali pogledajte samo koliko se ti zaslijepljeni 'bivši' velikosrbi i Jugoslaveni očajnički trude naturiti ljudima da misle najgore o Americi čak i u slučajevima kada je očito da ona pomaže demokratizaciju 'Naše Regije' i želi svim narodima 'na našim prostorima' osigurati konačno miran suživot u slobodi.antiamerikanizam. Njihova duboka želja da Ameriku, isto kao i današnju slobodnu Hrvatsku, prikažu u najgorem svjetlu vuče svoje korijenje iz jugokomunističke nostalgije. To je jednostavno nasljedna i neizlječiva bolest sinova i potomaka bivših jugooficira, partijskih sekretara, crvenih direktora i drugih pripadnika partijske i udbaške mafije, za koje je bivša komunistička Jugoslavija bila El Dorado. Raj na zemlji. Početak i kraj svijeta.
No, prije nego nego što naglavačke uskoče u taj proruski promidžbeni vagon te skupa s njima i 'bivšim' velikosrbima počnu pljuvati po Americi, trezveni i slobodoljubivi Hrvati, trebali bi uložiti malo napora i prisjetiti se nekih važnih činjenica iz naše bliže i dalje prošlosti.
Pomoć u slamanju velikosrpske agresije
Prije svega kako smo, kao narod odbačen od Rusije i Europe, gotovo čitavo prošlo stoljeće patili u tamnici dviju Jugoslavija, posebice u vrijeme obrane od velikosrpske agresije. Sjetiti se užasa Vukovara i Srebrenice i pomoći koju nam je Amerika pružila u slamanju agresije na Hrvatsku i BiH, čime je zaustavila još više takvih genocidnih zločina koji bi Milošević sigurno počinio na putu stvaranja Velike Srbije.
Budite sigurni, da se Amerika nije umiješala, Milošević bi pobio i protjerao još stotine tisuća ljudi u Hrvatskoj BiH i na Kosovu i vjerojatno uspio prekrojiti bivšu Jugoslaviju po mjeri Velike Srbije. Pod nekakvim drugim imenom.
Tko može zaboraviti kako su tada 'bratska' Rusija te 'slavna i humana' Europa mirno promatrale velikosrpske barbare kako u njihovom dvorištu uništavaju stotine tisuća nevinih ljudskih života, materijalna i kulturna blaga svojih žrtava, čak se ni ne pretvarajući da ih to zanima. Sjećate li se kako je boljelo to što smo tada potpuno nestali s radara Moskve dok su London i Paris sebično i sramotno godinama sjedili na ogradi i nadgledali brutalne masakre po Hrvatskoj i njeno razaranje. Budno stražareći da joj nitko ne pritekne u pomoć. Jedina briga im je tada bila kako s druge strane odvratiti Ameriku da se ne umiješa. Uvjeravajući je na sve moguće načine kako je to problem Europe, kojei će ona sama riješiti. A naše oči i oči cijelog slobodoljubivog svijeta bile su očajnički uprte u Ameriku, kao jedino svjetlo nade na kraju tunela.
I za divno čudo, zgrožena barbarskim orgijanjima Miloševićevih zločinačkih hordi, Amerika je, po cijenu svađe i zahlađenja odnosa s glavnim europskim saveznicima i unatoč protivljenju Moskve, počela djelovati. Doduše, prilično kasno, ali ipak na kraju dovoljno brzo i učinkovito da bi pomogla hrvatskim braniteljima obuzdati i slomiti velikosrpsko krvoločno divljanje u Hrvatskoj i BiH.
Htjeli mi to, dakle, priznati ili ne, pobjedu i slobodu izborenu u Domovinskom ratu u dobroj mjeri dugujemo i Americi. Bez njenog razumijevanja i sofisticirane pomoći u najkritičnijim trenutcima, Oluja nebi bila onako munjevita i učinkovita te se za samo tri dana završila MeronŠšto bi bilo da na Haaškom sudu nije bilo časnog američkog sudca, Theodora Merona? Koji se, kao istinski branitelj pravde, hrabro i pošteno suočio s zlonamjerno namontiranom optužnicom protiv generala Gotovine, kojom se novostvorenoj hrvatskoj državi željelo nametnuti da zauvijek nosi groznu stigmu kako je stvorena na zločinu i etničkom čišćenju.onako veličanstvenom pobjedom nad velikosrpskim okupatorom.
Slobodoljubivi i zahvalni Hrvati, oni koji znaju i pamte tko nam se u tom teškom času pokazao kao prijatelj, vole Ameriku i Amerikance.
Sjetimo se i što je bilo nakon toga. Odnosno, što bi bilo da na Haaškom sudu nije bilo časnog američkog sudca, Theodora Merona? Koji se, kao istinski branitelj pravde, hrabro i pošteno suočio s zlonamjerno namontiranom optužnicom protiv generala Gotovine, kojom se novostvorenoj hrvatskoj državi željelo nametnuti da zauvijek nosi groznu stigmu kako je stvorena na zločinu i etničkom čišćenju. Pogledamo li dakle sve te činjenice odgovor je više nego jasan. Amerika je prijatelj i zaštitnik slobodne Hrvatske. Zašto bi dakle mi Hrvati na SAD gledali ikako drugačije osim prijateljski i s zahvalnošću?
Savezništvo s Amerikom nije članstvo u NATO-u nije stvar izbora već obveza
Nakon svih izdaja, razočaranja i poniženja od strane Europe očito je kako u pogledu zaštite i pomoći Hrvatska prije svega u Americi mora gledati svog glavnog partnera i saveznika. Upravo zbog spomenutog povijesnog iskustva važno je da Hrvati na Europu gledaju s zdravom dozom sumnje i opreza, a savezništvo s Amerikom brižljivo njeguju i cijene. Onako kako je to radio pok. predsjednik Tuđman čija je politika u Domovinskom ratu i poslije, sve do njegove smrti, bila da na vanjskom planu Hrvatskoj Amerika bude najvažniji saveznik i partner. Nakon njegove smrti i povratka na vlast 'bivših' Jugoslavena Mesića i Račana, kao i sve drugo Tuđmanovo, to su gurnuli u stranu, a Hrvatsku vratili ponovnoj integraciji u 'Našu Regiju' i bivšoj Titovoj, nesvrstanoj politici. Zbog čega je platila i još uvijek plaća veliku cijenu, bez obzira koliko se trenutna predsjednica, gospođa Grabar-Kitarović, trudi da zatrpa nastale pukotine u hrvatsko-američkim odnosima.
Temeljna lekcija iz međunarodne politike koju mnogi Hrvati ne mogu ili ne žele shvatiti jest da ako Hrvatska zaista želi biti slobodna i zaštićena, njeno savezništvo s Amerikom i članstvo u NATO-u nije stvar izbora već obveza.
Danas bi posljednjem političkom slijepcu u Hrvatskoj trebalo biti jasno kako bi izlazak ispod američkog obrambenog štita uništio sigurnost samostalne Hrvatske i njenu izvjesnu budućnost kao slobodne države. Pogledajmo samo na što današnja Hrvatska teritorijalno i demografski liči i u kakvom okruženju živi. I upitajmo se nije li apsolutno idiotski uopće dovoditi u pitanje potrebu da bude pod NATO kišobranom i u savezništvu s Amerikom? Kada jedino tako zaštićena ima šanse u miru nastaviti traženje puta u bolji život i postati stabilna i prosperitetna država.
U Hrvatskoj se dakle može raspravljati o bilo čemu, ali se mora razumijeti da je savezništvo s Amerikom i članstvo u NATO-u nužna stvar. Sve drugo bi bilo opasna i riskantna politika jedne male, novostvorene državice koja je zbog svoje izuzetne ljepote i strateške važnosti bila i bit će meta osvajača. Ne zaboravimo koliko je samo hrvatska obala dragulj i trn u oku velikosrba u Beogradu. Opasnost koju za Hrvatsku SržVažno je dakle uočiti i zapamtiti jednu stvar. Srž svih problema između Srba i Hrvata je to da Hrvatska ima ono što grabežljivi velikosrbi žele i zbog čega joj zavide. To je ujedno i temeljni razlog zbog kojeg velikosrpski 'antifašisti' neće nikada 'fašističku' Hrvatsku ostaviti na miru.predstavljaju velikosrpske pretenzije na njene teritorije, poglavito obalu, dobro je znana vrsta opasnosti koja opterećuje normalizaciju i prožima cjelokupnu povijest hrvatsko-srpskih odnosa.
Važno je dakle uočiti i zapamtiti jednu stvar. Srž svih problema između Srba i Hrvata je to da Hrvatska ima ono što grabežljivi velikosrbi žele i zbog čega joj zavide. To je ujedno i temeljni razlog zbog kojeg velikosrpski 'antifašisti' neće nikada 'fašističku' Hrvatsku ostaviti na miru.
Zdrava matica slobodoljubljivog hrvatskog naroda mora dakle biti jako oprezna kako ne bi ponovo upala u mrežu spletki 'bivših' velikosrba i Jugoslavena kojima Hrvatsku nastoje udaljiti od zaštite Amerike i NATO-a. Ako ne bude odlučno stajala na putu savezništva sa Amerikom, Hrvatska će sve više i više biti uvlačena u regionalno velikosrpske intrige i planove dirigirane iz Beograda i Moskve. Pri tom nam jedna stvar mora biti kristalno jasna. Ako u Hrvatskoj prevagne ruski utjecaj paralelno s njime prevagnut će i velikosrpski.
„Mali Rusi“
Postoje naime mnoge sličnosti u političkoj, duhovnoj i mentalnoj kulturi Rusa i Srba. Još tamo od početka prošlog stoljeća u zapadnim vojno-političkim krugovima i literaturi za Srbe se uvriježio naziv 'mali Rusi', a za Srbiju 'mala Rusija'. Vrlo ugledni zapadni analitičari i geostratezi smatraju naime kako Srbi, u željenom velikosrpskom prodoru na hrvatsku obalu Jadrana, žele Rusima osigurati izlaz na toplo more. Imajući to u vidu, nema nikakve sumnje da su velikosrpski i ruski planovi u odnosu na Hrvatsku kompatibilni.
Gledano u svijetlu najnovijih američko-ruskih hladnoratovskih tenzija koje se prelamaju i preko 'Naše Regije' jasno je da ta činjenica predstavlja prijetnju miru i sigurnosti Hrvatske.
Proruski osjećaj i utjecaj u Srbiji tradicionalno je vrlo nazočan i jak te se preko velikosrpskih političara, proruskih medija i priča o sveslavenskom bratstvu sada nastoji što više proširiti i na Hrvatsku. Da, Rusi jesu podrijetlom i naša slavenska braća i nama će Tolstoj, Dostojevski i Jesenjin uvijek biti dragi i bliski u duši, ali mi Hrvati tom istočno bizantskom duhovnom sklopu i mentalitetu jednostavno ne pripadamo, a rusko-srpsko poimanje slobode i demokracije ne poklapa se s onim hrvatskog ili bilo kojeg drugog zapadnoeuropskog naroda. Svakako, treba razvijati dobre odnose sa svim zemljama u okruženju i na svijetu, ali nikada pri tom dovoditi u opasnost vlastitu slobodu i opstanak.
Mnogi će u Hrvatskoj možda reći - dobro, ali koja je cijena te zaštite i savezništva s Amerikom i NATO-om? Na to pitanje najbolje je odgovorio bivši američki predsjednik George W. Bush koji je 2008. povodom primanja Hrvatske u NATO na Markovom trgu u Zagrebu rekao: 'Od ovog trenutka pa nadalje, ako ikakva opasnost zaprijeti vašem narodu Amerika i NATO savez stajat će uz vas i nitko vam nikada više neće moći oduzeti slobodu'. Ima li ovo cijenu?
Ah da, već vidim, mnogi će odmah skočiti i vrisnuti - ali taj isti Bush je... Točno je, taj isti George.W. Bush, na nagovor njegovih ratobornih vojnih savjetnika i tadašnjeg britanskog premijera Bleira, napao je Irak bez odobrenja UN-a i iz dokazano krivih pretpostavki da Sadam posjeduje oružje za masovno uništenje. No, ne treba poistovjećivati ličnost i poteze pojedinog američkog predsjednika s američkim narodom i idealom slobode. Površni ljudi vole praviti takve paralele. Ali ako baš hoćete, teško je naći razumne razloge zbog kojih bi irački, libijski, sirijski ili bilo koji drugi narodi plakali za tiranima tipa Sadam Hussein, Ghadafi, Asad, Staljin, Tito, Milošević i slični. Osim ako nije u pitanju to da su već toliko navikli na tiraniju i ugnjetavanje pa se u slobodi ne mogu snaći i zapadaju u kaos, krvoproliće i anarhiju.
Naravno, nije lijepo ni ono što su Amerikanci radili u Vijetnamu, Kubi i nekim zemljama Latinske Amerike, ali zamislite što bi se dogodilo da su SAD dopustile da se virus komunističke tiranije proširi na cijelu Aziju i Latinsku Ameriku? Koliko bi bilo još Pol Potova, Kim Jong Umova, i njima sličnih tirana i koliko bijoš ljudskih žrtava i patnje bilo pod sličnim režimima?
Amerika je dakle puno više od rata u Vijetnamu, Iraku, Libiji, Siriji i sotonizacije kojom je mnogi zbog toga PolicajacAmerika u svim svojim društvenim segmentima sigurno nije perfektna, ali cijeniti Ameriku znači razumjeti njene temeljne ideale slobode koje je, uz vrlo visoku cijenu koju plaća za to, branila i brani po cijelom svijetu. Sve dotle dok je Amerika predvodnik demokratskog svijeta i njegov policajac u tom svijetu će vladati kakav takav mir i prosperitet. Jednom kad ona to više ne bude htjela ili ne bude u stanju, čitav svijet će biti u velikom vrenju i problemu. Zar baš na primijeru Hrvatske nismo vidjeli kako se agresije, terorizam i nasilje brzo šire kada ostatak svijeta, a poglavito Amerika sjede sa strane i ne čine ništa?časte. Amerika zaslužuju poštovanje i divljenje zbog njenog ideala opće ljudske slobode i demokracije i uloge koju je odigrala u tom smislu širom svijeta. Ne zaboravimo da su upravo Sjedinjene Američke Države u posljednjih stotinjak godina najviše podmetnule leđa u u borbi protiv tri najveća zla čoviječanstva: fašizma, komunizma i terorizma.
Rat protiv fašizma, komunizma i terorizma
U posljednjih 75 godina Amerika je dakle vodila tri globalna rata za spas slobodnog svijeta. Najprije protiv totalitarizama fašizma i komunizma i ovaj najnoviji, protiv barbarskog terorizma. Treba li uopće podsijećati na to koliko je bilo presudno uključivanje Amerike u prvi i drugi svijetski rat ili u vremenu nakon toga kada je cijelu oslobođenu i razrušenu Europu prigrlila, hranila, izgrađivala i branila. I kako je 45 godina nakon 2. svjetskog rata štitila Zapadnu Europu (i bivšu Jugoslaviju) od sovjetske invazije, trošeći na to goleme novce. Osim toga, čitavo prošlo stoljeće Hrvati i drugi ugnjetavani ljudi iz cijelog svijeta, koji su bili prisiljeni napustiti svoje ognjište, svoj novi dom, utočište i slobodu nalazili su u Americi. Mnogi od njih su, zahvaljujući upravo američkoj slobodi, postali poznati znanstvenici, umjetnici, uspješni i utjecajni ljudi koji su puno pridonijeli prosperitetu čovječanstva u cjelini.
To je ta Amerika u svom najboljem izdanju.
Amerika u svim svojim društvenim segmentima sigurno nije perfektna, ali cijeniti Ameriku znači razumjeti njene temeljne ideale slobode koje je, uz vrlo visoku cijenu koju plaća za to, branila i brani po cijelom svijetu. Sve dotle dok je Amerika predvodnik demokratskog svijeta i njegov policajac u tom svijetu će vladati kakav takav mir i prosperitet. Jednom kad ona to više ne bude htjela ili ne bude u stanju, čitav svijet će biti u velikom vrenju i problemu. Zar baš na primijeru Hrvatske nismo vidjeli kako se agresije, terorizam i nasilje brzo šire kada ostatak svijeta, a poglavito Amerika sjede sa strane i ne čine ništa?
Točno je da Amerika dijeluje diljem svijeta uglavnom zbog zaštite vlastitog interesa, kao što to uostalom čini Rusija, Kina i sve druge zemlje. Ali boreći se protiv tiranije i terora, braneći vlastitu slobodu, Amerika brani i našu.
To mi Hrvati trebamo cijeniti i uvijek imati na umu.
Željko Dogan