Povodom Dana Pobjede i Domovinske zahvalnosti:

Peti kolovoz je dan kada slobodoljubivi Hrvati u domovini i širom svijeta slave Dan Pobjede i izražavaju zahvalnost svim onima koji su sebe žrtvovali ostvarenju hrvatske slobode. Dan kada se s ponosom i sjetom prisjećamo dragih lica mrtvih prijatelja, članova obitelji i svih onih ubijenih, nestalih, mučenih i razdvojenih zbog ljubavi za hrvatsku slobodu i državu. Domoljuba, koji su vjerovali da su sloboda hrvatskog naroda i uspostava vlastite države važniji nego njihov osobni život, dobrobit i sudbina. Ta njihova žrtva znači razliku između današnje slobode i negdašnjeg sužanjstva. Znači razliku između opstanka hrvatskog naroda ili njegova isčeznuća.To je ono što svi Hrvati, bez obzira na međusobne razlike i sporenja nikada ne smiju zaboraviti. Stoga ovaj članak, povodom Dana Pobjede i Domovinske Zahvalnosti, posvećujem uspomeni na jednog takvog domoljuba, mog susjeda i prijatelja iz rodnog sela, palog hrvatskog branitelja Ante Mršića-Bikina i svih onih 12 tisuća hrvatskih branitelja koji su poput njega ugradili svoje živote u temelje hrvatske slobode.

Ante je bio u naponu snage i najboljim momačkim godinama kada je u Hrvatskoj buknuo rat. Bio je veseo, društven, atletski građen i vrlo zgodan mladić. Kažu da bi se oko njega na nedjeljnoj misi u crkvi znalo naguravati puno seoskih djevojaka. Kada je Vukovar počeo goriti, pričao mi je njegov prvi susjed Vinko zvani Kunac, Ante se sav zajapuren u licu jednog jutra kao vihor sjurio uskom stazom iz svog 'sela pod planinom' , uletio u općinu, prijavio se kao dragovoljac i otišao braniti Domovinu. Jak i hrabar kakav je bio, pripao je specijalnoj jedinici 4. Splitske brigade, obišao s njome sva najteža bojišta širom Hrvatske i imao sreću da izvuče živu glavu. Sve dok, pred sam kraj rata nije s generalom Gotovinom otišao na BiH bojišnicu pripremati teren za Oluju.Tu ga je negdje na jednom proplaku, u brdima iznad Grahova, u trenutcima predaha od bitke, gotovo raznijela neprijateljska granata.

Njegovi suborci koji su mu priskočili u pomoć nisu mogli vjerovati da je ostao pri svijesti, unatoč tome što je svoja crijeva takorekuć donio na vlastitim rukama u splitsku bolnicu kamo je žurno prebačen helikopterom. Iako mu doktori nisu davali velike šanse, nakon bezbrojnih operacija i krpanja uspio je nekako preživjeti i poživjeti nekoliko mukotrpnih, ali dragocjenih, godina iza toga.

Neću nikada zaboraviti onu sliku kada mu je 15. kolovoza 1995. na derneku u čast Velike Gospe, videći ga kako sjedi u invalidskim kolicima ispred crkve, prišao pok. predsjednik Tuđman, očinski ga zagrlio i zadržao se s njim u razgovoru. Ante se nikada nije žalio na svoju sudbinu iako je trpio užasne bolove zbog desetaka malih gelera koji su ostali u njegovu tijelu jer se nisu mogli ili smjeli odstraniti. U pismu koje mi je poslao nedugo nakon mog povratka u Australiju te godine, između ostalog, napisao je: 'Bog Željko, ja sam dobro, koliko se poslije svega može biti dobro, ali fala Bogu već pomalo hodam pa se bolje životari. Niz Mršića stranu ne mogu više trčati, ali polako se odgibam kad mi dođe da se spustim dolje do vesele klape. S njima je uvik veselo. Zagrle bukaru i tko im je ravan. Da si najtužniji i najbolesniji moraš im se od srca nasmijati, pa taman ti zadnje bilo... Nekad imam toliko jake bolove da poludim, ali šta ću, trpim i mučim kad već tako mora biti. Morao bi poslije Nove godine opet u bolnicu na operaciju da ponovo pokušaju izvaditi gelere koji sada šetaju pa to strašno boli... Ponoćka je bila vesela kao i svaka u Prološcu. Bilo je puno svita u crkvi iako je padala kiša. Kiša ovdje pada već ima dvadeset dana i jezero se spojilo s Krenicom. Vrijeme je jako toplo za ovo doba godine pa se trudimo oko pršuta i kobasica jer, kako Kunac kaže, šteta je da se pokvare... Mi invalidi iz općine osnovali smo svoju dragovoljačku udrugu tako da se sad i oko toga zanimam... Tvoju Matušu (moju mater) sam vidio jučer i dobro je, koliko se starački može biti dobro, stalno kuka za tobom i nikako nemože prežaliti što si otišao na kraj svita u Australiju... Drago mi je da si i ti dobro i želim da nam se uskoro vratiš vamo jer ovdje se ipak zdravije živi... Tebi i tvojoj obitelji sve najbolje i nadam se skorom viđenju na našem zdravom zraku'.

I vidio sam se s Antom ponovo na našem zdravom zraku i u našem lipom selu kada sam tri godine nakon toga opet odletio u Domovinu posjetiti bolesnu mater. Opet smo bili zajedno na nedjeljnoj misi. Doduše, nisam primjetio da se oko njega više tiskaju zgodne cure, možda sam ih ja svojim izgledom odbio. No, šalu na stranu, Ante se međuvremenu sa suprugom i dva sinčića preselio u stan koji je dobio u Splitu da bi bio blizu bolnice jer geleri su i dalje šetali njegovim tijelom, bolovi postajali sve neizdržljiviji, a doktorske prognoze sve crnje. Ali to ga ipak nije spriječilo da svaki vikend dođe kući u selo i da se za vrijeme mog boravka ljeti u Domovini, družimo i uz pršut i vino šalimo i proveselimo. O ratu nikada nije pričao niti je volio slušati kad netko drugi priča.Većinu vremena provodio je s svojom dječicom i nastojao im je ostati u najboljoj uspomeni, vjerojatno sluteći da mu nije ostalo još puno života.

Posljednji put sam ga vidio u proljeće 2002. god. Zbog bolova pri hodanju nije se puno kretao pa je dobio dosta na težini. Postao je nekako zagonetan, šutljiv i više povučen u sebe. Kazao mi je kako je razočaran jer su došla neka čudna vremena i na vlast neki čudni ljudi pa stvari više ne idu kako treba. Da je počeo nekakav lov na branitelje pa su tako i njemu, nekoliko puta, dok ga nije bilo u Splitu, policajci upadali u stan i pred preplašenom ženom i djecom vršili premetačinu, navodno tražeći oružje. Čak su mu uzeli trofejni pištolj, koji je dobio na poklon od predsjednika Tuđmana - 'Sva sreća da ih nisam zatekao u stanu', rekao je. Nedugo nakon toga i mog povratka u Australiju čuo sam da je iznenada umro. Neprijateljski geleri u tijelu i razočaranje u duši učinili su svoje.

Prošlo ljeto, negdje u ovo doba, pred dernek za Veliku Gospu, na putu kroz selo sreo sam mu mater. Pogurena i sva u crnini, s krunicom u ruci išla mu je na grob. Kad me je ugledala nije se mogla suzdržati i kroz suze je jauknula: ''Željko, gotovo je... S Antom je sve umrlo...“ i požurila dalje.

Koliko li je samo ovaj posljednji rat u Hrvatskoj proizveo ovakvih tužnih priča, uništenih života, razorenih obitelji i neizrecivog bola. Svaki put kada se sjetim Ante ne mogu da ne suosjećam s njegovih dvoje male djece i tisućama druge djece nastradalih hrvatskih branitelja, koji su nakon rata ostali bez jednog ili oba roditelja. Njihove ljubavi i skrbi. U tim trenutcima zamišljam što bi se sve moglo događati s mojom djecom da sam ja bio na Antinom mjestu.

Osjećam stoga svojom moralnom obvezom učiniti nešto kada se takve časne ljude, koji su rađe umrli, nego pristali živjeti kao sluge koje rađaju sluge, vrijeđa, ponižava i kriminalizira. Čovjek ostane zapanjen količinom bolesnih uvrijeda i ružnih komentara koje u Hrvatskoj svakodnevno može čuti ili pročitati na račun branitelja. I to od strane onih koji nikada zbog Hrvatske nisu patili, kap krvi prolili, pa čak ni suzu pustili. Nego, nasuprot tome, od hrvatske krvi i muke lagodno živjeli i još uvijek žive, služeći drugima.

I danas, kada se netko od tih odnarođenih parazita, koji su ponovo masovno isplivali na površinu, cinično nabacuje blatom na Tuđmana, hrvatske branitelje i mučenike, potrudite se da im se ne pridružite i tu sramotu ne podjelite s njima.

Ljudi s karakterom znaju da ono što su Tuđman i hrvatski branitelji postigli u Domovinskom ratu stoji VrijednostiLjudi s karakterom znaju da ono što su Tuđman i hrvatski branitelji postigli u Domovinskom ratu stoji visoko i neukaljano kao vrijednost za sva vremena. I za sve hrvatske naraštaje. Mi smo danas slobodan narod koji ima svoju vlastitu državu ponajviše zahvaljujući njihovoj hrabrosti i spremnosti da u onom kritičnom vremenu velikosrpske agresije ustanu Hrvatsku braniti i obraniti. I to svaki Hrvat treba cijeniti.visoko i neukaljano kao vrijednost za sva vremena. I za sve hrvatske naraštaje. Mi smo danas slobodan narod koji ima svoju vlastitu državu ponajviše zahvaljujući njihovoj hrabrosti i spremnosti da u onom kritičnom vremenu velikosrpske agresije ustanu Hrvatsku braniti i obraniti. I to svaki Hrvat treba cijeniti.

Za vrijeme svog posljednjeg pastoralnog posjeta Hrvatskoj, koju je pohodio tri puta, Papa Ivan Pavao II poručio je Hrvatima: 'Bog vam je dao u baštinu predivnu zemlju čija nacionalna himna počinje riječima - Lijepa naša domovino. Kako u tim riječima ne vidjeti podsjećanje na dužnost i osjećaj odgovornosti za životni prostor što vam ga je Providnost podarila'. I na kraju, prilikom oproštaja od Hrvatske, Papa je na nju zazvao Božji blagoslov riječima: 'Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio ! Hrvatska će uvijek imati povlašteno mjesto u mojoj ljubavi i u mojoj molitvi'.

I sveti Papa Ivan Pavao II. i pokojni predsjednik Tuđman i moj susjed Ante Mršić-Bikin i svi oni koji su Hrvatsku voljeli, za nju se molili, žrtvovali i umrli mogu počivati u miru. Mogu se hrvatskom nacionalnom biću nanositi rane od kojih će teško patiti i od čijih će se posljedica dugo liječiti, ali nitko i nikada neće uspjeti spriječiti da Hrvatska rađa domoljube i branitelje čija je ljubav za Hrvatsku veća od života. To su pokazale 40-te, 70-te i 90-te godine prošlog stoljeća i mnogi drugi značajni datumi, događaji i ljudi prije toga. Kao što će to zasigurno pokazati i buduća vremena i naraštaji. Ako, i kad god to zatreba.

Ilustrirat ću vam to pričom o svećeniku i mladom hrvatskom branitelju koju sam čuo za vrijeme prošlogodišnjeg posjeta Hrvatskoj a koja ide odprilike ovako: U danima najvećeg razaranja i patnji Vukovara, obilazeći prvu crtu obrane, svećenik naiđe na branitelja koji je bijesno udarao krampom i lopatom razgrćao zemlju. Svećenik mu priđe jer je izgledao razočaran i ljut te ga upita: 'Što radiš' ? 'Ne znam ni sam, pokušavam iskopati ovaj bezvezni rov i već mi leđa pucaju od toga', odgovori ovaj mrzovoljno. Svećenik nastavi obilazak i uskoro naiđe na drugog branitelja koji je radio isti taj posao i nije izgledao ni ljut ni zadovoljan. 'Što radiš'? upita ga. ''Kopam rov da se sklonim od bombi i granata'' odgovori mu ovaj mrtvo hladno ni ne pogledavši ga. Svećenik krene dalje i ubrzo stigne do trećeg hrvatskog branitelja koji je razdragano udarao krampom i pjevajući kopao rov. 'Što radiš'?, upita ga. Mladi branitelj ga pogleda u oči, nasmješi se i ponosno reče: 'Branim svoju zemlju, velečasni.' I nastavi dalje kopati rov, pjevajući.

Željko Dogan

Uto, 12-11-2019, 03:54:04

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.