70. obljetnica Bleiburga

Mjesec svibanj znakovit je po svršetku 2. svjetskog rata i komememoracijama njegovih žrtava, ali i velikim raspravama koje su bile veće i nevinije. Hrvatske žrtve u zlim vremenima Drugog svjetskog rata i nakon njega, u bivšoj Jugoslaviji, bile su tabu tema. Nažalost, i u današnjoj Hrvatskoj istina o njima još uvijek se zataškava i teško izlazi na vidjelo.

Upravo se ovih dana navršava tužna, 70-ta obljetnica bleiburške tragedije koja na više načina dira i simbolizira život svakoga slobodoljubivog Hrvata. Mnogi su tu izgubili najbliže članove obitelji. Cijeli jedan naraštaj divne hrvatske mladeži je tamo pokošen. Bleiburško polje je najveće hrvatsko groblje koje vapi za pravdom i istinom, jer je u Hrvatskoj, ali i vanjskim središtima moći koja su sponzorirali Tita i Jugoslaviju još uvijek nazočna snažna zavjera šutnje o onom što se tamo stvarno zbilo. Ta Golgota hrvatskog naroda započela je u svibnju 1945. kada je panika pred nadirućom jugopartizanskom gerilom natjerala na bijeg prema Zapadu nepregledne kolone (prema izvješćima britanskih pilota koji su nadlijetali to područje) od preko pola milijuna Hrvata.

U naivnoj nadi da će ih na austrijskoj granici prihvatiti Angloamerikanci i spasiti od jugokomunističkog zločina i BritanciIako je Winston Churchill još u veljači 1945. izdao zapovijed da svi oni koji izbjegnu iz Jugoslavije i predaju se britanskoj vojsci trebaju biti zaštićeni, zadržani u kampovima i valjano ispitani, tadašnji britanski ministar za Mediteran u savezničkom stožeru američkog maršala Alexandera, Harold McMillan, potajno je iza njegovih leđa dao instrukcije 15. korpusu britanske vojske da na brzinu razoruža hrvatsku vojsku i skupa s njom prisilno vrati natrag u Jugoslaviju sve pristigle izbjeglice.terora, britanskoj vojsci predalo se više od 200.000 hrvatskih vojnika i još toliko civilnih izbjeglica, uključujući žene i djecu. No, ubrzo su shvatili kako im ta predaja nije značila spas i slobodu nego unaprijed pripremljenu zasjedu, koja ih je potom odvela u neizrecive patnje i smrt.

Naime, iako je Winston Churchill još u veljači 1945. izdao zapovijed da svi oni koji izbjegnu iz Jugoslavije i predaju se britanskoj vojsci trebaju biti zaštićeni, zadržani u kampovima i valjano ispitani, tadašnji britanski ministar za Mediteran u savezničkom stožeru američkog maršala Alexandera, Harold McMillan, potajno je iza njegovih leđa dao instrukcije 15. korpusu britanske vojske da na brzinu razoruža hrvatsku vojsku i skupa s njom prisilno vrati natrag u Jugoslaviju sve pristigle izbjeglice.

Krvožedni Titovi koljači koji su na drugoj strani čekali spremni, većinu njih su odmah nakon toga poklali, streljali ili prebijali do smrti i zatim bacali u prirodne ili za tu svrhu iskopane jame u slovenskim planinama. Zvijerska okrutnost kojom je to učinjeno daleko je ispod normi ljudskog načina ponašanja.

Lodonsko-beogradski stvaratelji bivših Jugoslavija i Tito

Za one koji nisu mogli biti odmah likvidirani, Tito i Partija odlučili su da umru polako, u najstrašnijim mukama. Stoga je zapovijeđeno svim preostalim, 'poštedenim' Hrvatima da u četveroredu krenu na prislni marš smrti-u hrvatskom narodu poznat kao Križni put. Svaki onaj koji je ranjen, bolestan, star ili slab od iznemoglosti pao ili od umora zastao bio bi istog trenutka ustrijeljen. Tisuće očajnih patnika pobijeni su tako ili umrli u neizdrživo okrutnim uvjetima na preko tisuću kilometara dugom križnom putu. Od austrijske granice do Gevgelije u Makedoniji. (Ne)sretnici koji su uspjeli preživjeti pakao takve okrutnosti, naprosto nezamisliv u današnje vrijeme, nikada se nisu mogli vratiti natrag u normalan život niti izliječili traume i rane u duši.

Lodonsko-beogradski stvaratelji bivših Jugoslavija i njihov operativac na terenu Tito, mislili su kako će se tim stravičnim genocidom nad Hrvatima jednom zauvijek riješiti 'opasnosti' ponovnog uskrsnuća hrvatske države. Da je upravo to bila glavna namjera Tita i njegovih vanjskih mentora potvrdio je u to vrijeme bliski Titov suradnik Milovan Đilas svojom čuvenom rečenicom: 'Da bi Jugoslavija mogla živjeti, Hrvati su morali umrijeti'.

Može li dakle išta drugo biti razlog zašto je McMillan vratio stotine tisuća Hrvata u sigurnu smrt? I zašto se, za razliku od svih drugih operacija savezničkih snaga i Titovih jugopartizana, koje su opisane do najsitnijih detalja i stavljene na uvid javnosti, dokumenti o prisilnom izručenju i genocidnom masakru Hrvata nakon 2. svjetskog rata još uvijek drže kao strogo čuvane državne tajne zaključane u arhivskim ladicama Londona i Beograda?

Veliki povjesničar dvadesetog stoljeća grof Nikolay Tolstoy (upravo se nalazi u posjetu Hrvatskoj) kojem su knjige ''Stalin's secret war'' TolstojIako je 'naredbom odozgor' bio vrlo efektivno cenzuriran i ignoriran od strane moćnog BBC-ija u Velikoj Britaniji, u brojnim izjavama i intervjuima koje je dao raznim kandskim, australskim i američkim novinama i medijskim postajama, Tolstoy je potvrdio kako se najmanje 200 tisuća hrvatskih vojnika i još najmanje toliko civilnih izbjeglica predalo Britancima na Bleiburgu. Od kojih su, nakon prisilne deportacije Titovim partizanima, desetci tisuća tragično nastradali odnosno bili pobijeni za samo nekoliko tjedana.i ''Victims of Jalta'' donijele svjetsku slavu, knjigom o bleiburškoj tragediji ''The Minister and the Massacres'' 1986.godine izazvao je prilično veliku nervozu i senzaciju ne samo u Engleskoj gdje se rodio, školovao i živi, nego i u Americi Kanadi i Australiji. On je detaljnom analizom do tada nepoznatih dokumenata i u izravnim razgovorima s nizom uglednih svjedoka tog vremena, otkrio mnoge tajne i bacio više svijetla na taj tragičan i vješto zataškan događaj. Vrlo je značajno spomenuti da je on u spomenutoj knjizi naveo kako je Harold McMillan,odlukom da se izbjeglicama na Bleiburgu ne pruži zaštita nego ih se prisilno vrati natrag Titovim partizanima počinio 'težak propust' koji je 'koštao života stotine tisuća ljudi'.

Iako je 'naredbom odozgor' bio vrlo efektivno cenzuriran i ignoriran od strane moćnog BBC-ija u Velikoj Britaniji, u brojnim izjavama i intervjuima koje je dao raznim kandskim, australskim i američkim novinama i medijskim postajama, Tolstoy je potvrdio kako se najmanje 200 tisuća hrvatskih vojnika i još najmanje toliko civilnih izbjeglica predalo Britancima na Bleiburgu. Od kojih su, nakon prisilne deportacije Titovim partizanima, desetci tisuća tragično nastradali odnosno bili pobijeni za samo nekoliko tjedana.

I bez dokumentiranih tvrdnji ovog uglednog povjesničara i iskaza neposrednih svjedoka, fizički dokazi o stravičnom masakru nad razoružanim hrvatskim vojnicima, političkim izbjeglicama i civilima, svakim danom su sve očitiji. Goleme jame prepune ljudski kostura, kojih se u Sloveniji, blizu austrijske granice, otkriva sve više same po sebi pričaju jezive priče o razmjerima tog najvećeg (nepriznatog) genocida u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Jasenovački mit

I kao što je mudri Tacitus rekao: 'Zločin, jednom otkriven, ne može se sakriti osim svaljivanjem krivice na drugoga', tako su Tito, negovi suborci i vanjski saveznici, koji su svoju zločinačku tvorevinu, komunističku Jugoslaviju, stvorili na brdima kostiju likvidiranih Hrvata, taj svoj barbarski genocid pokušali sakriti svaljivanjem sve krivice na Pavelićev ustaški režim. Konstrukcijom zastrašujućeg jasenovačkog mita o 'preko milijun Srba, Židova i Roma'' koje je navodno pobio ustaški režim u Jasenovcu i gebelsovskom promidžbenom taktikom (sto puta ponovljena laž postaje istina) u svijest 'naših naroda i narodnosti' i svjetsku javnost utisnuli su taj milijunski mit kao istinu.

Stalnim ponavljanjem te do grotesknih razmjera napuhane brojke i stavljanjem enormno velikog naglaska na ustaške zločine čvrsto su preusmjerili fokus javnosti na zlodjela Pavelićeve NDH u vrtlogu 2. svjetskog rata. I time odvukli pozornost sa svojih zločina nad Hrvatima nakon rata. U toj viješto isprepletenoj mreži zlonamjernih mitova i laži, koju Titovi dželati i njihovi nasljednici pletu oko Jasenovca i Bleiburga, završava svaki pokušaj rasvjetljavanja istine o ta dva mjesta masovnih ljudskih tragedija.

Još i danas, 70 godina nakon Jasenovca i Bleiburga, svi koji pokušavaju naći odgovore na ono što se tamo doista dogodilo, nailaze na zatvorena vrata, zatvorene arhive, zavjeru šutnje, prijetnje, etiketiranja i optužbe. Kako bi se jednom zauvijek rasčistilo s time, relevantne međunarodne institucije i sudovi moraju konačno hrvatskoj državi omogućiti da istraži i objavi svu postojeću dokumentaciju o Bleiburgu i Jasenovcu koja se sramotno krije od javnosti u Londonu i Beogradu. Ako se dopusti da jugopartizanski genocid nad izbjeglim Hrvatima kod Bleiburga i križnim putevima nakon toga prođu bez pristupa originalnoj dokumentaciji, to jest bez potpune istrage i istine, to će ostaviti veliku mrlju na cijeloj povijesti antifašističke borbe u Europi. Zato jer ona ne poznaje tako masivne i bezdušne bestijalnosti.

Ali ne skrivaju istinu o Jasenovcu i Bleiburgu samo službeni Beograd i London. Svjedoci smo kako se i u Hrvatskoj, na službenoj razini, na sve moguće načine cinično ignorira i SabotažaNe skrivaju istinu o Jasenovcu i Bleiburgu samo službeni Beograd i London. Svjedoci smo kako se i u Hrvatskoj, na službenoj razini, na sve moguće načine cinično ignorira i sabotira bilo kakva opširnija istraga, suđenja i dokumentirano naučne rasprave o poratnom genocidu i udbaškim zločinima nad slobodoljubivim Hrvatima. Od kad su ponovo vraćeni na vlast 'bivši' jugotitoisti i njihovi nasljednici neobično je teško istraživati temu i brojke hrvatskih ratnih i poratnih žrtava u bivšoj Jugoslaviji. Zbog vrlo efektivne političko-medijske blokade, prijetnji svjedocima i nepremostivih prepreka koje se postavljaju na put svima onoma koji bi htijeli slobodno i znanstveno proučavati ovu temu, broj hrvatskih žrtava jugotitoističkog režima nikada se nije do kraja istražio ni rasčistio.sabotira bilo kakva opširnija istraga, suđenja i dokumentirano naučne rasprave o poratnom genocidu i udbaškim zločinima nad slobodoljubivim Hrvatima. Od kad su ponovo vraćeni na vlast 'bivši' jugotitoisti i njihovi nasljednici neobično je teško istraživati temu i brojke hrvatskih ratnih i poratnih žrtava u bivšoj Jugoslaviji. Zbog vrlo efektivne političko-medijske blokade, prijetnji svjedocima i nepremostivih prepreka koje se postavljaju na put svima onoma koji bi htijeli slobodno i znanstveno proučavati ovu temu, broj hrvatskih žrtava jugotitoističkog režima nikada se nije do kraja istražio ni rasčistio.

Udbaški obrasci

S druge strane, poglavito u vodećim 'hrvatskim' medijima, zločini jugotitoista i njihove žrtve uglavnom se marginaliziraju ili potpuno ignoriraju. Ali se zato još uvijek daje neograničeni prostor nekakvim tragikomičnim 'antifašistima' da plašeći narod baukom 'ponovnog buđenja fašizma' još uvijek manipuliraju njime po klasičnom obrascu iz vremena najkrvavijeg jugoudbaškog i velikosrpskog terora nad Hrvatima. I to na tako otrcan način koji više ni pas s maslom ne bi progutao.

Ono što posebice vrijeđa i zabrinjava jesu bizarne igre riječima dezorijentiranih postjugoslavenskih zombija poput Mesića, Fumića, Stazića, Pupovaca, Milanovića... Koji na površan i duboko uvrjedljiv način obezvrijeđuju žrtve Bleiburga žrtvama Jasenovca. Diskriminirajući ih na ideološkoj i nacionalnoj osnovi. Za njihov isprani mentalni sklop nepojmljivo kako je žrtva žrtva, a zločinac zločinac, bez obzira na ideološki ili nacionalni predznak. Ako dakle oni smatraju i izjavljuju da životi nevinih hrvatskih žrtava na Bleiburgu manje vrijede od života nevinih žrtava u Jasenovcu samo zato što su te žrtve druge nacije ili ideologije, nisu li onda oni upravo ono protiv čega se tobože bore- rasisti i fašisti?

Ignorirati i zataškavati onakav zvjerski masakr nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima i opravdavati one koji su ga zapovijedili i počinili da nisu učinili ništa loše, jer su oni bili antifašisti koji su se na Bleiburgu svetili fašistima za Jasenovac, mogu samo hrvatski i ljudski izrodi. Bez trunke savijesti i Boga u sebi.

Ako se zna da su Pavelić, Artuković, Luburić i većina čelnih ustaških dužnosnika, odgovornih za provođenje njemačkih rasističkih zakona u Jasenovacu, uspjeli pobjeći na Zapad, a oni koji nisu odmah bili prebačeni u Beograd na tobožnje suđenje, zapravo mučenje i likvidaciju -tko su dakle 'fašisti'koji su masovno likvidirani na Bleiburgu i po križnim putevima? Znači uglavnom friško unovačeni domobrani te nevini civili od kojih većina nikada nije čula za Jasenovac. I svi su oni nekome bili najdraži sinovi, supruzi, očevi, djedovi...

Titovi jugopartizanski zlikovci znali su da to nisu nikakvi fašisti već obični vojnici, seljaci, radnici i činovnici čiji je smrtni grijeh bio to što su željeli vlastitu slobodu i državu. I zato ih jesu masakrirali onako okrutno i planski. Ti nekažnjeni zločini nad slobodoljubivim hrvatskim 'fašistima' bili su potrebni onima koji su mislili da će skupa s njimajednom zauvijekubiti i pokopati ideju o hrvatskoj državi.

"Antifašistički" redikuli

Budimo po tom pitanju potpuno jasni. McMillankoji je, kršeći dogovor iz Jalte i Ženevsku konvenciju, vratio natrag hrvatske izbjeglice, samoproglašeni maršal Tito, koji je naredio njihov masakr, Simo Dubajić i njemu slični genocidni manijaci, koji su ga proveli - apsulutno su znali što rade i zašto su to uradili. Znaju to vrlo dobro danas i razni 'antifašistički' redikuli: Mesić, Fumić, Stazić, Pupovac, Milanović... I, u čemu je onda problem? Problem je u tome što je s takvim bivšim licemjerima na vlasti i ključnim položajima u društvu današnja hrvatska država zapala u velike probleme. I zbog njih ne može napraviti iskorak
naprijed.

Vidite, nakon svršetka 2. svjetskog rata i Nurnberškog procesa narodi u Europi, oslobođeni tereta fašističke prošlosti, okrenuli su se složno produktivnoj budućnosti. Jedino su Hrvati u bivšoj Jugoslaviji isto kao i danas u slobodnoj Hrvatskoj ostali podvrgnuti sustavnoj torturi ocrnjivanja fašizmom. Jasno je dakle kako velikosrbima u Beogradu, centrima moći u Londonu i privelegiranim 'bivšim' Jugoslovenima u Hrvatskoj ne odgovara slobodna, jaka isložna ('fašistička') Hrvatska. Okrenuta Europi i budućnosti. Njima odgovara jedino razjedinjena, slaba i zapadnobalkanski utamničena ('antifašistička') Hrvatska. Okrenuta Beogradu i prošlosti.

Zato će je i dalje nastaviti destabilizirati, vezati u lance jugotitoističkih mitova i nostalgije, plašiti 'ponovnim buđenjem fašizma' i nametati krivicu svakom novom, slobodoljubivom naraštaju Hrvata. Danas, u slobodi i vlastitoj državi, hrvatski narod ima mogućnosti (već na skorim izborima) demokratskim putem odhrvati se tome. Izvući se ispod jarma bivše politike i političara te konačno zatvoriti mučnu stranicu svoje jugotitoističke i balkanske prošlosti.

Kada se ovih dana prisjećamo bleiburške tragedije hrvatskog naroda moramo biti svjesni koliko su Hrvatskoj danas potrebni prošlošću neopterećeni i uspravni političari. Koji će bez tereta bivših laži i mitova, bez ikakvog kompleksa i štetne politizacije, doći na Bleiburg izraziti dužno štovanje hrvatskim žrtvama. I jednako osuditi sve zločine i zločince bivših totalitarnih sustava.

Željko Dogan