Jasenovačka viktimologija

Svake godine u vrijeme komemoracije jasenovačkim žrtvama raspale se strasti i polemike o tom mračnom simbolu ustaškog režima postanu glavna tema povijesnih i političkih rasprava u Hrvatskoj i izvan nje. Ti su prijepori desetljećima značajno opterećivali hrvatsko-srpske odnose u bivšoj Jugoslaviji, a na poseban način još uvijek utječu na ugled i međunarodni položaj današnje slobodne i demokratske hrvatske države.

Iako su o jasenovačkom logoru napisane stotine knjiga i bezbrojni novinski članci potpunu istinu o broju žrtava i karakteru tog logora nije moguće doznati jer je kompletna logorska dokumentacija odmah po ulasku srbijanskih partizana u Jasenovac pred kraj 2. svj. rata odnesena u Beograd gdje se još uvijek strogo skriva od očiju javnosti. Zahvaljujući tome velikosrpski povjesničari i političari u Beogradu mogli su uzimati neograničenu dozu literalne slobode i oblikovati jasenovački mit po vlastitom ukusu. Što su desetljećima s osobitim žarom činili zlonamjerno se fokusurajući na iskrivljavanje istine o broju stradalih.

Lansirajući u javnost monstruoznu tvrdnju o 'više od milijun pobijenih Srba, Židova i Roma u Jasenovcu' velikosrbi su na sve moguće načine svijetu i drugim narodima u bivšoj Jugoslaviji krivicu i sliku Hrvata u metežu 2. svjetskog rata željeli prikazati puno crnjom nego je ona u stvari bila. Što su jugokomunistički mediji, dirigirani iz Beograda, dočekali raširenih ruku, a utjecajni židovski krugovi u svijetu, osjetljivi na pitanja koncentracijskih logora i holokausta, prihvatili s uvažavanjem. Tako je dugogodišnja velikosrpska promidžbena zloporaba Jasenovca učinila da puno ljudi u svijetu povjeruje kako je hrvatska povijest bila zla. I ne samo da se ničim nije razlikovala od one nacističke Njemačke, već je bila i gora. Prisjetimo se malo kako se u Beogradu počeo stvarati mit o Jasenovcu, kako se raspirivao i kakve je tragične posljedice ostavio na psihu ljudi i kasnije događaje. Posebice one u vrijeme raspada Jugoslavije.

Odmah nakon svršetka 2. svjetskog rata velikosrpska strategija usredotočila se na potvrđivanje brojki iz Titovog govora u Ljubljani, u svibnju 1945. Kada je ovaj, bez ikakva predhodnog istraživanja, grunuo kako je u Jugoslaviji bilo milijun i sedam stotina tisuća žrtava 'nacifašističkog terora'. Iako ta brojka sama po sebi ništa nije govorila o Jasenovcu velikosrpski 'genocidiolozi' u Beogradu, željni ocrnjivanje Hrvata, žurno su zaključili kako je Tito mislio upravo na Jasenovac. Počevši javno optuživati Hrvate da su tamo pobili 'više od milijun Srba, Židova, Roma i drugih naroda'. I to, vjerovali ili ne, 'zbog ustaške potrebe za proizvodnjom sapuna' kako je u svojoj knjizi sasvim ozbiljno tvrdio 'ugledni istoričar' Radomir Bulatović.

Popisi žrtava

Kako je nedugo nakon Titovog govora u Ljubljani popis pučanstva pokazao da se 'broj poginulih i nestalih kreće oko jednog milijuna'i to na području cijele Jugoslavije, u beogradskoj 'naučnoj literaturi' za jasenovački logor ostavljen je 'prostor' za oko 700 tisuća žrtava.

No, vrijeme je išlo dalje, pravljeni su novi popisi i istraživanja, dolazilo se do novih i preciznijih saznanja. Tako je Zemaljska komisija NR Hrvatske 'za utvrđivanje zločina okupatora i narodnih izdajnika' na teritoriju Hrvatske, po popisu pučanstva iz 1946. za logor Jasenovac popisala 15 tisuća i 792 žrtve, a za logor Stara Gradiška 2 tisuće i 927 žrtava. Dakako da su ove brojke odmah postale strogo čuvana državna tajna a u javnost se,'po naređenju odozgor' izišlo s brojkom od -'pet stotina do šest stotina tisuća ubijenih logoraša'.

Istu je sudbinu doživio i 'Popis žrtava rata 1941-45' što ga je jugoslavenska savezna vlada organizirala 1964. PopisIstu je sudbinu doživio i 'Popis žrtava rata 1941-45' što ga je jugoslavenska savezna vlada organizirala 1964. godine na zahtjev Njemačke, kojoj su jugokomunistički vlastodršci u Beogradu nastojali nametnuti goleme ratne reparacije na račun enormno uvećanog broja stradalih. Znajući s kime imaju posla, odnosno s kakvom se lakoćom u Beogradu laže i napuhuju brojke, njemački su pregovarači inzistirali na poimeničnom popisu žrtava.godine na zahtjev Njemačke, kojoj su jugokomunistički vlastodršci u Beogradu nastojali nametnuti goleme ratne reparacije na račun enormno uvećanog broja stradalih. Znajući s kime imaju posla, odnosno s kakvom se lakoćom u Beogradu laže i napuhuju brojke, njemački su pregovarači inzistirali na poimeničnom popisu žrtava. Rezultati ovogpopisa predstavljali su pravu političku bombu jer je indentificano svega 597 tisuća žrtava na području cijele SFRJ, a od toga 49 tisuća i 874 za logor Jasenovac.

Naravno, rezultati i ovog popisa istog su trenutka postali državnom tajnom, sve dok ih nije 1988. godine, javnosti otkrio Petar Stambolić. Koji je u vrijeme kada se vršio taj popis bio predsjednik jugoslavenske vlade (SIV-a).

Broj žrtava iz tog popisa kod konstruktora i širitelja mita o 'milijun pobijenih Srba u Jasenovcu', izazvao je pravi šok u Beogradu. Odmah nakon toga angažirane su sve tadašnje znanstvene institucije, SUBNOR, lokalne vlasti i partijske organizacije u cijeloj zemlji kako bi se broj jasenovačkih žrtava nadopunio. No, uz sav taj silni napor uspjeli su brojku uvećati za svega nekoliko problematičnih desetaka tisuća. Uključujući u popis stradalih i imena onih koji su iz tog logora premješteni u neki drugi, ali i onih koji su iz tog logora otpušteni i nerijetko preživjeli rat.

U međuvremenu, istina o realnom broju žrtava jasenovačkog logora polako se probijala u svjetsku javnost pa se među znanstvenicima vani više nije moglo bezočno lagati tako da dr. Milanu Bulajiću na međunarodnom skupu o Jasenovcu, održanom krajem listopada 1997. u New Yorku, nije preostalo ništa drugo nego rezignirano priznati kako je u logoru Jasenovac za pet godina trajanja rata život izgubilo 77 tisuća i 200 ljudi. Što je daleko manje od broja pobijenih razoružanih hrvatskih vojnika i civila na Bleiburgu i Križnim putevima u samo nekoliko tjedana. I to nakon što je rat već završen bio.

Stalno dodavanje broja žrtava

Budući da se velikosrpski mitomani nikada nisu i neće pomiriti s realnim brojem jasenovačkih žrtava, popisu ubijenih stalno se odnekud dodaju nova imena, tako da se ta brojka već popela na preko 80 tisuća. Zanimljivo je uočiti kako bez obzira na rezultate svih dosadašnjih istraživanja, velikosrpski lobiji u svakom svom tekstu ili pismu međunarodnim ustanovama brojci od oko 80 tisuća stradalih, obvezno dodaju bar još jednu nulu.

Svako ozbiljno i sustavno preispitivanje dokumenata, broja i indentiteta žrtava u Jasenovcu, za vrijeme bivše Jugoslavije, izazivalo je pravu paniku. Pokušaji ozbiljnih povjesničara kao što je bio pokojni, dr. Franjo Tuđman i uglednih demografa Bogoljuba Kočovića i Vladimira Žerjavića, da se na jasenovački logor gleda trezveno, u svijetlu dokumenata i činjenica, dočekivani su uvijekod strane velikosrpskih mitomana i jugokomunističkih vlastodržaca krajnje histerično i na nož. Najviše ih je razbjesnilo to što je pok. Tuđman, kojem je jedno vrijeme bila dostupna arhivska građa, provjeravajući njihove tvrdnje, preko izvora koje su sami navodili, pronašao kako su mnogi izmišljeni ili fabricirani s očitom namjerom preuveličavanja jasenovačke tragedije.

I mnogi drugi domaći i strani povjesničari došli su do saznanja kako puno tvrdnji i 'dokaza' o logoru u Jasenovcu za DokumentiBilo kako bilo, tek bi se uvidom u logorsku dokumentaciju i evidenciju dobila objektivnija slika o broju stradalih te tko je i zašto odvođen u Jasenovac. No, Beograd ni nakon opetovanih zahtijeva hrvatskih vlasti, iz nekih 'čudnih' razloga ne želi je otvoriti javnosti niti vratiti u Hrvatsku.čas padne u vodu kada se podvrgnu ispitivanju i službenoj provjeri. Čak je i jedan od vodećih jugo 'istoričara', famozni Vladimir Dedijer, kome su date tone državnog novca za širenje mita o Jasenovcu, u svojim kasnijim radovima i iskazima priznao da su tamo odvođeni uglavnom oni koji su se odupirali uspostavi NDH, bez obzira na nacionalnost, vjeru, spol i dob.

Bilo kako bilo, tek bi se uvidom u logorsku dokumentaciju i evidenciju dobila objektivnija slika o broju stradalih te tko je i zašto odvođen u Jasenovac. No, Beograd ni nakon opetovanih zahtijeva hrvatskih vlasti, iz nekih 'čudnih' razloga ne želi je otvoriti javnosti niti vratiti u Hrvatsku.

Nitko ne može poreći da su mnogi Srbi, Židovi i Romi završili u Jasenovačkom logoru iz rasističkih razloga i da tamo nisu bili maltretirani, ubijani i jako patili. Svaka nasilna smrt u ratu je grozna, poglavito ona u zarobljeništvu i logorima gdje je povezana s neizvjesnošću, mučenjem i ponižavanjem. Ali zlonamjerno manipuliranje brojem stradalih i tvrdnja o 'više od milijun pobijenih ljudi u Jasenovcu' kako bi se stigmatizirao hrvatski narod, zlonamjerna je neistina, grijeh i zločin savjesti. Činjenica je da veliku cijenu sotonizacije hrvatskog narodanisu platili samo Hrvati nego i hrvatski Srbi. Stalnim zastrašivanjem mitom od 'preko milijun pobijenih Srba' u Jasenovcu svjesno su stvarane predpostavke za njihovu pobunu i opravdanje za velikosrpske agresiju na Hrvatsku 1991-95.

Zastrašujuće posljedice preuveličavanje broja srpskih žrtava u Jasenovcu

Ono što se nikako ne može oprostiti velikosrpskim sijačima laži i mržnje i hrvatskim jugokomunistima jest to što su stravičnim jasenovačkim mitom i crno-bijelim prikazom događaja iz 2. svjetskog ratau velikoj mjeri prouzročili nedavni rat na prostoru bivše Jugoslavije i bestijalne zločine u njemu. Zaista su zastrašujuće posljedice koje je monstruozno preuveličavanje broja srpskih žrtava u Jasenovcu, skupa s drugim, tipično balkanski divljim lažima i fantastičnim budalaštinama (poput one o zdijeli punoj izvađenih očiju srpske djece na Pavelićevom radnom stolu) ostavilo na poratne naraštaje Srba i Hrvata.

Takvim 'istinama' o 2. svjetskom ratu bio je preplavljen obrazovni i medijski sustav bivše Jugoslavije. Sve se to učilo u školama i žestoko propagiralo u medijima kako bi se poslijeratnim hrvatskim naraštajima nametnuo osjećaj krivice, a srpskim mržnje i neprijateljskog raspoloženja prema Hrvatskoj i Hrvatima. Takvim obrazovno-odgojnim programom i zlonamjernom velikosrpskom promidžbom iz Beograda željelo se u svijest Hrvata ugraditi dogmu kako je svaka borba za vlastitu slobodu i uspostavu hrvatske države nacionalizam i fašizam. A u svijest Srba kako to automatski za njih znači smrtonosnu prijetnju i ugrozu. Umjesto da se osjećaju integralnim dijelom Hrvatske i budu ponosni na to, hrvatski Srbi su odgajani da je mrze i ruše jer je 'srbogenocidna i fašistička'.

Primarni cilj velikosrpske politike bio je i ostao postići da se hrvatski Srbi ne osjećaju dijelom Hrvatske nego da se dijelovi Hrvatske koje su naselili, silom ili milom u pogodnom trenutku otmu od Hrvatske i pripoje Srbiji. Srbijanski mediji još su uvijek puni komentara u stilu 'ničija nije gorjela do zore' 'ovo je bilo tek prvo poluvrijeme' 'Knin će biti u Srbiji'... ...

Iz tog razloga velikosrbi u Beogradu nikako ne žele vidjeti hrvatske Srbe kako žive normalnim životom i imaju dobre odnose s Hrvatima. Ono što oni žele jest lažima, zlonamjernom promidžbom i manipulacijama u Hrvatskoj stalno izazivati podjele, mržnju i sukobe kako bi u zgodnom momentu mogli za sebe prigrabiti ciljane dijelove Hrvatske. Poglavito one koje bi im omogućili izlaz na more.

Kada im je taj zločinački pothvat, veličanstvenom pobjedom hrvatskih branitelja u Domovinskom Ratu, doživio poraz, pokušalo se putem Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Haagu svijetu nametnuti 'istina' kako su velikosrpska pobuna i agresija bile samo 'iznuđeni akt samoobrane' pred hrvatskim 'neoustaštvom'. Odnosno kako je i današnja demokratska Hrvatska svoju slobodu i državnost postigla zahvaljujući 'ponovnom buđenju i pobijedi hrvatskog fašizma'. I tako se krug zatvara a priča o 'hrvatskom fašizmu' ponavlja. Svaki put kada se hrvatski narod opire porobljavanju ili ostvari svoju slobodu.

Uostalom, što je tu uopće novo? Uvijek ista meta, isti naboj, iste riječi,iste optužbe, iste laži i isti mitovi serviraju se svijetu uvijek iz istih kuhinja i uvijek s istim ciljem. Cilj je hrvatski narod i njegovu borbu za slobodu ocrniti mrakom fašizma kako bi se prikrili i opravdali stvarni razlozi i želja da se Hrvatsku podjarmi a njeno bogatstvo iskorištava. Drugim riječima, nastavkom borbe protiv 'hrvatskog fašizma' nastavlja se bitka za ono sto se u oružanoj agresiji na Hrvatsku i međunarodnim priznanjem njene slobode i neovisnosti izgubilo. Sve se to čini s namjerom da se 'opasna' Hrvatska vrati natrag u zajednički zapadnobalkanski kavez gdje će ponovo biti izrabljivana i Srbima kontrolirana. To je 'hrvatski fašizam' bez maske a ne ono čime velikosrbi i njihovi tradicionalni vanjski sponzori još uvijek obmanjuju svijet.

Riječ je naravno o kontinuiranom nametanju slike o nama Hrvatima, kao narodu ''okuženom fašizmom'', kojeg ništa osim tuđinske vlasti i kontrole ne može popraviti. ''U posljednjih 70 godina veliki dio (antihrvatske) promidžbe postao je mitologija koja živi svojim vlastitim životom, koja raste i mjenja se s svakim ponovnim prepričavanjem. Te mitove ne uskršavaju i ne ukrašavaju samo njihovi propagandisti nego i dobronamjerni novinari i drugi ljudi koji pokušavaju razumjeti i opravdati srpske agresorske ratove. Bez obzira na pobude onih koji ponavljaju ove mitove, rezultat je uvijek isti - sljedećem naraštaju predstavljena je mitologija stvorena da drži hrvatsku naciju u ropstvu.'' (američki Židov, Michael McAdams u svojoj čuvenoj knjizi ''Croatia: Myth and Reality'')

Mitovi i laži

Sve ovo nam govori kako mi Hrvati ne smijemo sjediti skrštenih ruku.Na nama je da na te zlonamjerne antihrvatske promidžbene mitove i laži, koji su nekako našli svoje mjesto-kao istine-u mnogim povjesnim knjigama i glavama ljudi, bacimo sto više svjetla. Iako ćemo, promičući istinu, nailaziti na iste one neugodnosti i prepreke na koje su nailazili pokojni Tuđman i Bruno Bušić, ali i ugledni srpski povjesničar i demograf, Bogoljub Kočović, koji je istražujući istinu o Jasenovcu, 1985. god. zapisao:

''Uskoro mi je postalo jasno da će glavna prepreka u mome radu biti mitovi stvoreni u posljednjih 40 godina o broju žrtava, mitovi koji su do sada duboko usađeni u duše ljudi svih religija,političkih uvjerenja i nacionalnosti, mitovi koji su, ponavljanjem postali 'stvarnost'. Bit će puno onih koji će odbaciti rezultate mojih istraživanja zato jer ne potvrđuju njihovo mišljenje....Mnogi od njih traže duhovnu hranu da zapale svoju mržnju prema Hrvatima''

Prošlost hrvatskog naroda, kao i svakog drugog naroda, ima svojih tamnih mrlja, poput logora u Jasenovcu kojeg se ne smije ignorirati i praviti se kao da nije postojao. Ali Hrvati ne smiju dopustiti da ih stalno sotoniziraju prošlošću oni koji bi im htjeli ukrasti budućnost.

Željko Dogan