Što se događa s hrvatskom ljevicom; u Beogradu se u vrijeme socijalizma nacionalno osvješćivala, u Hrvatskoj od osvita slobode nastupa često čak destruktivno?

Davor Ivanković svoju je kolumnu „Nediplomatski“ u Večernjem listu od 15. ožujka naslovio ovako: „Sramotan je taj apsurd da Vučić više pridonosi jačanju HV-a od Milanovića“. To je sarkastična poanta teksta u povodu famoznih srbijanskih raketa kineske proizvodnje s kojima je Beograd izazvao hrvatsku medijsku pozornost, rekli bismo, bez nekoga posebnoga razloga. Potvrdu tomu može se iščitati iz nekih reakcije upućenih predstavnika u Bruxellesu koji se na spominjanje tih raketa počnu smijati, kao što se svojedobno histerično smijao na društvene nelogičnosti poznati španjolski komičar Juan Joya Borja.

O tome je zasad dovoljno rečeno. Oni koje zanima, mogu znati više, ako već ne znaju, budući da mjesecima raspolažu informacijom o hipersoničnim raketama, zrak-zemlja, u rukama srbijanskoga predsjednika.

No vratimo se naslovu rečene kolumne. Što se s tim u svezi može primijetiti?

Još tamo 70-ih godina prošloga stoljeća, kad se Hrvatska ozbiljnije počela opirati beogradskomu jarmu, javno se govorilo kako bi trebalo svim tim lijevim komunističkim kadrovima iz Hrvatske, koji su prošli kroz beogradsku političku školu na partijskim i inim funkcijama, u Beogradu podignuti spomenik jer su tamo išli s izraženim jugoslavenskim osjećajima i političkom orijentacijom, a vraćali se veći Hrvati od onih koje su često proglašavali za svaku sitnicu, na čisto simboličkoj razini, hrvatskim nacionalistima. Možda bi slično trebalo gledati na stvari i danas, jer da nemamo od 90-ih godina prošloga stoljeća ovakvu hrvatsku ljevicu, koja je napustila Hrvatski sabor 25. lipnja 1991., kad se odlučivalo o Ustavnoj odluci o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, vjerojatno nikada ne bismo imali punu slobodu i suverenu državu, izišli iz Jugoslavije, ušli u NATO savez i EU. Posljedično iz te ljevice suprotstavljali su se gradnji Pelješkoga mosta, premosnice hrvatskoga sjevera i juga. Predlagali „cestovne koridore“ kroz BiH i druga čudesa. Koliko su samo buke u javnom prostoru proizvodili lijevi aktivisti zbog gradnje naftnoga terminala na Krku! Koliko su razlozi te buke bili smiješni, dokazuje desetljećima postojanje velikoga terminala u industrijskoj zoni na području Venecije.

Što reći o ustupanju lijeve Vlade hrvatskoga državnoga teritorija, o pogledu na „dva kamena“ ispred poluotoka Klek itd. No zahvaljujući HDZ-ovoj vladi s Plenkovićem na čelu od Pelješkoga mosta realizirano je toliko projekata, uključujući i obnovu potresom pogođene Banovine i Zagreba, da bi prostor potrošili na nabrajanje.

I kako stvari stoje, bit će novih projekata, koji će državu i njezine građane učiniti bogatijima. Vrijeme je, pomorskim rječnikom rečeno, da ljevica umjesto što „šija“ i usporava hrvatski brod počne voziti, napusti matricu „ili mi ili oni“!

Bodu oči mnogima u Hrvatskoj, ali i izvan nje, iskoraci, ulaganja koja su se dogodila, i nisu bila nikada toliko velika u hrvatskoj povijesti, od sjevera do juga, od istoka do zapada.

S eventualnom lijevom opcijom na vlasti zabavljali bismo se zabranama, kao onomad dočekom rukometne reprezentativne vrste, uskraćivanjem sloboda, sukobima, podjelama, kao toliko puta u povijesti kad se gušilo elementarna građanska i nacionalna prava.

Hrvatska je uspostavom svoje države, pristupanjem NATO savezu, ulaskom u EU, Schengen i eurozonu, napravila povijesne iskorake, oslobodila se utega, dviju Jugoslavija. Stoga ne bismo trebali strahovati od Vučićevih kineskih hipersoničnih raketa jer Hrvatska je nešto naučila iz 90-ih, kada je nenaoružana, praktično goloruka, dočekala agresiju četvrte europske vojne sile, tzv. JNA, kojoj su pomagale mnoge srbijanske paravojne postrojbe ne puno drukčije negoli pravoslavni martolozi i akindžije osmanskim osvajačima, prije nešto više od 500 godina, kada je pao kraljevski grad Knin.

Može li se zločine 90-ih koje je počinila tzv. JNA prebrisati i prebaciti odgovornost na srbijanske paravojne snage, jednostavno „oprati“ kao što se pokušalo dokumentarcem „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, koji je prikazan proteklu nedjelju na HTV-u? Riječ je o presedanu, strašnoj sudbini čovjeka odgojenoga u drugom kulturnom krugu, na hrvatskom jugu, u kojem se usađuju od malena, na razne načine, temeljne ljudske vrijednosti, posve drukčije od onih s kojima su se od srednjeg vijeka sukobljavali naši predci.

U pogledu hipersoničkih balističkih raketa, ako ništa drugo, treba podsjetiti kako su one naoružanje zrakoplova i zrakoplov mora poletjeti da bi ih ispalio. Osim toga zar ciljevi tih raketa, koje beogradska čaršija zlurado nazvala „Zagrepčanka“, nisu puno udaljeniji od razdaljine hrvatske granice i srbijanske prijestolnice, koja je više od trideset i pet godina, a poglavito od kada je Vučić postao Miloševićev ministar promidžbe, 1998. godine, zatim srbijanski premijer i predsjednik, stalno središte mržnje i protuhrvatske promidžbe da se u verbalnom pogledu može usporediti s onom koja vlada među mulama u Iranu spram Države Izrael!

Udaljenost Beograda od Teherana, koji je računao s nuklearnim oružjem zbrisati Izrael, kao što hipersoničnim raketama, ako mu se to učini potrebnim Vučić računa „izbušiti“ Zagreb, Tiranu i Prištinu, zbog sporazuma o vojnoj suradnji, iznosi oko 2500 kilometara, za 500-tinjak kilometara manja od Moskve. No „politički virus mržnje i osvete“ koji desetljećima trese Beograd širi se na puno načina i razdaljina mu ništa ne znače, kao što nije predstavljala koroni.

Izjavi srbijanskoga predsjednika kako ne misli nikoga napadati hipersoničkim raketama jednako je vjerodostojna kao ona iranskih čelnika da nisu kanili razvijati nuklearno oružje.

Upozorili smo na zanimljivu pojavu kako se u Beogradu postajalo svjesnim Hrvatom. Takve metamorfoze događale su se još u Kraljevini SHS. Primjeri su dva poznata Hrvata: kipar vidovdanskoga mita Ivan Meštrović i Ante Trumbić, ministar u spomenutoj kraljevini koji je udovoljavajući radikalskim pozicijama potpisao Versailleski mir s gubitkom Istre, Rijeke i Zadra.

Metamorfoze su se dogodile i političarima koji su oblikovali hrvatsko proljeće, 70-ih godina te ponovno 90-ih, kad je trebalo braniti Hrvatsku od srbijanske agresije.

No ono što traži posebnu analizu jest, međutim, kako se u Hrvatskoj nakon krvave srbijanske agresije 90-ih može politički djelovati na valovima Vučićeve promidžbe? Zbog čega se ponovno na nekim televizijskim postajama uzdižu jugo-relacije?

Sve što je ljevica izvodila četdrdeset i pet godina na hrvatskoj pozornici rezultat je „političkoga smjera“ oblikovana u Beogradu. To se raspalo izlaskom na političku scenu dr. Franje Tuđmana, odnosno Prvim općim saborom HDZ-a, višestranačkim izborima, te plebiscitom hrvatskih građana kojih je više od 93 posto izišlih na birališta glasovalo za izlazak Hrvatske iz jugoslavenske Federacije.

Je li stranka Možemo! koja se nabacuje obećanjima zapravo opasnost ili prilika?

Nakon nedjeljnoga izbornoga skupa čelnici stranke Možemo! najavili su pobjedu na idućim parlamentarnim izborima. To je legitimno stajalište svake stranke. No treba kazati da u dijelu građana to izaziva zebnju, zbog njihova načina upravljanja Zagrebom. Neki su mišljenja da bi takve pretenzije trebalo ozbiljnije uzeti u obzir nego čak Vučićeve rakete. Na marševima protiv fašizma, krajem studenoga prošle godine, u Zagrebu se zazivalo balkanske saveze i mahalo jugo-zastavama te najavljivalo na latinici i ćirilici borbu za jedan jezik. Sve odreda suprotivo Ustavu Republike Hrvatske!

Ni jedna lijeva stranka i udruga koja je preko svojih aktivista i bivših čelnika podržala marševe pod sloganom „Ujedinjeni protiv fašizma“, u četiri hrvatska grada, nije osudila takve simbole i transparente. Među njima ni vodstvo stranke Možemo! Teško je takvo što bilo očekivati budući da je još 2017. današnja koordinatorica stranke Sandra Benčić bila potpisnica Sarajevske deklaracije o zajedničkom jeziku, svojevrsnoga sarajevskoga „atentata“ na hrvatski jezik!

Kad imamo pred očima te marševe i njihove simbole, treba parafrazirati Krležu i pitati se: jesu li to isti „povampireni poklonici jugoslavenšćujućeg unionizma“, oni koji su „jugoslavenstvo“ koristili „kao narkotik za uspavljivanje svijesti kada je upravo u interesu hrvatske stvarnosti trebalo donositi neobično budne zaključke“?

Nakon nedjeljnih stranačkih izbora Sandra Benčić je izjavila kako vlast ne žele (možemovci, op. a.) zbog vlasti, nego zbog transformacije Hrvatske u pravedniju zemlju jednakih građana. „Stvari za koje ljudi misle da su zadane – poput siromaštva ili niskih mirovina – ne moraju biti takve“, dodala je. Pri tome se umirovljenici, ali ni drugi građani, sigurno nisu ponadali da će dobiti za bagatelne novce parcele u Istri koje će moći prenamijeniti u građevinske, ili kupiti golemi stambeni prostor u centru Zagreba po relativno niskim cijenama. Rađa li se s možemovcima nova društvena elita ili čak „nova klasa“?

Tom prigodom govorila je o inflaciji, optuživši za nju premijera. Kolika bi cijena njezina stambenoga prostora bila da nije sablasne „inflacije“? Kako bi tek izgledao popis najskupljih gradova po kojima, gle čuda, ni jedan hrvatski grad nije među prvih 200. Prema podatcima platforme Numbeo, hrvatski gradovi, unatoč rastu troškova, i dalje su znatno ispod globalnoga prosjeka. Numbeo uzima tzv. Indeks troškova života, koji se temelji na cijenama osnovnih namirnica, obroka u restoranima, javnoga prijevoza, goriva te režijskih troškova poput el. energije, grijanja, vode i interneta.

Primjerice, München, najskuplji njemački grad, nalazi se tek na 52. mjestu s indeksom 76,1. Od susjednih zemalja najskuplji je Milano, koji se nalazi na 76. mjestu globalne ljestvice, dok je Ljubljana smještena na 181. poziciji. Najskuplji hrvatski grad je Zagreb, koji se nalazi na 201. mjestu s indeksom troškova života od 61,1. Split je na 211. mjestu, Rijeka na 224., a Osijek na 254. poziciji (Izvor: tportal, 24. siječnja 2026.).

Kada možemovci najavljuju preuzimanjem državne vlasti, to za hrvatske građane ne bi značilo demokratizaciju hrvatskoga društva, jer nema u toj stranki ni stranačke demokracije, dvoje izabranih koordinatora nije imalo protukandidate; ne bi se dogodio napredak u upravljanju državom, jer Zagreb, gdje su na vlasti primjer je disfunkcionalnosti i nesposobnosti upravljanja velikim sustavom. Bio bi to zapravo veliki korak unatrag, politička restauracija hrvatske države po mjeri možemovaca.

Spas nije u oružju – opasna je i pogibeljna poruka

Kad sam svojedobno jednoga hrvatskoga političara koji je Tuđmanu svesrdno pomagao u stvaranju hrvatske države pitao je li čitao tekst bivšega diplomata, publicista i novinara Mirka Galića u Večernjem listu, odgovorio mi je protupitanjem: „Je li to onaj koji piše jednom nogom amo, a drugom tamo?“

Nasmijao sam se odgovoru. Jer meni nikada nije to tako izgledalo. Naizgled ni amo ni tamo u pravilu je bilo usmjereno prema tamo. Taj detalj razgovora javno nikada ne bih iznio da se u kolumni „Poslije svega“ u Večernjem listu 7. ožujka 2026. nije pojavio autorski tekst spomenutoga novinara-analitičara naslovljen „Hrvatska panično skuplja oružje sa svih strana kao da će sutra rat. Spas nije u oružju“.

U naslovu teksta koji burdiža amo-tamo ispušten je naglasak koji se može pročitati u zaključku. Puna rečenica glasi: „Spas nije u oružju, pogotovo ako država ne zna njime politički rukovati“. Na koga je to adresirano?

Prije 35 godina Hrvatska je bila razoružana bez protivljenja tadašnjih vlasti. Razoružala ju je tzv. JNA koja se stavila na čelo velikosrpske agresije na Hrvatsku. Po dostupnim podatcima hrvatskoj Teritorijalnoj obrani oduzeto je oružja kojim se moglo naoružati 200.000 ljudi – uključujući znatnu količinu protuoklopnoga i protuzračnoga naoružanja, te lako topništvo. U takvim okolnostima svaka lovačka puška vrijedila je zlata. Novo državno vodstvo izabrano na demokratskim izborima nabavljalo je oružje sa svih strana. Kako bi u dijelovima Hrvatske gdje su vođene teške borbe tada odjeknula poruka „Spas nije u oružju“? Hrvatska se 90-ih branila od horda sa istoka. U trećem desetljeću 21. stoljeća nema nikakvih znakova da bi spremala ratove. Kupuje oružje za obranu. Znat će braniti svoj državni teritorij puno žešće nego 90-ih. Svima to treba biti jasno.

Nakon iskustava Domovinskoga rata, što se zapravo pokušava sugerirati porukom o „paničnom skupljanju oružje sa svih strana“? Uvjerili smo se kako oružja i streljiva nikada dosta, čak kad se zauzimalo pune magazine oružja tzv. JNA.

„Spas nije u oružju – opasna je i pogibeljna poruka, sračunata u slučaju agresije na demotivaciju, defetizam, eventualnu kapitulaciju!

Tko bi ponovno htio dočekati potencijalnoga agresora goloruk? Ako pak Hrvatska nabavlja nepotrebno oružje, trebalo bi reći o kojem je to oružju riječ! No tekst „amo-tamo“ ne daje odgovor na ta pitanja, pa sve ispada...

Je li moguće odreći se naoružavanja te „decentno i precizno“ odgovarati na izazove? Mogu li takvi odgovori stati baš svim ugrozama na put? Možda!?

Što ako „decentni i precizni“ odgovori kompromitiraju Hrvatsku?! Jer, nije bitno samo što se govori već i kako se govori, koje se riječi rabe!

Moguće je voditi i politiku „manjega zla“ ili „ispod stola“, ali Hrvatska je sastavnica NATO saveza i EU! Ima neke obveze prema tim savezima, osim ako netko ne misli da ih treba napustiti, i proglasiti „nesvrstanost“ poput Srbije?

Krleža je u „Tezama za jednu diskusiju 1935.“ za politiku „manjega zla“ pisao da je opasna jer je relativna. „To je politika sitnih, filistarskih, malograđanskih, provincijalnih, glupih, kratkovidnih, oportunističkih horizonata...“, pisao je Krleža u jednom drugom ništa manje složenom vremenu (Deset krvavih godina, Zora, 1971.).

Spomenutu kolumnu „Prije svega“ samo koji dan poslije zaskočila je bučna novinska vijest kako su Srbi nabavili kineske hipersonične balističke rakete zrak-zemlja dometa do 400 kilometara. Ne treba posebno razglabati kako zvuči citirano stajalište – nije spas u oružju, „poslije svega“!

Kakav je srbijanski interes bio za tom nabavom? Svakomu tko prati Vučićevu politiku naoružanja posve je jasno; u duhu je „Spremte se, spremte četnici...“, međutim, nije posve jasno kakav je bio kineski interes prodati takve razorne rakete jednoj notornoj policijskoj i sve militariziranijoj državi, posebno ako se ima na umu dobre političke i poslovne odnose Hrvatske i Kine. Kinezi su u Hrvatskoj izveli i još rade na nekim velikim prometno-infrastrukturnim i energetskim projektima. Cilj kineskih hipersoničkih balističkih raketa u rukama Vučića može biti i Pelješki most, koji su gradili kineski graditelji, zar ne? Konačno, zašto se ne zapitati: jesu li Kinezi pomogli Vučiću otvoriti Pandorinu kutiju na jugozapadu Europe?

Hrvatski sabor je 14. srpnja 2017. prihvatio Strategiju nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. U tom dokumentu jasno je naznačeno kako hrvatsko jugoistočno susjedstvo „pokazuje trendove jačanja netolerancije, radikalizama i ekstremizama“.

Mnogošto se u posljednjih devet godina na međunarodnoj sceni promijenilo. Potrebno je strategiju ažurirati i uskladiti s obzirom na nove izazove te prema njoj graditi nacionalnu sigurnost, kako bi Hrvatska imala spremne odgovore.

Ne treba paničariti, treba uvijek biti oprezan, a kad treba – odlučno reagirati, kako je to prakticirao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman!

Kad bismo imali sposobnu zagrebačku gradsku vlast, već bi vozio „Samoborček“

I još nešto na kraju, autor se u kolumni „Poslije svega“ voli očešati o predsjednika hrvatske Vlade Plenkovića. To je posebno uočljivo od ljeta, benkovačkoga slučaja. Ima u tom diskursu puno sličnosti sa stajalištima koja se čuju na televizijskom kanalu N1. U posljednjoj kolumni dodan je na „stup srama“ i Dario Zurovac, gradonačelnik Svete Nedelje, zbog odluke da u Hrvatskom saboru podrži vladajuću većinu. Oko toga bilo je puno moralnih prodika saborskih zastupnika. Vodila se medijska hajka. Možemovci su Zurovčevu odluku nazvali „specifičnim oblikom političke korupcije“, iako nije jasno u čemu se sastoji koruptivna korist spomenutoga gradonačelnika? O moralnim filipikama moglo bi se raspravljati, ali ovdje je nakana upozoriti na jedan zanemareni aspekt. Zašto zagrebačka vlast, koja raspolaže nemalim proračunom, nije pružila ruku gradonačelniku Svete Nedelje, odnosno gradonačelnici Samobora i riješila pitanje prometne povezanosti s tim gradovima, prvim zagrebačkim susjedima? Ta dva grada imaju više od 50.000 stanovnika. Iz njih svako jutro znatan broj građana ide na posao u Zagreb. Od Svete Nedelje voze se najmanje sat vremena do Zagreba, lošom cestom, povremeno kaldrmom. Toliko im treba i za povratak s posla. Zaobilaznica je često zagušena, na Jankomirskom mostu često je prometni čep, pa prometno sve sliči na mišolovku. Koliko tako godišnje gube vremena u prometu? Sve se može riješiti željeznicom i vožnja ne bi trajala dulje od petnaest minuta. Taj problem je trebao riješiti Grad Zagreb, ali zagrebačka vlast bavi se „važnijim“ poslovima. Lakše je moralizirati o jednoj kavi i iščitavati demokraciju iz njezina taloga. Takve priče građane ne zanimaju. Taj duhan ne koriste. Da ima više senzibiliteta prema problemima ljudi i njihovu rješavanju, a manje ideologije, fiksacije na rušenje hrvatske Vlade, dvije lijeve stranke koje čine aktualnu zagrebačku vlast riješile bi problem prometne povezanosti s tim dijelom Zagrebačke županije još u prvom mandatu, a Vladi ostavile prostor za bavljenje velikim projektima.

Zagrebačka vlast u svojem drugom mandatu samo otkriva bokove nesposobnosti. Popularni „Samoborček“ koji je prometovao od 1901. do 1979. jedan je od mrtvih hrvatskih kapitala, koji s malo volje može postati živi kapital, na korist građanima i probitak tomu kraju!

Marko Curać