Nakon predsjedničkih izbora proklamirano je da „borba ne prestaje“, najavljuje se čak „promjena društvenog okvira“

„Drugi lauf je gotov. Pogledajte semafor“, tako je skijaškim rječnikom opisao svoju pobjedu u izbornoj noći 12. siječnja 2025. godine predsjednički kandidat SDP-a Zoran Milanović, zaključivši svoj pobjednički govor riječima: „Borba ne prestaje!“

Je li ovako formuliranom porukom „borba ne prestaje“ zapravo relativizirana ispružena ruka, koju su lijevi analitičari toliko isticali i hvalili tobožnju koncilijantnu gestu novoizabranoga predsjednika, spočitavajući premijeru Plenkoviću, kao i predsjedničkomu kandidatu Primorcu, što nisu čestitali Milanoviću izbor za predsjednika? Nitko se nije, međutim, sjetio primijetiti kako to nije učinio svojedobno predsjednik države premijeru u dvjema prilikama, a nije pribivao ni konstituirajućim sjednicama Hrvatskoga sabora, kako je to bila praksa u vrijeme svih prijašnjih predsjednika. Vjetar Milanovićeve pobjede osjetio je „u nosu“ predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić koji kaže kako je za tu pobjedu zaslužan SDP i u njoj vidi uporište za lokalne i za parlamentarne izbore. „Sljedeći mandatar bit ću ja na parlamentarnim izborima, vrlo jasno i čisto“, izjavio je slavodobitno Hajdaš Dončić, u ozračju Milanovićeve pobjede.

Iz navedenoga nije baš razvidno da je pred Hrvatskom vrijeme političke stabilnosti, države članice EU-a i NATO-a, toliko potrebne hrvatskomu društvu i gospodarstvu, zbog geopolitičke situacije, okružja u kojem se Hrvatska nalazi. Hoće li se sljedeći izbori, lokalni i parlamentarni, održati prema kalendaru izbora, ili će nakon inauguracije predsjednika krenuti najavljena „borba“? Prije bismo rekli da oporba s predsjednikom države na čelu ne će poštovati rokove, odnosno ako ispuštaju rokove lokalnih izbora, ne će čekati, nakon tih izbora i eventualne pobjede, još tri godine do parlamentarnih izbora, već će poznatim „revolucionarnim metodama“, u što je uključen dio medija s N1 na čelu krenuti u rušenje parlamentarne većine i stvaranje nestabilnosti, jer „politička glad“ za državnim, ministarskim, diplomatskim mjestima očita je na svakom koraku. Prošlo je pet godina i mnogi apetiti nisu utaženi, izostala su obećana diplomatska, konzularna mjesta. Čekati sada još tri i pol godine, čini se zaista predug rok za „suha usta“. Jer kumulativno to traje više od jednoga desetljeća. Gledajući čitavo to mnoštvo okupljenih u Tvornici kulture jedino što se na predsjednikov vojnički pozdrav „Domovini vjerni“ moglo očekivati, ali je kao odgovor izostalo jest: samo dobro plaćenim funkcijama vjerni! Čitava ta situacija običnim smrtnicima usporediva je s Tantalovim mukama. Prema grčkoj mitologiji najteža patnja što može snaći čovjeka jest nemogućnost zadovoljenja neke prijeke potrebe ili žarke želje što se naoko čini lako ostvarivom.

Ova prispodoba samo je ilustracija situacije u kojoj se nalazimo, naglasak je, međutim, na predsjednikovoj izjavi – „borba ne prestaje“. Kakva borba? Stranačka politička borba, koja može kulminirati građanskim sukobima? Jesmo li u Europi, konkretno u EU-u u tako komfornoj situaciji da si možemo priuštiti takvo što? Čujemo li poruke iz NATO-a koje pozivaju da se pogleda činjenicama u oči, obrati veća pozornost na obranu i sigurnost? Glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte traži od Europe veća izdvajanja za obranu, ratni način razmišljanja. Ako se ne će slijediti takvu logiku, kako drži, treba „početi učiti ruski“, odnosno „seliti se na Novi Zeland“. Po svemu situacija je takva da hrvatski vojnici ne moraju u rat, ali rat bi mogao doći k nama, kako je došao 90-ih. O tome tek toliko!

Premda hrvatski Ustav ne predviđa kohabitaciju, ovih su dana puna usta tzv. kohabitacije analitičarima i novinarima. Riječ je o ustavnopravnoj ispraznici, ali svejedno se na njoj inzistira. To se može tumačiti samo jednim razlogom – pokušajem izigravanja Ustava. Nije prošlo ni 24 sata od Milanovićeve predsjedničke pobjede, uz ponesene novinare na spomenutoj tajkunskoj televiziji, a mnogo drukčije ne ponašaju se ni na javnoj televiziji, sve je iznenadila Plenkovićeva izjava na konferenciji za novinare nakon sjednice Predsjedništva i Nacionalnoga odbora da ne će nazočiti inauguraciji novoizabranoga predsjednika. „Ne ćemo si dopustiti situaciju da slušamo kako Milanović priseže na Ustav koji onda krši. Upravo smo donijeli odluku da ne idemo na inauguraciju, ne će ići ni predsjednik Sabora“, objasnio je.

Tom izjavom dao je povod za kanonadu, medijsko kritiziranje lijevo nabrijanih novinara, jednako kao i uigrane ekipe analitičara. Plenković ne želi shvatiti da ima protiv sebe u Hrvatskoj dobro organizirani i koordinirani promidžbeni stroj koji podsjeća na „kremaljski promidžbeni orkestar“. I vrapcima je već razvidno da im je cilj rušenje hrvatske Vlade, kako bi započela definitivna rekonstrukcija tzv. Tuđmanove demokratske Hrvatske, i uspostava „postkomunističke Hrvatske“. Zar se sa saborske govornice, 15. siječnja 2025., nije expressis verbis govorilo o promjeni „društvenog okvira“? Zar to nije korak do promjene političkoga okvira!?

Izreka kaže: Tko hoće dobiti izbore, treba medije! Koje medije ima hrvatska Vlada, u ovom trenutku koalicija s HDZ-om na čelu? Zašto je HDZ olako prešao preko likvidacije „Vjesnika“, glasila hrvatske Vlade, provedene još 2012. godine? Od početka stvaranja neovisne hrvatske države, mediji su bili neskloni dr. Tuđmanu i HDZ-u, nazivanom strankom „opasnih namjera“, ali i hrvatskoj državi, nakon što je lišena socijalističkih atribucija. Za svaku demokraciju, pa i hrvatsku važno je da medijsko izvješćivanje bude pošteno. Koji se medij u Hrvatskoj drži danas toga načela?

Što HDZ može naučiti iz posljednjih izbora za predsjednika države, pred lokalne izbore?

Konstatirati je kako su ovo drugi predsjednički izbori koje je zaradom izgubio HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića. To možda njemu koji prihvaća Milanovićevu raspodjelu moći u odnosu na Vladu toliko ne znači, ali znači članstvu HDZ-a, posebno onim članovima koji su se pridružili dr. Franji Tuđmanu kad je osnivao stranku, i nikada nisu živjeli na stranačkim ili državnim jaslama. Vojničkim rječnikom rečeno – riječ je o „pješaštvu“ koje često najteže proživljava grješke i propuste svojega vodstva, bilo da je riječ o devijacijama unutar stranke ili u društvu uopće, izbornim porazima i slično. Razgovarao sam s dvojicom članova HDZ-a, sa sjevera i juga Hrvatske, koji za poraz predsjedničkoga kandidata smatraju odgovornim vodstvo stranke, ali dobro shvaćaju i agitpropovsku ulogu medija sklonih uglavnom lijevo-liberalnim opcijama. Smatraju također neobičnim i ponašanje svećenika i Crkve.

Nakon predsjedničkih izbora i pobjede Zorana Milanovića nad Draganom Primorcem, u drugom krugu, nogometnim rezultatom 3:1, potvrdilo se, kako napominju, ono što su mnogi članovi i simpatizeri HDZ-a isticali nakon prvoga kruga izbora: Dragan Primorac nije bio „adekvatan i autentičan stranački kandidat“, „članovi i simpatizeri HDZ-a nisu ga prepoznali kao vjerodostojna, već lažnoga kandidata“ i konačno, možda je najoštrija opaska: „Nametnut je članstvu“.

Neki kažu kako je možda bilo bolje da se sve završilo u prvom krugu. Je li baš tako? Uz iznesene ocjene, dvojica nam sugovornika kažu kako je propušteno mnogo toga. Stranački teren bio je poprilično u pasivnoj poziciji. Našim sugovornicima nije jasno kako je kandidat HDZ-a postao čovjek koji je izišao iz stranke, natjecao se svojedobno protiv stranačkoga kandidata HDZ-a te kako se najjača i vladajuća stranka mogla odlučiti za izvanstranačkoga kandidata ako je imala nasuprot eksponirana lijevoga populističkoga stranačkoga kandidata? Postupak izbora predsjedničkoga kandidata nije im prihvatljiv. Smatraju da se izbor predsjedničkoga kandidata ne može raditi na osnovi anketa. Anketa može biti indikator, ali ne i presudna za izbor. Jer, statut stranke, kako nam objašnjavaju, traži drukčiju proceduru izbora kandidata za državne dužnosti. Statutom su regulirani predizbori, a to su gotovo svi zaboravili. Tim stranačkim mehanizmom moglo se provjeriti validnost kandidata među članstvom. Predizbori su demokratski alat, procedura slična konvencijama koje organiziraju u SAD-u Republikanska i Demokratska stranka. Trebalo je jednostavno pokazati demokratsku širinu stranke, a za to su najbolji alat bili statutom predviđeni predizbori, jer bi se na taj način došlo do legitimnoga kandidata, ne samo među članstvom, već i među biračima. Ovako je sve ovjereno na Predsjedništvu uz prethodnu anketu, što za tako važnu dužnost, kao što je predsjednik države, kako nam kažu, nije moglo dati željeni rezultat. Pitaju se istodobno: je li riječ savjetnika i raznih lobista koja se mogla prepoznati u izboru predsjedničkoga kandidata vrjednija od mišljenja članstva, do kojega je osnivač stranke dr. Tuđman iznad svega držao?

Osim vrha stranke, nestranački predsjednički kandidat HDZ-a, kako nam napominju sugovornici, nije imao dovoljno odlučnih zagovornika u stranačkim tijelima na terenu. Stranka se jednostavno u cijelosti nije dovoljno angažirala, bila je previše pasivna. HDZ, kako podsjećaju, ima u svojem krsnom listu odrednicu – demokratska zajednica – koja mora stalno dolaziti do izražaja, jer na tome se uvijek gradio demokratski višak u odnosu na ostale hrvatske stranke! Primjećuju i još jednu neobičnost, a ta je da 56 posto birača nije izišlo na izbore. O tome se malo govori, slavi se u medijima „velika“ pobjeda SDP-ova kandidata, koji je legalno izabran, no naši sugovornici pitaju: ima li izabrani predsjednik legitimitet ako je na izbore izišlo manje od polovice birača, a za izabranoga predsjednika glasovala jedva trećina ukupnoga izbornoga tijela, uglavnom lijevo-liberalnih birača? U navedenom je postotku u osnovi odgovor, kako primjećuju, svima koji pokušavaju „prodati“ Milanovića kao većega tuđmanovca od Plenkovića, iako je izbacio bistu prvoga hrvatskoga predsjednika s Pantovčaka te i najzorniji odgovor Milanoviću na čestitku i HDZ-ovcima na izboru!

Tko je sve odgovoran za slabu izlaznost birača? Je li Crkva mogla pridonijeti da bude izlaznost veća? Našim sugovornicima nije promaknulo kako na dan izbora ni svećenici, kao ni zagrebački nadbiskup na misnim slavljima nisu vjernike pozvali da ispune svoju građansku dužnost i iziđu na predsjedničke izbore, kako je to bilo nepisano pravilo od uspostave samostalne hrvatske države, bilo da je riječ o parlamentarnim ili predsjedničkim izborima. Osim toga neki su svećenici u razgovorima s vjernicima iznosili gledište kako izbori za predsjednika države nisu toliko važni jer predsjednik ima minimalne ovlasti, ne može utjecati na materijalni i svaki ini položaj građana.

Kako bilo, u državama zapadne demokracije nakon izbora zavlada stanoviti mir, utihne „stranačko oružje“, mediji okupiraju pozornost temama koje otvaraju put napretku, gospodarskomu razvoju. Ponašaju li se tako hrvatski mediji? Po njima, posebno po navedenom tajkunskom mediju, utakmica nije završila.

Rečeno je: „borba ne prestaje“, kao i da je potrebno „promijeniti društveni okvir“.

Hrvatske ljude i građane zanima: za koje ciljeve borba ne prestaje? Jednako: u kojem smjeru treba „mijenjati društveni okvir“? Valjda ne u smjeru „sovjetske Hrvatske“? Ne bi trebalo okretati glavu od sve jačih „sjevernih“ vjetrova, kao ni „istočnjaka“, koji nimalo nije splasnuo! Treba stalno imati u vidu geopolitički položaj Hrvatske, koji je važan ne samo za državu nego i za EU i NATO. U svojim spisima Ivo Pilar, poznati odvjetnik, publicist, sociolog i geopolitičar, prije nešto manje od stotinu godina, upozoravao je kako „istočnojadranska obala predstavlja prometno-politička pluća cijele središnje Europe“. Takav položaj zahtijeva ne samo drukčije unutarnje ponašanje oštro suprotstavljenih hrvatskih političkih aktera nego i znatno snažniju obrambenu i sigurnosnu arhitekturu Hrvatske!

Marko Curać