Hrvatski građani s pravom glasa trebali bi 12. siječnja pristupiti izboru za predsjednika države u što većem broju jer ne će vrijediti kojekakvi izgovori 13. siječnja
Postalo je pomalo dosadno slušati sve te naše više-manje iste analitičare koji se pojavljuju u hrvatskom javnom prostoru i komentiraju sad predsjedničke, nešto prije toga parlamentarne i lokalne izbore, kao i razne afere te tragične incidente. U pravilu to su znalci sa zagrebačkoga Fakulteta političkih znanosti, kako se kaže, analitičari opće prakse. Njihov je krug toliko sužen da su malo na javnoj, malo na komercijalnim televizijama, a neki su gotovo starosjedioci na pojedinom televizijskim kanalima. Ako analitičari nisu s navedenoga fakulteta, onda su najčešće liberalno-lijeve orijentacije, u pravilu naglašeno ili prigušeno, pristaše oporbenih političkih stranka na čijem čelu, iza kulisa, stoji pet punih godina aktualni hrvatski predsjednik.
Pluralnost hrvatskoga društva medijski se na različite načine blokira. Analitičari koje gledamo imaju svoj ideološki pogled na svijet sa znanim vrijednostima. U skladu s tim vrijednostima analiziraju teme, bilo da je riječ o nekoj aktualnoj društvenoj pojavi, izborima, pojedinom političaru. U Hrvatskoj imamo deset javnih sveučilišta i dvadesetak javnih instituta. No svejedno analitičari uglavnom dolaze sa zagrebačkoga sveučilišta. Priključuju im se povremeno po jedan iz Dubrovnika i Splita, rijetko iz Zadra, Rijeke, Pule, Varaždina i Osijeka, a gotovo nikako s četiri privatna zagrebačka sveučilišta, posebno s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta koje je počelo s radom 2010. godine te, uz ine, ima studije: komunikologije, sociologije, psihologije i povijesti. Stručnjake s tih studija ne može se vidjeti ni čuti na javnoj, a ni na komercijalnim televizijama kako komentiraju društvene događaje, ove ili one izbore. Je li to slučajno ili se zapravo želi čuvati etablirani obrazac hrvatskoga društva, uglavnom naslijeđen, kako se često doima, iz kontroliranoga vremena, kada je Fakultet političkih nauka među studentima, pejorativno nazivan „komunističkim univerzitetom“, iako često nije bio u milosti vladajuće partijske nomenklature.
Novinari i urednici u hrvatskim medijima u pravilu su bivši studenti spomenutoga fakulteta, stoga nije nimalo neobično što ugošćuju svoje bivše profesore. Zanimljivo je međutim kako zaobilaze one za koje se zna da imaju kritičko stajalište, posebno kad smo u temi predsjedničkih izbora prema aktualnomu predsjedniku. Možda je ovaj uvod za predmetni tekst nebitan, ali radi ozračja u kojem živimo, ipak držimo kako ga je bilo potrebno iznijeti.
Je li govor pobjednika prvoga izbornoga kruga imao pokriće u njegovu dosadašnjem političkom djelovanju?
Krenimo na meritum. Analitičari su proglasili govor pobjednika prvoga kruga predsjedničkih izbora Zorana Milanovića važnim, državničkim, gotovo povijesnim. Nije jasno po čemu. Razmotrimo neke naglaske iz toga govora, kako ih je prenijela novinska agencija Hina pod naslovom: „Prema pobjedi idemo nezaustavljivo“.
Svi su analitičari isticali Milanovićevu rečenicu: „Pružao sam ruku i prije pet godina, učinit ću to opet prema onima koji imaju najveću odgovornost za Hrvatsku, a to je Vlada i vlast, i ovom prigodom ni o njima niti o osobi s kojom ću se natjecati u drugom krugu ne ću govoriti.“
Samo od sebe nameće se pitanje: koliko je ta ispružena ruka bila iskrena? Bila je, međutim, jedinstvena prilika za kritičku prosudbu proklamiranoga u inauguracijskom govoru i ostvarenoga. Moglo se primjerima potkrijepiti vjerodostojnost takve izjave ili pak reći što je onemogućilo suradnju predsjednika i premijera, drukčije predsjednika države i Vlade, jer je ta suradnja, zapravo međusobno zapinjanje nogu, građanima proteklih pet godina debelo išla na živce. Ustaljena je praksa analizirati dvogodišnji mandat premijera, koji inače redovito podnosi parlamentu izvještaje o radu hrvatske Vlade. U pogledu rada predsjednika te obveze nema, ali nema obvezu ni prema biračima, dakle građanima, polagati račune. Ni mediji protekli predsjednički mandat nisu nešto posebno propitivali. Kao da je riječ o monarhu. Prepušten je pravorijek jednostavno izborima, demokratskomu obliku suda javnosti. Je li to ispravno i dovoljno? No vratimo se pruženoj ruci. Tek sporadično bez dubljega propitivanja čula se kritička primjedba kako predsjednik Milanović nije pružio ruku predsjedniku Ustavnoga suda, prije pet godina, prilikom polaganja predsjedničke zakletve, čime se impliciralo kako se ne može vjerovati opetovanomu obećanju o ispruženoj ruci.
U hrvatskoj tradiciji nije običaj o majkama govoriti pejorativno. Aktualni predsjednik nije baš pristaša tradicionalnih vrijednosti, pa je na različite načine više puta varirao tu temu, što je posebno „zapalilo“ odnose njega i premijera. Nova predsjednička kampanja započela je također jednom majkom. Je li to slučajno? Ima li u tome i nečega najblaže rečeno neobičnoga. Jer jedan čin koji nije protuzakonit, pretvoren je u moralnu razdjelnicu, krimen jednoga kandidata, dok s druge strane atraktivno zemljište po smiješnoj cijeni na kojem je jedna kandidatkinja sagradila vilu, koju mnogi mogu sanjati, kao da je tijekom kampanje propalo u duboko more. Na sva ta pitanja ponajbolje bi ipak odgovorili stručnjaci, psiholozi, sociolozi i pravnici, pa ćemo se zadržati na rečenome, uz primjedbu kako mediji nisu jednako tretirali te slučajeve.
Ovdje ćemo preskočiti sve uvrjedljive strjelice koje je upućivao predsjednik države na dnevnoj razini, na različite adrese. Nekima je taj način govora bio zanimljiv, ali ono što je bitno jest da je često bio ispod razine ulice. Istini za volju u analizama je to konstatirano, ali se nije išlo dalje, bez obzira na odjek pojedinih izjava izvan države. Jedno je neprijeporno nedoličan diskurs prelio se među zastupnike u Hrvatskom saboru. Hrvatsku uljudbu od one s istoka uvelike je čak u vrijeme Jugoslavije razlikovao način ophođenja i komunikacije. Sada se to gotovo izjednačilo, iako smo tri i pol desetljeća u samostalnoj državi. Na razne načine prihvaćamo govor čaršije, balkanske krčme. Društvene mreže prepravljene su nekontroliranim anonimnim psovačkim i prostačkim diskursom, koji na svoj način pridonosi širenju mržnje, koja je u pravilu prethodnica različitim oblicima nasilja. Kaže se – tko sije vjetar, žanje oluju, a naši stari znali su reći – bolje svašta pojesti, negoli svašta reći.
Uzdizanje regije može biti posljedica jugonostalgije
U svojem govoru predsjednički kandidat Zoran Milanović rekao je također kako je „ovaj trenutak važan za Hrvatsku, za regiju, za svijet i ono za što ću se boriti je Hrvatska sa stavom, s jasnim stajalištem, koja vodi računa o svojim interesima, koja je svjesna u svakom trenutku da je jedino nama bitno što se događa kod nas“.
Iz citiranoga se uočava kako je „regija“ u govoru na drugom mjestu. Što je njemu regija, može se nagađati. Jedno je sigurno, to nije BiH s kojom Hrvatska čini cjelovit geopolitički prostor. Prije će biti da se misli na jugosferu kad se spominje „regija“. Zar iz hrvatske perspektive ne bi bilo primjerenije govoriti o europskom i srednjoeuropskom prostoru, kojemu je Hrvatska pripadala kroz svoju povijest? Konačno, usidrila se u tom političkom i sigurnosnom prostoru. Prema tome regija ovdje, bez obzira na gospodarske i ine interese, budi sumnju na jugonostalgiju. Spomenuta je „Hrvatska sa stavom“. Konkretno bio je istaknut i slogan – 12. 01. biraj Hrvatsku sa stavom! Ovi izbori važni su za hrvatsku budućnost. Ali, ostaje pitanje s kojim stavom? Poštuje li se uvijek stav građana, drukčije: dolazi li se do stava demokratskom procedurom ili ga se autoritarno nameće? Je li riječ o suverenističkom i proeuropskom ili pak proruskom stavu?
Trebaju li birači upozorenja o proruskom predsjedničkom kandidatu ozbiljno shvatiti
Predsjednički kandidat Dragan Primorac kaže da će u drugom krugu biti izbor između pripadnosti Hrvatske Zapadu ili Istoku. Ukrajinska novinska agencija unian.net na temelju izlaznih anketa, 29. prosinca, u 21,19 sati, po lokalnom vremenu, objavila je tekst: „U Hrvatskoj proruski predsjednik reizabran za novi mandat“.
Agencija napominje da se tijekom svojega petogodišnjega mandata Milanović „sukobljavao s proeuropskim premijerom Andrejom Plenkovićem oko pitanja vanjske i javne politike te je žestoko kritizirao Europsku uniju i NATO zbog potpore Ukrajini“. Podsjeća da se prethodno hrvatski predsjednik usprotivio ulasku Finske i Švedske u NATO, kao i obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj u sklopu nastojanja EU-a te da je izjavio kako hrvatski vojnici ne će sudjelovati u ratu u Ukrajini dok je on na čelu države. U nešto starijim tekstovima (13. prosinca) agencija je okarakterizirala hrvatskoga predsjednika kao Putinova simpatizera, ali i protivnika vojne potpore Ukrajini.
Ukrajina je žrtva ruske agresije i nije nevažno kako percipira hrvatskoga predsjednika, tim više što je Hrvatska članica EU-a i NATO saveza, a bila je i sama žrtvom srbijanske vojne agresije.
Rečene optužbe na račun hrvatskoga predsjednika, koje su sve naglašenije u javnom prostoru, nisu nevažne s međunarodnoga gledišta, napose geopolitičkoga. Jer, prema toj percepciji ruski utjecaj od Slovačke, preko Mađarske i Hrvatske spušta se na jadranske žale. U slučaju ukrajinskoga vojnoga poraza, odnosno ruske okupacije te zemlje bitno bi se narušila sigurnosna arhitektura Europe. Jačanjem ruskoga utjecaja na Hrvatsku preko istočne obale Jadranskoga mora postaje izravno dostupnim tom utjecaju Sredozemlje i sjever Afrike.
Hrvatski mediji izbjegavaju raspravu o toj temi, iako izrečene optužbe nisu od jučer. O ruskom upletanju bilo je, u kuloarima, govora još prilikom prošlih predsjedničkih izbora. Svakako budući da nije riječ o nevažnim opaskama, ne izgovaraju ih ni nevažni političari, u posljednje vrijeme čak na svakodnevnoj razini, trebalo bi te sumnje ili optužbe vrlo ozbiljno i argumentirano raspraviti.
Hrvatska mora voditi računa o svojim interesima, ali u tome ne smije biti autistična
Neosporivo je, kako kaže predsjednički kandidat Zoran Milanović, da Hrvatska „mora voditi računa o svojim interesima, svjesna u svakom trenutku da je jedino nama bitno što se događa kod nas“. No možemo li kod toga biti toliko autistični i ne voditi računa o europskom prostoru kojemu pripadamo, odnosno ugrožavamo li svojim parcijalnim interesima vrijednosti kojima pripadamo, za koje su se borili naši predci vjerni katoličkoj tradiciji?
Ovdje je pitati: komu je u interesu poticati parcijalne interese, i ne obazirati se na dogovorene politike EU-a ili pak NATO saveza? Takvo što u aktualnom rasporedu snaga može odgovarati samo ruskomu predsjedniku Putinu. Jer, njegov je krajnji cilj razbijanje jedinstva Europe, napose SAD-a i EU-a. To je bar jasno.
Predsjednički kandidat Milanović obećao se u spomenutom govoru „boriti za pravnu državu, protiv uzurpacije i nasilja vlasti, protiv ljudske prirode i imovine, općenito protiv ljudskoga dostojanstva jer je te vrste nasilja zadnjih godina bilo previše“.
Te riječi analitičari baš nisu povezali s njegovim nastupima, političkim potezima, odnosno njegovim pokušajem da se kao predsjednik države kandidira na parlamentarnim izborima za premijera, praktično na tim izborima stavi na čelo oporbe. Za kakvu se pravnu državu borio s tim nakanama?
Rekao nam je u nastavku da će se „boriti protiv uzurpacije i nasilja“.
Je li ta njegova odluka da se kao predsjednik natječe za premijera bila uzurpacija predsjedničke dužnosti? Je li to bilo nasilje nad hrvatskim ustavnim poretkom? Je li to bila Hrvatska sa stavom o čemu je već bilo riječi? Pokušaj kandidiranja za premijera, zadržavajući dužnost predsjednika bilo je na razini latinoameričkih pučista. Od potpunoga urušavanja pravne države tada nas je spasio Ustavni sud, koji ga je diskvalificirao iz parlamentarne utakmice, doživjevši pritom salvu primitivnih uvrjeda, ali i opasnih prijetnja o bacanju „va more“.
Jedno odlikovanje predsjednika države izostalo i jedno vraćeno
Mnogi pitaju što je aktualni predsjednik napravio u predsjedničkom mandatu. To pitanje nije na mjestu. Jer, uz ino, ostat će upamćen po velikoj količini uručenih odlikovanja. Neki kažu, podijelio je „na mašure“ odlikovanja civilnim i vojnim osobama. Je li to bilo kupovanje glasova? Jedno je odlikovanje, međutim, izostalo, i jedno je odlikovanje vraćeno. U prvom slučaju, o drugom ćemo nešto kasnije, riječ je o p. Ivanu Iki Manduriću koji se postavio na vratima crkve sv. Marka između policije i branitelja i spriječio upad policije u crkvu te time spasio SDP, kao tada vladajuću stranku, nestanka s političke scene, a Hrvatsku srama koji ne bi sprala sa svojega lica idućih stotinu godina. Neki poznati hrvatski akademici smatrali su kako je p. Ike tada (krajem svibnja 2015.) spriječio da se javno razotkrije lice čelništva SDP-a. Preko te dramatične noći na kojoj je bio na meti prosvjed hrvatskih branitelja, invalida Domovinskoga rata, prešlo se kao mokrom spužvom preko ploče. Hrvatske institucije nikada nisu pokrenule istragu toga nasilnoga i protucivilizacijskoga slučaja niti je izrečena bilo kakva sankcija! I ne samo to – sve je javnost zaboravila!
Može li se slično gledati i na odluke Ustavnoga suda koji je spriječio urušavanje ustavnoga poretka, jer i to je prošlo bez sankcije?
Jesu li birači zanemarili ili zaboravili na ta dva vrlo bitna događaja, u dvama različitim mandatima, premijerskom i predsjedničkom, koji definiraju ponajviše karakter aktualnoga predsjednika, kao čovjeka nesklona demokratskim postupcima. Nasuprot tim „deliktima“ u prvom krugu građani su predsjedničkoga kandidata Milanovića nagradili, zaboravivši na događaje u svezi sa svetim mjestom – crkvom sv. Marka, ali i važnost institucije Ustavnoga suda. Ubija li zaborav Hrvatsku i hoće li platiti visoku cijenu zaborava na ovim predsjedničkim izborima?!
Uzurpatori bez obzira na stranačku pripadnost uvijek su glavna meta demokratskih snaga
Čuju se opetovane optužbe da su institucije zarobljene od strane HDZ-a. Ako je tomu tako, kako se mjerodavne institucije nisu oglasile u spomenutim slučajevima? Ovdje prije svega mislimo na Državno odvjetništvo, ali i udruge koje su bdjele nad Hrvatskom dok nismo imali samostalnu državu – Maticu hrvatsku, Društvo hrvatskih književnika...
Jer, dok se mogao čuti sporadični glas rijetkih intelektualaca, nije se čuo glas „čuvara demokracije“. Nevladine udruge ne treba spominjati budući da je poznato čiji je to ideološki orkestar. Čuvarima demokracije u nas se često proglašavaju i neke političke stranke, iako je njihova, kao i više-manje svih, unutarnja demokracija vrlo diskutabilna. Uzurpatori su u svim sustavima na nišanu demokratskih snaga. Uzurpacija i uzurpatori opasan su fenomen hrvatskoga društva. Njima može na kraj stati samo pravna država. Predsjednik države trebao bi biti jednim od jamaca pravne države, međutim, ponajmanje ispunjava tu svoju ulogu. Stoga je njegova govorancija „o pravnoj državi“ najblaže i kratko rečeno – neukusna.
Od gotovo jedne „brigade odlikovanih“ samo Dražen Budiša, bivši koalicijski partner u vladi Ivice Račana nije mogao prijeći preko gruboga „nasrtaja na ustavnopravni poredak“.
Jednostavno, prepoznao je „uzurpaciju i nasilje“.
Zbog toga je u Dnevniku HTV-a, 20. ožujka 2024. izjavio: „On je meni dao odličje Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom prije tri godine, pa ja koristim ovu priliku da mu ga vratim, jer čovjek koji narušava ustavni poredak RH nije dostojan da meni daje odličja”.
Budiša je od studentskih dana bio čovjek moralnih načela, pa njegova reakcija nije bila iznenađenje. Iznenađenje je da su toliki drugi odlikovani čitavu tu uzurpaciju prešutjeli.
Na kraju još nešto o spominjanju „zaloga i zajedničkom kaležu iz kojeg ćemo piti zajedno, zdravu i čistu vodu“. Budimo načistu, nije baš higijenske piti iz istoga kaleža, a osim toga kalež je u kulturi hrvatskoga naroda vezan uz euharistiju, vino koje se posvećuje žrtvi. Možda bi vrč ili bukara bila primjerenija Milanovićevu kontekstu. Kaležu je primjereno misno vino, a vrč može podnijeti „zdravu i čistu vodu“ koju spominje predsjednički kandidat, iako vjerojatno ponajmanje pije vodu.
Nekad se u filozofskim seminarima poklanjala znatna pozornost tumačenju tekstova. Rečeni govor u tim seminarima bio bi ocijenjen obmanom, zapravo političkim jezikom – šupljim, suprotnim dosadašnjemu praktičnomu ponašanju predsjednika države. Jednom riječju – nevjerodostojnim.
Drugomu izbornomu krugu za predsjednika države, 12. siječnja 2025. hrvatski građani trebali bi pristupiti u što većem broju. Izgovori, ovi ili oni, ne će vrijediti 13. siječnja, jer glasujemo o budućnosti hrvatske države. Nije baš dužnost predsjednika države nevažna, kako se pokušava prikazati, a zapravo na stanovit način odvratiti birače od masovnijega izlaska na birališta. Hrvatski predsjednik ima važne ustavne ovlasti i obveze!
Marko Curać