Treba li birati predsjednika koji misli da je Hrvatskoj mjesto „pod stolom“, odnosno „dalje od stola“ ili upravo suprotno?

Nizozemski matematičar i fizičar Stevin Simon početkom 16. stoljeća objasnio je zakon spojenih posuda, iako se primjenjivao još od rimskih vremena pri gradnji vodovoda. U Hrvatskoj enciklopediji o zakonu spojenih posuda piše da je to fizikalni zakon o gibanju tekućine u međusobno povezanim posudama po kojem tekućina održava jednaku horizontalnu razinu tako što se slobodnim gibanjem prelijeva iz jedne posude u drugu neovisno o obliku tih posuda. Zar se po tom fizikalnom zakonu ne ponaša već duže vrijeme, uz ine, mađarska i srbijanska službena politika. Konkretno kako se razvija ruska agresija na Ukrajinu, tako reagira mađarska i srbijanska politika. Vidi se to jednako i na licu srbijanskoga predsjednika Vučića i mađarskoga premijera Orbana.

Nacionalni atlas Mađarske najnoviji je incident koji je servirao  mađarski diplomat, Orbanov „operativac“ svojim kolegama. Na njega je upozorila predsjednička kandidatkinja Branka Lozo. Egzaltiranim glasom prozvala je hrvatskoga predsjednika i premijera zašto ne reagiraju na velikomađarske zemljovide, dok su u MVEP-u šutjeli. O čemu se radilo? Stalni predstavnik Mađarske pri NATO-u Istvan Balogh, svojim kolegama u Bruxellesu sredinom prosinca podijelio je prigodni božićni dar – Nacionalni atlas Mađarske, tiskan u Budimpešti 2021. godine. Iako se u tom atlasu Velika Mađarska ne spominje izrijekom karte i popratni tekstovi itekako ju prikazuju.

U tekstovima se piše o „karpatsko-panonskom području“ Mađarske, prikazanom od Rijeke, preko sjevera BiH do Karpata. Hrvatska je u ovom prikazu svedena na Liku i Gorski kotar, dok su ostala područja mađarske županije.

Orban već duže vrijeme spominje Rijeku, manipulira velikomađarskim zemljovidima, na različite načine, pa čak i šalovima. Pritom bismo trebali znati kako je riječ o klasičnoj primjeni zakona spojenih posuda. Jer, što je Orban bez ruskoga carstva i njegova diktatora? Jednako kao i Vučić? Tek jedan par potrošenih opanaka. Dakle, ništa neobično u tom ponašanju. Čini se, međutim, da se ni naše ponašanje, bolje rečeno reakcije, nisu bitno promijenile. Traži se pisanje diplomatskih nota, pozivanje mađarskoga veleposlanika „na pranje ušiju“ i slično. No je li to put? Jest, jedan od putova, ali od njega, budimo praktični, nema velike koristi! Nitko nam ne priječi crtati zemljovide Hrvatske i potegnuti granice do Budimpešte koja je dobrim dijelom sagrađena i hrvatskim novcem, ali to nije naš stil, iako za to nisu potrebna neka velika sredstva, osim malo mašte. Temeljno je, međutim, što ovom prilikom zagovaramo – promjena paradigme razmišljanja, koja će dovesti i do promjene paradigme djelovanja. Orbanu treba odgovoriti bez puno buke gospodarskim alatima. To je posao za ministra gospodarstva i financija, Šušnjara i Primorca.

Poslovica kaže „žaba digla nogu“. Ne treba čekati da Orban ponovno „digne nogu“, treba imati paletu konkretnih i učinkovitih gospodarskih i financijskih poteza koje će osjetiti kad ponovno „skuha“ neku podvalu. Imamo državu! Ako imamo hrvatsku državu, treba hrvatski misliti, vući najučinkovitije poteze. Jelačić u svoje vrijeme nije jadikovao nego okrenuo mač prema Mađarima. Tim oružjem ne ćemo mahati, i ne treba ga koristiti, u 21. stoljeću, ali Orban mora osjetiti „gospodarski mač“ kad napravi prvi agresivni korak prema Hrvatskoj. Piše se o otkupu Ine iz mađarskih šapa. To je nemoguća misija. Tko će prepustiti zlatnu koku koje se dokopao, čak i na nepošten način. Ustrajanje na tome samo se može pretvoriti u dodatno ucjenjivanje s mađarske strane. Nije li elegantnije pokrenuti novu hrvatsku naftnu kompaniju, nije li moguće benzinskim crpkama oduzeti pravo na ugostiteljsku djelatnost širom Hrvatske? Na cestama idućih deset godina bit će uglavnom automobili na električni pogon pa zašto ne krenuti u izgradnju elektro-punionica, u hrvatskom državnom vlasništvu? Ima toliko putova da se Orbanu stane na rep, da mu se zavrti u glavi. Treba mu samo potkopati dotok novca iz Hrvatske, na to je najosjetljiviji.

Za početak, bar simbolično, o tome smo već pisali – zašto Jelačića ne zarotirati za 180 stupnjeva i postaviti ga u njegov izvorni položaj na glavnom zagrebačkom trgu, okrenutim mačem prema Mađarskoj, iako je pokojni Šime Đodan imao još originalnije rješenje. Predlagao je postaviti spomenik velikomu hrvatskomu banu na pokretno postolje i rotirati prema smjeru odakle Hrvatskoj prijeti ugroza. Druga simbolična inicijativa, koju će zdušno prihvatiti i pozdraviti Međimurci, jer su ju konačno svojedobno sami potaknuli, kako mi je pripovijedao hrvatski pravnik i dugogodišnji zagrebački vijećnik Marin Simunić, mogla bi biti dopuna teksta hrvatske himne Lijepe naše domovine, uvrštavanjem u kontekst rijeke Mure, prirodne hrvatske granice prema imperijalnoj Mađarskoj.

Treba se pitati s kojom se svrhom pred Božić na društvenim mrežama pušta jedan zaboravljeni srbijanski videozapis koji niječe katoličanstvo i hrvatstvo Istre

Drugi slučaj koji ovom prilikom vrijedi spomenuti jest videoiskaz koji se širio u valovima na društvenim mrežama, pred Božić, putem Tik-Toka. Na tom se uratku vidi Slobodana Jarčevića (1942. – 2020.) bivšega jugodiplomata, svojedobno ministra vanjskih poslova fantomske republike srpske krajine u kojem tvrdi kako su stanovnici Istre do sredine 17. stoljeća bili pravoslavci, odnosno Srbi. Time naravno implicite odriče tradicionalno katoličanstvo i hrvatstvo Istre. Bilo bi čisto promašeno s tim rahmetli srbijanskim krivotvoriteljem, kojemu su krila počela rasti još u jugodiplomaciji, impregniranoj velikosrpstvom, a dodatno narasli u vrijeme Miloševićevih ratnih pohoda na Hrvatsku, napose u vrijeme Vučića, Miloševićeva i Šešeljeva šegrta, ulaziti u bilo kakvu polemiku, jer bi to bilo hrvatsko poniženje. Najveći dio srbijanske povijesne i jezikoslovne znanosti te publicistike obična je promidžba, jedna velika bara, puna krivotvorina, smetlište koje treba zaobilaziti, a ako počne previše zaudarati, koristiti kemijska sredstva za dezinfekciju i zaustavljanje neugodnih mirisa. Jarčevićev videoklip koji se pred Božić širio Tik-Tokom s jedne je strane ipak znak nedostatka novih krivotvorina u Vučićevu laboratoriju, a s druge strane pokazatelj kako se s jednim potrošenim velikosrpskim igrokazom može iz toga laboratorija manipulirati i pred ovogodišnji Božić u hibridnom ratu protiv Hrvatske. Ova priča s Istrom daje nam na znanje kako je Velika Srbija teritorijalno „zaokružena“. Ideološki smo već ofarbani kao sljedbenici ustaša. Zar to ne podsjeća na izgovore pod kojim je počela agresija na Ukrajinu? Zakon spojenih posuda ne dopušta Hrvatskoj ni trenutka uljuljkivanja, jer nas je to znalo kroz povijest odviše skupo stajati.

Budući da je pred nama drugi krug predsjedničkih izbora, treba odbaciti ona razmišljanja koja bi najradije Hrvatsku pozicionirala „pod stolom“, odnosno „dalje od stola“, jer obično se pod stolom igraju djeca, a dalje od stola drži se služinčad. Je li to kad se gromoglasno uzvikuje u izbornoj noći kako hrvatska mora „imati stav“?! Poznata je sudbina Vladka Mačeka (1879. – 1964.) koji se bojao uzeti bilo kakvu odgovornost i donositi odluke, stalno nešto i nekoga čekao. Što je dočekao?

Jedina lošija i gora stvar od donošenja krive odluke jest izbjegavanje donošenja odluke.

Ako pogledamo noviju povijest: krajem šezdesetih godina, govorio mi, svojedobno, danas u hrvatskoj državi poprilično zapostavljeni hrvatski književnik Petar Šegedin (1909. – 1998.), kako je Miroslav Krleža (1893. – 1981.) jasno upozoravao što će se dogoditi i kako će završiti hrvatsko proljeće. Pozivao je na zaustavljanje jednoga procesa koji se nije mogao zaustaviti. Krležu se tada nije poslušalo. Poraz hrvatskoga proljeća jugounitaristi su slavili kao veliku pobjedu, ali bila je to zapravo njihova Pirova pobjeda. Došla je 1990. i prvi višestranački izbori. Nakon njih znali smo što se sprema – srbijanska agresija i rat, ali stali smo iza pobjednika tih izbora dr. Tuđmana jer smo znali da s njim na čelu jedino možemo uskrisiti hrvatsku državu. Mogli smo tada „pod stol“ ili pokriti se ušima, pustiti JNA da okupira Hrvatsku, nastaviti nemogućim životom poznatim iz dviju Jugoslavija. No nismo izabrali taj put. Sada moramo znati kako obraniti i izgrađivati hrvatsku državu, jer Orbanovi i Vučićevi signali odviše jasno govore o njihovim nakanama. Potrebno je birati predsjednika s kojim ćemo dodatno ojačati veze sa SAD-om i EU-om, te NATO savezom u kojem se u posljednje vrijeme sve skeptičnije gleda na Hrvatsku. Treba li dopustiti onima koji za Hrvatsku kažu da je „slučajna država“ da ju dovedu do njezina potpunoga urušavanja, poniženja, praktično vazalnoga odnosa spram Istoka?

Marko Curać