Hoće li Izrael zahladiti političke odnose s Hrvatskom ako hrvatski predsjednik Zoran Milanović bude ponovno izabran za predsjednika te nastavi sa svojom nediplomatskom, zapaljivom i uvrjedljivom retorikom?

Aktualni hrvatski predsjednik Zoran Milanović, jedan od kandidat na skorim izborima za predsjednika Republike Hrvatske, povremeno se u svojim javnim istupima ima potrebu „očešati“ o izraelske dužnosnike ili pak politiku te države.

Posljednji je slučaj iz Primoštena, gdje je, po izvješću novinske agencije Hina, 16. prosinca, prozvao Primorca, također predsjedničkoga kandidata, zbog fotografija, kako je rekao, s „ratnim zločincima“, misleći pritom, kako se navodi, na izraelskoga premijera Benjamina Netanyahua, kojega traži Međunarodni kazneni sud, te na ministra Itamara Ben-Gvira (Međunarodni kazneni sud nije izdao nalog za Ben Gvira, op. a.).

Vrlo je neukusno i politički proizvoljno od strane šefa države, članice EU-a, nazivati bilo koga „ratnim zločincem“ bez pravorijeka mjerodavnoga suda. Takvim izjavama ne razmeću se državnici kojima je stalo do vlastitoga, a navlastito ugleda države koju predstavljaju. No čini se da aktualnomu predsjedniku koji se upustio u izbornu kampanju za drugi mandat do toga nije puno stalo. I do sada je bilo više slučajeva kad je ono što mu je bilo „na umu“ završilo „na drumu“. Mogli bismo ovdje navesti niz slučajeva kada je svojim izjavama više narušavao, nego li nadograđivao hrvatske odnose s Državom Izrael. Osim već spomenute izjave iz Primoštena, zadržat ćemo se u tekstu na poznatoj njegovoj izjavi o izraelskoj zastavi, zagovaranju priznanja Palestine te neprimjerenoj usporedbi izraelskoga premijera Netanyahua i ruskoga predsjednika Putina. Ali, prije spomenutih afera, zadržimo se na olakoj izjavi o „ratnim zločincima“.

Međunarodni kazneni sud (ICC) 21. studenoga 2024., kako su izvijestili mediji, izdao je naloge za uhićenje izraelskoga premijera Benjamina Netanyahua, njegova bivšega ministra obrane Yoava Gallanta, i vođe Hamasa Ibrahima Al-Masrija, optuživši ih za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti zbog rata u Gazi i napada u listopadu prošle godine.

Hamasovi militanti napali su južni Izrael 7. listopada 2023., ubili 1200 ljudi i uzeli oko 250 kao taoce. Bio je to jezovit masakr, nezabilježen od stvaranja izraelske države u kojem su stradale žene, djeca i starci u kibucima te mahom mladih ljudi koji su nazočili glazbenomu festivalu na jugu države, pet kilometara od granice s Pojasom Gaze. Mnogi ugledni znanstvenici uspoređivali su navedeni masakr s Holokaustom. Taj krvavi pir bio je povod premijeru Netanyahuu pokrenuti vojni obračun s terorističkom organizacijom Hamas, što je dovelo i do znatnih civilnih žrtava među Palestincima, poglavito nakon što taoci nakon višekratnih poziva nisu oslobađani, a teroristi Hamasa se predali.

Izraelska zastava na Zrinjevcu nije nimalo okrznula hrvatski suverenitet, već je bila gesta solidarnosti u jednom teškom trenutku za Državu Izrael!

Hamasov masakr osudio je čitav civilizirani svijet, a u znak solidarnosti na Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske na zagrebačkom Zrinjevcu istaknuta je zastava Države Izrael. Jedna gesta koja ni po čemu nije degradirala hrvatski suverenitet, već bila izraz solidarnosti s izraelskim žrtvama i svim s čime se toga ranoga jutra suočila izraelska država.

Takva gesta, međutim, nije se dopala i hrvatskomu predsjedniku Zoranu Milanoviću. Nakon svečane sjednice Općinskoga vijeća u povodu Dana općine Plaški, 12. listopada 2023. u svezi s isticanjem izraelske zastave, kako su izvijestili mediji, izjavio je: „Mislim da je to jedan idiotski potez, uz sve moje simpatije prema Izraelu, koje su, nažalost, izgubili u roku 15 minuta. Hamasovce koji su počinili masakre nitko na Bliskom istoku ne voli, ni jedna vlast, ali ih nažalost voli narod ili dio naroda. Nema mjesta drugim zastavama u Hrvatskoj, osim u strogo reguliranim situacijama“, rekao je Milanović te

Dodao kako će u svojem uredu spustiti zastave EU-a i NATO-a na niže pozicije od hrvatske zastave. „Hrvatska zastava i NATO-ova zastava nisu iste. Hrvatska zastava i EU zastava – to nije isto”, rekao je i dodao kako se u ovoj zemlji zna kako se zastavama raspolaže. „Koja je zastava sljedeća?“, zapitao se.

Na ovu izjavu reagirao je bivši  izraelski veleposlanik Ilan Mor. Nakon što je nekoliko izraelskih novinara prenijelo i komentiralo Milanovićevu izjavu na mreži X, bivši veleposlanik u Zagrebu napisao je: „totalno neprihvatljivo“.

Novinar Yosef Yisrael, na čiju se poruku veleposlanik referirao, sugerirao je da bi Izrael zbog Milanovićeve izjave trebao povući veleposlanika Garyja Korena iz Hrvatske.

I tu nije stalo, jer su mediji, već 14. listopada prenijeli reakciju izraelskoga ministarstva vanjskih poslova. Glasnogovornik toga ministarstva Lior Haiat komentirao je Milanovićevu izjavu da je „Izrael izgubio njegove simpatije“ na mreži X na sljedeći način: „Nečuvena izjava hrvatskoga predsjednika negativno se ističe nasuprot jasnih poruka podrške međunarodnih čelnika koji izražavaju suosjećanje s izraelskim narodom nakon stravičnih scena barbarskoga terorističkoga napada Hamasa koje su objavljene diljem svijeta.“

Nije trebalo dugo čekati odgovor hrvatskoga predsjednika, 18. listopada 2023., s konferencije za novinare iz Tirane je poručio:

„Ja sam, kad je Palestina u pitanju, za jedan objektivan i uravnotežen pristup. Rekao sam ono što sam rekao prije pet dana, a na to je dio izraelske administracije vrlo drsko i bezobrazno reagirao. Razumijem ih, nisu u lakoj situaciji, ali pravila su ista za sve“, dodao je.

Ni tu nije bio kraj, glasovanje Hrvatske u UN-u protiv rezolucije o Gazi, bilo je povod 30. listopada za nova javna „podbadanja“ MVEP-a, hrvatskoga veleposlanika pri UN-u kao i Izraela. Milanović je izjavio kako Hrvatska „ne mora trpjeti baš svakakve poteze izraelske vlade bez ikakve odgovornosti“ i da ne treba imati nikakve povijesne komplekse.

„U ovoj situaciji šutjet ne ću. Mi nemamo nikakve komplekse, niti smo proganjali Židove u Drugom svjetskom ratu da bih sad morao trpjeti baš svakakve, ali baš svakakve poteze izraelske vlade bez ikakve odgovornosti i to iz perspektive jednoga hrvatskoga naroda koji je bio maltretiran za sve. Mi nismo potomci nacista, mi smo potomci uglavnom antifašista. Kompleksa nemam, ako ih Nijemci ili Austrijanci imaju – neka ih liječe, neka vješaju tuđe zastave, mi ne ćemo. Mi imamo dovoljno obraza i samopoštovanja da znamo gdje smo i da razlikujemo dobro od nedobra, a trenutno se tamo događa nedobro“, rekao je, dodavši pritom da ga ne će ušutkati, ali i da ne će „ni galamiti svaki dan kao nekakav izraelski ambasador u Zagrebu kojemu je najnormalnije da kao militantni agitator tu lupeta i proziva hrvatskoga predsjednika usred Zagreba, a da naša bijeda od Vlade i Zrinjevca ne reagiraju“.

Dio hrvatskih medija i političara u pogledu Izraela još se ponaša po „nesvrstanom obrascu“

Hrvatski predsjednik svoju je karijeru počeo kao diplomat. Koliko je u ovom diskursu bilo vrijeđanja i zapaljive retorike, a koliko diplomacije, moglo bi se napisati čitava jedna rasprava. No ovdje za to nema toliko prostora. Moglo bi se raspravljati i o odnosu jugoslavenskih vlasti prema Državi Izrael i Židovima nakon Drugoga rata, kao i u prijelomnim situacijama hrvatske povijesti, primjerice 1971., kada nisu mogli dobiti posao ako su bili u bračnoj vezi s tzv. hrvatskim nacionalistima. No ostavimo taj posao povijesnoj znanosti. A do tada možemo se samo iščuđavati kako u Hrvatskoj u dijelu medija i stanovitim političkim glavama još prevladavaju „nesvrstani obrasci“, manihejski pristup Bliskomu istoku, po kojem je Država Izrael protagonist zla, a Palestinci žrtve? Spomenimo ovdje jednoga komentatora Radio-Zagreba, iz 1970-ih, koji je bio rekao da se napadajući izraelsku premijerku Goldu Meir obračunavao sa Savkom Dabčević Kučar, protagonisticom Hrvatskoga proljeća. Nesvrstanim pristupom, zapravo „jednoznačnim pogledom“ ne može se riješiti bliskoistočna kriza. Vrijeme je gasiti vatre, a ne rasplamsavati, kao što su to učinili Hamasovi militanti, 7. listopada 2023., kada je sve sličilo na grozan nastavak Holokausta u 21. stoljeću.

Za razliku od hrvatskoga predsjednika koji je izraelskoga premijera označio „ratnim zločincem“ temeljem uhidbenoga naloga Međunarodnoga kaznenoga suda, nitko od zapadnih državnika ili istaknutih političara nije tomu tako pristupio. Jedni su bili sablažnjeni odlukom suda, a drugi su rekli da bi razmislili ako bi se izraelski premijer našao na području njihove države, postupili po odluci suda. Dakle, nitko nije jedan sudski nalog na svoju ruku pretvorio u pravorijek.

Američki predsjednik Joe Biden nazvao je odluku Međunarodnoga kaznenoga suda (ICC) nečuvenom.

„Izdavanje naloga ICC-a za uhićenje izraelskih čelnika je nečuveno. Dopustite mi da još jednom budem jasan: što god ICC implicirao, ne postoji jednakost - nikakva – između Izraela i Hamasa. Uvijek ćemo stajati uz Izrael protiv prijetnja njegovoj sigurnosti“, izjavio je Biden.

Republikanski senator Lindsey Graham, blizak američki političar novoizabranomu predsjedniku Donaldu Trumpu rekao je da je ICC „opasna šala“ i da je „vrijeme da američki Senat djeluje i sankcionira ovo neodgovorno tijelo“.

Nasuprot tomu visoki predstavnik EU-a za vanjsku politiku Josep Borrell rekao je da nalozi ICC-a za uhićenje Netanyahua i Gallanta nisu politički i da se sudska odluka treba poštovati i provesti. Slično gledište iznio je nizozemski ministar vanjskih poslova Caspar Veldkamp. Rekao je da je njegova zemlja spremna postupiti po nalogu za uhićenje Netanyahua ako bude potrebno.

Iako je, kao sve članice Europske unije, i Francuska potpisnica osnivačkoga statuta ICC-a (ukupno 124 države), objavila je da Netanyahu ima imunitet, s obzirom na to da Izrael nije potpisao statut suda.

Mađarski premijer Viktor Orban pozvao je Netanyahua u svoju zemlju kako bi demonstrirao neslaganje s odlukom suda.

Natanyahu je odluku ICC-a ocijenio antisemitskim potezom kojemu je cilj odvratiti Izrael od korištenja „prirodnoga prava obrane“ od neprijatelja koji ih „želi uništiti“. „Državu Izrael optužuju za 'genocid' dok se branimo od neprijatelja koji pokušava počiniti genocid nad nama. Optužuju nas da namjerno nanosimo štetu civilima, a činimo sve da to spriječimo. Neprijatelj se krije iza civila koji mu služe kao živi štit“, izjavio je izraelski premijer.

Neposredno nakon toga Izrael je obavijestio Međunarodni kazneni sud (ICC) 27. studenoga 2024. da će osporiti naloge za uhićenje premijera Benjamina Netanyahua i bivšega ministra obrane Yoava Gallanta zbog postupaka u ratu u Gazi.

Prema pravilima suda, Vijeće sigurnosti UN-a može usvojiti rezoluciju kojom se na godinu dana odgađa istraga ili kazneni progon, s mogućnošću obnavljanja svake godine. Nakon izdavanja naloga, osoba imenovana u nalogu za uhićenje ili država također može osporiti nadležnost suda ili valjanost slučaja.

Sve to hrvatskomu predsjedniku Milanoviću moglo je biti poznato, kao i presumpcija nevinosti, pa se mogao suzdržati od izjave navedene u početku teksta.

Dvoje predsjedničkih kandidata – Milanović i Kekin – jedini suprotno stajalištu hrvatske Vlade zagovaraju priznanje Palestine

Još prije početka izborne kampanje za predsjednika Hrvatske, aktualni predsjednik opetovano je izjavljivao kako Hrvatska treba priznati Palestinu. Takav narativ posljednjih dana ističe i kandidatkinja za predsjednicu države Ivana Kekin, potencirajući kako će joj to biti „glavna vanjskopolitička inicijativa“ ako postane predsjednica. Od ostalih šest kandidata za predsjednika države takva se izjava nije mogla čuti. Nije jasno kako bi se ta ideja realizirala, budući da aktualna hrvatska Vlada ne dijeli to mišljenje? Ovdje je postaviti pitanje: koliko izjave aktualnoga predsjednika države Zorana Milanovića imaju utjecaja na lijevo orijentirane političke stranke i političare, koji nisu okupljeni samo oko jedne oporbene stranke. Imamo i takvih u kojima se miješaju radikalno lijeva i radikalno desna gledišta, bar kad je riječ o priznanju Palestine.

Izvanredni profesor zagrebačkoga Fakulteta političkih znanosti Boris Havel u početku lipnja 2024., u dvotjedniku „Globus“, iznio je jasno gledište što bi značilo priznanje Palestine.

„Usprkos prizivanju načela humanosti, zaštite civila, zaustavljanja rata i prestanka okupacije, priznanje palestinske države u ovome trenutku nije ništa drugo doli nagrađivanje antisemitskog, džihadističkog nasilja državnošću. Nakon što je 1200 Izraelaca ubijeno a 250 oteto, nakon što su izraelske djevojke i žene podvrgnute najgorem seksualnom mučenju a izraelska djeca spaljena u naručju roditelja, zadnje što društvo koje je takve zvijeri iznjedrilo treba jest priznanje državnosti“, napisao je Havel, ali upozorio na pravne fakte koje neka država treba ispuniti da bi bila priznata. Ti bi fakti, s obzirom na to da je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, trebali biti dobro poznati i aktualnomu predsjedniku. No on to zanemaruje.

Predsjednička kandidatkinja Ivana Kekin, nasuprot argumentima spomenutoga profesora i gledištu predsjedničke kandidatkinje Marije Selak Raspudić s kojom se suočila na tribini Fakulteta političkih znanosti, vrlo vehementno zastupala je gledište o priznanju Palestine. Dio studenata svojim pitanjima ostavio je na publiku dojam kao da ne studiraju političke znanosti, nego jeftinu ideološku promidžbu. Dovoditi na tribini u vezu priznanje Hrvatske i Palestine, zaista izaziva kod prosječno obaviještenoga hrvatskoga građanina „jezu“, kao što izaziva „jezu“ vrlo površan i agitatorski pristup Ivane Kekin u vezi s priznanjem Palestine. No nije to jedino. Ovih dana našla se na mrežnim stranicama Glasa Izraela (Voice of Israel). Moglo se 16. prosinca pročitati sljedeći tekst: „Radikalna ljevičarka Ivana Kekin, hrvatska saborska zastupnica, članica radikalne političke stranke 'Možemo' koja je zajedno s Majom Sever, urednicom HRT-a na nacionalnoj TV organizirala prosvjede protiv Izraela prije 16 dana sada se suočava s državnoodvjetničkom istragom u vezi s pranjem novca.“

U svezi s glavnom vanjskopolitičkom inicijativom koju najavljuje Ivana Kekin vrijedi citirati još jednom prof. Havela: „Palestinska država, za razliku od izraelske, nikad u povijesti nije postojala. Nisu postojali ni palestinska nacija, zastava, vlada, jezik, kultura, književnost, glavni grad, mjesna zajednica, vatrogasna postaja pa čak ni športski klub ili planinarsko društvo. Sve su to tek nakon Prvoga svjetskog rata počele osmišljavati kolonijalne sile (...)

Međunarodni plan o stvaranju arapske države u Palestini došao je u vidu UN-ove Rezolucije o podjeli Palestine na jednu arapsku i jednu židovsku državu koncem 1947. Židovi su već sljedeće godine stvorili svoju državu i nazvali je Izrael, prema kraljevstvima koja su postojala u dalekoj prošlosti. Arapi su tu podjelu odbili, zahtijevajući da im se isporuči sva zemlja između rijeke Jordana i Sredozemnog mora (...) Umjesto sporazumnog, međunarodno priznatog i miroljubivog ostvarenja legitimnih državotvornih ambicija, palestinski i drugi Arapi opredijelili su se za krvoproliće. S nakanom da Židove 'pobacaju u more' pokrenuli su protiv Izraela ratove 1948., 1967. i 1973. i sve ih izgubili. Prekid obrasca arapske agresije i poraza prekinuo je egipatski predsjednik Anvar el-Sadat, koji je 1978. priznao Izrael, a Izrael je zauzvrat Egiptu vratio Sinajski poluotok. Normalizacija izraelsko-egipatskih odnosa koju je donio Sporazum iz Camp Davida bila je najveći dotadašnji diplomatski i mirotvorni uspjeh u arapsko-izraelskim odnosima. U tom je prvom sporazumu vidljiv i ključ učinkovitog mirotvorstva: vojno nepobjediv Izrael. 'Mir kroz snagu', kako bi rekao premijer Netanjahu, do danas je jedini mir na koji Izrael može računati“, naveo je, uz ino, prof. Havel.

Što se iz navedenoga članka može zaključiti? Kao prvo i osnovno treba promijeniti „nesvrstane obrasce“ u pogledu Izraela i sukoba na Bliskom istoku ako ne želimo upasti u budućnosti u opasne krajnosti.

Politički je neukusno tvrditi kako „nema razlike“ između Netanyahua i Putina

I na kraju nešto o neprimjerenom izjednačivanju odgovornosti izraelskoga premijera i ruskoga predsjednika.

Prilikom posjeta Crnoj Gori, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović izjavio je, 8. listopada 2024. u Tivtu, da su za njega i ruski predsjednik Vladimir Putin i premijer Izraela Benjamin Netanyahu „osumnjičenici i optuženici pred Međunarodnim kaznenim sudom – tu razlike nema“.

Drži li ta izjava vodu?

Vlada izraelskoga premijera Netanyahua pokrenula je vojnu operaciju prema Gazi u svrhu obračuna s Hamasom, čiju su militanti izvršili masakr na području izraelske države, 7. listopada. Putin je pokrenuo „specijalnu vojnu operaciju“ u svrhu okupacije jedne neovisne države – Ukrajine, članice UN-a koja nije ugrožavala Rusku Federaciju, prethodno anektiravši Krim, suvereno ukrajinsko područje, produbivši nakon toga sukob između Kijiva i proruskih snaga na istoku Ukrajine. Agresija na Ukrajinu bila je moguća nakon što je nuklearno razoružana, uz pomoć naivnih zapadnih državnika. Na desetke gradova i naselja u ruskoj agresiji zbrisani su s lica zemlje. Dovoljno je pogledati slike Bahmuta, Adiivke, Buče i mnogih drugih gradova. Više od deset milijuna Ukrajinaca pobjeglo je iz svojih domova. Od toga je 7,5 milijuna Ukrajinaca izbjeglo pred ruskom invazijom u inozemstvo i ondje su još zbog rata. Ratne su žrtve goleme i ne vidi se stradanju civila kraj. Osim toga, ne zna se, u slučaju pada ukrajinske obrane, gdje će se zaustaviti ruska čizma ako je rečeno da se „ruski svijet“ prostire do one točke gdje može doprijeti ruski vojnik, a krajnja svrha, kako ističu ruski propagandisti, jest uništenje Zapada.

Na osnovi uhidbenoga naloga ICC-ja govoriti kako nema razlike između izraelskoga premijera Benjamina Netanyahua i ruskoga predsjednika Vladimira Putina – blago je rečeno politički neukusno, zapravo skandalozno. Borba protiv terorizma nije isto što i agresija. Bar bi ta razlika trebala biti jasna. Posebno ako se uzme u obzir sigurnosno značenje Države Izrael za Europu. Kao što Ukrajina brani demokratske vrijednosti i arhitekturu Europe, zar nije slično i s Državom Izrael?

Što na kraju reći?

Ako aktualni hrvatski predsjednik Zoran Milanović bude izabran i za drugi mandat i nastavi s dosadašnjom retorikom prema Izraelu i njegovim dužnosnicima, mogli bismo svjedočiti potpunomu zahlađenju političkih i inih odnosa Države Izrael s Hrvatskom. Ne treba pitati je li to u hrvatskom interesu. Prijatelju se na lijep način može štošta reći i nije isključeno da ne će argumente poslušati. Galamom i vrijeđanjem, politiziranjem se ne postiže ništa, osim razdora. U javnosti sije sjeme mržnje, a te mržnje, kojoj pridonose u dobroj mjeri neodgovorni političari i dio medija, u nas ima dosta. Diskurs koji smo do sada slušali od aktualnoga hrvatskoga predsjednika prema Izraelu mogao bi u javnosti dodatno proširiti negativan pogled na tu državu, afirmirati „optiku“ koja misli da Izraelce treba, kako to smatraju arapski militanti, „baciti u more“. O bacanju u more, već smo nešto slušali od predsjednika Milanovića, s velolučke rive.

Ukratko: ako bi se u Hrvatskoj nastavilo s različitim manifestacijama, koje imaju antiizraelske poruke, mogli bismo zaraditi etiketu antisemitizma. To hrvatski narod, međutim, nije zaslužio. Ovdje treba podsjetiti na knjigu Zvonka Maričića: „Luka spasa. Židovi u Veloj Luci od 1937. do 1943.“ (Matica hrvatska Vela Luka, 2002.) u kojoj je pokazana duša hrvatskoga naroda kad je riječ o stradanju Židova prije i prvih godina Drugoga rata. U malom ribarskom mjestu pruženo im utočište, „luka spasa“, razvio se uzoran suživot, zajedništvo stradalnika s područja čitave nekadašnje države i domicilnoga stanovništva pred zlim vremenom.

Marko Curać