Što bi moglo uslijediti ako predsjednik države Zoran Milanović „pod noge“ baci i Ustavni sud Republike Hrvatske

„Ne može se mrziti bez laži!“
(Albert Camus, Kronike)

Je li vrijeme da hrvatski mediji skinu stopalo s gasa i počnu kritički izvještavati o dnevnim događajima, a ne navijajući za političke stranke i grupacije pred hrvatske parlamentarne izbore, kako se političko nadmetanje, u konačnici ne bi pretvorilo u nasilje koje može završiti kobno, a urednici, voditelji i novinari sutra se sramiti svojih postupaka ili biti izvrgnuti sudu javnosti?

Na ovom portalu već smo upozorili da je televizijski program N1 Hrvatska, nagnutom uređivačkom politikom, već mjesecima u funkciji obračuna s vladajućom političkom strankom, konkretno HDZ-om. U tome se ističe troje voditelja koji zanemarujući novinarske standarde forsiraju one oporbene političare, uglavnom lijeve provenijencije, za koje se unaprijed zna da im je svrha u javnosti stvoriti što negativniju percepciju o rečenoj stranki radi što boljega rezultata na parlamentarnim izborima.

To što se povremeno na toj televiziji može vidjeti neke istaknute članove HDZ-a ili vladajuće koalicije, zapravo je pokušaj stvaranja privida o objektivnosti. No da je to vrlo providna manipulacija, a nikako objektivno informiranje, i vrapcima je jasno, jer o pitanjima za koje se optužuje HDZ nema dijaloga. Ne pruža se suprotnoj strani mogućnost odgovora, već se ponavlja jedan te isti narativ. Dok se prilog takva narativa, dakle negativnoga, tijekom dana više puta ponavlja i ispire gledateljima mozak po poznatim obrascima propagande iz bivših vremena, tako se ne postupa s vrlo rijetkim prilozima, najčešće razgovorima, s osobama iz redova HDZ-ove koalicije, po kojima se praktično „puca“ čitav dan i još tu pucnjavu sa sugestivnim pitanjima potiče i rasplamsava spomenuto troje voditelja rečene televizije.

Povlačenje Ustavnoga suda po blatu treba zaustaviti

Posljednjih dana svjedočimo neobičnom postupanju predsjednika države. Nitko ne bi želio cenzurirati njegove nastupe. Ali kao što se podvrgava kritičkom propitivanju svaka riječ svih drugih dužnosnika, jednako treba postupati i prema svemu izgovorenom s predsjednikove strane.

Čuli smo njegove različite izjave o ovom ili onom pojedincu, o ovoj ili onoj stranki, komentar o ovom ili onom događaju ili odluci. Nekome taj diskurs može biti simpatičan, nekome antipatičan, stvar je osobnih opredjeljenja i pogleda. No, kad se počnu „gaziti“ institucije hrvatske države i njihovi čelnici, posebice institucija Ustavnoga suda, treba strogo razlikovati klevetanje, čemu je predsjednik Milanović vrlo sklon, od kritičkoga govora. Poštivanje hrvatskih institucija ne bi smjelo biti upitno, a praktično njihovo povlačenje po blatu trebalo bi bez okolišanja odlučno zaustaviti i osuditi.

Ovdje ne želimo ponavljati razne diskvalifikacije koje je u nedjelju izrekao predsjednik države u Lipovljanima o Ustavnom sudu i njegovu predsjedniku. No treba se zapitati s kojim ciljem predsjednik Milanović sve to radi u trenutku kada je Hrvatski sabor raspušten i Vlada obavlja tehničku funkciju? S obzirom na vrlo ružne riječi o Ustavnom sudu i njegovu predsjedniku, umjesno je pitanje: je li to najava i na neki način opravdanje za radikalne akcije prema toj vrlo važnoj instituciji?

Predsjednik SDP-a Peđa Grbin najavljuje političke „litije“ po hrvatskim gradovima. Tko će se sve u njih uključiti i u što bi se mogle izroditi, teško je znati. U hrvatskom društvu klevetnički nastupi predsjednika Milanovića do sada nisu naišli na jedinstven otpor, osim onih na koje se odnose. Takvo ponašanje ne smije se prepustiti podsmijehu jer se zna kako u konačnici ono završi. Radikalizam koji razvija svojim nastupima predsjednik države zasad je u lijevom miljeu okupio znatan broj pristaša, posebno među zastupnicima u Hrvatskom saboru. Ne treba isključiti da se na taj radikalizam može nasloniti desni radikalizam. Tada ćemo u društvu dobiti pakao, jer između radikalizma i ekstremizma samo je korak.

Politički gledano, možemo li svjedočiti hrvatskoj inačici Capitol Hilla? Ne želimo o tome špekulirati, ali da je hrvatski predsjednik s jednom nogom sve više izvan ustavnih okvira, nepobitno je. 

Ima tu i jedna dodatna dimenzija: ističe li rado predsjednik države da je vrhovni zapovjednik? Hoće li s te pozicije pokušati ispolitizirati oružane snage i izdati kakvu čudnu zapovijed? Takvo pitanje u razgovorima postavljaju politički promatrači, koji upozoravaju na njegovo ne baš rijetko posjećivanje hrvatskih vojarna i vojnih skupova, okupljanje na Pantovčaku visokih vojnih dužnosnika, fotografiranje s njima itd., što nije radio ni predsjednik Tuđman u ratnim okolnostima.

Trebaju li mediji, osobito N1, držati mu stranu, olako prelazeći preko sveg tog neukusa koji izgovara, a lijepi se na malograđanštinu, bez obzira tko su im vlasnici i gdje im je sjedište? Jer, kad se uporno i otvoreno neku instituciju, kao što je Ustavni sud, diskvalificira i prikazuje u negativnom svijetlu, to nužno ima i svoj drugi, i treći čin.
Mediji ako ne će ostati na strani razuma, sagledavati sve moguće konzekvence, mogu lako upasti u zamku, poprimiti huškačku ulogu i pretvoriti se u opasnost za samu hrvatsku državu.

Medijsko sijanje mržnje, laži i straha

Albert Camus, francuski književnik, nobelovac, izrekao je još polovicom prošloga stoljeća neke od briljantnih misli o progonjenima, progoniteljima, laži i mržnji. „Nijedna veličina nije uspostavljena na laži. Sloboda prije svega znači ne lagati. Božji sluge i oni koji vole čovjeka izdaju i Boga i čovjeka u času kad pristanu na laž“, samo je mali izbor Camusovih misli, kojima se nema ni danas što dodati.

Ali moramo podsjetiti što se dogodilo kad su mediji u Srbiji počeli promicati laž, mržnju i strah. Poznato je da su bili glavno propagandno sredstvo Slobodana Miloševića i velikosrpskih nacionalista. Širili su vrlo uporno laž i mržnju među širokim slojevima stanovništva u bivšoj SFRJ. Ne samo da su nastojali izazvati što negativnije emocije prema Hrvatima i Bošnjacima, nego su tako provodili mobilizaciju srpske javnosti za agresiju, rat. Nije se razmišljalo da bi takav pristup stvarnosti mogao kompromitirati njihovu osnovnu djelatnost. Bez takvih medija ne bi se, vjerojatno, počinili mnogi masovni ratni zločini.

Jedna od promidžbenih izmišljotina tijekom srpske agresije na Hrvatsku, na Vukovar bila je o 40 zaklane djece u Vukovaru. Ta je laž puštena u javnost dan uoči pokolja 264 hrvatskih zarobljenika i civila na Ovčari. Srpski su mediji objavili da je u jednom podrumu nađeno 40 ubijene i „iskasapljene“ srpske djece. To je bio udarni naslov Večernjih novosti, 21. studenoga 1991., pod naslovom „Pokolj prije predaje“. Donesena su svjedočenja o navodnom pokolju 40 djeteta u vrtiću u Borovu naselju, prema kojem su članovi hrvatske nacionalne garde „sjekli grkljane djeci između pet i sedam godina i bacali ih u podrum“. Ovaj i mnogi drugi primjeri ušli su u povijest novinarskog beščašća.

Lažna vijest, instrumentalizirana vijest, bačene na „plodno“ tlo opasnija je od bilo kakvih razornih bomba i projektila. Toliko smo mogli naučiti iz povijesti, koja je vrlo često sličila klaonici, kad bi glupost prevladala, a pamet zatajila.

Marko Curać