Biskup Carević – velikan mučeništva za vjeru i domovinu

Knjiga VELIKI PETAK 1945. (MH, Zaprešić, Metković, 2018.) autora Mirka Ivanjeka posebno je nadahnuta vjerom i ljubavlju za Domovinu i hrvatski narod. Kako sa zaslugama glavnog lika biskupa Josipa Maria Carevića, tako i po samom autoru. Taj istiniti roman, kao stoji na početku knjige na 5 stranici u prologu, razotkriva i razobličuje ljudsku mržnju koja se uvijek suprotstavlja i želi nadvisiti ljubav. Dokazuje se to i na istinitom primjeru biskupa Carevića kako se sotonsko zlo suprotstavilo dobru. Kroz biskupov životni cilj - činiti dobro, nema razlike u opačinama i mržnji, koja djeluje kroz zle ljude, bez razlike gdje se biskup skrasio u Hrvatskoj.

Knjiga VELIKI PETAK 1945. vrlo vjerodostojno ukazuje što je bila ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih naroda), zločinačka organizacija koja s komunizmom dolazi na vlast. Očituje se to kroz nemilosrdno uklanjanje protivnika, posebice svećenika kao ideoloških neprijatelja. Komunizam se je okrutno obračunavao s katoličkim svećenstvom kao ideološkim neprijateljem. Bez milosti i bez obzira. O tome govori i knjiga Mirka Ivanjka na primjeru biskupa Carevića, ali i njegovih suvremenika i prijatelja, kao o. Petra Perice, jednog od sedmero dubrovačkih svećenika, odvedenih u okrilju noći i pobijenih na pustom otočiću Daksi. O komunizmu biskup Josip Maraia Carević nije imao dobro mišljenje. Već je u Dubrovniku propovijedao kako budućnost Hrvatske ovisi o vjernosti Katoličkoj crkvi i ljubavi prema Hrvatskoj, a prave vjere i rodoljublja nema bez zdrave obitelji. Zaslužan je bio za podizanje veličanstvenog spomen-križa na Srđu povrh Dubrovnika 1933. godine. Križ visok 14 metara od punog kamena, 400 metara iznad mora, na čast i slavu 1900 godina Kristovog otkupiteljskog čina, bio je to početak njegove životne Kalvarije. U velikom slavlju završetka i blagoslova križa, dogodio se sukob jugoslavenskih žandara i biskupa zbog domoljubnog pjevanja vjernika. Protiv uperene puške u rukama srpskih žandara, biskup hrabro otkriva biskupski križ na svojim prsima... i začudo izlazi kao pobjednik. No velikosrpska politika s pretenzijama hegemonističke politike prema Dubrovniku nije to zaboravila. Radili su sve kako bi podvalili biskupu i jednostavno ga se riješili. Velikosrpska politika našla je načina prodrijeti do Vatikana i podvaliti nepoželjnom biskupu. Sve je to izvrsno istražio i opisao autor Mirko Ivanjek, logično i do detalja dao prikaz vremena, politike, biskupovog karaktera i dobrote, nasuprot zloće koja je nasrnula protiv njega. Karakter i vjera biskupa Carevića ogledalo se u njegovom prihvaćanju umirovljenja bez ikakve želje za ikakvim daljnjim počastima i titulama, poput ponuđenog imenovanja za Splitskog nadbiskupa. On je to odbio jer su za biskupa Carevića bili neprihvatljivi uvjeti iznevjeriti dobrotu prema bližnjima.

Dolaskom u Zagreb, prima ga nadbiskup Stepinac, nudi mu također crkvene službe i titule, no biskup Carević ostaje dosljedan – u skromnosti želi samo služiti u Božjem vinogradu. U tom dijelu romana autor Mirko Ivanjek posve se književno dokazuje, izvrsno se služeći kajkavskim izričajem, opisujući navike i mentalitet ljudi u tom zabačenom dijelu Hrvatskog zagorja. Rekli bi neki "u pitomom Zagorju", dok prikazi stravične muke Sluge Božjega Josipa Marie Carević na Veliki petak 1945. govore nažalost koliko ta uzrečica ne vrijedi u suludom vremenu boljševističke ideologije. Autor Mirko Ivanjek u završnici romana sjajno opisuje okolnosti mentaliteta pokvarenosti prodanih duša. Iako je biskup Carević, bio samo skroman svećenik u Vižovju i Strmcu, na usluzi svima pa i partizanima, sotonska boljševička partija u likovima seoskih bitangi i probisvijeta, uspjela je smisliti način kako biskupa namamiti. Carević u svojoj Kalvariji prolazi sramna poniženja, nečovječne muke: razodjevanje, jahanja, sakaćenja dijelova tijela, soljenje rana, kastriranje i konačnu smrt. Za to su posve utvrđeno odgovorna petorica domaćih zločinačkih likova, koji su se naslađivali smrtnom patnjom nedužnog čovjeka, svećenika i dojučerašnjeg njihovog zaštitnika i dobročinitelja. Mirko Ivanjek postiže svojom knjigom jedinstveni prikaz što je radio komunizam od svojih neistomišljenika. Vidio je prijetnju u dobroti svećenika čija je jedino oružje bila riječ Božja i tumačenje Božjih zapovijedi. Komunizam je to nazivao "opijum naroda" i zbog toga proganjao i ubijao svećenstvo. Biskup Josip Maria Carević bio je druga svećenička žrtva u Hrvatskom Zagorju u tom suludom vremenu tzv. herojske partizanske narodnooslobodilačke borbe.

Biskup Carević nažalost nije bio izolirani slučaj već viđeni obrazac zločina. Kao prvu žrtvu boljševizma u Zagorju pamtimo župnika pl. Matiju Žigrovića, iz Gornjeg Jesenja. Preminuo je također mučeničkom smrću između 17. srpnja 1943. kad je odveden i 29. srpnja 1943. kad je pronađeno njegovo unakaženo tijelo. Potajice je fotografirano prije pokopa na Krapinskom groblju. Na žalost, od tada Hrvatsko Zagorje nije bilo pošteđeno zlodjela seoskih probisvijeta, nasilnika i ubojica, koji su opsjednuti boljševičkom ideologijom svoje zločine prozvali herojstvom, oslobođenjem i antifašizmom. Znao je za to i nadbiskup Stepinac u Zagrebu, kad je biskupu Careviću u prosincu 1943. dodijelio župu u Hrvatskom Zagorju uz prispodobu: "Šaljem te možda kao ovcu među vukove..."

Mi članovi Udruge Macelj 1945. nasilnu smrt biskupa Carevića promatramo i u grupnom zločinu ubojstva 21 svećenika, redovnika i bogoslova, ubijenih u Macelju u noći 4./5. lipnja 1945. godine. Na grobnici u Macelju je popis svećenstva iz 4 biskupije: Vrhbosanske, Đakovačke, Krčke i Zagrebačke, te franjevaca iz 2 provincije: Bosne Srebrne i Hercegovačke. To je ustvari prikaz tragedije hrvatskog naroda pred naletom te protubožje komunističke ideologije, egzodus od Hercegovine, Bosne, Srijema, preko Slavonije do Hrvatskog primorja i Marije Bistrice, na putu prema Bleiburgu i njihovom prisilnom i mučeničkom povratku. Potom je OZNA tzv. Odjeljenje za zaštitu naroda u Krapini zločinački provela istrjebljenje zarobljenih svećenika i hrvatskih zarobljenika. No po čijem nalogu?

U rujnu 1943. pri Vrhovnom štabu NOVJ formiran je „Odsek za zaštitu naroda“, a u svibnju 1944. naredbom Vrhovnog komandanta NOVJ Josipa Broza Tita formirano je „Odelenje za zaštitu naroda“ - OZNA, kao jedinstveni organ cjelokupne obavještajne i kontraobavještajne organizacije. Za načelnika OZNE imenovan je za Hrvatsku Stevo Krajačić. Po tom slijedu bio je nadređen OZNA-i u Krapini. Još iz vremena Španjolskog rata Stevo Krajačić bio je najbliži prisni suradnik Josipa Broza Tita. Fotografije prikazuju Stevu Krajačića u poslijeratnom lovu na mjestu Lepa Bukva u Macelju, par godina poslije 1945., te je time posve jasna linija zapovijedanja ubijanja u Macelju. Vjerojatno na taj način i u cijelom Hrvatskom Zagorju.

No tu nije kraj svećeničkih žrtava u Hrvatskom Zagorju. Pobijeni su još svećenici Ladislav Štuban, r. 1918., ubijen 1945. u Zaboku. Potom Aleksandar Čavlek, r. 1869. u Klokovcu (KrapinskeToplice), kao umirovljeni svećenik u 77. godini života ubijen 1946. u rodnom mjestu. Naposljetku slijedi i posljednja žrtva. Pet godina poslije rata, ubijen je Josip Vedrina, r. 1920. rodom iz Marije Bistrice, na smrt zatučen kolcima od komunističkih aktivista u Loboru. Njegova žrtva iz 1949. godine, kao posljednja, ukazuje na dugotrajan i sustavan komunistički teror još dugo nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Ubojstva svećenika bila su uobičajena praksa, zločinački terorizam u Drugom svjetskom ratu i česta pojava širom Hrvatske. Nije se to događalo sporadično i slučajno, bilo je to planski uz zapovijed. Primjera ima puno, dovoljno se poslužiti Hrvatskim martirologijem XX. stoljeća (Zagreb 2007.) don Ante Bakovića koji je prikupio podatke o 664 žrtve katoličkog klera iz vremena boljševističko-komunističke represije.

Koliko god je Hrvatsko zagorje bilo poprište stravičnih boljševičko-partizanskih zločina, to je i kraj dobrih, bogobojaznih i poštenih ljudi, uzornih katolika, vjernika i domoljuba. Zagorje je dalo ponizne i trpeće Kristove učenike i mučenike, svećenike koji su diljem Hrvatske hrabro i nesebično promicali ljubav i vjeru u Boga i čovjeka. Poput Janka Vedrine, rođenog 1904. u Mariji Bistrici, koji je postao preteča svih svećeničkih žrtava u Drugom svjetskom ratu, a ubili su ga srpski žandari 9. kolovoza 1935. u selu Bučici na Banovini.

Tijekom Drugog svjetskog rata i poraća slijede svećeničke žrtve iz Hrvatskog Zagorja ubijenih od komunista širom Hrvatske: Antun Dunaj, r. 1911. u Maclju, ubijen 1944. u Podgoraču (Našice), Đuro Kroflin, r. 1905. u Bukovcu (Mače), ubijen 1944. u Podcrkavlju (Đakovo), Stjepan Kramar, r. 1883. u Vinogori, strijeljan u Zagrebu 1945., Ivan Lazički, r. 1913. u Vinogori, ubijen 1945. na križnom putu, Josip Šćurić, r. 1912. u Mariji Bistrici, ubijen 1945., na nepoznatom mjestu, Teodor Božidar Hitrec, r. 1906. u Martincima (Zlatar), ubijen 1945. na križnom putu, Petar Žagmeštar, r. 1899. u Novakima (Bistra), ubijen 1945. u Sisku, Franjo Valentić, r. 1918. u Ravnici (Desinić), ubijen 1947., na nepoznatom mjestu.

Taj niz zločinačkih ubojstava svećenika iz Hrvatskog zagorja slijedi sve do nedavno kad je Antun Grahovar, rođen 1951. u Humu na Sutli, mučki ubijen u noći s 9. na 10. listopada 1990. u Sisku, kao prva svećenička žrtva obrambenog Domovinskog rata.

Knjiga Mirka Ivanjeka podsjeća na sve te svećeničke žrtve dok činjenično opisuje život i smrt samo jednog od njih, uzornog biskupa Josipa Maria Carevića. U tom poslu i posebno zaslužnom istraživačkom djelu, autor Mirko Ivanjek bio je nadahnuto uspješan pisac, vođen istinom, no ujedno i promicatelj potrebne zadovoljštine. Naime, kako to da u Hrvatskom Zagorju imamo čak 25 svećenika i još njih 8 diljem Hrvatske, ubijenih iz mržnje prema vjeri, a cijela Hrvatska iz tog zlokukog vremena komunizma i tzv. oslobodilačkog pokreta ima samo dva hrvatska mučenika na oltaru – blaženog Alojzija Stepinca i Mirka Bulešića? Opravdano se nameće pitanje dokle ćemo šutjeti i prešućivati, slagati se sa zločinima gurnutim pod tepih raznih ureda i institucija, kako bi mučenici za vjeru ostali zaboravljeni? Imamo li pravo na zaborav ili kao katolički vjernici pokretati inicijative da se svećeničke žrtve za vjeru i svoj narod opravdano podižu na čast oltara. Kako to da u Hrvatskom Zagorju, a tim više i u cijeloj Hrvatskoj, postoje i župe i vjernici koji nikada nisu čuli za sotonsko ubojstvo 21 svećenika na Macelju ili mučeničku žrtvu biskupa Josipa Maria Carevića. Tko je tu zakazao? Znaju li uopće mlađi svećenici, pa i neki župnici u Hrvatskom Zagorju, za strašne žrtve svojih predhodnika? Ako znaju zašto Hrvatsko Zagorje masovno ne hodočasti na Macelj, to sveto tlo natopljeno krvlju mučeničkih žrtava?

Pitamo se, zašto nam danas imponiraju oni koji koji na katolički blagdan Svih Svetih pale svijeće s hrvatskim grbom i trobojnicom pod brončanim šinjelom zločinačkog maršala Tita u Kumrovcu, a zašto nam ne imponira žrtva biskupa Josipa Maria Carevića? Nevjerojatan cinizam nasljednika partije, dok katolički vjernici šute o podvalama. Zašto nas ne osupne 1163 ekshumiranih žrtava na Macelju, 21 svećenička žrtva, dok to najveće stratište komunista vodeći političari u današnjoj Hrvatskoj izbjegavaju.

Vjernicima i župljanima Velikog Trgovišća, Vižovlja, Strmeca i Klanjca katolička vjera nalaže pomoći i pronaći mjesto kostiju dubrovačkog biskupa dr. Josipa Carevića te ga dostojno pokopati. To je kršćanska, ljudska i civilizacijska dužnost. Akteri zločina odavno su mrtvi, pa zašto šute oni koji kao sekundarni svjedoci nešto znaju o mjestu gdje su odbačene kosti biskupa Carevića? To mjesto se ne može zvati grobom. Oni koji će pokazati gdje leže kosti, kako bi se dostojno, svečano i po katoličkom obredu pokopale u obilježeni grob, mogu očekivati oprost Milosrdnog Spasitelja, vječni mir i blaženstvo svoje duše. Mogu iskupiti grijeh i zablude iz prošlih vremena. Dužnost nam je na to poticati i u tome čim više pomoći. Također u Vižovlju treba podići dostojno spomen-obilježje, pa i kapelicu biskupu u čast, koja će ukazati na istinu i dužno poštovanje biskupovoj žrtvi za Krista i svoj narod. Poput kapelice na groblju u Velikom Trgovišću koja je pozitivan primjer za dostojan pokop 122 pronađene žrtve na željezničkoj stanici tog mjesta. Spomen-obilježja promiču istinu i odupiru se zaboravu. Zato su potrebna!

Konačno, kada u svemu tome svoje učešće uzme i izvršna vlast Krapinsko-zagorske županije, bez obzira na političku boju, opciju ili vjersko uvjerenje, kao i lokalne vlasti spomenutih zagorskih mjesta, moći ćemo se svi zajedno radovati što kročimo prema sretnijoj budućnosti, putem zajedništva u istini, međusobnom poštovanju i opraštanju. Hvala Raspetom i Uskrslom Isusu, koji nas u ovogodišnjoj korizmi nadahnjuje i potiče na dobra djela Milosrđa, po uzoru književnog djela VELIKI PETAK 1945. autora Mirka Ivanjeka. Budimo u korizmi dosljedni sedam tjelesnih dijela Milosrđa, a posebice onog posljednjeg – mrtve pokopati!

Čestitam autoru gospodinu Mirku Ivanjeku na poticanju ljudske savjesti i uzornom doprinosu u širenju istine kao katoličkog intelektualca i vjernika.

Damir Borovčak