Ustav iz 1974. godine

Nije novost ako kažemo da se u hrvatskim tiskovinama mogu pročitati svakakve senzacije, teorije i tumačenja koja se, prije ili kasnije, pokažu kao notorne besmislice, laži i izmišljotine. Upravo ovih dana najveća medijska kuća u Hrvatskoj, EPH, kažnjena je velikom novčanom kaznom zbog sramotnih tekstova o pokojnoj Ivani Hodak. I prije je bilo mnogobrojnih primjera novinarskog neprofesionalizma. U zadnje vrijeme prašinu je podigao HRT-ov dvojac Hrvoje Zovko i Zoran Šprajc sa prilozima o padu Vukovaru za koje se naposljetku ispostavilo da su najobičnija manipulacija pomno odabranimMedijske lažiSjetimo se, primjerice, ranijih naslova u hrvatskim novinama o skrivanju generala Ante Gotovine u franjevačkim samostanima, o silovatelju Vici Vukojeviću ili o 22 000 zapaljenih kuća u Oluji. Dakle, svega onoga što se na kraju pokazalo kao potpuna neistina dijelovima telefonskih razgovora grubo izdvojenim iz konteksta.

Sjetimo se, primjerice, ranijih naslova u hrvatskim novinama o skrivanju generala Ante Gotovine u franjevačkim samostanima, o silovatelju Vici Vukojeviću ili o 22 000 zapaljenih kuća u Oluji. Dakle, svega onoga što se na kraju pokazalo kao potpuna neistina. Na koncu konca, što se uopće može očekivati od novinarske „struke" koja za predsjednika Vijeća časti svoje krovne udruge postavlja – novinara pravomoćnog osuđenog za klevetu?!

Loše namjere

Namjera tih i takvih tekstova, nije teško uočiti, uglavnom je sotoniziranje hrvatskih branitelja, kriminalizacija Domovinskog rata i omalovažavanje projekta stvaranja hrvatske države u cjelini. Slična tendencija može se prepoznati i u tekstu Snježane Pavić objavljenom u Jutarnjem listu u srijedu 22. veljače 2012. Dotična novinarka, možda nadahnuta najnovijim najavama o ukidanju Dana državnosti, zaključuje kako bi se u Hrvatskoj za datum obilježavanja tog blagdana trebalo uzeti, ni manje ni više, već – dan donošenja Ustava SFRJ 1974. godine. Nije to posve originalna ideja; već godinama se u dijelu hrvatske političke, medijske i druge javnosti nameće ocjena kako je hrvatska neovisnost i njeno međunarodno priznanje utemeljeno upravo na odredbama tog jugoslavenskog ustava. S obzirom na to ni ovaj tekst ne bi privlačio posebnu pozornost da autorica u njemu eksplicitno ne iznosi određene zaključke koji, najblaže rečeno, nemaju veze sa istinom i povijesnim činjenicama.

«Originalna» ideja

Ukratko, novinarka tvrdi da su pravna mišljenja Arbitražne komisije u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, kod nas poznate kao Badinterova komisija, koja utvrđuju raspad SFRJ i nastanak novih država u granicama bivših republika, a zahvaljujući kojima je Hrvatska u velikoj mjeri ishodila i međunarodno priznanje, utemeljena upravo na tom često jugoslavenskom ustavu iz 1974.

U svom tekstu novinarka izravno povezuje spomenuti ustav, odluke Badinterove komisije te međunarodno priznanje RH kao krajnji ishod. Neupućenom čitatelju ne ostavlja se druga mogućnost nego da zaključi kako se komisija u svojoj odluci kojom se pozitivno očituje o mogućnosti priznanja RH pozvala upravo na spomenuti ustav SFRJ. No, kao što je već rečeno, prava istina je posve suprotna.

Badinterova komisija

U svom Mišljenju broj 5, 11. siječnja 1992., a koji se odnosi na Hrvatsku, komisija ni jednom jedinom riječju ne spominje bilo koji Ustav SFRJ, pa ni onaj iz 1974. Što samo po sebi uopće ne čudi s obzirom na to da među svim dokumentima koje je RH komisiji poslala za razmatranje, a na temelju kojih je trebala donijeti svoje mišljenje, rečenog ustava iz 1974. niti nema. Ukratko, u postupku te međunarodne arbitraže Hrvatska se uopće nije pozivala na ustavne odredbe za koje se često pogrešno tumači kako su bile ključne za međunarodnopravno utemeljenje hrvatskih zahtjeva za samoodređenjem i neovisnošću. A pošto se Hrvatska na njih nije pozivala, komisija ih nije ni mogla razmatrati pa tako ni donijeti ikakvu odluku Krivotvorenje istineU svakom slučaju, bilo bi krajnje vrijeme da se sa stranica hrvatskih tiskovina, ali i ostalih medija, već jednom prestane krivotvoriti hrvatska povijest, i to uvijek u korist one između 1945. i 1990.na temelju njih.

Ipak, za pretpostaviti je da uvjerenim poklonicima mita o Titovom ustavu kao temelju hrvatske neovisnosti i državnosti ove nepobitne povijesne činjenice neće biti dovoljne da ih razuvjere u onome što tako silno žele vjerovati. Za nadati se je da u ispravnom poimanju hrvatskog puta prema neovisnosti i međunarodnom priznanju ipak neće moći ignorirati ostale neoborive argumente u koje u prvom redu spada sasvim jasno i nedvojbeno očitovanje predsjednika spomenute komisije – Roberta Badintera glavom i bradom.

Naime, taj istaknuti francuski pravnik, sveučilišni profesor i političar te bivši ministar pravosuđa i predsjednik Ustavnog suda Francuske hrvatskim je medijima svojevremeno pojasnio na koji način je došlo do odluka arbitraže kojoj je presjedao. Tako u izjavi za riječki Novi list 18. travnja 2003. gospodin Badinter kaže:

„U prvome redu oslanjali smo se na temeljne principe međunarodnog prava, što smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je dotad postojala, bila u stanju raspada. S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav. Taj je dokument bio napravljen na način da je zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava." Vezano za utjecaj ustava SFRJ iz 1974. Badinter je decidiran: „Što se tiče jugoslavenskog ustava iz 1974, njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije"

Ove izjave Roberta Badintera ne ostavljaju nikakvog prostora za bilo kakve špekulacije i uvjeravanja o „državotvornom" karakteru jugoslavenskih ustava kojima tobože trebamo zahvaliti za neovisnost i međunarodno priznanje. Valja naglasiti i Badinterove riječi kako je prvi hrvatski Ustav taj koji bio „vrlo važan element" i to zbog toga što je „zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava".

U svakom slučaju, bilo bi krajnje vrijeme da se sa stranica hrvatskih tiskovina, ali i ostalih medija, već jednom prestane krivotvoriti hrvatska povijest, i to uvijek u korist one između 1945. i 1990., a s upornim pokušajima degradacije svih veličanstvenih hrvatskih uspjeha i pobjeda tijekom 90-ih.

Ante Bokšić