Zvonimir Marinić – Marinac, dobrovoljac i višekratno ranjavani borac, invalid, pravi, autentični ratni heroj podlegao je bolesti koja ga je brzo svladala te nas je ostavio da se borimo za Domovinu dalje bez njega. Hrvatska i Hrvati ne znaju koliko su oslabljeni gubitkom takvog čovjeka – nepotkupljivog i vjernog suborca, čovjeka za kojeg znaš da ti nikada i ni pod kakvim izgovorima neće zabiti nož u leđa, a takvi su danas uistinu rijetki. Anno domini 21.04.2009. ispratili smo na vječni počinak ratnog heroja Zvonimira Marinića - Marinca.

Iz oblaka prošaranih tamnim bojama tiho je sipila kišica, blaga, proljetna, nismo je ni osjećali. To je nebo nad Zagrebom lilo proljetne suze plačući zajedno s nama. I tako, jedan za drugim, u tišini, bez pompe napuštaju nas za neke mali, ali u stvari u duši veliki ljudi, istinski domoljubi. Nitko se nije našao, da se sa par, makar kurtoaznih riječi po posljednji put oprosti od autentičnog ratnog heroja.

I dok se jednima na "junačke" prsi prišiva toliko odlikovanja da na kaput više i ne mogu stati, istinski heroji odlaze bez doličnog pozdrava. Nismo se poznavali, ali sam dovoljno čuo od Tvojih suboraca o Tebi, da sam smatrao svojom ljudskom obvezom biti sudionik na Tvom ispraćaju. Ni prekrasni zvuci vojnog orkestra, ni dirljive riječi svećenika nisu mogle zatomiti svu bol i težinu ovog trenutka.

Otišao si nam prerano, i tu prazninu će biti teško popuniti, kao što je sve crne rupe naše sadašnjosti koje su postale tako velike, nemoguće ispuniti. Sva sreća, da se naš "veliki" predsjednik, vjerojatno u trenutku slabosti ( čuo sam – nakon dugih mučnih zamolbi ) smilovao i odobrio ovaj rastanak od našeg Marinca sa svim vojnim počastima. Hvala mu na tome.

Neka Tebi, dragi Zvonimire vječno gori plamen ove svijeće, a mi Ti, svečano obećajemo, da će gadno opeći šape svaki onaj koji ga pokuša ugasiti. Neka Ti je laka ta rodna gruda koju si toliko volio. Počivao u miru, Amen.

Vladimir Biondić

{mxc}