ZAVNO(H)aagistan (no) pasaran!

"Opozicijska se gibanja obično začinju u intelektualnim krugovima [...] Osim medija, za pad HDZ-ovske vlasti važan je bio i časopis Erasmus (1993-1997) kojeg je uređivao Slavko Goldstein, pogotovo prve hrvatsko-srpske konferencije koju je Erasmus organizirao 1993. u Zagrebu, a na kojoj je 35 hrvatskih i srpskih intelektualca razgovaralo o uzrocima rata i načinima rješenja hrvatsko-srpskog sukoba».

- Ivo Goldstein, 2008.

“

”

Iako smo izvješćeni, glede izricanja drugostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču 16. studenog 2012. – u subotu 10. studenoga t. g. u zagrebačkom Muzeju "Mimara" - Koordinacija braniteljskih udruga grada Zagreba (KBUGZ) i Hrvatsko žrtvoslovno društvo (HŽD) organiziraju javnu tribinu: "Dižemo glas do neba - Oslobodite naše generale" (govori: mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački) ter, uz donošenje "Zagrebačke deklaracije", pokreću "Apel haaškom sudištu - Oslobodite naše generale" (govori: dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik HŽD-a). S obzirom na to spomenuta Koordinacija "ističe svoje nezadovoljstvo nadnevkom same presude koja pada svega dva dana prije obilježavanja dana Grada heroja Vukovara i njegova pada u ruke velikosrbskih agresora".

Međutim, ako je već riječ o nadnevcima, središnje nezadovoljstvo zaslužuje parapolitička organizacija "Erasmus Gilda" (1993.-1998.), što je idejno pripremila haaški scenarij, tj. osigurala predtekst "zajedničkog zločinačkog pothvata" (ZZP), kojim se kriminalizira Domovinski rat i, s tim u svezi, zatire svaka ideja samostalne hrvatske države.

Upravo, u ozračju druge tragične vukovarske obljetnice, „družba Goldstein-Pusićevih" u Muzeju «Mimara» (20.-22. studenoga 1993.) organizirala je „pomirbeni" skup „Srbi i Hrvati", gdje je ispisan klasičan „zločin za pisaćim stolom". Naime, kako svjedoči Ivo Goldstein (1998.), među hrvatskim sudionicima bio je prihvaćen dogovor «da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat». S tim u svezi, priznaje Vesna Pusić, otvorena pitanja («kako se dogodilo, gdje je počelo, zašto je bilo»), iako važna, „nisu bila zamišljala kao tema ovog stola»; tako se i nije raspravljalo o „Memorandumu" SANU (1986.). Uz nemali cinizam, V. Pusić je pitanje uzroka ostavila otvorenim, kad zbori: «Osobno ću 2015. godine organizirati raspravu o tome zašto i kako nam se sve ovo dogodilo».

Veleizdajnički čin

DokumentU tom je dokumentu, što «predstavlja Bibliju budućnosti za ove prostore» (Ivan Z. Čičak,1998.), osim što se Hrvatska otvoreno tretira kao (zapadno)balkanski entitet, ispisana „haaška optužnica", tj. logika ZZP-a. Naime, tamo stoji: «Nakon vojne akcije Zagreba, uslijedila je kampanja etničkog čišćenja srpskog stanovništva u Krajini. Pobjeglo je oko 200.000 ljudi, što je možda najveća seoba Srba u povijesti». Znakovito je da su, kao „povjesničari-eksperti", izvješće ovjerovili: Veselin Đuretić i Milorad Ekmečić (akademici SANU i jedni od pisaca njezina zloglasnog Memoranduma, 1986.) i Slavko GoldsteinSve u svemu: taj skup predstavlja veleizdajnički čin par excellence, kojim se sračunato išlo na prešudbu, odnosno zamagljivanje velikosrpskog projekta kao uzroka rata na ovim prostorima, što je dobro prosudio Milan Ivkošić (1995.). Naime, on kaže da je mimarijadu organizirao «financijski i politički profiter Goldstein" koji je bio „dosljedan u izjednačavanju hrvatske težnje za slobodom i velikosrpskog fašizma», što je bilo poduprijeto tzv. beogradskim «nezavisnim intelektualcima», u kojima je «zagrebački liberalni intelektualni milje teško usudio prepoznati javne agente velike Srbije, to jest nove Jugoslavije». U tom kontekstu, glede optužbe generala za „udruženi zločinački pothvat", Hrvatska je svoj suverenitet potom „bez ispaljena metka" ubrzo isporučila Haaškom tribunalu. Otuda, stekliški kazano, naspram „iz vlastite", Hrvatska se povijest piše „iz tuđe glave".

Naime, očito nije trebalo čekati 2015.godinu, kada su - nakon niza angažiranih erazmatičkih aktivnosti - spomenute „mimarijanske" veleizdajničke intencije svoje mjesto našle u «Izvještaju međunarodne komisije za Balkan», što je, uz Bančev pogovor, objavljen kao knjiga „Nedovršeni mir" (HHO, 1996.). U tom je dokumentu, što «predstavlja Bibliju budućnosti za ove prostore» (Ivan Z. Čičak,1998.), osim što se Hrvatska otvoreno tretira kao (zapadno)balkanski entitet, ispisana „haaška optužnica", tj. logika ZZP-a. Naime, tamo stoji: «Nakon vojne akcije Zagreba, uslijedila je kampanja etničkog čišćenja srpskog stanovništva u Krajini. Pobjeglo je oko 200.000 ljudi, što je možda najveća seoba Srba u povijesti». Znakovito je da su, kao „povjesničari-eksperti", izvješće ovjerovili: Veselin Đuretić i Milorad Ekmečić (akademici SANU i jedni od pisaca njezina zloglasnog Memoranduma, 1986.) i Slavko Goldstein (koji je, iako navodno tek "nedovršeni knjigovođa", predstavljen kao "povjesničar i urednik časopisa Erasmus"). Sapienti sat!

Erazmatici - protivnici hrvatske države

U organizaciji Zajednice udruga HVIDR-e grada Zagreba, glede teme «Domovinski rat - zločin za pisaćim stolom», u muzeju „Mimara" održan je 20. studenoga 2008. godine okrugli stol «Erasmus gilda - petnaest godina poslije». Na tom skupu, kojem se nije odazvala „erazmatička elita" (Eugen, Zoran i Vesna Pusić; Slavko i Ivo Goldstein te, Milorad Pupovac Vesna Teršelić i dr.), desetak je uglednih znanstvenika historiografsko-politološko-političkom raščlambom – posve bjelodano - razotkrila erazmatički „zajednički udruženi pothvat" protiv Domovinskog rata i, s tim u svezi, hrvatske nacionalne države (v. Portal HKV, 20, siječnja 2009.). Ponajbolje, sažimaju to riječi: „izjednačujući žrtvu i agresora", erazmatici «nisu htjeli hrvatsku državu, oni su ponizili hrvatsku žrtvu», i to je njihov «smrtni grijeh, sramotni čin» (Zvonimir Šeparović). Na tom je skupu, očekujući dozvolu Ministarstva kulture, otkriveno tek virtualno spomen-obilježje „Zločinu za pisaćim stolom" (v. prilog). Inače, sam je skup medijski posve prešućen u javnosti.

Zbog toga će se tom neo-bratstveno-jedinstvenom skupu pridavati nezaobilazna politička i povijesna važnost (v. moto), što će Ivo Goldstein rado zabilježiti u svojoj povjesnici „Hrvatska 1918-2008" (Zagreb, 2008.), koju je iznimno pohvalio onodobni predsjednik Republike (Stjepan Mesić) te «preporučio piscima povijesnih udžbenika». Ukratko, u "mimarijanskim" zaključcima i intencijama nije teško prepoznati niz političkih procesa koji su dramatično obilježili Hrvatsku tijekom proteklog razdoblja, a obilježavaju je i sve do današnjih dana. Upravo, nakon „haaških okova" - po crti idiotske aksiomatike «demokracija ili nacija», što ga je skovala Berkovićeva „kozmopolitsko-liberalna politička femina" (V. Pusić) - supportom je Sorosove filantropije krenuo fatalni dictum «Balkanu se ne možete oduprijeti» (Ivo Banac, 2001.). Odavno je to prepoznata priča: "Još nitko, gospodo, ne nadvlada Hervata oružjem pa i tako Hervat ostane najdoljnji; Hervat leži žertvom spletkah ... Ja se spletke nadasve bojim"(Ante Starčević, 1861.).

Balkanski novi smjer

S tim u svezi, tragom ustavnog „ZAVNOH-suvereniteta" – koji in nuce dovodi u pitanje Domovinski rat i, s tim u svezi, ostvarenu nacionalnu državu - trećesiječanjskom su smjenom (2000.) položene tračnice politike balkanskoga „novog smjera". U tome, dakako, nije izostao ni autoritet iz HAZU-a: «Ne bi bilo loše kada bismo [Hrvati] radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta» (Dalibor Brozović, 1999.). Sve u svemu: „poduprijeta" obnovljenom balkanskom ontologijom, obilježena dramatičnim „ZAVNO(H)AAŠKIM" bespućima, dosegavši gospodarski, socijalno i moralno samo dno, Hrvatska bačena na koljena čeka pred vrata Europske Unije. [Dakako, uzročno-posljedična veza između ZAVNOH-a i HAAGA posebna je priča za raspravu.]

S obzirom sve to, tragom stekliška načela („Ako, dakle, hoćete da vam rieč ima miesto kod razumnih glavah, nastojte poznati uzroke i njihove prave naravske posliedice"), naspram postaktivne („Oslobodite naše generale!") spomenuta bi hvalevrijedna KBUGZ-HŽD-ova pobuda mogla/trebala imati proaktivnu usmjerbu („Oslobodimo istinu!"). Dakle, neovisno o presudi generalima, operativno to bi moglo značiti sljedeće:

• Nakon virtualna, otkrivanje stvarnoga (mramornog) spomen-obilježja „ZLOČINA ZA PISAĆIM STOLOM" u Muzeju „Mimara". Po toj crti, naspram mazohistočkog („Dižemo glas do neba"), ne čekajući mesijansku „Pusićkinu 2015. godinu", moguća bi „ZAGREBAČKA DEKLARACIJA" kontekstualizirala sažetu sagu o i oko haaškog scenarija („Istina će vas osloboditi"). Riječ je zapravo o složenoj „ZAVNO(H)AAŠKOJ" priči koja, glede nezaglavljena tragičnog poglavlja (anti)fašističkoga Drugog svjetskog rata, onemogućava da se Hrvatska osovi kao normalna samosvojna suverena politička nacija.

• S tim u svezi, naspram mazohistočkog "Apela haaškom sudištu", trebalo bi potaknuti „ISPRIKU VITEZU ANTI GENERALU GOTOVINI", kao simbolu obrane identiteta i suvereniteta hrvatskog naroda (nacije). Bio bi to, prije svega, pokajnički čin (mea culpa) organizirane hrvatske duhovno-znanstveno-kulturne elite koja je - glede „zločina propusta" - iza leđa naroda političkom establishmentu omogućila ostvarbu sramotna haaškog scenarija. Naime, posve je očevidno, organizirana intelektualna elita - iako je bila dužna - „perom i knjigom" nije (o)branila „puškom u ruci i krunicom oko vrata" stečene neupitne vrijednosti Domovinskog rata , tj. pravo naroda na svoju državu i demokratski poredak.

S obzirom na sve to, glede „izricanja drugostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču", više je nego dobra prilika (povod) da, onkraj isključive hule na Haaški tribunal, hrvatska intelektualna elita: naspram IZA, pače i PROTIV, konačno stane ISPRED vlastita naroda (nacije). Na tom tragu, svojim mogućim proaktivnim simboličnim činima („Spomen-obilježje „Zločinu za pisaćim stolom", „Zagrebačka deklaracija" i „Isprika generalu Gotovini") - upravo na „mjestu zločina" u Muzeju „Mimara" - KBUGZ i HŽD i ine udruge i organizacije mogu učiniti mali, ali značajni (potrebni) povijesni iskorak. U međuvremenu, ako išta drugo, ostaje nam stekliška zaufanost: «Doći će vreme gde će ovi okrinkani urotnici proti Hervatskoj, sami na sav glas vapiti da su bili glupani, nemo blago, kadno su Hervatsku izdavali» (A. Starčević, 1867.). U tom očekivanju: Zavno(h)aagistan (no)pasaran!

Zagreb, 8. studenoga 2012. godine
prof. dr. sc. Ivan Biondić
stručni savjetnik UHDDR-a Grada Rijeke