Što je nasuprot 'Tuđmanovoj pomirbi'?

Udruženo protuhrvatstvo od početka 'detuđmanizacije' tvrdi da 'Hrvatska nema budućnosti' ako ne napusti 'Tuđmanovu pomirbu'. Ne govore što je nasuprot 'pomirbi, što nude protivnici mirna, demokratskoga života na hrvatskoj zemlji. Napustiti 'Tuđmanovu pomirbu' i vratiti se na staze velikosrpstva i komunizma, u potragu za klasnim neprijateljem, neprijateljem naroda, hrvatskim nacionalistima …? Nepomirena Hrvatska, zemlja u kojoj se Hrvati sukobljavaju s Hrvatima, za račun velikosrpstva i komunističkih ideala, plod je davnih osvajačkih zamisli i revolucionarnih prevrata koji su trajali od 1918. do 1990. Tuđman je Hrvatsku izveo na put slobode, samostalnosti, demokracije i mira. Danas opet gledamo kako se rasplamsavaju strasti poraženih, žudnja za osvetom, klevete i optuživanja za ono što jesu i što nisu Hrvati učinili u različitim ratovima.

Suđeni su, progonjeni i ubijani. Često su protivnici, pokušavajući oteti hrvatsku zemlju i pokoriti Hrvate, započinjali ratove, izmišljajući hrvatske krivnje i nastojeći skrenuti pozornost sa svojih ratnih ciljeva i zlodjela. Pred očima su slike Škabrnje, Dubrovnika, Vukovara. Evocirajući uspomene na prošli svjetski rat, često se među komunističkim žrtvama u našoj zemlji, spominje Bleiburg, kao stvarno i simboličko mjesto kakvih, otkrivenih i neotkrivenih, ima posvuda, a po ustaškim žrtvama spominje se logor Jasenovac. Komunistička je historiografija Bleiburg prešućivala, a žrtve Jasenovca prikazivala nerealno velikim.

Oslobođena Hrvatska, koja je nakon sloma komunizma prošla teška ratna iskustva i žrtve, opet se nakon uspostave vlastite države i njezina oslobođenja 1995., našla na udaru protuhrvatstva. Često je taj temeljito pripremani odgovor Hrvatima nazivan 'detuđmanizacijom', što je bilo drugo ime za 'dekroatizaciju', prikrivano antihrvatstvo. Mijene na svjetskoj sceni razbudile su i tzv. postjugoslavenstvo. Ima medija u našoj zemlji koji iznose da Hrvatska po 'neuređenosti' - postaje Srbija. (Jutarnji list). I rasprave o jasenovačkim žrtvama u našoj zemlji, dignute su na razinu radikalnih suprotstavljanja u prikazivanju naravi toga logora i njegovih žrtava. JUSP Jasenovca, ovih se dana oglasio priopćenjem povodom rasprava za 'okruglim stolom' u Saboru RH, za kojim se razgovaralo o logoru u Jasenovcu kroz Drugi svjetski rat.

Istraživanja bez nadzora Udbe

Citiramo dio teksta: „Prije svega radi očuvanja povijesne istine i dostojanstva žrtava i njihovih obitelji, osuđujemo svaki pokušaj revizionizma u odnosu na karakter ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac te svako poricanje ili umanjivanje masovnih ubijanja Srba, Roma, Židova, Hrvata, pripadnika drugih naroda i onih koji su se suprotstavili ustaškom režimu. Kao memorijalna ustanova raspolažemo s javno dostupnim i dokumentiranim popisom žrtava koji kontinuirano ažuriramo u skladu s međunarodno utvrđenom metodologijom.“ Nakon ovih tvrdnja iz JUSP-a Jasenovac (31.10.2025.), ne izgleda opravdanim zaključiti da će 'priopćenje' pridonijeti smirivanju napetosti u pokušajima javnih razgovora o žrtvama Jasenovca. JUSP u svom priopćenju otklanja 'svaki pokušaj revizionizma' iako u nastavku piše da popis žrtava 'kontinuirano ažuriraju' (revidiraju). Prema njihovu razumijevanju pojma 'revizionizam', tu spada 'svako poricanje ili umanjivanje masovnih ubijanja' u Jasenovcu, ali ne i uvećavanje. Iz te formulacije slijedi da 'svako uvećavanje' broja žrtava ne će 'osuditi', jer prema njihovu sudu, takav revizionizam, uvećavanje broja žrtava, bez nužnih, provjerljivih, dokaza nije protiv 'očuvanja povijesne istine i dostojanstva žrtava'.

Neki novinari su razumjeli da je njihova zadaća, prikazati u vrlo lošem svjetlu 'revizioniste', koji zamišljaju da bi mogli pridonijeti istraživanju te teme, bez nadzora Udbinih preživjelih struktura. A Udba je mnoge Hrvate odvela u tamnicu, zbog nepridržavanja davno izrečene 'konačne istine' što je stizala iz Beograda. Beograd je znao kako tu 'istinu' treba pronositi po svijetu. Nakon 'okrugloga stola' ispisane su stranice i stranice komentara. Svaki nedovoljno kritičan odnos prema 'revizionistima' protumačen je kao 'proustaško djelovanje'. Srpske Novosti ocjenjuju da organizatori nisu „ugostili Vukića i sugovornike u Saboru unatoč ovakvim tezama, nego upravo zbog njih. Samo su neupućeni mogli biti sablažnjeni onime što je izrečeno na okruglom stolu.“ Zaključuju da pojedine parlamentarne stranke u Saboru RH „svjesno šire profašističku propagandu.“(Novosti, 30.10.2025.).

Jutarnji list: 'Postajemo Srbija'

Komentator Jutarnjega lista (29.10.2025.) piše o razgovoru za 'okruglim stolom' u Zagrebu, koji je organiziran kako bi se upozorilo na nužnost dodatnih istraživanja, navodeći da je to bio „odiozan skup na kome su se monstruozno minimalizirali zločini“. Navodimo dio njegova teksta: „Ali kad već postajemo Srbija (!, op. a) što ne bismo i u spadalima i debilnim fantazmagoričnim povijesnim stupidarijima“. „Da, velikim koracima postajemo Srbija u kojoj vladaju atmosfera straha, represije, proglašavanja izdajnicima i progoni, u kojoj nitko tko nije na režimskoj liniji ne može javno istupati …“ „Postajemo Srbija“.(!?). Tako piše u Jutarnjem. Sve te riječi, navodno su ispisane zbog pokušaja upozoravanja na potrebu potpunijega znanstvenog pristupa ispitivanju žrtava spomenutoga logora u Drugom svjetskom ratu. Zašto tvrde da Hrvatska postaje državom „u kojoj vladaju atmosfera straha, represije, proglašavanja izdajnicima i progoni, u kojoj nitko tko nije na režimskoj liniji ne može javno istupati“, kad to nije istina, nego samo pokušaj ugađanja velikosrpstvu, jer, eto, ima i drugih koji su poput njih. A ako misle da je to istina, neka je pokušaju javno prikazati i argumentirati. Ovako samo svjedočimo o izljevima nekontroliranoga bijesa.

Izraelski povjesničar dr. Gideon Greif, na srpskoj je televiziji 2019. rekao „da bi broj poginulih u Jasenovcu, gdje su većina žrtava bili etnički Srbi, mogao biti čak 1,4 milijuna, premašivši čak i Auschwitz“, iako je broj koji je promovirao u nizu medijskih istupa, znatno manji. „Rekao bih da je minimalni broj 700.000, a možda i više”. “Dakle, ovo je početni broj. Možda oko 800.000 Srba, 40.000 Židova.” Iznosio je kako mu se čini „da postoji nacionalna urota države Hrvatske da smanji broj ubijenih u Jasenovcu”. Potpredsjednik Svjetskog židovskog kongresa (WJC) Menachem Rosensaft ranije je upozorio da je Greif poznat, prije svega, po „nevjerojatnom uveličavanju” broja žrtava ustaškog logora Jasenovac, te je stoga postao omiljenim likom među srpskim nacionalistima. Ta 'poznatost' ne će naštetiti njegovoj reputaciji u Srbiji, ali što bi se dogodilo, da je umjesto uvećavanja broja žrtava, njegov prikaz krenuo drugim pravcem, pa uz tvrdnje tražio i znanstveno verificirane dokaze. Uz žrtve Jasenovca, G. Greif je pred Srbima imao što reći i o žrtvama Srebrenice u BiH. Opet su njegove procjene bile onakve kakve su Srbi priželjkivali. G. Greif je bio na čelu komisije za istraživanje stradanja 'u srebreničkoj regiji'. Međutim, njegov 'izvještaj' bio je posve suprotan uvidima drugih istraživača i povijesnih izvora.

Jasenovac: možda 600.000, a možda i 700.000

U razgovoru za TV Russia Today (RT Balkans), koju mnogi vide kao propagandno glasilo Moskve, čije je emitiranje zabranjeno na teritoriju EU, G. Greif je ustrajavao u tvrdnjama da je broj ubijenih u jasenovačkom logoru tijekom Drugog svjetskog rata do 700 tisuća te utvrdio da postoje brojni izvori koji to potvrđuju, a Hrvatska ih negira. „Ustvrdio je da je broj od 600 do 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu nesporan, a kao dokaz nudio je različite publikacije 'u čiju pouzdanost i točnost nema razloga sumnjati'. Možda ga doktorska titula ipak obvezuje da umjesto spominjanja mnogih 'različitih publikacija' o žrtvama Jasenovca, progovori o tomu što u njima piše i prikaže dokaze koje te publikacije nude. ('Između' njegovih brojki - 600 i 700 tisuća - jasenovačkih 'žrtava' smjestilo se 100 tisuća ljudi, za koje ne znamo jesu li, prema tom izvoru, žrtve ili nisu, niti znamo kako se 'istraživač' odnosi prema onima koji, prema njegovim zaključcima, možda jesu, a možda i nisu žrtve. A takvih je u ovom slučaju 100 tisuća. Prema 'istraživanjima' G. Greifa, 'nesporno' je, 'možda' 600.000, a možda i 700.000. Je li umanjivanje, bez dokaza, samo laž, ili je i uvećavanje broja bez dokaza jednaka laž? Dakle, je li preuveličavanje i umanjivanje, samo pretpostavljanje i nagađanje?).

Srbija je, na različite načine, naglašeno stimulirala njegovo optuživanje Hrvata, bez obzira na činjenice, na krivnju ili nedužnost, bez obzira na to iznosi li laž ili istinu. Tako je bilo i s Jasenovcem i sa Srebrenicom. U oba slučaja Srbi su prikazivani nedužnim: nisu istrebljivali Bošnjake/Muslimane, nisu oružanom silom napali Hrvate 1991. Nije vojska D. Mihailovića, u Drugom svjetskom ratu ratovala u Hrvatskoj, umjesto u Srbiji, koju su okupirali nacisti. Ali, kao što su iznosili najviđeniji ljudi među Srbima, laž je njihov spas i njihovo 'svjetlo'. Pridružio im se i G. Greif, tvrdnjama koje Srbi lako razumiju, jer dokazivati ne treba ništa. Dovoljan je njihov prst usmjeren prema 'krivcu'. „Ono što zapravo vidimo su pokušaji da se drastično smanji broj žrtava, a dolaze iz vrha hrvatskog političkog vodstva“, izjavio je G. Greif. Srbija ga je slavila, a „Njemačka mu je zbog revizionističkih istupa uskratila odličje Križa za posebne zasluge.“ Uz to, G. Greif tvrdi kako nikada nije sudjelovao u pokušaju „napuhavanja” broja žrtava, ali Hrvatsku i njezinog pokojnog predsjednika Franju Tuđmana optužuje za namjerno umanjivanje razmjera zločina u Jasenovcu. G. Greif je 2019. naveo brojku od 'najmanje 800 tisuća', pa 'najmanje 700 tisuća' kao da popis stvarnih ustaških žrtava nije dovoljno strašan", napisao je Rosensaft 2021. u autorskom tekstu za mrežnu stranicu Just security. (Hina, 23. 8. 2023.)

„Istraživanje Jasenovca jest negiranje zločina“

Kako smo u uvodu spomenuli, ni hrvatski 'antifašizam' ne miruje. U listopadu godine 2025., slušamo kako su neki ljudi „zahvaljujući Jandrokoviću danas u parlamentu dobili prostor blatiti žrtve ustaških logora“. Iskreno se čudim da je ovakva tema i promocija fašizma dobila prostor i u središnjem Dnevniku (HRT-a). Čudim se da je predsjednik Sabora dopustio nešto što se u svim europskim zemljama kažnjava zatvorom. A mi sada dovodimo u pitanje davno utvrđene povijesne istine“, kazala je Ikić Baniček (aktivistica SDP-a). (Narod, 30.10. 2025.) Koje 'povijesne istine', tko ih je utvrdio i kad je to 'davno' bilo? Uz tumačenja G. Greifa navest ćemo još nekoliko 'informacija' o Jasenovcu, koje, navodno, pokazuju u kakvim zabludama žive hrvatski ('nacionalistički') istraživači toga dijela povijesti. Ondašnji predsjednik Srbije (T. Nikolić) na komemoraciji održanoj na bosanskoj strani Save kod Jasenovca u svibnju 2016. govori o 700.000 žrtava Jasenovca. U travnju 2017. predsjednik Republike Srpske (M. Dodik) govori da je u Sabirnom logoru Jasenovac pobijeno 500.000 Srba. U udžbenicima za 8. razred osnovne škole, koji su u Republici Srbiji bili korišteni 2010., u jednom se govori o 600.000 ubijenih, u drugome od 500.000 do 600.000, a u trećem o 73.000 „do sada evidentiranih“ žrtava logora Jasenovac. O tim prikazima, hrvatski neokomunisti i jugoslaveni nisu ništa rekli.

Tri su 'obvezujuće' postavke o Jasenovcu u ovdašnjem prokomunističkom jugoslavenstvu: 1. „Sve se zna o Jasenovcu“, 2. „Jasenovac jednako Auschwitz” i 3. „Istraživanje Jasenovca jest negiranje zločina“. Prema njihovu mišljenju, više nema ozbiljnih pitanja na koja nije odgovoreno. Vodeći se spomenutim trima dogmama, bilo kakva historiografska, forenzička i statistička istraživanja Jasenovca, moraju se kazniti zatvorom. To odgovara sadašnjem pogledu prosrpske politike u Hrvatskoj. (L. Šarić).

Komunizam, lustracija, pomirba

Sve je to dijelom sadašnje hrvatske stvarnosti. Jugokomunizam i protuhrvatstvo opet zovu u boj. „Kada pobijedimo ostatak maligne Tuđmanove i HDZ-ove ostavštine, dobit ćemo slobodnu i demokratsku Republiku Hrvatsku… Krahom Tuđmanove pomirbe napokon smo zakoračili u prostor istinski demokratskog u Hrvatskoj. A demokracije nema bez antifašizma, bez svakodnevne borbe za demokratske, humanističke vrijednosti.“ (Index). Hrvati su naučili kako izgleda 'komunistička demokracija'. Nastupio je i dan nekomunističke demokracije, ali je izostala lustracija, pa je došlo vrijeme 'detuđmanizacije', povratka komunističke demokracije natopljene lošim raspoloženjem prema hrvatstvu. U tom svijetu nema mjesta - pomirbi. ,Revolucija' traži boj - 'mi ili oni'. Krahu 'Tuđmanove pomirbe' pridonijelo je to što komunističko jugoslavenstvo, uz različite inozemne potpore, želi okončati hrvatski otpor i velikosrpstvu i komunističkom totalitarizmu. Nasuprot 'pomirbi' stoji probuđena agresivna isključivost i titovska netolerantnost prema neistomišljenicima. Suvišno je sad pitanje bi li postojala slobodna hrvatska država da nije bilo 'Tuđmanove pomirbe', jer za revolucionare je prvi i zadnji Tuđmanov 'grijeh' to što ta slobodna država postoji. A to je onaj grijeh koji komunistički 'jugoslaveni' ne opraštaju.

Tko bi uspostavio, obranio i oslobodio demokratsku hrvatsku državu, bez jedinstva svih koji Hrvatsku doživljavaju svojom Domovinom? Propali komunizam je imao drukčije poglede na tu stvarnost. Obvezivao ga je 'proleterski internacionalizam'. Njegov dom je bila Jugoslavija, a ne Hrvatska. Ona Jugoslavija koja je razorila Vukovar i činila neizreciva zla 'nekomunističkoj Hrvatskoj'. Oko nas su ljudi koji javno, uporno pozivaju na 'napuštanje Tuđmanove pomirbe'. A što, zapravo, označava pomirenje među Hrvatima? Svijest da su ljudi (dobra) stvorenja koja ponekad griješe i prema sebi i prema drugima, ponekad ranjavaju i sebe i druge. Uvidjeli su da nema izlaza bez oprosta i sebi i drugima. Kod nekih naroda (Židova), dan međusobnoga pomirenja i pomirenja sa Stvoriteljem je najsvetiji dan koji postoji. Nije, dakle, pomirba hrvatski izum.

Demokracija, antifašizam i antikomunizam

Vratimo se ponovno tvrdnji da demokracije nema bez antifašizma. Ona usmjeruje pozornost prema novom pitanju: ima li demokracije bez antikomunizma? Povijesno iskustvo pokazuje da demokracija s komunizmom ne ide. EU je o tomu već oblikovala svoje rezolucije. Zagovornici prokomunističkoga jugoslavenstva iznose da Hrvatska nema budućnosti ako „ne napusti Tuđmanovu pomirbu“. Što ostaje Hrvatima ako napuste međusobnu pomirbu? Hoće li ih obvezivati europsko prihvaćanje lustracije, kao jednoga od oblika osvjetljavanja i istjerivanja komunističkoga totalitarizma. Dva su totalitarizma, fašizam i nacizam, već pobijeđena. Pao je i treći, osim onoga prikrivenoga u biću 'nelustriranih' naroda. Prije europskih rezolucija o lustraciji (1996., 2006. i 2019.), Tuđman je na prijelazu iz komunističkoga totalitarizma u demokratsko društvo, pozvao Hrvate neka nadvladaju ideološke podjele i ostatke tek propale zadnje protudemokratske vlasti (komunista) i započnu graditi 'novu' Hrvatsku, samostalnu, slobodnu, demokratsku državu.

Titovi su ljudi i prije 1945. započeli s krvavim progonom i kažnjavanjem svih koji su imali bilo kakvu vezu s NDH, ili na neki drugi način iskazivali hrvatstvo. I prije nego što je propao komunizam u Titovoj državi, Tuđman je govorio i pisao o nužnosti pomirbe među Hrvatima, razdvojenim vlastitim političkim orijentacijama. Tuđman nije vidio mogućnost uspostave slobodne, demokratske hrvatske države bez napuštanja političkih isključivosti. Nakon propasti komunizma osnovao je novu stranku i Hrvatima ponudio svoj program s kojim je pobijedio na prvim slobodnim izborima.

Drugo iskušavanje bilo je na referendumu 1991., a treće u Oluji. Bez duha hrvatskoga zajedništva ne bi Tuđmanova stranka pobijedila 1990., ne bi 94% ljudi od onih koji su izašli na referendum 1991. (a izašlo je 83.56 % od ukupnoga broja upisanih 'birača') dalo svoj glas samostalnoj hrvatskoj državi. Nisu 'ustaše' glasovali za svoje, a 'partizani' za svoje. Tuđmanova je pomirba uspjela. Uspostavljena je, obranjena i oslobođena hrvatska država, koja je postala članicom UN-a, EU-a, NATO saveza i mnogih drugih međunarodnih saveza. To je povijesni put Tuđmanove pobjede. Današnje tvrdnje projugoslavenstva kako 'Tuđmanova pomirba' nije uspjela ne zaslužuju nikakvu pozornost. Dovoljno je razumjeti njihove namjere.

Vrijeme odlučivanja došlo je tek propašću komunizma

Hrvati se u Drugom svjetskom ratu bili podijeljeni. Dio njih je slušao zapovijedi jedne vlasti (NDH), drugi su slušali zagovornike kraljevskoga ili komunističkoga jugoslavenstva. Oni koji su živjeli u NDH nisu mogli birati, jer javnih izbora nije bilo, a nisu ni jugoslavenski komunisti o podložnosti Staljinovu vodstvu odlučivali na izborima. U ratu je NDH poražena, skupa sa svojim saveznicima, a Hrvatska pod partizanskom (staljinskom) vlašću vraćena u Jugoslaviju. Ovaj put, komunističku. Ni tada nitko nije pitao Hrvate o tomu na koju će stranu, sve do 1991. Vrijeme odlučivanja došlo je tek propašću komunizma, na prvim slobodnim izborima i tajnim glasovanjem na referendumu 1991. Birajući između Jugoslavije i Hrvatske, Hrvati su izabrali vlastitu demokratsku državu. Ishod referenduma je pokazao da je velika većina hrvatskih državljanki i državljana, u tajnom glasovanju o budućnosti, svoj glas dalo za hrvatsku državu. Taj referendum svjedoči o hrvatskoj pomirbi i zajedništvu. Tuđman je taj glas razumio glasom koji obvezuje svaku hrvatsku vlast. O tomu više nije trebalo glasovati. Ovu tvrdnju potkrjepljuju ratna zbivanja od 1991. do 1995. Hrvatska je u obrani bila ujedinjena. Tako je dočekala i veliku pobjedu 1995. Tuđmanova politika rezultirala je uspostavom suverene hrvatske države i njezinom obranom od vojne agresije velikosrpstva.

Trebalo je ostaviti iza sebe povijesne podjele nastale u fašističkim, nacističkim i komunističkim vremenima. Ideja o lustraciji došla je kasnije, ali su njezine osnovne intencije posve zanemarene. Ima, naravno, ljudi koji polaze od 'pretpostavke' da je 'Tuđmanova Hrvatska' mogla i morala u jednom desetljeću očistiti sve naslage tadašnjih i prošlih ratova, stranoga terora, velikosrpstva, jugoslavenskoga komunizma, lopovluka, kapitalizma i sovjetizma, lenjinizma i titoizma, Udbe, obmana, prijevara i krađa. I sve to bez bilo kakve 'lustracije'. Ipak, pod udar 'lustracije' došli su samo zagovornici Tuđmanovih politika pomirenja i suverenosti.

Detuđmanizacija umjesto lustracije

Ne izgleda vjerojatnim da će se u bližoj budućnosti išta bitnoga učiniti u vezi s lustracijom u našoj zemlji. Nisu, naravno, bez temelja postavke da je 'protulustracija' u razdoblju detuđmanizacije Hrvatske, koju su vodili komunisti, učinila dosta lošega na političkoj sceni željnoj 'rasvjetljavanja' skrivenoga svijeta komunističkoga terora (1945.-1990.). A protok vremena ne ide u korist mogućnosti da se ispuni njezina svrha. Za sad ostaje bez odgovora pitanje o tomu jesu li 'nelustrirani', iz komunističkoga vremena, samo promijenili metode svoga djelovanja i radna mjesta. Ne znamo dovoljno ni o djelovanju aktera tajnoga djelovanja protiv hrvatskoga nacionalizma i antikomunizma, o kojima bi se lako moglo više saznati. Hrvatska nije opterećena samo uobičajenim, tajnim strukturama komunističkoga represivnoga sustava, nego i uporištima protuhrvatskoga djelovanja jugoslavenskih i srpskih agentura.

I pored svega toga pojavljuju se alternativni pravci djelovanja koji omogućuju potpunije uvide u 'ono vrijeme' i djelovanje ljudi o čijem tajnim aktivnostima pod komunističkom vlašću ljudi danas imaju pravo više znati. Brojni znanstvenici i u našoj zemlji istražuju i objavljuju svoje uvide i u zatamnjene dijelove naše prošlosti. Srećom, pridružuju im se i sve više mladih znanstvenica i znanstvenika koji javnosti nude važna otkrića svojih istraživanja, kroz javno publicirana djela.

Ukratko, u Republici Hrvatskoj nije provedeno 'pročišćavanje žrtvom' i osvjetljavanje politike jednoga vremena, jer su 2000. komunisti opet došli na vlast. Ideja o 'lustraciji' ili 'dekomunizaciji' pojavila se u srednjoj Europi 1990-ih, nakon sloma komunističkih država, a politički okvir dala joj je 1996. Parlamentarna skupština Vijeća Europe posebnom rezolucijom 'Mjere za razgradnju naslijeđa nekadašnjih komunističkih totalitarnih sustava ('Measures to Dismantle the Heritage of Former Communist Totalitarian Systems'), kojom su preporučene 'administrativne mjere' koje štite novouspostavljene demokratske sustave tijekom razdoblja demokratizacije, uz nužno zadržavanje u okvirima pravne države. Glavna nakana je bila, 'u suvremenom političkom i pravnom značenju', zakonski regulirati isključivanje službenika i dužnosnika prijašnje vlasti iz obavljanja javnih službi na neki rok (obično pet do deset godina).

Osuda nacizma i fašizma - da, osuda komunizma – ne

Umjesto lustracije komunističkoga vremena, detuđmanizacija je u Hrvatskoj, obuhvatila mnoge pore javnoga života, od 1990. do 2000. Nakon godine 2000., još su neko vrijeme u Hrvatskoj na vlasti bili komunisti. Razumljivo je da je među onima koji su dali svoj glas samostalnoj hrvatskoj državi 1991., bilo ljudi različitih ideoloških i političkih orijentacija. Tada je oko Tuđmana bilo više onih koji su, na različite načine i u različitim vremenskim razdobljima, participirali u dojučerašnjim komunističkim vlastima, od onih koji su zastupali protukomunističke političke orijentacije. I pored toga narod je vjerovao Tuđmanu. Ali bilo je i onih čiji je zadatak bio 'okružiti Tuđmana' i zaustaviti ga. Okružili su ga, ali ga nisu uspjeli zaustaviti u ostvarenju njegova zamišljenoga cilja. Tuđman je ustrajavao na 'pomirbi', na pridobivanju svakoga tko je za, a ne protiv hrvatske države. 'Okružitelji' su se na političku scenu vratili tek nakon Tuđmanove smrti. Onda je započela prava 'detuđmanizacija', hrvatska 'lustracija'. Rashrvaćivanje! Trebalo je ukloniti 'tuđmanovce'.

Nije se više vodilo računa o važnim europskim odlukama o osudi svih totalitarizama: fašističkog, nacističkog i komunističkog. Europski parlament je 19. rujna 2019. usvojio i rezoluciju „Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima: „Nacistički i komunistički režimi provodili su masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”, a također i poziva „sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”. U Hrvatskoj taj poziv nije imao učinka. Osuda nacizma i fašizma - da, osuda komunizma - ne.

Protuhrvatstvo je ulagalo znatne napore i dosta novca kako bi započeli novi procesi jugoslaviziranja Hrvatske. Nisu pomagala ni povijesna iskustva koja pokazuju da velikosrpstvo nije Hrvatima nikad donosilo ništa dobroga. „Ako je trebalo razvijati nekakvu ideju pomirbe, onda je trebalo raditi na srpsko-hrvatskom mirenju jer je tih godina bilo jasno da se te dvije politike žestoko antagoniziraju i da srljamo u rat. Dakle, način na koji je Tuđman zamislio ideju pomirbe je besmislen“, (I. Godstein, Novosti, 25.9.2023.). Te 'dvije politike', hrvatska i srpska, doista su bile suprotstavljene. Srbi su provodili osvajačku, a Hrvati obrambenu politiku. Pokušavalo se, ne samo na istoku, prikazati da je besmisleno sve što je usmjereno ostvarivanju prava i interesa hrvatskoga naroda, a smisleno sve što je pripremala i pokušavala Miloševićeva Srbija u godinama koje su prethodile slomu komunizma i izboru F. Tuđmana.

'Gospodari' Tuđmanove ostavštine, slobodne Hrvatske

Spomenuli smo da su i danas vrlo aktivni ljudi koji govore i pišu kao je 'propala' Tuđmanova pomirba, što bi trebalo značiti da Hrvati nisu više tako moćna obrana svakoj novoj (ili staroj) jugoslavizaciji ili sličnim izazivanjima. Tu navodnu 'propast' ne mogu ničim dokazati, osim željama da tako bude. Današnje ideološke podjele izraz su političkoga pluralizma, a ne totalitarnoga duha koji je u Hrvatskoj dominirao od 1945. do 1990. („Književna republika Jugoslavija”, koju posebno promoviraju Novosti, ističe da je to korisno sredstvo čitatelju koji želi razabrati što se posljednjih tridesetak godina događalo sa zajedničkim kulturnim poljem; s druge, i važnije strane, odmakom od optike nacionalnih modela književnosti nudi analitički alat da u tom polju prepozna pravu, autonomnu književnost. S. Šakić, Novosti, 27/4/2025.|)

Tvrde da se s 'antifašizmom', bez 'antikomunizma', dolazi u svijet - demokracije. („A demokracije nema bez antifašizma…“). Spomenuli smo kako najavljuju da će pobjednici nad ostatcima 'maligne Tuđmanove i HDZ-ove ostavštine' dobiti 'slobodnu i demokratsku Republiku Hrvatsku'. Dobit će Hrvatsku!? A što će dobiti s aktiviranjem antikomunizma?

Ma koliko nekomunisti zazivali 'lustraciju' lako bi se moglo dogoditi da se, u onim oblicima koji su najčešće spominjani, uopće ne pojavi u stvarnom životu. Iako to ne izgleda najprihvatljivijim ishodom zamisli da se prikažu i protumače zlodjela komunističkoga totalitarizma, ostaje nada da će i kroz nadolazeće vrijeme mnoge prikrivane tajne iz vremena komunizma obasjati 'svjetlo istine'. Moćni instrumenti su i u rukama znanstvenih istraživača i moguća intenzivnija potpora znanstvenoj zajednici u njezinim istraživačkim nagnućima. Već je dosta toga i učinjeno, ali su slaba nastojanja da se to prezentira i široj javnosti. Vlasništvo i upravljanje medijima dio je iste hipoteke. I u ovo vrijeme (2025.) mnogi mediji u Hrvatskoj nisu u vlasništvu ljudi kojima je stalo do prosperiteta hrvatske države. Pitanje je treba li se država ponašati kao da je uopće nije briga što se u tim sferama događa. Jedno su slobodni mediji, a drugo mediji usmjereni protiv vitalnih interesa hrvatske države.

Lustracija i – znanost

Spomenut ćemo dva aktualna primjera koji pokazuju važnost 'deklasifikacije' zaštićenih dokumenata i znanstvenoga osvjetljavanja staza kojima su prošli. Iz britanskoga nacionalnoga arhiva nedavno su izneseni dokumenti koji pokazuju da je Ujedinjeno Kraljevstvo u jesen 1991, „ozbiljno razmatralo plan prema kojem bi Hrvatska, da bi dobila međunarodno priznanje, morala ustupiti dio svoga teritorija Srbiji“. (Ž. Ivković). Detalje je otkrio C. Methfessel, istraživač na Leibnizovu institutu za povijest u Berlinu, u svom nedavno objavljenom znanstvenom članku, prikazujući antihrvatstvo tadašnje britanske politike.

Nešto ranije, u Hrvatskoj, mladi istraživač, dr. sc. Luka Knez, asistent na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru, u svom je znanstvenom radu rekonstruirao suradničku mrežu zadarske ispostave Službe državne sigurnosti (SDS) te otkrio niz vrlo značajnih podataka o ljudima koji su radili za Udbu (SDS). Među njima je i poznati jezikoslovac Dalibor Brozović (pseudonim „Forum”). Doušnik je bio od 1945. do 1990. U tom je društvu i sociolog Ivica Maštruko, (pseudonim „Katolik”). U javnost je izašla informacija da je početkom 2025. u Zadru održana komemoracija za prof. Esada Ćimića, poznatog sociologa, a jedan od govornika bio je Ivica Maštruko koji je tijekom 80-ih dostavljao podatke zadarskim obavještajcima o dr. E. Ćimiću. (Večernji list, Ž. Ivković, 11.10.2025.)

Tuđman je uvjerenje o nužnosti međusobnoga oprosta utkao u najnoviju dionicu tisućljetnoga hrvatskoga putovanja kroz vrijeme. Pomirenje, najprije unutar svoga bića, pokazalo se najboljim mogućim izborom. Tako to izgleda gledano iz hrvatske perspektive. Ali s protuhrvatskoga motrišta to je bio najgori izbor.

Ivan Bekavac