Rudi Supek - ikona jedne ideologije
Jedan je slavljeni praksisovac tvrdio da je osamostaljivanje hrvatske države, prije tri desetljeća, vođeno 'nacionalističkom ideologijom', jer se početkom devedesetih prošloga stoljeća „transformirala u antikomunističku državu, što je protumačio kao profašističko usmjerenje. Takav jezik i uporno 'mahanje antifašizmom' ljevičarima je služilo potiskivanju i prikrivanju mračne ostavštine komunizma. U tomu su uglavnom uspijevali.
Došlo je, međutim, i vrijeme drukčijega 'dijaloga'. Josip Pandžić je, u knjizi 'Ikona jedne ideologije / Život i djelo Rudija Supeka, Školska knjiga, Zagreb, 2024., spomenuo i riječi Georga Orwella: „Grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo jest u tome što su željeli biti protiv fašizma, ali ne i protiv totalitarizma općenito.“ (Ikona, str. 62) Komunistički totalitarizam i u našoj je zemlji ostao slabo protumačen. Knjiga 'Ikona jedne ideologije' može pridonijeti promjeni toga stanja.
R. Supek, ikona komunističke ideologije, sedamdesetih je godina prošloga stoljeća, agresivnom retorikom demonizirao nacionaliste i time opravdavao represiju u Hrvatskoj, a devedesetih je bez razumljivih razloga optuživao Hrvatsku za fašizam i tako zapravo pokušao delegitimirati obranu od srpske agresije. Često je govorio o 'slobodi govora', a u svojim udžbenicima propagirao i nametao marksističku dogmatiku.
Što je ustaštvo?
Svaki izraz hrvatske nacionalne svijesti R. Supek je povezivao s plemenski uzrokovanim nacionalizmom, dakle, ustaštvom „kao hrvatskom inačicom fašističkoga totalitarizma“. Tako je po svijetu i po Jugoslaviji pridonosio razvijanju 'protuhrvatskoga sentimenta', „poistovjećujući 1941., 1971. i 1991. godinu, odnosno NDH, Hrvatsko proljeće i Republiku Hrvatsku“. R. Supek je stao na stranu 'protivnika hrvatske samostalnosti i zasebnog nacionalnog identiteta'. (Ikona, str. 638)
Studenti nisu mogli od R. Supeka doznati za argumente kritičara marksizma, ili o mogućim slabostima Marxovih argumenata. Bez ikakva je kritičkoga odmaka veličao Lenjina, Staljina, Tita. Njegov udžbenik sociologije, oslonjen na boljševičke ideološke temelje, koristio se neko vrijeme u Hrvatskoj i nakon propasti komunizma.(!!!). R. Supek nije štedio pohvale ni na račun Saveza komunista Jugoslavije, a samoupravljanje je nazvao najvišim stadijem socijalizma, 'gotovo krajem povijesti'. (Ikona, str. 37)
Strah od vladajuće ortodoksije
Zašto u Hrvatskoj nije bilo interesa da se sazna istina o tom čovjeku, iako je većina relevantnih podataka bila lako dohvatljiva? Zbog straha od vladajuće 'ortodoksije' koja bi mogla kritičarima ugroziti karijere? Ili su bili toliko impresionirani njegovim likom pa nisu bili u stanju dopustiti rušenje mita koji su prihvatili? Možda su se, nakon pada komunizma, odbili suočiti s istinom i zato što su imali lošu savjest u vezi sa svojom dugogodišnjom šutnjom i na taj način podupiranjem kulta koji je „vapio za kritičkim preispitivanjem“?
„Supek je zaboravljen i zapostavljen zato što je u svakom području svojeg djelovanja težio dokazivanju poželjnosti jednoga utopističkoga političkog i društvenoga cilja - socijalizma / komunizma.“ (Ikona, str.73) Nije se ustručavao javno komentirati različite ljude i događaje, „ali su njegove ocjene često bile proturječne i faktografski netočne ili nepotpune, što je posebice vidljivo tijekom prisjećanja na vlastito sudjelovanje u predratnom komunističkom pokretu te djelovanje u poratnom socijalističkom društvu...“ (Ikona, str. 74)
J. Pandžić iznosi da je R. Supek „neprestano izražavao protivljenje svim fenomenima moderne epohe koji su bili u suprotnosti s marksističkim, socijalističkim i komunističkim političkim načelima. Iz ovih ga je razloga moguće nazvati pravovjernikom na ekstremnoj ljevici.“ (Ikona, str. 81) Supeku i drugovima trebalo je dvadesetak godina kako bi raskinuli sa pseudofilozofijom nazvanom 'dijalektički materijalizam' .
Staljinist, praksisovac, Jugoslaven
Svoju 'novu' filozofiju nazvali su filozofijom prakse, mišljenjem revolucije, stvaralačkim marksizmom. Proklamirali su 'kritiku svega postojećeg', ali su u stvarnom životu postupali drukčije. N. Sesardić u predgovoru tvrdi da su tabui i svetinje ostali netaknuti. (Ikona, str. 33) Pokrenuli su časopis koji su nazvali Praxis. (Na mrežnoj stranici hrvatske enciklopedije i danas ga nazivaju časopisom 'humanističke i neomarksističke orijentacije'.)
Knjiga o R. Supeku, uspješno prikazuje narav komunističke ideologije i komunističkoga morala u Hrvatskoj, od 1945. do 1990. Vodi nas i na ratne izvore, koji oslikavaju moralni i intelektualni profil glavnoga 'lika', od djelovanja u nacističkom logoru Buchenwald, u kome je bio zatvoren (kao član KP Francuske, od 1942. do 1944.) do poslijeratne 'ikone' komunizma. Autor knjige Josip Pandžić vrlo je temeljito prikazao političku i 'znanstvenu' ostavštinu čovjeka koga i danas poklonici njegove ideologije nazivaju ocem sociologije na 'ovim prostorima'. (Kovanicu 'ovi prostori', upotrebljavaju kao zamjensko ime za državu i poredak koji u realnom svijetu ne postoje).
Pomoć Istini
Predgovor u knjizi 'Ikona jedne ideologije / Život i djelo Rudija Supeka' napisao je filozof Neven Sesardić, jezikom vrlo upućena i umna čovjeka. Knjigu je ocijenio visokim ocjenama, uz prosudbu kako ona doista pomaže „istini da napokon dođe do riječi“. Izdvojio je bitne dvojbe o djelu i političkom profilu 'utemeljitelja' sociologije u Hrvatskoj, prisutnost i utjecaj R. Supeka u društvenim znanostima i razloge isticanju važnosti njegova opusa. Piše da nije lako razumjeti što se, zapravo, i zašto, naziva Supekovim 'iznimnim doprinosom svjetskoj i hrvatskoj znanosti'.
Nerazumljivo je po čemu bi mogao biti 'najznačajnijim sociologom' 'na ovim prostorima', po čijem su imenu nazvane i neke nagrade za prinose znanosti i zašto je nazvan 'velikanom jugoslovenske sociologije'; a uz to i 'filozofom i sociologom europskoga formata'. P. Vranicki je napisao da je R. Supek „pripadao najistaknutijim znanstvenim ličnostima ne samo Hrvatske nego i svijeta.“ Njegovi hvalitelji nisu uspjeli vidjeti čak ni jednu vrlo važnu značajku koja prati Supekov znanstveni rad: „Pogrješno je iznosio i citirao izvore, često prevodio i izravno prepisivao tuđe rečenice, u tuđe rečenice upisivao vlastite riječi, prepisivao i prepričavao dijelove stranih udžbenika, nije navodio izvore.“ (Ikona, str. 447). J. Pandžić je, u knjizi koju spominjemo, to vrlo uspješno pokazao i dokazao.
Nakon svih tih navoda, prvo je i osnovno pitanje: zašto do sad nisu bile ispitane sve dvojbene činjenice važne za politički i intelektualni profil R. Supeka? Zašto, ni nakon propasti komunističkoga totalitarizma, nisu ispitane bitne činjenice o njegovu ranom antifašizmu, njegovu cjelokupnom djelu i gledanju na uspostavu i obranu hrvatske države?
Nacistički logor Buchenwald
Godinama se uz ime R. Supeka iznosila neistinita 'priča' koja je trebala drukčije prikazati njegov položaj u Drugom svjetskom ratu. Bio je članom francuskoga pokreta otpora, pa je zatvoren u njemačkom logoru Buchenwald. U njegovoj biografiji na mrežnoj stranici Hrvatskoga sociološkog društva piše da je to bio „jedini logor koga su oslobodili sami logoraši“. Istraživanja su pokazala da to nisu istinite tvrdnje.
(„Logor Buchenwald oslobođenje 11. 4. 1945. nakon što je većina SS-ovac (2700 od 3000) pobjegla iz logora. Oko podneva toga dana tenk američke vojske bio je uz rub logora. Hitlerovci su pobjegli iz Logora zbog brzoga približavanja vojske SAD-a. Logoraši su stupili u akciju kad se razbježalo 90 % SS-ovaca i nakon što se pojavio američki tenk.“) (Posebno američko povjerenstvo ispitalo je sva ta zbivanja i podnijelo izvješće Kongresu SAD-a 15. 5. 1945.) (Ikona, str. 190)
Mit o samostalnom oslobođenju logora opovrgnut je tek 1995. Nakon rata bivšim se logorašima nije vjerovalo da nisu surađivali s Gestapom. Jugoslavenski obavještajci su primali informacije od sovjetskih o povezanosti uprave SS-a i logoraške organizacije. (Ikona, str.195). Kontrolna komisija KPH (SKH) kasnije je sumnjičila Supeka za 'zločinačku djelatnost' odnosno različite oblike suradnje s Gestapom. (Ikona, str. 196.) Supek to nije spominjao, ali optužba nikad nije prestala vrijediti, što potvrđuju informacije UDB-e iz 1954. i Službe državne sigurnosti iz 1968. (Ikona, str.197)
Klasno i rasno pitanje
Rasvjetljavanju prilika u logoru Buchenwald svojim je pisanjem pridonio španjolski književnik Jorge Semprun koji je također u tom logoru bio utamničen. Dovodio je u vezu nacističke i boljševičke logore. Semprun je objavljivao sve ono što R. Supek nije smatrao politički poželjnim ili moralno ispravnim. Boljševički i nacistički sustav Semprun je držao istovjetnim. Supek je klasno načelo držao opravdanim proleterskom revolucijom, a rasno u svojoj biti izopačeno i nečovječno. (Ikona, str.185)
Staljinizam i nacizam istim su 'znanstvenim metodama' dolazili do definicije neprijatelja: nacisti su, izopačenim tumačenjem dosega prirodnih znanosti, govorili o nadmoći jedne rase, a staljinisti istovjetnim tumačenjem cijeloga korpusa društvenih i humanističkih znanosti kroz 'znanstveni socijalizam', odnosno doktrine dijalektičkoga i historijskoga materijalizma, o nadmoći jedne klase. „Ima li se na umu središnja uloga komunističkog MLK-a u upravljanju logorskom populacijom dok je Supek bio na dužnosti sekretara njegove jugoslavenske sekcije, a ne zanemarujući njegov barem donekle povlašteni položaj u logoraškoj hijerarhiji, povezanost s ekstremnim djelatnostima crvene, uglavnom njemačke 'aristokracije' ne može se isključiti.“ ( Ikona, str.177).
Međunarodni logorski komitet (MLK)
Istraživače je posebno okupirala uloga R. Supeka u Međunarodnom logorskom komitetu u Buchenwaldu, koji je djelovao uz pristanak uprave logora kao oblik 'logoraške samouprave'. Istraživanja su pokazala da su članovi toga komiteta sebi osiguravali povlastice i obračunavali se s logorašima za koje su mislili da bi mogli ugroziti njihov položaj. (Ikona, str.17) „Oni zatvorenici koji su se slagali s komunistima jeli su; a oni koji nisu, umirali su od gladi. Oni pak koji su se suprotstavljali komunističkoj dominaciji bivali su premlaćivani, mučeni ili ubijani ...“ (Ikona, str. 18)
Zanimljiva je tvrdnja da je R. Supek, u Buchenwaldu, kao zatočenik, djelovao „humanitarno, ali samo prema odabranim članovima komunističkih partija.“ (str. 635) Samo malo pozorniji pogled u svijet sukobljenih totalitarizama, nacifašističkoga i komunističkoga, otkrit će i značajke koje su im zajedničke.
Ljudi su, primjerice, čitajući zapise iz Staljinovih i Hitlerovih koncentracijskih logora, uvidjeli da niti nema bitnih razlika između ta dva svijeta velikoga zla. Neki nisu prihvaćali uspoređivanja tih zapisa zbog uvjerenja da se drukčije moraju tretirati rasni od klasnih razloga za teror i progone neistomišljenika, neovisno o posljedicama progona.
Nacisti 'prefarbani' u crveno
Britanski oficir C. Burney objavio je 1946. knjigu o svome logoraškom iskustvu u Buchenwaldu u kojoj je i ova rečenica: „Komunisti nisu bili ništa drugo nego nacisti prefarbani u crveno, ni bolji ni lošiji.“ (Ikona, str. 20) Informacije o tom logoru stigle su i u Jugoslaviju, prije nego što se R. Supek pokušao upisati u SKH. Ispitivanja su dosta dugo trajala a onda je stigla i odluka Kontrolne komisije CK SKH.
Ta je komisija primila izvješće koje govori o djelovanju R. Supeka u Buchenwaldu, u kome „je jasno ocrtana njegova zločinačka djelatnost“. Komisija predlaže da „Supek Rudija treba ukloniti sa sveučilišta i ostalih funkcija u kojima bi nastupao kao vaspitač omladine, kad već nije za navedena djela u logoru krivično odgovarao.“
Zašto je moralo proći toliko vremena da bi hrvatska javnost bila upoznata s relativno lako dostupnim, ali dugo prešućivanim aspektima biografije R. Supeka koji bacaju novo svjetlo na njegovo sveukupno nasljeđe? Tri su činjenice koje posebno osvjetljuju život R. Supeka: bio je članom malobrojne organizacije (MLK) odgovorne za teroriziranje, teška zlostavljanja i ubojstva zatvorenika u nacističkom logoru Buchenwald; kao sveučilišni nastavnik kršio je osnovne akademske norme i u raznim publikacijama počinio prijestup koji se može nazvati intelektualnom krađom; sedamdesetih je godina agresivnom retorikom demonizirao nacionaliste i time opravdavao represiju u Hrvatskoj, a devedesetih je bez dobrih razloga optuživao Hrvatsku za fašizam i tako zapravo pokušao delegitimirati obranu od srpske agresije.
Jugoslavenski nadnacionalist
Supek je uvijek bio 'marksistički pravovjeran', posebno staljinizmu. Staljinist, titoist, 'eurokomunist'. Originalne ideje nisu mu bile jača strana. Ideološki obojen znanstveni rad pobornika 'jugoslavenskoga nadnacionalizma' i 'na njemu zasnovan politički aktivizam jedini su postojani aspekti Supekova nasljeđa'. Tako je stvarana 'ikona jedne ideologije'. (Ikona, str, 635) Veličao je jugoslavensko domoljublje, odbijao se izjasniti Hrvatom. Tvrdio je da govori jugoslavenskim jezikom. (Ikona, str. 636) Poistovjećivao je svaki izraz hrvatske nacionalne svijesti s 'plemenski uzrokovanim nacionalizmom, te zato neizbježno ustaštvom, kao hrvatskom inačicom fašističkoga totalitarizma'. Svrstao se na stranu komunističkoga režima i na stranu protivnika hrvatske samostalnosti.
Bilo je i onih koji su govorili da je Praxis bio, humanistički orijentiran, disidentski časopis. To je lako opovrgnuti uvidom u njegov sadržaj. Praxis nije bio 'humanistički orijentiran', niti je bio glasom antikomunističkih disidenata, nego sve posve suprotno od toga. Bio je vrlo komunistički i vrlo jugoslavenski usmjeren. Knjiga Josipa Pandžića znatno pridonosi boljem razumijevanju te stvarnosti.
Komunistička ostavština
Prikazujući život i djelo R. Supeka, istaknutoga jugoslavenskoga praksisovca, J. Pandžić vrlo uvjerljivo prikazuje ondašnje vrijeme i narav jedne totalitarne ideologije. Hrvatska se, zapravo, još uvijek nije potpuno oslobodila njezina teškoga bremena. Uz to, ni taj 'praksisovski' komunizam nikad nije prestao biti u funkciji jugoslavenstva.
Supek je, bez navođenja izvora, preuzimao mnoge dijelove iz poznatih socioloških djela. Ta se tvrdnja pronosila znanstvenom zajednicom. Nakon mnogo godina J. Pandžić je u svojoj knjizi 'Ikona jedne ideologije' dokumentirao 'masivne razmjere Supekova plagiranja'. Jesu li njegovi kolege živjeli u neznanju o razmjerima njegova intelektualnoga nepoštenja? Možda su neki ipak znali ponešto o tomu, ali su šutjeli. Supekovo djelo obilježava visoka ideologiziranost, izrazita jednostranost u prikazivanju spornih pitanja, nejasne formulacije, slabo poznavanje predmeta o kome piše i elementarne pogreške. (Ikona, str. 35) Izbore u kojima postoji samo jedna opcija proglašava 'pravom' demokracijom. Kasnije je pisao da nije htio ući u Partiju, ali istina je da ga Partija (zbog ratnih grijeha) nije htjela primiti.
Oslobođenje Hrvatske
D. Supek je tvrdio da je osamostaljivanje Hrvatske vođeno 'nacionalističkom ideologijom', odnos prema narodu uspoređivao je s parolom „jedan narod, jedna stranka, jedan vođa“ aludirajući na glavnu parolu nacističke Njemačke. Hrvatska je početkom devedesetih, prema njegovu sudu, „transformirana u antikomunističku, a to znači profašističku“ (državu). Ni prepisivanje tuđih tekstova ne bi trebalo motriti neovisno o činjenici da je R. Supek bio sveučilišni nastavnik, pa je njegovo postupanje ostavljalo traga i na oblikovanju svijeta njegovih studenata i učenika koji su stjecali znanja iz njegovih knjiga.
Uz 'plagiranje' išla je i izravna ideologizacija. Tako je R. Supek, sa svojim ideološkim istomišljenicima širio marksističku ideologiju. „Opsesivno demoniziranje nacije, nacionalizma i nacionalnog identiteta odvelo je Supeka u apsurdnu samonegaciju. Veličao je pritom jugoslavensko domoljublje istodobno se odbijajući izjasniti Hrvatom. Sebe je smatrao Jugoslavenom koji govori jugoslavenskim jezikom, a Jugoslaviju mostom između zaostalih balkanskih naroda i naprednog čovječanstva.“ (Ikona, str. 637)
Ivan Bekavac