"O, kako bi je samo Drugi znali voljeti, da je njihova"

Romanopisac i žurnalist, koji je u svojim javnim nastupima skloniji propaloj Jugoslaviji nego slobodnoj Hrvatskoj, nedavno je krenuo s promidžbom svoga novoga romana. U jednom od mnogih medijskih nastupa, iznio je i važnu prosudbu o Hrvatima i njihovoj (ne)ljubavi za svoju zemlju: "E, koja krasna zemlja, šteta što je Hrvati ne vole! O, kako bi je samo Drugi znali voljeti, da je njihova! Izgovorio je on (I. Lovrenović, op.a.) i ime tih drugih, ali ja neću, zbog tupih, zlonamjernih i siromašnih pameću, koji sve krivo shvate. Ali često o tome mislim. Zašto nacionalisti ostalima ne dopuštaju da vole Hrvatsku, ako je već oni ne umiju voljeti?" (M. J., Večernji list, 20. 7. 2024.)

"Tupi, zlonamjerni i siromašni pameću" - tako romanopisac označava ljude koji ne misle kao on. Govori o hrvatskim nacionalistima koji, prema njegovu mišljenju, ne dopuštaju 'ostalima' 'da vole Hrvatsku'. Nije rekao kako se manifestira to 'nedopuštanje'. Dakle, prema njegovoj prosudbi, Hrvati ne vole zemlju na kojoj žive više od tisuću godina, a ne dopuštaju drugima da Hrvatskoj nadoknade tu uskraćenu ljubav. Da su, primjerice, dopustili ljudima generala R. Mladića da uđu u Škabrnju i zavole je 'iznutra', ne bi se dogodilo to što se tamo dogodilo. Zbog toga romanopisac Hrvate naziva 'tupim, zlonamjernim i siromašnim pameću', jer, da nisu to što kaže da jesu, već bi dopustili da Hrvatska bude zemljom onih koji bi je 'znali voljeti da je njihova'. ('O, kako bi je samo Drugi znali voljeti, da je njihova'.)

Kolijevka 'slobode'

Hrvati još slave pobjedu nad onima koji su došli s tenkovima, ratnim zrakoplovima i naoružanom vojskom 'voljeti' njihovu zemlju. Romanopiscu je odbojno "što je kod naših naroda i narodnosti toliko rašireno slavljenje raznih smislenih ili postupno besmislenih podviga". (Nova.rs,17. 7. 2024.) ('Postupno' ili 'potpuno', možda je krivo napisano; nešto što je danas smisleno, kroz vrijeme može postati besmisleno, ali, kroz vrijeme se, unaprijed, ne može gledati.) Nismo se zadržali uz ovu rečenicu zbog moguće pogrješke u prepisivanju, što je čini besmislenom, nego zbog 'naših naroda i narodnosti', kako bismo dodatno približili romanopiščev svijet, u kojemu još uvijek dominiraju 'revolucionarni' pojmovi. U tom svijetu i danas postoje narodi i narodnosti koji su 'naši' i oni koji nisu 'naši'. Kao da mu je neprihvatljivo, zbog nekoga nepoznatog razloga, SVE narode prihvaćati kao naše i pridonositi bratstvu, jednakosti i ravnopravnosti sa svima.

Prije nekoliko godina, romanopisac o kome pišemo, javno je tvrdio da su Hrvati u Jugoslaviji "bili slobodniji nego sad", a da kraj osamdesetih godina prošloga stoljeća označava razdoblje prave slobode na prostoru ondašnje države. "Nazovite to kako hoćete, ali to je bio (1988. 1989. op. ib.) najslobodniji period kojeg moja generacija pamti i to je bio najslobodniji period koji će ove zemlje uopće upamtiti. Još jedna vrlo važna stvar. To je bio period kada smo zaista bili najbliže Zapadu. To se najbolje moglo vidjeti preko rok muzike. (...) Apsolutno, ove državice danas ne znače više nikome ništa. Ne zna se kad su beznačajnije, kada su u EU ili kad teže da uđu u EU. Mislim da veći dio EU zapravo nije ni svjestan da su Slovenija i Hrvatska njene članice. One tu nikakvu ulogu nemaju." (M. J., Radio slobodna Europa, 5. 11. 2018.) Ali u Jugoslaviji su je itekako imale. Naime, trebalo je novca i druge pomoći 'našim narodima i narodnostima'.

Vrijeme 'slobode'

Bez pretresanja povijesnih tema, prisjetimo se što je bilo 1988. i 1989., koje je, romanopisac, nazvao godinama 'prave slobode'? Bilo je to vrijeme nakon objave Memoranduma SANU, koji je odredio smjer 'nove' srpske politike, i najveće moći srpskoga predsjednika S. Miloševića, koji je pripremao krupne 'preinake' u Jugoslaviji. "Milošević je od 1989. pokušavao veliki dio Jugoslavije staviti pod kontrolu Beograda kako bi ujedinio sve teritorije naseljene Srbima. Da bi to postigao, on je s JNA i paravojnim trupama vodio četiri rata: kratko u Sloveniji, od 1991. u Hrvatskoj, od 1992. u BiH i od 1998. na Kosovu." (A. Rhoter, DW, 24. 7. 2024.) Romanopisac je u prije citiranom razgovoru iznio i ovu rečenicu: "Ratovi izbijaju zato što netko u rukama ima oružje i organizacijsku moć da ih povede, kao i neki eksterni i interni razlog i motiv da te ratove vodi." Godine koje navodi kao 'najslobodniji period koji će ove zemlje uopće upamtiti', bile su godine pripreme i najave ratova koje će naoružana Srbija voditi protiv nenaoružanih 'naših naroda i narodnosti'.

Omalovažavanje 'državica' u EU i tvrdnje da su beznačajne,' tu nikakvu ulogu nemaju', posljedicom je njegova odnosa prema propaloj državi i onim njezinim dijelovima koji ne ispunjavaju uvjete za članstvo u EU. Hrvati danas u miru žive i napreduju u drukčijoj zajednici, u zajednici naroda koja se zove Europska unija. Jesu li Talijani, Francuzi, Poljaci i drugi europski narodi, s kojima Hrvati sad žive, isto 'naši narodi i narodnosti'? Spadaju li u tu kategoriju i Mađari, s kojima su Hrvati živjeli 816 godina (1102.-1918., najprije u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, a onda u Habsburškoj Monarhiji i Austro-Ugarskoj)? Dakle, deset puta duže nego sa Srbima (1918. - 1941. i 1945. - 1992.).

Hrvati su se od-hrvali

'Drugi' ('naš narod') već nam je ponudio povijesno iskustvo, od 1918. do 1995., o tomu kako bi oni 'voljeli' Hrvatsku. Hrvatima je ta 'ljubav' donosila mnoga zla. Jedan od posljednjih važnih spomenika te 'ljubavi' je Ovčara pored Vukovara. Dodir s onima koji ne pretendiraju da bi Hrvatska bila 'njihova', kako bi je voljeli, izgleda drukčije. Danas milijuni ljudi prelaze hrvatske granice u oba smjera, dolaze i odlaze, opisujući po svijetu ljepote hrvatske zemlje, mora i susretljivost njezinih ljudi. Članice EU, primjerice, ne pretendiraju na to da bi, kad bi bila 'njihova', Hrvatskoj dali ljubav koju joj, kako se čini romanopiscu, Hrvati ne daju. Hrvatski nacionalisti, odani svom narodu, baš vole one koji vole Hrvatsku, a, pokazali su da znaju i s onima koji bi je oružanom silom htjeli učiniti svojom i zavoljeti ljubavlju koju joj Hrvati, navodno, uopće ne daju. 'Drugi' su skoro jedno stoljeće pokušavali promijeniti tu stvarnost, i učiniti da Hrvatska bude konačno i zapravo 'njihova'. Hrvati su im se od-hrvali, obranili i oslobodili svoju zemlju.

Dobro je ako je žele voljeti, i ako je mogu voljeti ovako, to je vrijedno respekta i siguran put u bolju budućnost. Međutim, romanopisac o kome govorimo, u pričuvi ima i drugu opciju, koja eliminira dobrosusjedsku suradnju i otvara drugu razinu 'problema'. Tvrdi da Hrvati uopće ne postoje. U njegovoj su svijesti Hrvati ustvari Srbi. "Hrvati su karikatura Srba. Hrvati su Srbi s neizlječivim kompleksom manje vrijednosti." (M. J., Dalmacija danas, 16. 7. 2019.) Prema njegovu mišljenju, kompleks 'manje vrijednosti' u odnosu na Srbe, učinio je Hrvate posve izobličenim narodom. 'Karikaturama'!

Postoji sigurno neki razlog zbog kojega pribjegava ružnom govoru o narodu među kojim živi. (Pokušavamo izbjeći prave riječi koje bi bolje opisale njegove prosudbe o Hrvatima, jer bi one zadirale u sfere privatnosti, koje u javnom prostoru ne treba pretresati, iako sam romanopisac govori o svojim mentalnim stanjima - već kao dijete, zbog teških snova 'poludio od straha', pa sanjanje 'strašnih snova' u zreloj dobi, a 'noćne more' ima i danas.) Ovako piše: "Hrvati kao jedinu opsesiju imaju srpstvo, u odnosu na koje formiraju vlastiti identitet, jezik, svjetonazor, orijentaciju u prostoru, tako da bi se, sukladno njihovoj samopercepciji, moglo reći da su Hrvati zapravo oni koji nisu Srbi, a da, ne daj bože, nekim čudom Srbi nestanu, ne bi više bilo Hrvata kao Nesrba." (M. J., Nova.rs, 17. 7. 2024.)

Što znači 'katholikos'?

Romanopisac, izgleda, ne uspijeva saznati da, primjerice, hrvatska katolička orijentacija počinje već u 9. stoljeću, kad je papa Ivan VIII. (godine 879.) blagoslovio narod Hrvata i njegova kneza Branimira. Umjesto katoličke orijentacije (prema grčkom katholikos, opći), Srbi su se priključili pravoslavnoj, autonomnoj i autokefalnoj kršćanskoj crkvi. Tako je bilo u početku, tako je i danas. Ta dva identiteta, opći (katolički) sa sjedištem u Rimu i autonomni (nacionalni), iako vjeruju u istoga Boga, tisuću su se godina oblikovala na različitim stazama.

I 'orijentacije u prostoru' su drukčije. Hrvati su svoj identitet, jezik i svjetonazor gradili otvoreni prema 'općem', otvoreni univerzalnim vrijednostima. I mise su se služile na latinskom, kao i u drugim crkvama katoličke orijentacije. Do sredine 19. st. i u hrvatskom se Saboru govorilo latinskim jezikom. Znali su što je suživot s drugim narodima, duhovna blizina i dijalog. Kroz tolika stoljeća bilo je, naravno, nerazumijevanja i sukoba. Samostalne (autokefalne) crkve su nacionalne crkve, drukčije organizirane, pa je drukčiji i njihov utjecaj u oblikovanju duhovnih perspektiva i povezivanja među ljudima i narodima.

Hrvatski se život nikad nije oblikovao prema nekakvu srpskom 'uzoru'. Živjeli su u različitim zajednicama s drugim narodima, tisuću godina duže nego sa Srbima, koji su stoljećima bili pod vlašću Osmanskoga Carstva. Tako nisu uspjeli uspostaviti, recimo, ni kontakt s renesansom ni s barokom, važnim razdobljima u europskoj povijesti. Hrvati u srpstvu nemaju nikakvu 'opsesiju', niti su im što htjeli nametati, niti su im htjeli oteti zemlju (kako bi je zavoljeli). A Srbi su pokušavali oteti hrvatsku zemlju, slali vojske, progonili stanovništvo, okupirali dijelove Hrvatske, za sobom ostavljali Škabrnju, Vukovar, Dubrovnik i mnoge druge gradove i sela u Hrvatskoj, s velikim brojem ubijenih i nestalih ljudi. Valjda su i Dubrovnik zasipali bombama i raketama, s kopna mora i iz zraka, kako bi ga učinili 'svojim' i dostojnim 'prave ljubavi' (kako bi ga samo 'znali voljeti' kad bi bio njihov!). Danas njihovi ljudi po Hrvatskoj tumače Hrvatima što je odanost svom rodu i domu, a što nije, i tko bi umjesto 'ne-ljubavi', donio 'ljubav' za hrvatsku zemlju.

Težak život

Sve je, dakle, suprotno od onoga što tvrdi romanopisac. Moguće je da je to posljedicom stanja u njegovoj svijesti, koju je opisivao kao svijet velikih nemira. Nije zadovoljan ni sa svojom osobnom recepcijom u Hrvatskoj: "A što se tiče javnosti, odnosno mog društvenog položaja i načina na koji su moji postupci tretirani, o tome radije ne razmišljam. Kad bih razmišljao o tome, mogao bih se ubiti." (M. J., Nova.rs, 17. 7. 2024.) Postoji, valjda, autoru neki prevažan razlog (zadatak) zbog kojega je izabrao trpnju, u ime sreće i blagostanja 'naših naroda i narodnosti'. A možda su pred njim i neke druge zadaće.

"No, da se razumijemo, ne mislim ja da je sada iznenada Jergović postao nekakav veliki četnik; on je samo lukavo, misleći da 'Vreme' u Hrvatskoj nitko ne čita, pokušao podići srpskoj čaršiji i otvoriti sebi vrata za srbijansko književno tržište. Nema kod njega ni dosljednosti ni čvrstih političkih uvjerenja, svaka ideja moralnosti mu je strana; kod njega je samo jedno postojano: beskrajna egocentričnost i spremnost da sve podredi sebi." (V. Visković, Nacional.hr, 27. 1. 2011.)

Komercijalni razlozi, vjerojatno, nisu dominantni, ali tko zna. Ovako govori: "... ono dobro što sam od Jugoslavije imao, imam i mogu imati i danas. Knjige odlazim kupovati u Beograd i, fala Bogu, niko me na tom putu ne zaustavlja. Svoje knjige objavljujem u Beogradu jer su, na žalost, moje knjige iz Hrvatske u Beogradu preskupe, ali normalno nastojim funkcionirat na tom prostoru koji je obuhvaćen iskustvom moga maternjeg jezika." Dakle, trgovina. Slobodno tržište: "ali normalno nastojim funkcionirat na tom prostoru koji je obuhvaćen iskustvom moga maternjeg jezika". Kako se zove taj 'materinski jezik' 'koji je obuhvaćen iskustvom' na prostoru (Jugoslavije)? Albanski, makedonski, slovenski, hrvatski, srpski ...? (M. J., Radio Slobodna Europa, 5. 11. 2018.)

Ljubav pojedinaca i skupina za svoj rod i dom nije nikakva hrvatska posebnost. Druga je stvar što ljubav Hrvata za svoju zemlju žele prikazati drukčije. Posebno nakon 1945. Klevetnički prikazi uvijek su bili u funkciji podčinjavanja Hrvata i pokušaja da 'Drugi' potpuno ovladaju njihovom zemljom. Hrvatski patriotizam i danas uporno prikazuju recidivom vremena četverogodišnje podložnosti nacifašizmu. Propao je nacizam, propao je fašizam, propao je komunizam. Svijet pamti žrtve i pokušava otkloniti sve što bi usmjeravalo prema zločinačkim totalitarizmima. Svatko je na svoj način prevladavao tu ostavštinu i ona je uglavnom postala dijelom prošlosti. Samo prosrpstvo, tzv. neojugoslavenstvo u Hrvatskoj i dalje lovi 'ustaše'.

Oprošteni i neoprošteni grijesi

Srbijanski predsjednik, u ljeto 2024., tvrdi da 'nema razlike između Nezavisne Države Hrvatske (1941.- 1945.) i današnje Republike Hrvatske'. Pa kakva je onda bila NDH, kad se, navodno, ne razlikuje od današnje, demokratske hrvatske države? Kojim se kriterijima služe pri takvim prosudbama? Nacistički feldmaršal A. Kesselring, vrlo visoko pozicioniran u Hitlerovoj vojnoj sili, bio je, nakon poraza nacista, osuđen na smrt, pa pomilovan. Godine 1952. postao je - slobodan čovjek. Četnici su u Srbiji rehabilitirani i u pravima izjednačeni s partizanima. Propali su svi Hitlerovi saveznici i postali dijelom prošlosti, samo su ustaše, navodno, još pod suncem nebeskim. Naime, u jednom, ne tako dalekom dijelu svijeta, sve Hrvate proglašavaju – ustašama. Trinaest stoljeća hrvatske povijesti prema četiri (4) godine podložnosti nacifašizmu!

Osamdeset godina (80) nakon svršetka Drugoga svjetskoga rata i četrdeset i pet godina (45) jugoslavenske, komunističke vlasti, koja je među prioritetnim zadaćama imala otkrivanje, progon i uništavanje hrvatskih nacionalista, lov još uvijek nije završen. "Pa u Hrvatskoj je mnogo manje opasno biti proglašen četnikom nego ustašom. Ustaše su ovdje odavno i nedvosmisleno izvan zakona, a četnici, premda još formalno nepriznati, ovdje su oduvijek - da se poslužim Jergovićevim izrazom za Dražu - bili trodimenzionalni: nikako da ih se svede na jedinu njihovu pravu dimenziju, zločinačku." ( J. Pavičić, Večernji list, 1. 2. 2011.)

"O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali." ( M. J., Vreme, broj 959, 21. 5. 2009.) Ovdje ćemo kratko zastati bilježeći činjenicu kako je romanopisac stavio prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franju Tuđmana (partizana), koji je vodio Hrvate u uspostavi demokratske hrvatske države (1990.), a nakon toga i u obrani od srpske agresije i u oslobađanju Hrvatske 1995., u društvo s četničkim vođom koji je nakon rata osuđen i strijeljan, i Miloševićem koji je umro (2006.) u Pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu. Draža je imao 'motive i biografiju', a Tuđman ih, kako se čini romanopiscu, nije imao.

'Dimenzije' Tuđmanova djela

Tuđman je prema tom mišljenju bez 'motiva' i bez 'biografije', iako je djelom pokazao sve suprotno od te tvrdnje. Nakon sloma komunizma, okupljao je demokratski orijentirane Hrvate i pobijedio na prvim slobodnim izborima (1990.). Tako je postao prvim hrvatskim predsjednikom, a ne voljom ni Staljina, ni Mussolinija, ni Hitlera. Narod ga je izabrao na slobodnim, višestranačkim izborima. Nakon agresije i okupacije dijelova Hrvatske (1991.), koja nije imala ni vojske ni oružja, u kratkom je roku pripremio otpor, pridobio svijet za priznanje samostalne hrvatske države i pobijedio u konačnom obračunu s agresorom (1995.).

U nastavku spomenutoga razgovora za Novu.rs, autor novoga romana proširuje temu 'o našim' narodima i narodnostima: "Herojstva raznih vrsta su mi gotovo odbojna. A, odbojno mi je i što je kod naših naroda i narodnosti toliko rašireno slavljenje raznih smislenih ili postupno besmislenih podviga. I Srbi i Hrvati u svojim su povijestima, stvarnim ili izmišljenim, uvijek bili puni onih koji su bili spremni žrtvovati sebe, ali i sve oko sebe, za neke zajedničke ciljeve. Činili su to često i ne vodeći računa koliko su ti ciljevi moralno ispravni, odnosno koliko su u skladu s nekim univerzalnim, nadnacionalnim i kršćanskim iskustvom dobra."

Vidjeli smo da pod sintagmom 'naši narodi i narodnosti' romanopisac misli na 'Hrvate i Srbe', ispuštajući Slovence, Bošnjake (Muslimane), Albance, Crnogorce, Makedonce i mnoge nacionalne manjine. Drugim riječima, isticanje 'višedimenzionalnosti' D. Mihailovića u tom prikazu ima posebnu svrhu. Govor o univerzalnom, nadnacionalnom i kršćanskom iskustvu dobra, a odbacivanje spremnosti žrtvovanja 'za neke zajedničke ciljeve' i kad su oni 'smisleni', u ozbiljnom je sukobu s običnom logikom. Čovjek prihvaća ili ne prihvaća određeni sustav moralnih vrijednosti. Moral se ne pojavljuje ni izvan povijesti, ni izvan zajednice, tradicije i religijske baštine.

Životinje i politička uvjerenja

Obrana sebe, svoga naroda i svoje zemlje i priznavanje prava svakome drugom narodu braniti se od nasilja i agresije, u civilizaciji zapadnoga kruga uvijek je bila moralno ispravna. Žrtvovanje sebe za dobro zajednice ne može biti činom ne-ljubavi, koju romanopisac pripisuje Hrvatima. Niti se agresija i otimanje tuđega može proglasiti činom ljubavi. Dobro je ne htjeti ni sebi ni drugome učiniti zlo. A zlo je i pokušaj otimanja nekome i slobode i autonomne volje da čuva ono što je stvorenjem dobio kao dar slobode. Uz tu temu romanopisac u razgovor uvodi i životinje, koje povezuje s ljudima na razini koju je bilo vrlo teško očekivati. Ipak, time je donekle osvijetljeno jedno razumijevanje moralnoga djelovanja. "Rat je krajnje primitivan, nimalo romantičan čin čovječanstva. Nijedna druga životinja ne ubija pripadnike svoje vrste. I nijedna druga životinja ne ubija, osim za hranu. Također, niti jedna životinja ne ubija zbog vjere, nacije i političkog uvjerenja." (Nova.rs, 17. 7. 2024.)

Doista, vrlo iznenađujuća tvrdnja. Otkud 'vjera, nacija i političko uvjerenje' među životinjama? Kakve veze životinje imaju s vjerom, nacijom i političkim uvjerenjima? Hrvati su se branili zbog svega što ih čini da jesu to što jesu, (a tu spada i vjera i pripadnost svom narodu i slobodarska politička uvjerenja), jer su misaona bića, koja u svijesti nose i ono 'sada', i ono 'prošlo' i ono 'buduće'. Sve je to potpuno povezano s njihovim tjelesnim i duhovnim bićem. U toj je povezanosti i izvor straha i izvor hrabrosti. U životinjskom svijetu ne postoje kategorije prošloga i budućega. Komuniciranje je ograničeno na ponavljanje poznatih poruka koje se tiču vremena i prostora u kome se događaju.

Ipak, Nova.rs (17. 7. 2024.) donosi tvrdnju da je taj romanopisac "desetljećima jedan od najvećih autora na ovim prostorima." Istina je da ga, sa svih strana vrlo stimulirana jugofilija, drži vrlo prisutnim u hrvatskom javnom životu. Ta tema, možda u nekom drugom tekstu, zaslužuje više pozornosti. O njegovim literarnim dosezima postoje i drukčija mišljenja. ("Jergović odveć brzo izbacuje nedovoljno dorađene, stilski nezgrapne knjige. Njegov je problem što ima ambiciju postati pisac ranga Andrića, Krleže, Kiša, za što mu je, uz neosporni talent za pričanje priče, potrebna i široka filozofska vizija svijeta, koje nema. Zbog nedovoljna rada na sebi, ostaje površan i plitak, a kad ga raspali jarost, i primitivan.") (V. Visković, Vreme, broj 959, 21. 5. 2009.)

Uspoređivanja

Više medija u Hrvatskoj prenosi i još jednu nesuvislu rečenicu, iz spomenutoga razgovora s piscem novoga romana, koju je njezin autor izgovorio samo kako bi povrijedio jedan od 'naših naroda': "Hrvati će radije biti sluge, konobari i sobarice, pretposljednji među svim europskim narodima, ako znaju da je Srbima još gore i da su Srbi iza njih. To im je draže nego da budu bogati i cijenjeni, a da su Srbi još bogatiji i cjenjeniji." (M. J., Nova.rs, 17. 7. 2024.) Što je 'Srbima još gore' i po čemu bi, u toj rečenici, Srbi bili 'iza njih'? Prema poslu koji rade, ili prema bogatstvu i cijenjenosti? Pa i danas ima i bogatih i siromašnih, konobara i akademika i u Hrvatskoj i u Srbiji. Tako će uvijek biti. Srbi Hrvatima nisu bili, niti su sada, bilo kakav orijentir.

Za čim ide taj govor, ako pretpostavimo da to nisu prizemne besmislice. Hrvatima ide sve bolje i nigdje i ničim ne pokazuju da im je stalo do toga kako ide Srbiji. Ali romanopisac ustrajava na tom uspoređivanju 'naših naroda i narodnosti' kako bi otkrio mogućnost kakve nove uvrjede na račun Hrvata. Možda želi usporediti hrvatski status u EU sa srpskim statusom među Putinovim satelitima, ili hrvatski BDP sa srpskim? Evo kratkoga zapisa sa stranica jednoga portala (Indexa), koji nikako ne spada među hrvatske nacionalističke portale. Naslov: "Vučić je opsjednut Hrvatskom i uporno laže. Srbija je sirotinja u odnosu na Hrvatsku". Godine 2022.: "BDP po stanovniku Srbije narastao na 9394 dolara, a Hrvatske na 18.413 dolara, tj. Srbija je bila na 51 posto razvijenosti Hrvatske." (Index, 12. 11. 2023.)

Hrvatska je učvrstila svoju poziciju jednoga od najbrže rastućih gospodarstava u Europskoj uniji i predviđa se da će održati stabilan rast BDP-a od oko tri posto godišnje od 2024. do 2026., navodi se u novom izvješću Capital Economicsa. (Tportal, 27. 5. 2024.) U prilog tome govori i usporedba BDP-a po stanovniku, koji je u Hrvatskoj 2021. godine bio gotovo dvostruko veći nego u Srbiji. (Euractiv,14. 6. 2023.). Navodno, još nečega nedostaje u Srbiji. U jednom razgovoru za javnost, romanopisac je iznio kako u Srbiji nema ni 'jugonostalgije', "koja u Hrvatskoj ima golemi buntovnički potencijal, pa ako hoćeš bit 'Džek', onda možeš biti jugonostalgičar". (M. J.,Radio Slobodna Europa, 5. 11. 2018.). 'Golemi buntovnički potencijal'? Kakvo mizerno samozavaravanje.

Ivan Bekavac

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.