Tko to uporno prikriva komunistička zlodjela?

Sjeme aktualnoga protuhrvatstva u Hrvatskoj, nije domaćega podrijetla, iako njegova ukorijenjenost i svakodnevne manifestacije na njezinu tlu ne upućuju na to. U ovom ćemo tekstu promotriti dva bekavacovovremena primjera prkosnoga suprotstavljanja temeljima samostalne hrvatske države, motreći jedan komentar o mogućem načinu obilježavanja žrtava komunizma, koji je nedavno prikazao Jutarnji list i izbor 'najboljega novinara' prema kriterijima Hrvatskoga novinarskog društva. I žrtve komunizma u Hrvatskoj i moralni profil ljudi koji su svim silama, klevečući i obmanjujući, na stranicama jednoga tjednika, pokušavali otežati procese uspostave i obrane hrvatske samostalne države, spadaju u teme koje nije moguće zaobići. Odnos prema žrtvama komunizma povezan je i s europskim obvezama hrvatske države, s obzirom na iskazani zajednički otklon od totalitarnih ideologija nacizma i komunizma.

U Hrvatskoj se, prema zadnjim popisima stanovništva, Jugoslavenima deklarira manje od tisuću ljudi (prema popisu iz 2001. bilo ih je 176, prema popisu iz 2011., bilo ih je 331, a prema popisu 2021. tako su se deklarirale 942 osobe). Deklariranje ljudi Jugoslavenima nikad i nije bila etnička, nego samo politička odrednica. Jugo-Slaven je u Hrvatskoj trebao označiti Ne-Hrvata, osobu koja je napustila (ili je bila prisiljena napustiti) tradicionalne podjele na narode i nacije, odnosno, odrekla se pripadnosti narodu u kome je rođena. Prva inter-nacionalna država na europskom jugoistoku, ipak nije bila pod uplivom komunističkoga internacionalizma, nego velikosrpstva, koje je pod zaštitom moćnih pobjednika nakon Prvoga svjetskoga rata, 'trebalo' stvoriti novu državu i Jugo-Slavene (kao naciju).

Prema aktualnim zbivanjima na hrvatskoj javnoj sceni reklo bi se da su Jugoslaveni u Hrvatskoj dominantna zajednica, iako spomenuti službeni podatci pokazuju da ih je brojem doista malo. Ako gledamo prema zastupljenosti u javnom prostoru, posebno u medijima i u kulturi, reklo bi se da ih je u Hrvatskoj više nego Hrvata. Pred nama je nekoliko pitanja o žrtvama komunizma i razlozima zbog kojih se veličaju zagovornici komunističkoga jugoslavenstva.

Muzej žrtava komunizma

U ratnim sukobima, umjesto 'bratstva i jedinstva' 'Jugo-Slavena', raspala se i prva i druga Jugoslavija. Čitamo kako je u svibnju 2024., jedan jugoslavenski novinar u Hrvatskoj, prokomentirao prijedlog o osnivanju muzeja žrtava komunizma u Hrvatskoj. Čovjek se čudi - otkud sad to, kakve 'nove' žrtve, Titova država je poznavala samo žrtve protivne strane. Žrtve komunizma? Ovako piše: "Kad bolje razmislim, ne znam da bi išta drugo bolje predstavljalo novo vrijeme koje je u Hrvatskoj upravo nastupilo." Kažu da Hrvatska mora imati "muzej komunističkih žrtava, a meni je sinulo najbolje mjesto gdje bi se takva ustanova mogla smjestiti. Genijalno mjesto. Spomen-područje Jasenovac. Treba samo izbaciti slike onih Srba i Židova koji, po mišljenju članova i simpatizera Domovinskog pokreta, tu ionako jasenovacnisu stradali. Možda bi se moglo ostaviti slike i samo ispod njih promijeniti imena." (Ante Tomić, Jutarnji list, 11.5.2024).

Žrtve su samo u Jasenovcu, nema drugih žrtava! Možete samo tamo, ispod postojećih slika, upisivati nekakva hrvatska imena. Od prve mu se čini nespornim da je taj prijedlog usmjeren protiv logora u Jasenovca, protiv muzeja žrtvama nacifašizma, iako tu vezu koja funkcionira u njegovim mislima i nije lako razumjeti. Kao da pita: kako bi u Hrvatskoj mogao postojati kakav drugi muzej koji bi obilježavao političke progone i ubojstva? On nije čuo za žrtve komunizma, to su izmišljanja ustaša, hrvatskih nacionalista i antikomunista. To su teške uvrjede protiv 'bratstva i jedinstva'. Taj čovjek, nikad nije ni pomislio, niti je čuo da bi nacifašizam i komunizam bile samo dvije strane istoga zla, nego je naučio i zna da je komunizam izuzet i zapamćen samo po 'dobru'.

A svjetsko iskustvo pokazuje, što mnogi važni znanstvenici po svijetu i u nas istražuju i potvrđuju, da komunizam spada u kategoriju najvećega zla. Ni 'kad bolje razmisli', novinar A.T., ne može se sjetiti žrtava komunističkoga totalitarizma, jer za njih 'nikad nije ni čuo', do novoga vremena 'koje je u Hrvatskoj upravo nastupilo'. Izmislili su ih ljudi kojima smeta - Jasenovac, koji bi 'na tom mjestu htjeli'(!) postaviti 'senzacionalan muzej žrtvama komunizma'. To bi 'predstavljalo novo vrijeme koje je u Hrvatskoj upravo nastupilo'. Tako piše.

Komemoracija u Donjoj Gradini

U toj je novinarskoj konstrukciji previše nepromišljenosti. Muzej sjećanja na žrtve komunizma ne treba postaviti u Jasenovcu, ali Jasenovac bi se moglo bolje istražiti, nego što su ga 'istražili' ljudi M. Dodika koji je nedavno (12. svibnja 2024), u Donjoj Gradini (BiH) opet ponavljao 'spornu brojku' od 700 tisuća ubijenih i ponavljao tvrdnje kako su se u Hrvatskoj "stotinu godina oštrile sjekire" da bi se od 1941. počelo ubijati Srbe pa je sugerirao kako je hrvatski dodiknarod kolektivno kriv zbog zločina ustaša ... "Na komemoraciji u Donjoj Gradini govorio je i Gideon Greif, izraelski povjesničar poznat po nijekanju genocida u Srebrenici, koji je također tvrdio kako je u Jasenovcu ubijeno 700 tisuća ljudi. Pri tom je kazao kako bi trebalo osuditi svakoga tko umanjuje te brojke i tvrdi kako su one jedine istinite." (Hina, 12.5. 2024.) Zastat ćemo sad nad tih 700.000, a ne ćemo spominjati 'milion i više' srpskih žrtava samo u jasenovačkom logoru.

Novinar A.T. posebno se obrazovao u onoj JNA, koju su, u ratnom i poratnom vremenu, ustrojavali pripadnici 'revolucionarne', Crvene armije. S njima je nastupala politička policija (ČEKA) i obavještajne službe. Jedan od prvih vođa Čeke (M. Latsis) davno je poučavao kako kod progonjenih 'neprijatelja' u istrazi ne treba tražiti dokumente i dokaze o tome što je optuženik učinio protiv (sovjetske) vlasti djelima ili riječima, nego treba saznati njegovo podrijetlo. Školovanje spomenutoga novinara u okruženju s takvim nasljedstvom, koristilo je i njegovu kasnijem novinarskom poslu. Informacija da je netko Hrvat i prohrvatski raspoložen, bila je dovoljna za dalje operacije. To je 'učenje', u svijesti komunističkoga jugoslavenstva, osnova za sve prošle i buduće krivnje. Nakon raspada Titove države, Hrvatska od 1990. do godine 2000. živi drukčijim životom. Zbog toga je i 'Tuđmanova država' proglašavana ustaškom.

Crne knjige komunizma

Dakle, novinar Jutarnjega lista nije čuo za žrtve komunizma, ni do 1945. ni nakon te godine. A ako je i čuo nije vjerovao u njihovu istinitost. Da nije tako ne bi sugerirao da oni koji žele muzej žrtava komunizma, neka samo ispod slika u Jasenovcu umjesto imena srpskih i drugih žrtava, ispišu hrvatska imena. Ipak, što je s žrtvama komunizma? Je li to samo neka aktualna hrvatska osveta, ili je takvih žrtava bilo i u Hrvatskoj i u cijelom svijetu. Pretpostavimo da on doista ništa o tomu ne zna. Nije čuo ni za za 'arhipelage' o kojima je pisao Solženjicin, nije čuo za roman 'Jedan dan Ivana Denisoviča', nije čuo za sibirske koncentracijske logore koje je već od 1918. otvarala Lenjinova tajna policija, nije čuo za GULAG, nije čuo za 'Crnu knjigu komunizma' (iz 1997.), niti je čuo za logore smrti (od 1928. do 1955.). goli otokKako bi do njega dopro glas o logorima u Kini od 1949. do 1970-ih, i procjenama o 35 milijuna ukupnih žrtava komunističkoga terora? Nije čuo za Crvene Kmere u Kambodži u kojima je stradalo više od 1,6 milijuna ljudi (1975–79).

Ne treba ni spominjati da nije čuo za Titove koncentracijske logore od jeseni 1944., 'u koje su bili smješteni pripadnici poraženih vojnih postrojba te velik broj civila, na temelju optužbe da su 'neprijatelji naroda', tj. nove 'komunističke vlasti'. ('Neprijatelji naroda' definirali su se prema četničkom i Čekinu učenju: najprije pitajte za podrijetlo. U tomu je prvi izvor 'krivnje'.) I krivnja Nijemaca i Talijana u poslijeratnoj Jugoslaviji određivana je prema etničkom načelu. Nisu proglašavani krivim samo počinitelji zlih djela, nego su ljudi protjerivani i zbog toga što su pripadnici određene nacije. Tako je bilo i pod vlašću naci-fašista.

Spomenutom se neznanju, možda, ne moramo ni čuditi. Kriminalna dimenzija komunističke vlasti još nije niti adekvatno ispitana. Neki među autorima 'Crne knjige komunizma' procjenjuju da je bilo oko 100 milijuna ljudskih žrtava komunizma (od 1917. do 1992.). Ni o tomu, naravno, novinar Jutarnjega lista ništa ne zna. On nije čuo ni za sudbinu Andrije Hebranga, jednoga od političkih vođa partizana u Hrvatskoj i bližih Titovih suradnika, koji je zbog nepoznatih razloga 7. svibnja 1948., uhićen baš po nalogu J. B. Tita i stavljen u beogradski zatvor Glavnjaču.

Prije toga, u pismu Titu, Kardelj je naglašavao da se Hebrang loše ponaša prema Srbima i da je hrvatski nacionalist. Hebrangova 'krivnja' bilo je njegovo hrvatstvo. Ubijen je u zatvoru u Beogradu, a u službenom je izvješću napisano da se sam objesio o radijator. Međutim, u Glavnjači nije bilo radijatora. Odlukom Sabora RH 1992. godine Andrija Hebrang politički je rehabilitiran i proglašen žrtvom „komunističkoga sustava“.

Europska sjećanja

A.T. nije čuo ni za Bleiburg, ni za 'križne putove', nije čuo za tisuće neobilježenih masovnih grobnica, koje su ostale za Titovim ljudima. Nije čuo ni za Daksu, otočić, na kome su partizani bez ikakvog suda pogubili 49 Dubrovčana. Nije čuo ni za 'fojbe', ni za marševe smrti... Nije čuo ni za prepune tamnice Hrvata nakon gušenja 'Hrvatskoga proljeća' 1971. no komnizamNije čuo da je jedan sveučilišni profesor (dr. M. Veselica), nakon 1971. u komunističkim tamnicama proveo više od 11 godina, samo zbog 'delikta mišljenja'.

Novinar Jutarnjega 'ne zna' da je Sabor RH 2006. usvojio i Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj u razdoblju 1945.-1990. I pored toga, ni danas, toliko godina nakon Deklaracije, službena politika nije ništa učinila na rehabilitaciji žrtava komunizma: arhivi su neistraženi, zločinci nisu 'lustrirani'. U Hrvatskoj je još uvijek, među projugoslavenskom i prokomunističkom strujom, snažan otpor slovu i duhu Rezolucije Europskoga parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe kojom se poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim; koji su 'provodeći masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti'.

Opravdano je upitati: postoji li 'svjetovna moć' koja uporno pokušava prikriti komunistička zlodjela? Postoji li 'svjetovna moć' koja pokušava i danas potkopavati hrvatsku demokratsku državu i sve vratiti u ono, 'pravo' stanje? Hrvatsko je novinarsko društvo u svibnju 2024. dodijelilo nagradu za životno djelo 'ključnom čovjeku' 'Feral Tribunea', koji je uz to i novinar. U obrazloženju piše da je dobitnik Viktor Ivančić cijelu svoju karijeru "radio samo dvije stvari: uređivao najbolje novine i pisao neke od najvažnijih tekstova u povijesti ovdašnjeg novinarstva".

Feral i njegov mrak

Ljudima koji pročitaju takvo obrazloženje nedostajat će i treći segment djelovanja nagrađenoga novinara. A to je njegov poduzetnički talent. To u obrazloženju nagrade nije spomenuto. Možda je još jedna značajka pokrivena s one prve dvije, a to su njegovi prinosi orjunaštvu. Uporno ponavlja da je Jugoslavija u svakom pogledu bila nadmoćna feraldemokratskoj hrvatskoj državi. Najvećim postignućem 'titoizma' uzima politički koncept 'društvenoga vlasništva': 'društvo' je vlasnikom svega, upravljanje je u rukama - 'samoupravljača', naroda koji 'upravlja', a odlučuje - komunistička vlast, 'izabrana' u 'revoluciji'.

Prve korake u demokratskom društvu 'jugoslavenski' su novinari nakon 1990., u Hrvatskoj započeli prilagođavajući se novim okolnostima, a oni koji to nisu htjeli činiti, nego su izabrali govor protiv Hrvatske, vrlo brzo su našli oslonac u moćnim uporištima globalne moći ('nove' internacionale). Uz domaće izvore prihoda, internacionalni su sponzori slali i više nego što je trebalo. Na čelu 'Ferala' u to 'tuđmanovsko vrijeme' bio je današnji 'najbolji novinar' u Hrvatskoj.

'Feral' je objavljivao tekstove, fotografije i karikature koji su, po njihovu sudu, trebali sramotiti, klevetati i ponižavati hrvatsku državu u ime njihovih jugoslavenskih ideala. Cilj im nije bilo kritičko promatranje i upozoravanje, kako bi se ispravili propusti i ojačao demokratski poredak, nego samo difamacija i klevetanje. Za vrijeme Tuđmanove vlasti, koju su nazivali novom 'ustaškom diktaturom', niti jedan broj 'Ferala' nije bio zabranjen, iako medijske slobode, kako su ih feralovci prikazivali, nisu bile ni blizu slobodama za 'svijetlih godina titoizma'. U njihovoj je svijesti izbrisan čak i 'verbalni delikt' (prema čl. 133 KZ SFRJ), da ne bi narušavao komunističku 'idilu'.

Sorosevi novci

Ipak je 2008. taj tjednik propao. Ostalo je mnoštvo dokaza i o njihovu financijskom poslovanju, koje su 'poslovođe' skrivali, ne samo od javnosti nego i od svojih novinara. V. Ivančić, prvi čovjek 'Ferala', 'gazda', kako bi bilo primjereno reći, danas nastupa kroz druge medije, ali se njegova orjunaška politička uvjerenja nisu niti malo promijenila. Promijenilo se samo to da ga je 2024. Hrvatsko novinarsko društvo proglasilo 'najboljim hrvatskim novinarom'. 'Detuđmanizacija' je i na toj razini počela davati plodove. Nisu se obazirali ni na narav, ni na ciljeve njegova kritičkoga pisanja, ni na moralni aspekt feralovske ostavštine.

Tajna o poslovanju 'Ferala' i njegovoj povezanosti sa stranim financijerima, polako se otkrivala. Novinarke i novinari iz drugih medija uspjeli su, donekle, rekonstruirati taj svijet obmana, protuzakonita djelovanja, trgovanja i pokušaja sramoćenja hrvatske države. Nakon nestanka 'Ferala' s javne scene, 'najbolji novinari' utočište nalaze u 'Novostima', tjedniku srpske zajednice u Hrvatskoj. 'Novosti' nisu trebale čekati inozemnu pomoć jer ono što je, primjerice, godinama 'Feralu' plaćano Sorosevim novcem, u novim je prilikama plaćano iz hrvatskoga državnog proračuna.

Nakon sloma nacifašističkoga terora 1945., prva je zadaća velikosrpstva, kamufliranoga pod partizanskom kapom i petokrakom, sebe prikazati osloboditeljem i zastupnikom pobjedničkoga komunističkoga jugoslavenstva. Od tada do 1990. svaki je glas, ili kakav drukčiji znak hrvatstva, proglašavan ustaštvom i kontrarevolucijom. Slijedile su kazne i zatvori. Novi je zaokret nastao godine 2000., nakon Tuđmanove smrti.

Orjunaštvo

Oblikovanje demokratskoga društva i njegovih institucija, moglo je u Hrvatskoj započeti nakon prvih slobodnih izbora, ali umjesto takva angažmana, već 1991. hrvatski ljudi moraju oružjem braniti svoju zemlju od agresora. Kad su optuženi za nacionalizam, nitko, osim onih koji su svim srcem htjeli braniti i čuvati Hrvatsku, nije pitao kakav je to nacionalizam ljudi koji brane svoju napadnutu zemlju. Jugoslavenski je „internacionalizam“ već imao pripremljene jugaodgovore o naravi hrvatske obrane i po svijetu raznosio glas kako je sve to samo ponovno buđenje sile koja je bila uništena u Drugom svjetskom ratu. Njihov najglasniji medijski zastupnik u Hrvatskoj bio je tjednik 'Feral Tribune'. U tom se gnijezdu hranio 'najbolji hrvatski' novinar', prema izboru (2024.) Hrvatskoga novinarskoga društva.

Rat u Hrvatskoj proglašavali su 'građanskim', a ne osvajačkim, jer je 1991. Hrvatska još bila formalnim dijelom SFRJ. Međutim, Međunarodni je sud pravde 2008. proglasio da se državama u nastajanju ne može osporiti legitimitet državnosti. Bez obzira na to što je SFRJ još formalno postojala, Hrvatska i Slovenija na referendumima 1991. već su bile odlučile o izlasku iz te državne zajednice. I to posve zakonito, pozivajući se na amandmane na jugoslavenski ustav iz 1974, odnosno na odredbu o pravu na "samoodređenje do odcjepljenja".

Ali feralovce činjenice nisu zanimale. Znali su da ne mogu uspjeti u svojim rušilačkim nasrtajima na samu ideju hrvatske države, ali, ipak, orujnaško srce nije im dalo mira, a i hrpe dolara su bile na stolu. Mržnja je nadvladala razum. I? Prigovoriti 'Feral Tribuneu', značilo je, po prosudbama njihovih međunarodnih sponzora i zaštitnika, ugrožavati slobodu javne riječi. Što se dogodilo na kraju te priče?

Vlasnički listovi i novinarske slobode

Radikalne promjene u Hrvatskoj, pod vanjskim su se utjecajima počele ozbiljnije manifestirati nakon izbora 2000. Vlast je osvojila 'ljevica'. Posebno se ojačavala projugoslavenska medijska fronta. Novinari koji su se u glavnim medijima prikrivali od početka devedesetih, skidaju svoje maske i nastupaju protiv 'tuđmanovske' politike. Među radikalnim kritičarima svega hrvatskoga i dalje je orjunaški tjednik 'Feral'.

"Očajan je (V. Ivančić, op.ib) jer sam napisao da Hrvatska 1991. nije bila ustaška, vlast nije dopuštala segregaciju, nije otvarala logore, a građani nisu podupirali ubojstva. ... Ne svrbe Ivančića logori jer ih je bilo nego jer ih nije bilo, ivancickao što ga svrbi što Srbi nisu ubijani koliko bi htio. ... Gdje su jame, gdje su logori, gdje su ustaše, gdje su tolerantni građani koji su sve to dopustili? Kakva je to genocidna vlast koja nije u stanju organizirati masovnija ubojstva baš nigdje osim u Sisku, a rat dere li ga dere, gore tisuće sela i deseci gradova. Od kojih ni jedan nije u Srbiji... Kad je Feral ipak propao, nakon što su gazde Ivančić, Heni Erceg i Zoran Erceg nakupovale masu nekretnina... Kad ni tu nije bilo sreće Ivančić je našao novi posao na kome nastavlja proizvoditi 'ustaše' za ne baš skromnu plaću." (T. Čadež, Jutarnji list, 3.4.2014.)

Pokušat ćemo najsažetije prikazati što je izašlo na vidjelo kad je 2008. konačno propao taj tjednik. Glavni su protagonisti i njegovi 'prvoborci' ostali na javnoj sceni. Javnosti su sredinom 2008. prezetirane tvrdnje da su se "Feralovi šefovi bogatili dok su svoje zaposlenike držali na minimalcu a strane donatore moljakali za velike donacije, varali državu na porezu i odbijali plaćati troškove tiskanje svojih novina". Jedan je tjednik objavio da su, izvlačeći novac iz 'Ferala' stekli vlasništvo nad stanovima u užem i širem centru Zagreba i Splita.

Novinari koji su to istraživali, u istom tjedniku tvrde da o tomu posjeduje dokaze i dokumentaciju. Kažu da kupnja stanova ne bi bila sporna da su H. Erceg i V. Ivančić bili vlasnici uspješnih novina koje su donosile dobit, a ne ljudi na čelu lista koji je svaki čas morao netko financijski spašavati. Navode da je lista onih koji su spašavali 'Feral' zaista podugačka. Ono što je u javnosti poznato jest činjenica da je 'Feral' 90-ih dobivao izdašnu financijsku pomoć od raznih međunarodnih organizacija, među kojima su prednjačile one Sorosove, poput Instituta Otvoreno društvo, pa Press Now Amsterdam, Švedskog helsinškog odbora i drugih za koje se vjerojatno nikad neće ni saznati.

Lijeva klevetnička propaganda

H. Erceg i V. Ivančić bili su glavni u tom splitskom tjedniku. "Upravo oni glavni su krivci za propast Ferala, ne samo zbog uređivačke politike, nego u prvom redu zbog mutnog financijskog poslovanja, o čemu su svi dosad šutjeli. Glavni ljudi Ferala u vrijeme najvećih kriza u tim novinama na svoje su ime kupovali vrijedne nekretnine u Zagrebu i Splitu. Riječ je o poslovima vrijednim možda i više od milijun eura, za koja sredstva se ne zna kako su ih dosadašnji šefovi Ferala stekli. Dok su svoje zaposlenike držali na minimalcu i strane donatore moljakali za ogromne donacije, varali državu na porezu i odbijali plaćati tiskanje svog lista hrvatskim štamparijama, bogatili su se izvlačeći novac iz Ferala te su stekli vlasništvo nad stanovima u užem i širem centru Zagreba i Splita, o čemu Nacional posjeduje dokaze i dokumentaciju. ... Ljudi koji su nekoć rukovodili Otvorenim društvom Hrvatska potvrdili su da je Feral Tribune novostiod njih dobio pomoć od najmanje nekoliko stotina tisuća dolara. Osim na račune u Hrvatskoj, novac je, prema svjedočenju ljudi u to doba bliskih vodstvu Ferala, sjedao i na račun u Grazu. Ne zna se tko je bio potpisnik tog računa, no poznato je da je vozač više puta vozio Heni Erceg i Viktora Ivančića u Graz i čekao ih pred bankom." (Nacional br. 659, 30.6.2008.)

Na državi je briga o pravnom aspektu poslovanja poduzetničkoga projekta zvanog 'Feral Tribune', ali je medijski aspekt i uređivačka politika toga tjednika bio i ostao važnim pitanjem transformacije Hrvatske iz države pod vlašću komunista u slobodnu demokratsku državu. 'Feral' je bio posve orijentiran prema totalitarnoj vlasti propale Jugoslavije, protiveći se svemu što bi iskazivalo sklonost samostalnoj hrvatskoj državi.

"Ako se Srbi emancipiraju i jednog dana riješe njihova jarma u Novostima, ne bi iznenadilo da Ivančić i drugovi nakon kratkog zatišja opet osvanu na braniku samoproglašenog antifašizma u javno financiranom časopisu pčelarskog saveza, biltenu Hrvatskih željeznica ili čak u Narodnim novinama." (N. Raspudić, Večernji list, 4.3.2016.).
Hrvati i budućnost

N. Raspudić je intervjuu za 'Narod.hr' prošle je godine rekao da su 'Novosti' politički tjednik koji se ne bavi srpskom manjinom nego ekstremno lijevom klevetničkom agresivnom propagandom. "Ono što je žalosno što od tog novca golema većina Srba u Hrvatskoj nema nikakve koristi, nego se financira ekstremno lijevi tjednik Novosti u kojem većinom rade ražalovani Hrvati koji su ostali bez medijske skrbi i koji u biti konfrontiraju stalno srpsku zajednicu s hrvatskom većinom. To je kompletan jedan politički tjednik koji se ne bavi srpskom manjinom nego ekstremno lijevom klevetničkom agresivnom propagandom". (Portal Narod, 26.4.2024.).

Veliku je pozornost u Hrvatskoj 2024., u predizborno vrijeme, izazvao javni zahtjev da se tjednik 'Novosti' ne financira iz državnoga proračuna RH, kako je do tada bilo, nego da se s njim postupa kao i drugim medijima koji su na slobodnom tržištu. Nakladnik 'Novosti' to je razumio kao atak na novinarske slobode. Ljudi iz Domovinskoga pokreta ponavljaju da 'Novosti' ne bi trebale biti financirane iz državnog proračuna, odnosno da bi trebale biti kao i drugi mediji na tržištu. Iznose da se taj tjednik ne bavi kulturnim i životnim pitanjima srpskog naroda u RH 'već provode jednu agendu'. Za financiranje 'Novosti' budžet se godinama povećavao.

'Novostima' skloni portal 'Telegram', ispod naslova potpore za tiskanje 'Novosti' o državnom trošku, istaknuo je svoj stav o novcu i medijskoj slobodi: "Bespoštedno novinarstvo ne financiraju vlasti, bespoštedno novinarstvo financiraju čitatelji. Podržite Telegram. Više o pretplati saznajte ovdje". Državni novci 'Novostima', čitateljski novci 'Telegramu'? Netko je napisao da država plaća te 'Novosti' i harangiranje 'feralovaca' protiv te države, novcima ljudi koji ne žele čitati 'Novosti'.

Nacionalne manjine

I u današnjoj Hrvatskoj živi više manjinskih nacionalnih zajednica koje poštuju Hrvatsku kao svoju državu, a ona im uzvraća primjerenom skrbi za njihova prava koje je Ustav odredio. Odnos sa srpskom zajednicom ipak je nešto složeniji, ali ne zbog toga što je ona brojnija. U Daruvaru su, primjerice, do 1991. živjeli Hrvati, Česi, Srbi i, vjerojatno, još pripadnika drugih manjinskih zajednica. U kolovozu 1991. Srbi su iz tamošnje policijske postaje oružjem napali Hrvate, u nakani da se i Daruvar priključi okupiranim dijelovima Slavonije. U obrani toga grada tada skupa nastupaju Hrvati i Česi. Uspjeli su obraniti i svoj grad i hrvatsku domovinu.

Više je takvih primjera suradnje nacionalnih manjina u otporu agresoru i oslobađanju Hrvatske. Međutim, srpske se pretenzije u Hrvatskoj ni do danas nisu promijenile, bez obzira na to što je veći broj Srba nastupao u ratu protiv Hrvatske. Ustavom RH zagarantirana su prava njihove nacionalne zajednice u Hrvatskoj, uz potpunu ravnopravnost svih hrvatskih državljana. I ne bi se trebala razlikovati od prava drugih zajednica. To su pretpostavke, stvarnost je drukčija.

Tvrdili su da Hrvati nisu narod nego dio troplemenoga naroda, da nas obilježava samo strana svijeta ('jugo') i pripadnost nekom (pra)slavenskom plemenu, Slaveni s juga, Jugo-Slaveni i da je to srž našega identiteta. Otimali su nam što su mogli oteti, rušili, ubijali i progonili narod koji je na svojoj zemlji čuvao ono što mu je Stvoritelj dao i pretci ostavili. Tko hoće, lako može čuti glas umornih Hrvata, koji ponavljaju pitanje: je li proliveno već dovoljno krvi nedužnih, je li bilo dovoljno uzaludnih pokušaja da nas učinite onima koji nismo, da izbrišete našu povijest i naš identitet, da ovladate našom zemljom i našom budućnošću?

Ivan Bekavac

Pon, 15-07-2024, 02:07:18

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.