Suvremeni medijski agitprop

Knjige mogu svojim autorima donijeti veliku slavu i novac, ali i neprilike. Nisu prošla ni vremena njihova prešućivanja, skrivanja, zabranjivanja, spaljivanja i sklanjanja od čitateljstva na različite načine, zbog iznošenja sadržaja kojI moćni ne odobravaju. Objavljene knjige, neovisno o sadržaju, na sličan način kreću prema čitateljstvu kroz različite medije javnoga komuniciranja, ali i na tribinama, promocijama, izravnim razgovorima promotora sa zainteresiranom publikom. Neke se knjige i prešućuju u javnom prostoru. U Hrvatskoj se, u sferama koje upravljaju medijima, pojavio i novi oblik upozoravanja javnosti na neprihvatljive knjige. Ovdje ćemo ukratko prikazati kako izgleda jedan aktualni 'obračun' s knjigom koja već svojim naslovom izaziva i bijes među nekim protagonistima javnoga života: 'Jasenovački popis - lažne žrtve'.

Jedne dnevne novine u Zagrebu, na vrlo su poseban način prikazale njezinu javnu promociju. U tom prikazu ne piše ništa o sadržaju knjige, osim onoga što u njezinu naslovu vidimo. Nije napisano kako su autori dokazivali postojanje lažnih jasenovačkih žrtava. O broju tih žrtava prijepor traje od davnih, prvih javnih objava. Govorilo se o milijunu, i više; nekoliko stotina tisuća; nekoliko desetaka tisuća, ali i znatno manje. Novinama, koje o tomu pišu nije problematičan 'oktroirani' broj, nego njegovo provjeravanje. U središtu je pozornosti prikaza knjige o kome govorimo prostor u kome je održana promocija. Korisnik toga prostora je Udruga Specijalne policije iz Domovinskog rata koja promiče temeljne vrijednosti Domovinskog rata i ulogu Specijalne policije MUP-a RH u Domovinskom ratu. Pisac osvrta uzima samo dvije riječi iz toga naziva: 'specijalna policija'.

Odvažni ustanak

To što se u prostoru za povremena okupljanja te Udruge predstavlja knjiga o žrtvama logora u Jasenovcu, komentator Jutarnjega lista će u svom tekstu ovako prikazati: "U izrazito nesklonim okolnostima specijalni policajci i njihovi prijatelji odvažno su ustali s teorijom kako neprijatelji hrvatskog naroda maliciozno napuhuju ustaške zločine." (Jl, 11.11.2023.). 'Izrazito nesklone okolnosti' ovdje treba razumjeti kao ozbiljno neraspoloženje prema znanstvenom revizionizmu. Ali komentator to pokazuje na dosta primitivan način. Dakle, to što se knjiga predstavlja u prostoru njihove Udruge, komentator razumije kako su 'specijalni policajci i njihovi prijatelji odvažno /su/ ustali' s nekom teorijom. Odmah komentira i fizički izgled prostora. Izložene slike po zidovima te prostorije znakom su mu da je to 'kao nekakva galerija'. Nisu, dakle, potpisani autori knjige tvorci 'teorije', nego su 'specijalni policajci i njihovi prijatelji', među kojima možda mogu biti i autori knjige, odvažno ustali s jednom 'teorijom'. Komentator polazi od pretpostavke da se 'teorija' gradi na uvjerenju da 'neprijatelji hrvatskog naroda maliciozno napuhuju ustaške zločine'.

Zlonamjernom uvećavanju broja žrtava, kako mu se čini, suprotstavili su se specijalni policajci, koje spominje i kao slikare koji 'uljenim bojama maljaju autoportrete, mrtve prirode i krajolike' i slike izlažu na zidovima svoga Doma specijalne policije. Tvrdi, dakle, da Udruga nije samo ustupila prostor kojim se koristi, nego su njezini članovi 'odvažno ustali' s jednom 'teorijom'. Komentator je posve zaokupljen pokušajem trivijaliziranja javnoga predstavljanja knjige o Jasenovcu. Tvrdnja da su 'specijalni policajci i njihovi prijatelji odvažno /su/ ustali' s nekom teorijom pokušava skrenuti pozornost s činjenice da postoje ljudi s imenom i prezimenom, dr. Nikola Banić i dr. Nikola Koić, koji su prikupili i obradili građu važnu za razobličavanje 'maliciozno napuhanih ustaških zločina'.

'Nijekanje holokaausta'

Autori spomenute knjige iznose provjerljive argumente, a ne 'teorije'. Znanstvenici su, a ne specijalni policajci, koji su im za predstavljanje ustupili prostor svoje udruge, odlučili ponuditi utvrđene i provjerljive činjenice, a ne 'teorije'. Takav pristup usmjeruje pozornost na pitanje o motivima koji vode komentatora Jutarnjega na iskazivanje takva nepoštovanja i autora i ljudi koje optužuje da su s prijateljima složili jednu 'teoriju'. Koju teoriju? Odgovor je jednostavan: nema nikakve teorije, nego se u knjizi argumentirano osporavaju lažni prikazi 'jasenovačkih žrtava', koji se ponavljaju već osamdesetak godina. Spomenimo i naslov komentatorova teksta: "Povijesni revizionisti došli su, evo, i do centra grada. Istina, nijekanje holokausta bilježi se i na takozvanom naprednom Zapadu, ali tiho i skrovito i na rubovima društva. Tek nešto vidljivije od pedofilije."

Pod tim je naslovom knjiga 'Jasenovački popis - lažne žrtve', autora Nikole Banića i Mladena Koića, predstavljena kao djelo 'povijesnih revizionista', a Udruga specijalne policije, kao, navodni, suautor je stala uz tu revizionističku 'teoriju'. Ni u osnovnim crtama nije, dakle, prikazano kojim se znanstvenim aparatom služi, nudi li kakve dokaze o 'lažnim podatcima', ili samo 'poriče' žrtve'? Pisac teksta u Jutarnjem pokušava poniziti i uvrijediti specijalne policajce navodeći da ti ljudi 'čak i čitaju': "Nikad ne biste pomislili da se u krupnim, mišićavim muškarcima kriju takve nježne umjetničke dušice, ali oni, čudima nikad kraja, čak i čitaju. Oni su ljubitelji lijepe riječi."

Čudimo se tom primitivnom pokušaju vrijeđanja ljudi koji su u njegovoj svijesti krivi već zbog toga što su omogućili promociju knjige, koja se sadržajem naslova njemu čini odbojnom, 'revizionističkom'. Kakve veze ima prostor u kome je javno promovirana jedna knjiga s njezinim sadržajem. Kakve veze imaju korisnici toga prostora s onim što je u knjizi napisano? Piscu osvrta na spomenutu promociju dovoljan je razlog za sve to već u naslovu knjige:"Jasenovački popis - lažne žrtve". Dočekuju je, kako piše, 'izrazito nesklone okolnosti'.

Spominjanje, nijekanje i osporavanje

Navodi da se u Domu specijalne policije događalo nešto strašno: "ozbiljno se tvrdilo kako su žrtve fašizma srbokomunistička i judeomasonska prevara". Iz te tvrdnje, nije razvidno radi li se o poricanju žrtava, ili dvojbama povezanim s brojem tih žrtava u odnosu na rezultate istraživanja i dostupne činjenice. Nije razvidno je li i autoru komentara nedopustivo umanjivanje broja žrtava kao i njihovo uvećavanje, neovisno o dostupnim, provjerljivim podatcima? A udar na 'specijalce' i njihovu udrugu nedvosmislena je poruka budućim promotorima knjiga koje ne pišu komentatorovi istomišljenici. To su, naravno, i poruke nakladnicima, s naznakom koje se knjige, s obzirom na temu i sadržaj, smiju objavljivati s naklonošću dominantnih medija, a koje će doživjeti sudbinu poput 'Lažnih žrtava'.

Sama je najava rasprave o lažnim žrtvama komentatoru dovoljnim znakom da treba upotrijebiti 'najubojitije' oružje. Spominjanje 'lažnih žrtava', u njegovoj je svijesti znakom 'nijekanja holokausta': "Nijekanje holokausta nije nepoznat fenomen, bilježi se i na takozvanom naprednom Zapadu, ali tiho i skrovito i na rubovima društva." Ne čini mu se važnim objasniti zbog čega bi se smjelo uspoređivati 'nijekanje' s osporavanjem nekih podataka i dokazivanje da su drugi podatci točni. Dokazivanje uz predočavanje argumenata nije 'nijekanje holokausta' ili zlodjela u Jasenovcu?
Je li osporavanje, primjerice, onoga što tvrdi G. Greif 'nijekanje zlodjela'? Jovan Ćulibrk, episkop pakračko-slavonski naziva (2023.) revizionizmom "podršku lažnoj priči s profesorom Gideonom Greifom, koji se pojavio u Srbiji. Svi povjesničari znaju tko je on, da je cirkusant, jer Greif govori o 1,4 milijuna žrtava Jasenovca. Znači, ne više o 700.000, nego o milijun i 400 tisuća, a struka šuti." Iz te episkopove tvrdnje o G. Greifu, nije jasno bi li tvrdnja o 700.000 žrtava logora Jasenovac bila nerevizionistička tvrdnja.

Pitagorin poučak i 'istine' o Jasenovcu

"U Domu specijalne policije jednom će se valjda predstaviti i knjige u kojima se opsežno osporava valjanost Pitagorinog teorema ili trećeg zakona termodinamike, pa čak i, zašto ne, zakon gravitacije." (A.T., Jutarnji list). Pisac te rečenice polazi od vlastitoga uvjerenja da su 'istine' o Jasenovcu, napisane u Jugoslaviji, ili u Javnoj ustanovi spomen-područja Jasenovac, u rangu s istinom poput one koju iskazuje Pitagorin poučak. Koja se 'znanstvena istina' poricala u Domu specijalne policije u Zagrebu na predstavljanju knjige 'Jasenovački popis - lažne žrtve'? Je li istinita tvrdnja o milijun i četiristo tisuća žrtava logora Jasenovac, koju iznosi G. Greif, ili je istinita 'nepobitna' brojka o 700.000 koja je prihvaćena u srpskoj javnosti? Javna ustanova spomen-područje Jasenovac objavljuje brojku od 83.145 žrtava. Ima ljudi koji pitaju: kako se broj od 59.188 koji je objavljen 1964. za vrijeme komunističke vlast povećao na 83.145 (2007.)? Koja je od tih 'istina' na razini istine Pitagorina poučka?

U nekom drugom tekstu je objavljena i bilješka da ni u jednom trenutku autori popisa Javne ustanove spomen-područja nisu rekli da je taj popis konačan, nego upravo suprotno - da nije konačan, ni potpun, da se postojeći uneseni podaci neprestano dopunjuju, a eventualne pogreške ispravljaju. Ali A. Tomić piše da se Istina zna i da se prema njoj treba odnositi kako se odnosi prema Pitagorinu poučku. Škola u kojoj je to naučio nije dopuštala nikakve dvojbe, ni tada ni bilo kada. Koja Istina obvezuje komentatora Jutarnjega lista? Koliko je bilo žrtava u logoru Jasenovac? "Oni najobjektivniji istraživači smatraju da je njihov broj prešao milijun", ustvrdio je patrijarh Irinej u Donjoj Gradini, 2019. Uz to je rekao "da se vapaj djece čuo do samog neba, ali ne do Zagreba i crkvenih predstavnika Katoličke Crkve i to ne što nisu mogli čuti, već nisu željeli." Znači, broj koji je prešao milijun žrtava logora u Jasenovcu ne uzima istinitim samo G. Greif, nego i ljudi patrijarha Irineja. Hoće li i njih J. Ćulibrk nazvati cirkusantima? Ovdje AT-a ne ćemo spominjati.

Novi Agitprop

Ne znamo koje su znanstvene metode primijenili 'najobjektivniji istraživači' tih žrtava, ali znamo da je bilo dosta istraživača koji su osporavali takve 'procjene', uzimajući ih samo izrazom bijesa i mržnje prema Hrvatima, koji su proglašavani krivcima za ta zlodjela. Jezik i intencije komentara AT-a, jezik je 'Agitpropa' nakon 1945. koji je prenosio poruku o Istini, uz prijetnje i sankcije za neprijateljsku propagandu. Istinito je ono što tvrdi 'Partija', a sve što se tomu protivi je obična fašistička propaganda. Enormno uvećani broj jasenovačkih žrtava, uključujući i 'najobjektivnije istraživače', nakon prikaza žrtava Drugoga svjetskog rata upotrebljavan je u političkim obračunima. Popis žrtava u Jasenovcu se krivotvorio sve do danas. Ni u znanstvenoj zajednici o tomu nema konsenzusa.

Titova se država pokušavala sagraditi, oslonjena na savezničku ratnu pobjedu nad nacifašizmom, prema staljinskom modelu totalitarne vlasti, bez ikakva demokratskoga legitimiteta. 'Kohezivna' formula, nazvana 'bratstvo i jedinstvo', postala je krinkom za prikrivanje politike osvetničkoga srpstva. Tomu je najviše pridonosio mit o Jasenovcu kao simboličkom mjestu stradanja Srba. Taj je mit trebao prikriti i strašna zlodjela koja su četnici počinili izvan Srbije, u Hrvatskoj i BiH. U tomu su i uspjeli. Mit o stotinama tisuća i više umorenih u Jasenovcu trebao je zatamniti sve četničke zločine.

Srbi kao 'žrtve' prigrabili su prava na dominaciju i osvetu. Važna komponenta nove stvarnosti bila je abolicija četnika 1944. koji su mogli, ako su htjeli, pristupiti Titovim partizanima. Mnogi su to i htjeli, jer su i na samom početku 'ustanka', prema svjedočenju Titovih generala, na kapama nosili petokrake, oznake Staljinovih ljudi. Čekali su Ruse. Sad je petokraka, na četničkim glavama, značila - vlast. Nakon 1944. i formalno su komunisti i četnici bili pod istim kapama. To je Titu znatno pomoglo i pri eliminaciji suparničke, izbjegličke vlade. Međutim, te je 'dugove' kasnije trebalo i vraćati.

Početni izračuni

Jedan student matematike dobio je 1946. zadatak izračunati broj poginulih osoba na području Jugoslavije kako bi ti podatci bili predani na mirovnoj konferenciji radi dobivanja ratne odštete. Izračunao je 1,706.000 demografskih gubitaka.Visoki državni dužnosnik je na mirovnoj konferenciji u Parizu 1947. govorio da je to broj poginulih u Jugoslaviji. Od tada se taj navod uzima jedinim službenim brojem poginulih u Drugom svjetskom ratu tijekom postojanja Jugoslavije. Student koji ga je izračunao (V. Vučković) napisao je 1985. u srpskom časopisu 'Naša reč' u Londonu da je broj od 1,706.000 zapravo demografski gubitak, a ne stvarni broj žrtava koji je procjenjivao na oko 1,000.000. Kako su SAD još 1954. izjavile da je Jugoslavija imala "samo" milijun poginulih, Njemačka je odbila isplatiti ratnu odštetu za njih 1,706.000. Konačni je popis žrtava dovršen 1964. Spominje se oko milijun poginulih (zajedno s poginulim pripadnicima kvislinških postrojbi). Taj je popis odmah po dovršetku proglašen državnom tajnom. Prvi put će izaći u javnost 1989. (J. Tomasevich).
, ,
Na okrutna postupanja u ratu, među kojima je bilo i proganjanje samo zbog etničkoga podrijetla, naslanjala se i poslijeratna ekstremna demonizacija, progon i uništenje poraženih, prema politici komunističke vlasti. I povećavanje broja žrtava logora u Jasenovcu stavljano je u korpus hrvatske krivnje, a ne počinitelja zlodjela. U pismu biskupa HBK patrijarhu SPC Irineju (18. 11. 2018.) zapisani su i ovi redci: "Za zločine, kako u hrvatskom tako i u srpskom te u drugim narodima, krivi su pojedinci s imenom i prezimenom pa je na njima odgovornost za ono što su počinili."

Dokažite svoju nedužnost

Vladika bački Irinej odgovara HBK-u:"Uostalom, neka ista gospoda izvole dokazati i pokazati da nema ustaški nastrojenih biskupa u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Sudeći prema njihovim izjavama u hrvatskoj javnosti, lako se može zaključiti da oni nisu manjina u okviru svoje crkve u Hrvatskoj." (Večernje novosti, 9. 2. 2019.). Vladika bački koristi se formulom koja u pokušajima demonizacije Hrvata dobro funkcionira već blizu jednoga stoljeća: dokažite svoju nedužnost, svi vi kao narod, a ne samo kao pojedinci optuženi za zlodjela. Protiv kolektivne krivnje nastupa i jedan hrvatski 'antifašist' koji je rekao? 'Mi nikada nismo izjednačavali hrvatski narod s NDH, ali ne ćemo nikada prihvatiti da su žrtve Jasenovca i Bleiburškog polja isto.' Ipak, ima dosta ljudi koji su uvjereni da su nedužne žrtve - uvijek nedužne žrtve. Često se citira navod iz 'Lažnih žrtava' da je samo u "jednoj jedinoj grobnici u Teznom nađeno /je/ tridesetak puta više ubijenih nego u svim dosadašnjim iskapanjima u logoru Jasenovac i u Donjoj Gradini (str. 644)."

Usmjerit ćemo nešto više pozornosti 'osporavanju prava na osporavanje' enormnoga uvećavanja broja žrtava. Zanima nas koji moral i koja logika navodi danas javne medije u Hrvatskoj na stav o tomu kako postoje 'konačne istine' o kojima se ne raspravlja. Pretpostavljamo da bi bilo korisno kad bi se u istraživanjima povjesničarima priključili najbolji znalci iz drugih struka, koji za istraživanje imaju korisnih znanja, a ako bi to koristilo i inozemni, uz domaće, koji bi mogli pridonijeti kvalitetnijim analizama i preciznijim zaključcima. Možda je ipak došlo vrijeme da se konačno ulože ozbiljniji napori. Više je znakova da i digitalno doba može ponuditi korisnih alata za raščišćavanje mnogih dvojbi, od kojih neke dolaze isključivo iz propagandno-političke, a ne znanstvene sfere.

'Najobjektivniji istraživači'

Prvi korak je razdvojiti političku motivaciju, kojoj nije cilj istina, jer je sve unaprijed zadano, od povijesne istine utvrđene znanstvenim istraživanjima. Što više istraživanja uz pomoć znanstvenih metoda, a što manje dodira s 'najobjektivnijim istraživačima' koji su Jasenovac koristili za druge svrhe, za utvrđivanje 'istine', poput one koju je (1990) nakon 'preciznog izračuna' o 1.110, 929 žrtava u Jasenovcu, 'pretežito Srba', otkrio srpski istraživač R. Bulatović. Nikakvi zaključci ne će zaustaviti srpske političke spletke i neistine, koje su dovele do stotina tisuća i više od milijuna žrtava logora Jasenovac. Svejedno, na Hrvatskoj je privesti kraju ta lutanja i zaustaviti se na znanstveno utemeljenim i provjerljivim činjenicama. Konačnu i potpunu istinu, po svemu sudeći, u ovom slučaju neće biti moguće otkriti.

Na komemoraciji u Memorijalnom centru Gradina, 2012. predstavnik Židovske općine Banja Luka Jakob Danon sažeo je svoja znanja i izvore: "sve međunarodne komisije svjetskog glasa su doslovno rekle da je u najvećem kompleksu logora smrti Jasenovac, pobijeno preko 700.000 ljudi, žena i djece, mahom Srba, Židova, Roma i neistomišljenika." Otkud ta brojka? Kako bi se prikazao što veći broj ustaških žrtava, krivo su prikazivali vrijeme, mjesta i okolnosti njihove smrti. Među žrtve logora Jasenovac upisuju se i osobe umrle na prisilnom radu u logorima Njemačkoga Reicha, primjerice u Norveškoj, poginule u savezničkim bombardiranjima, umrle u zbjegu u El Shattu i u zbjegovima u južnoj Italiji, zatim osobe koje je ubila njemačka i talijanska vojska, žrtve četničkih pokolja, i partizane poginule u bitkama na Neretvi i Sutjesci, pa i one koji su poginuli kao domobrani i ustaše. (V. Geiger).

'Pretpostavljeni' broj žrtava

Što se o žrtvama logora u Jasenovcu uči u Srbiji? "Znam da se u Srbiji stalno provlači brojka od 700.000 žrtava Jasenovca? Danas se zna da je žrtava 80 i nešto tisuća, poimence se zna tko je stradao. Strahota je da se uopće govori o broju žrtava, broj nije bitan. Važno je zašto se nešto dogodilo". (O. Kraus, 2018.). Opet nam je pred očima različito razumijevanje pojma 'znanje'. Lako je provjeriti učestalost spominjanja brojke o '700.000 žrtava', ali je dvojbena uporaba pojma 'znanje' i uz navod o '80 i nešto tisuća' žrtava, jer se, vrlo vjerojatno, ipak radi samo o pretpostavci. Uz tu pretpostavku koristi se pojam 'znanja', ali se na iznošenje argumenata za drukčije 'znanje' odgovara onako kako je Partija (komunista) odgovarala na sve što se nije poklapalo s njezinom 'istinom', neprijepornom i konačnom.

"Ivo Goldstein uporno u javnosti iznosi mišljenje da se o logoru Jasenovac 'istina manje-više zna, uključujući i približan broj žrtava'. Goldstein štoviše ustvrđuje da se 'u krugovima skrupuloznih istraživača računa da je poimenični popis uglavnom dogotovljen u trenutku kada je na njemu zabilježeno 90 do 95 % pretpostavljenih žrtava. Danas smo praktički došli do tog stadija u istraživanju ili ćemo do njega doći u sljedećih nekoliko godina. Tako bi se konačno mogla zaključiti mučna diskusija o broju jasenovačkih žrtava'. A Ivo Goldstein trebao bi, naravno, biti taj tko će određivati koliki je „pretpostavljeni” broj jasenovačkih žrtava i što je „istina” o Jasenovcu, a što nije." (V. Geiger). Spomenuli smo samo neke od prijepora koji predugo traju.

Pretjerivanja 'bradatih fanatika'

Tekst o kome pišemo, doista je usporediv s tekstovima komunističkih agitpropovaca (Agitprop, komunistička služba za agitaciju i propagandu), odmah nakon Drugoga svjetskog rata, još dok su Staljinovi ljudi bili tu i poučavali kako se vodi prava revolucija. "Tvrdnje da se s brojem fašističkih žrtava mnogostruko pretjeruje pripada nekakvim bradatim ludama bez moći i utjecaja, fanaticima iz opskurnih izvanparlamentarnih strančica koje na izborima ne prelaze jedan posto ..." (A. Tomić, Jutarnji list). Početni je komentatorov stav da se uopće ne pretjeruje s 'brojem fašističkih žrtava'.

'Bradate lude' i 'fanatici', prema komentatorovu sudu, tvrde da se pretjeruje s brojem žrtava i nastoje to potkrijepiti adekvatnim argumentima. Tako i dolaze do 'lažnih žrtava'. Komentator nije ni 'bradat' ni 'fanatik' pa se izruguje s pokušajima istraživanja i utvrđivanja činjenica. On ne vidi zašto se ljudi iz 'opskurnoga svijeta' suprotstavljaju, brojkama koje iznose, primjerice, G. Greif i R. Bulatović. Istinitost ili neistinitost ne ovisi o tomu je li njegov autor 'bradat', ili je 'fanatik', nego o slaganju ili neslaganju iskaza i činjenica.

Ratne i poratne okolnosti

U ovakvim prijeporima, neistinitim nazivamo ono što nije utemeljeno na provjerljivim činjenicama, neovisno o tomu iznose li ih komunisti ili antikomunisti. Htjeli smo vjerovati da je prošlo vrijeme kad je nešto postajalo 'istinitim' samo zbog toga što je to 'Partija' tvrdila. Gore citirani tekst pokazuje da smo bili na krivom putu. 'Partija' se danas drukčije zove i služi se drukčijim metodama utjerivanja 'istine' u glave ljudi na transhumanističkom putu. Posumnjati u tu 'istinu' ili je opovrgnuti provjerljivim podatcima, u 'ono' je vrijeme značilo izložiti se progonu. Danas se to drukčije radi. O prvoj razini otpora 'revizionizmu' brinut će suvremeni medijski agitpropovci.

Nisu manipulacije takva ranga započele dolaskom komunističkoga totalitarizma na vlast, niti su druga dva totalitarizma, nacistički i fašistički postupala drukčije, nego su drukčiji današnji tragovi osamdesetogodišnjega (80) komunističkoga oblikovanja 'istine' u hrvatskom iskustvu i četverogodišnjega (4) ustaškoga totalitarizma. Komunistički je totalitarizam i vremenski dvadeset (20) puta dulje vladao od ustaškoga. Na jednoj su strani rane Lepoglave, Stare Gradiške, Gologa Otoka, a na drugoj Jasenovca i drugih logora u NDH. Ni posljedice nisu iste, ni okolnosti nisu bile iste, ratne i neratne. Ako tvrdimo da su neka pretjerivanja posljedicom političke propagande, ni u kom slučaju ne poričemo da je počinjeno, ili opravdano, zlodjelo koje se dogodilo na bilo kojoj strani. Strašnih je zlodjela i kolektivnih stradavanja bilo u ratnim vremenima, ali i poratnih osveta i oblikovanja političkih 'istina' koje su odgovarale komunističkoj strani.

Stigmatiziranje Hrvata

Krivnja za žrtve Jasenovca nije pripisivana ratnim politikama, vojskama i pojedincima koji su zlodjela počinili, nego je pripisivana narodu Hrvata. Jasenovac je, u protuhrvatskoj retorici, označavan mjestom stradanja više od milijun ljudi, uglavnom Srba. Kasnije se ta brojka počela smanjivati, do nedavnih izjava dr. Veljka Đurića Mišina, direktora Muzeja žrtava genocida u Srbiji da nije voljan govoriti o brojevima "jer ima daleko važnijih činjenica", ali te činjenice "još uvijek nisu raščišćene u povijesnoj znanosti". A. Tomić misli drukčije.

Netko je već napisao da su svi rezultati objavljeni u knjizi ponovljivi i provjerljivi bilo kojem zainteresiranom čitatelju, budući da se temelje na javno dostupnim izvorima podataka kao što su digitalne baze javnih ustanova (Yad Vashem, Američki muzej holokausta, arhiv Arolsen), popisi žrtava njemačkih, talijanskih i srpskih logora, jugokomunistički i srpski popisi žrtava, osmrtnice, povijesne knjige s popisima žrtava različitih događaja Drugog svjetskog rata, biografski leksikoni, enciklopedije, novinski zapisi, videozapisi s mrežnih usluga...

Što, dakle, o knjizi autora Nikole Banića i Mladena Koića pod naslovom „Jasenovački popis - lažne žrtve“, komentator Jutarnjega lista nije htio reći u svom osvrtu na jednu njezinu promociju? Nije htio reći argumentiraju li tvrdnje o lažnim žrtvama. Nije objasnio zašto bi prikazivanje lažnih žrtava stvarnim žrtvama bilo prihvatljivo, a pobijanje neistinitih navoda neprihvatljivo; nije htio reći u odnosu na koju istinu su oni revizionisti, koju Istinu Banić i Koić revidiraju; nije rekao da su autori i obrazovanjem doista kompetentni (doktori znanosti) istraživati podatke iz jasenovačkoga popisa i o rezultatima pisati.

Ivan Bekavac

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.