Svima je Drugi svjetski rat davno završio, osim Hrvatima

Suprotstavljati se srpskoj propagandi i optuživanju Hrvatske za 'ustaštvo' ne znači stati na stranu ni nacifašističkoga, ni komunističkoga totalitarizma, nego stati na stranu istine. Možda bi o tim pitanjima, Bekavachrvatska politika mogla više misliti i drukčije djelovati. Spomenuta je propaganda svakako povezana s prikrivenim tendencijama i aspiracijama, ne samo u našem bližem, istočnom okruženju. S jedne su strane naslijeđeni geostrateški interesi koji idu na ruku jačanju jednoga hegemona na jugoistoku Europe (Srbije), a s druge su strane oni koji su pomagali i pomažu izdvajanju Hrvatske iz takva poretka, ponajprije kroz članstvo u važnim međudržavnim savezima. Povijesne su okolnosti Hrvatima ostavile teške hipoteke.

"Misao da su hrvatski nacionalisti iz devedesetih godina samo sljednici ustaških kolaboracionista i samim time podjednako moralno odbojni bila je raširena među britanskim političarima i medijima. Npr. kada sam krajem veljače 1994. razgovarao s britanskim ministrom vanjskih poslova Douglasom Hurdom, shvatio sam da on nema pojma da je Tuđman tijekom Drugog svjetskog rata bio u partizanima, a ne na strani suradnika okupatora, što mu je zatim potvrdio i jedan od njegovih suradnika!" (M. Almond).

Fašistima su nazivali sve oponente

Mnoga istraživanja i svjedočenja pokazuju s kakvim se opstrukcijama i pritiscima Hrvatska morala suočavati od 1990. do danas. Još ćemo se kratko zadržati na 'vještačkom mišljenju' profesora Marka Almonda s Oksfordskoga sveučilišta, koji polazi od postavke "da je nakon 1945. titoistička promidžba, slična drugim komunističkim režimima, u inozemstvu pokušavala ocrniti sve protivnike komunističkog režima prikazujući ih kao 'fašiste'. Titov režim bio je jedinstven po tome što je zadobio poštovanje svih političkih snaga u zemlji kao što je Britanija."

Ova činjenica, zajedno s izvedenom negativnom percepcijom Hrvata kao posebnim arhetipom suradnika okupatora i ratnih zločinaca, imala je duboke posljedice na događaje nakon 1991. U Jugoslaviji je najlakše bilo najprije srpnacionaliste nazvati fašistima, jer su fašisti skupa s nacistima pokazali svoju okrutnu, zločinačku narav, tako da je označavanje nekoga fašistom ili nacistom samo zbog toga što nije na strani komunista, donosilo novi strah pri bilo kakvu otporu crvenom teroru. I patriotizam su gurali u tu krvavu rupu komunističkoga osvetništva.

Definicija nacionalizma i danas u hrvatskoj Enciklopediji počinje tvrdnjom da je to ideja i politički pokret koji 'naglašava jedinstvo nacije, njezinih interesa, prava ili političkih ciljeva, razumijevanja zajedničke prošlosti, te odnosa prema drugim nacijama ili državama, odnosno njezin kolektivni identitet'. Sve je to, kao negativna, kontrarevolucionarna oznaka, u komunističkoj i kraljevskoj Jugoslaviji bilo rezervirano za protivnike Jugoslavije. Srbi su nakon poraza u ratu 1991.-1995. i taj oklevetani pojam nacionalizma zamijenili pojmom ustaštva.

U tom se svijetu iskazivanje svakoga hrvatstva naziva ustaštvom. Mnogi hrvatski patrioti jesu, prema citiranoj definiciji, nacionalisti, i to će uvijek ostati, ali svi Hrvati nikad nisu bili ustaše, niti su svi ustaše bili zločinci. Danas, u slobodnoj Hrvatskoj ne postoje razlozi za oživljavanje bilo kakva ustaštva. Hrvatska je vojska svoj obrambeni rat (1991.-1995.) završila velikom Olujom i oslobodila svoju zemlju. Četnici su uvijek tvrdili suprotno. Hrvati ni prema kome nisu imali niti imaju osvajačkih namjera.

'Ustaštvo' - sve što je protiv Velike Srbije

Zašto su Hrvati pod vlašću komunista optuživani za nacionalizam? Brojnošću Srba ima više nego Hrvata; na početku Drugoga svjetskoga rata imali su i srpsku kraljevinu i jugoslavensku vojsku kojom su upravljali; Hrvati su u 'zajedničkoj' državi bili posve podčinjeni; svjetski su rat, nakon vojnoga puča u Beogradu (27.3.1941.), dočekali i bez države i bez vojske; srpski general D. Mihailović zapovijedao je četničkom vojskom koja je ratovala na području NDH. Tu su državu uspostavili njemački nacisti i talijanski fašisti. Na početku novoga rata 1991. opet je bilo isto: Srbi su i dalje bili brojniji kao narod, imali su vlast nad vojskom koja se od JNA pretvorila u srpsku vojsku; opet su iskazivali osvajačke pretenzije prema hrvatskoj zemlji, opet se nije ratovalo u Srbiji nego su mladićevci, šešeljevci, arkanovci i drugi četnici napadali Hrvatsku, a onda i druge zemlje (BiH i Kosovo).

Kako bi moglo biti da brojem stanovnika manji, uz to nenaoružan narod, koji se na svojoj zemlji brani od agresije brojem stanovnika većega, naoružanoga naroda, postane glavnim krivcem za sva ratna zla? Agresorska je strana srbiimala i znatnu potporu važnih međunarodnih subjekata (o čemu na početku teksta svjedoči osvrt M. Almonda). Klevetanje Hrvata u inozemstvu posljedicom je, najprije, djelovanja srpske diplomacije i protežiranje ideje jedne, unitarne, velikosrpske države. To je protežiranje, navodno, trebalo poslužiti odvraćanju Srbije od ruskoga patronata.

Zamisao o pridobivanju Srba puna je mnogih zabluda, koje su donosile nesreće i krvoprolića, a nikakva dobra rezultata nisu donijele. Danas je razmeđe svjetova i civilizacija tamo gdje je bilo i prije stoljeća i pol. Pojmovima 'hrvatski' nacionalizam i ustaštvo i danas se pokušava diskreditirati malobrojniji narod Hrvata i njegovu državu koja uporno odbija biti dijelom 'srpskoga sveta'. Konce je u toj propagandi vukla, a vuče ih i danas proruska, osvajački raspoložena Srbija.

Hrvatska je do 1991. bila dijelom države koja je proklamiranom, službenom, politikom, pola stoljeća 'čišćena' od kontrarevolucije i fikcija o ustaškoj opasnosti. Cijelo to vrijeme, obračun s poraženim 'klasnim neprijateljem', od 1945. je bio prioritet Titove državne politike. 'Ustaštvo' je posve zamijenilo pojam hrvatstva, pa je pripisivano i uspostavi, obrani i cijelom dosadašnjem životu demokratske hrvatske države, koja je nastala pola stoljeća nakon poraza ustaškoga režima. Tako hoće baštinici politike D. Mihailovića i njihovi sponzori. Tako hoće neokomunisti i ostali zagovornici brisanja Hrvata s liste slobodnih naroda. Ni hrvatski vjerski prvaci nisu ostali pošteđeni okrivljavanja, bez dokaza o krivnji. U dugogodišnjoj je tamnici završio i bl. Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal.

Agenture i 'otkrivanje' ustaša

Agresorska sila, koja je stizala s druge strane Dunava koncem ljeta 1991., svoja zlodjela i ratne ciljeve pokušavala je kamuflirati navodnom borbom protiv 'ustaša'. ("Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru - vukovarska bolnica." Novine Vojska Krajine’, 1993. broj 7-8). U bilo kakvu dodiru s ovim temama najprije bi trebalo razdvojiti činjenice od ideoloških fikcija i propagandnih pritisaka kojima se pokušava Tuđman plakatomesti miran život hrvatske države. Tvrdnje o živim i aktivnim ustašama, oblikuju i provučićevski mediji, vrlo opterećeni protuhrvatstvom.

A kako ustaša nema, tu su različite agenture, koje sve mogu nadomjestiti (podmetanjima, vrbovanjima, ucjenama, novčanim stimulacijama, kupovanjem medija ...). Do tih ljudi još nije doprla vijest da je današnja hrvatska, demokratska država, uspostavljena voljom naroda, a ne u Versaillesu, ni na Jalti niti voljom Hitlera i Mussolinija. (Na referendumu 1991. 'za' hrvatsku je državu glasovalo 93,24 posto izašlih na birališta, a izašlo je 83,56 posto od ukupnog broja registriranih glasača; 'protiv' je glasovalo 4,15 posto glasača koji su pristupili referendumu).

U vrijeme kad je jugoslavenski komunizam bio na izdisaju mnogi su na međunarodnoj političkoj pozornici 'popuštali Miloševiću' i u prijeporima s Vojvodinom i Kosovom, koji su prethodili agresiji na Hrvatsku. "I dok se sve to događalo, takozvani hrvatski nacionalisti kao npr. Tuđman uopće nisu imali pristup političkoj sceni. Oni su se pojavili upravo zato što se hrvatsko društvo osjetilo izuzetno ugroženim od strane Miloševića i glavno pitanje na prvim višestranačkim izborima 1990. bilo je upravo što treba učiniti kako bi se pobjeglo iz Miloševićevoga smrtonosnog stiska. Tuđman je prvobitno pokušao riješiti ovo pitanje predlažući konfederalno uređenje jugoslavenske zajednice. Može se raspravljati o tome je li cijelo to vrijeme nezavisnost bila njegov konačni cilj, ali ne smije se podcijeniti kako je želja za nezavisnošću bila popularna među Hrvatima... Mislim da je nepošteno poistovjećivati Hrvatsku i Sloveniju s Miloševićem, budući da su oni samo stvorili određeni obrambeni mehanizam kako bi mu se mogli oduprijeti.” (I. Banac).

Krivnje i Hrvati

Vrijeme ratnih napada na Hrvatsku poklapa se i s prvim procesima prijelaza iz komunističkoga u višestranački, demokratski poredak i s procesom osamostaljenja naroda koji su to htjeli. Hrvatska nije bila pripremljena ni za kakva ratna iskušenja, nije imala ni oružje, ni vojsku, ni međunarodnu potporu. Veliki dio Hrvatske okupirali su sljedbenici politike D. Mihailovića. Prije oslobođenja tih krajeva 1995., A. Vučić je u okupiranoj Glini rekao svojim pristašama kako taj hrvatski grad nije u Hrvatskoj, i nikada neće biti u Hrvatskoj. "Vi znate da ćete živjeti u Velikoj Srbiji ... Nikada više ustaška vlast ovdje neće moći doći."  

I pored svega toga - Hrvatska je, navodno, 'kriva'. Danas ni Putinovu Rusiju više ne stigmatiziraju zbog golemih žrtava okrutnoga crvenoga terora nakon 1917., niti je okrivljuju zbog žrtava represije među narodima koje su pokorili; ni poraženu nacističku Njemačku, ni fašističku Italiju, ni Japan ne prozivaju zbog pokušaja pokoravanja svijeta i milijuna žrtava prije osamdeset godina. Nakon poratnih raščišćavanja, suđenja i drugih oblika utvrđivanja odgovornosti za zlodjela, život se usmjeravao prema neratnoj budućnosti. Samo Hrvate, protivnici njezine samostalnosti, drže neiskupljivim narodom, zbog četverogodišnjega pokleknuća jednoga režima (1941.-1945.) pred nacifašističkom silom u Drugom svjetskom ratu. Svima je taj rat davno završio, osim Hrvatima.

Izgleda da se ta stvarnost sporo mijenja i pored toga što je Hrvatska članicom najvažnijih međunarodnih saveza. Hrvatskoj susjedna Srbija, najveći oponent svemu hrvatskom, okrenuta je Rusiji, neovisno o njezinu osvajačkom ratu protiv Ukrajine, uz istodobnu verbalnu zainteresiranost za članstvo u Europskoj uniji, koja uzvraća znatnim novčanim potporama. Srpska politička i medijska retorika koja na svaki način pokušava difamirati Hrvatsku, u bitnome se ne razlikuje od one oblikovane 1945. zajedničkim snagama partizana i četnika koji su četničke odore i formalno zamijenili partizanskim. Danas su četnici potpuno rehabilitirani. I jedan od podčinjenih četničkom vođi Draži Mihailoviću, zloglasni pop Đujić učinio je u Drugom svjetskom ratu mnoga okrutna zlodjela po Hrvatskoj.

Srpska suradnja s nacifašizmom

O početcima njegova djelovanja svjedočio je i partizanski general G. Polovina. Iznosi da je na sastanku u Drvaru 29. i 30. kolovoza 1941. prvi i jedini put u životu susreo popa Momčila Đujića, tada komandanta Četničko-gerilskog štaba đujićza Knin i okolinu. "Bio je obučen u odijelo kakvo su obično nosili svećenici prije rata, na glavi je imao kapu kakvu su nosili pravoslavni svećenici, koja nije podsjećala na četničku 'šubaru'. Na kapi, koliko se sjećam, imao je crvenu petokraku zvijezdu i križ zlatno-žute boje." G. Polovina je svjedočio i o tomu kako je bio svjestan da zapovijeda partizanskim postrojbama koje su se ponašale više kao četnici nego kao partizani, rekavši da su se one sastojale samo od Srba i da su vršile odmazde nad hrvatskim stanovništvom.

Četnički vođa Draža Mihailović od jeseni 1941. otvoreno je surađivao s Nijemcima i njihovim saveznicima. Njegovi su sljedbenici na području Hrvatske i BiH provodili etničko čišćenje nesrpskog naroda. Zbog toga je 1943. izgubio potporu Saveznika, a 1944. partizani su porazili njegove postrojbe. On se spasio bijegom u istočnu Bosnu. Ondje se krio do 1946., kada je uhvaćen. Na javnome procesu pred Vojnim sudom u Beogradu kao ratni zločinac osuđen je na smrt i strijeljan. I pored svega toga, četnici se u srpskoj memoriji ne nalaze na strani opterećenoj velikim ratnim zlodjelima i suradnjom s nacifašističkim vojskama. Viši sud u Beogradu donio je 2015. odluku o rehabilitaciji četničkoga vođe D. Mihailovića. Osim slavljenja njegova lika i djela danas mu po Srbiji podižu spomenike i otvaraju 'muzeje'.

U mnogim su prilikama u Hrvatskoj srpski četnici i talijanski fašisti od 1941. do talijanske kapitulacije 1943. nastupali zajedno u ratnim operacijama protiv hrvatskoga puka. Cilj im je bio isti - oteti Hrvatima što veći dio njihove zemlje. U okviru zajedničke operacije 'Dinara', fašisti su 1. listopada 1942. vozili četnike vojvode popa Đujića, pod zapovjedništvom Mane Rokvića iz Knina preko Splita u Omiš. Onda su ih usmjerili kroz kanjon rijeke Cetine, uz Brnistru, u poljičko selo Gata i dalje kroz Poljica. Tamo su počinili velike zločine. Ubili su 96 ljudi, većinom žena, djece i staraca. Najmlađa ubijena osoba bilo je dijete od 9 mjeseci, a najstarija žena od 87 godina. Ni u Gatima ni u susjednim selima nije bilo nikakve vojske, osim tih došljaka, a u slavnoj 'Poljičkoj republici' nije bilo nastanjenih ni Srba ni Talijana. Što su četnici tražili u Poljicima i zašto su ih fašisti iz Knina tamo doveli? Četnici u Gatima? Sve je to pokrio 'zaborav' i 'rehabilitacija'.

Četnička poruka nakon masakra u Borovu Selu, 1991.

Odlukom partizanskih mjerodavnih tijela i Momčilo Đujić je proglašen ratnim zločincem. Stavljeno mu je na teret da je kao komandant Dinarske četničke divizije organizirao i izvršio niz masovnih ubojstava, pokolja, mučenja, silovanja, pljački i interniranja građana, te da je okupio i vodio četničke vojne formacije u službi talijanskog i njemačkog okupatora, ali on je s ostatcima Dinarske četničke divizije, uspio pobjeći u SAD.

Nakon četničkoga masakra u Borovu Selu, pola stoljeća kasnije, kad je 2. svibnja 1991. ubijeno dvanaest hrvatskih Četniciredarstvenika, beogradski radio Radio B-92 prenio je Đujićevu poruku Srbima: "Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se s njima obračunavao u prošlom ratu. Zapamtite, s Hrvatima ne smije biti nikakvih razgovora - s njima možemo razgovarati samo kroz puščane cijevi." Četnički se jezik mržnje do danas nije promijenio.

Suradnja fašista i četnika zaslužuje još poneku riječ. Talijanski general Renzo Dalmazza bio je u vrijeme četničke pobune, 27. srpnja 1941., na dan koji je kasnije nazvan 'danom ustanka naroda Hrvatske', sa svojom vojskom (6. armijski korpus) baš u tom 'ustaničkom' kraju. Dva dana nakon početka pobune piše da su mu pobunjenici "dali na znanje da nisu protivnici Talijana - i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju prometnih veza itd." Uz to piše da pobunjenici "nemaju nikakvih komunističkih težnji", nego pobunom žele unijeti nemir kako bi 'spriječili konsolidaciju hrvatske države'.

Četnici su s Talijanima sklopili sporazum u ličkom selu Otrić 11. kolovoza 1941. O tomu je pisao i partizanski general Đ. Jovanić (Ratna sjećanja, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1988.) navodeći da je talijanska strana zaključila kako su ustanici s tog područja, usprkos svojoj komunističkoj simbolici, zapravo ideološki neopredijeljeni, odnosno kako je njihov jedini cilj najprije izboriti srpsku teritorijalnu autonomiju unutar područja koje je tada bilo dijelom NDH, 's kasnijim separatističkim namjerama'. Četnici i njihovi predstavnici čak su slali pismene zamolbe fašističkoj Italiji za izdvajanje iz NDH i pripajanje tih teritorija Italiji. Već u svibnju 1941. dr. Niko Novaković iz Knina, bivši ministar u Vladi Jugoslavije, traži u ime pravoslavnih Srba iz Dalmacije i Like da se ti hrvatski teritoriji pripoje Mussolinijevoj državi.  

Teritorijalna osvajanja i uklanjanje neželjenoga stanovništva

Dok je M. Nedić s Nijemcima čuvao Srbiju, D. Mihailović je s četnicima ratovao po Hrvatskoj i BiH. Ali revizionistička povijest sve to prikriva. Zašto se ne govori i o zlodjelima četnika po Hrvatskoj i BiH? Lako je razumjeti da se optuživanjem Hrvata i Hrvatske pokušava (i uspijeva) skrenuti pozornost sa srpskoga kolaboracionizma i četničkih Tajni rat Srbijezločina. P. Cohen iznosi da je srpski povijesni revizionizam važan dio srpskoga puta prema nacionalnim ciljevima: teritorijalnom osvajanju i uklanjanju neželjenoga stanovništva. Tko je iz okupiranih dijelova Hrvatske 1991. protjerao 536.000 ne-Srba? Kasnije se taj broj znatno povećao. Početkom 1992. pod srpskom je okupacijom bilo 1.072 naselja u RH. O tomu se ne govori, nego se govori o odlasku Srba iz Hrvatske nakon Oluje. Ali, o njihovu su odlasku odlučivali Miloševićevi ljudi.

Prešućuje se još jedna važna tema. U Cohenovoj knjizi Serbia’s Secret War piše: "Srbi su bili antisemiti davno prije pojave nacista, a onda su dijelom upotrijebili naciste, a dijelom bili opčinjeni njima zbog zajedničkih ideologija - njemačkoga nacionalsocijalizma i velikosrpskoga ekspanzionizma". Srpski episkop N. Velimirović je svoj entuzijazam arijevskom čistoćom i Hitlerom objasnio u izjavi za njemačke novine "Völkischer Beobachter" tvrdeći da Hitler jedini vodi borbu za dobrobit čovječanstva i kako zaslužuje poštovanje svih nacija. Hitler ga je odlikovao Željeznim križem." Godine 2003. Srpska pravoslavna Crkva proglasila ga je svetcem i od tada ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog.

Za većinu je Srba sv. Nikolaj Žički (episkop N. Velimirović) i danas heroj i mučenik zbog njegova boravka u logoru Dachau. 'Međutim, Velimirovićevi spisi iz Dachaua i dalje pokazuju njegov prijezir prema Židovima. U spisima hvali Protokole sionskih mudraca jer su prepoznali prave neprijatelje Srba. Da nije mučen u koncentracijskom logoru vidljivo je iz toga što su ga nacisti tamo držali nešto više od dva mjeseca kao 'Ehrenhaftlinga' (počasnog zatočenika). Živio je u "posebnom odjelu s privatnim odajama, jeo istu hranu kao i njemački časnici te izlazio u grad pod njemačkom pratnjom". Medicinski je bio zbrinut. Nakon što je pušten iz logora, na Ljotićevu intervenciju, smješten je u turističko odmaralište, a potom u hotel u Beču.'

Sveti Nikolaj Žički

Vratimo se još malo unatrag. Tko je bio na vlasti u Srbiji dok su u Hrvatskoj bile ustaške vlasti, pod patronatom Njemačke i Italije? Zašto se prešućuje da je na području njemačke vojne uprave u Srbiji od 1941. bila je Velimirovićuspostavljena marionetska i pronacistička srbijanska država s generalom M. Nedićem na čelu? Sredinom 1941. i Srpska pravoslavna Crkva (SPC) izrazila je lojalnost njemačkim okupatorskim snagama i srpskoj kolaboracionističkoj vladi. U to je vrijeme na plakatima za regrutiranje u postrojbe srpske 'vojske narodnoga spasa' pisalo da kandidati "ne smiju imati židovske ili ciganske krvi".

Episkop N. Velimirović objavio je knjigu  u kojoj vrlo ružno piše o Židovima. Iznosi da je Sotona njihov otac i učitelj, a srpsku je naciju, slijedeći Hitlera, označio 'rasno superiornom'. U eseju "Čiji si ti, maleni narode srpski" iz 1939. piše o Srbima kao "ljudima arijevske rase". Kad je SPC vladiku N. Velimirovića 2003. u Beogradu proglasio svetcem, Helsinški je odbor u Srbiji upozoravao da je N. Velimirović bio izraziti antisemit i da je u svojim tekstovima i govorima, rasistički govorio o Židovima optužujući ih za sva zla zapadne civilizacije. Kako bi čovjek takvih nazora mogao biti proglašen svetcem?

Crkva koja je N. Velimirovića proglasila svetcem, svojim je odlikovanjem godine 2022., Ordenom Svetoga vladike Mardarija počastila i ratnoga zločinca Vojislava Šešelja. Katolički povjesničari nisu bili pozvani u Beograd kako bi rekli što znaju o N.Velimiroviću u debati o njegovu 'svetačkom' učenju i propovijedanju, ali su pravoslavni klerici, zbog nekoga razloga, pozvani govoriti o Stepincu u Vatikanu, u procesu njegova proglašenja svetcem.

Dubinski politički razlozi

Zagrebačkom nadbiskupu bl. A. Stepincu nikakva krivnja nije dokazana. Godine 1998. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim, a papa Franjo 2016., prije proglašenja A. Stepinca svetim, potaknuo je osnivanje mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Srpske pravoslavne Crkve (SPC) kako bi raspravljala o ulozi kardinala Stepinca prije, za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata. Bernard Ardura, predsjednik Papinskoga odbora za povijesne znanosti, predsjedao je tom Mješovitom komisijom.

Godine 2023. B. Ardura iznosi da je "razlog protivljenja Stepinčevoj kanonizaciji srbijanske strane, bilo crkvene bilo političke, dubinski političke naravi; da se, dajući prvenstvo dubinski političkim razlozima, ne želi vidjeti stvarni Stepinac, nego njegova iskrivljena slika koju je stvorio komunistički režim... Komunistički je režim pod svaku cijenu nastojao deformirati Stepinčev stvarni lik." Tomu dodaje: "Ja kao bivši predsjednik mješovite komisije koja se bavila bl. kardinalom Stepincem, još jednom kažem: ni jedan takav dokument nije predočen. Nastojalo se, s katoličke strane, shvatiti zašto se Srpska pravoslavna Crkva protivi kanonizaciji i na kojim dokumentiranim činjenicama temelji svoje protivljenje. Ta dokumentacija, kao što sam rekao, nije predočena."

Ivan Bekavac

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pon, 17-06-2024, 19:58:25

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.