'Lustracija' hrvatskoga patriotizma

Sve su vidljiviji rezultati 'lustracije' koja u Hrvatskoj nije bila okrenuta ostavštini protudemokratskoga poretka (1945.-1990.), nego je započela (2000.) obračunom s 'hrvatskim nacionalizmom', nazvana 'detuđmanizacijom'. Izostanak 'lustracije' protagonista jugoslavenskoga komunističkoga totalitarizma posve je zaustavio otkrivanje dubljih korijena i skrivenih mreža propaloga poretka. Tako je umjesto potpunoga razotkrivanja skrivenih uporišta Titova komunizma, 'lustracijski' proces okrenut protiv hrvatskoga patriotizma. Danas su vidljivi izravni i neizravni pokušaji rehabilitacije jugoslavenstva i titoizma pod drugim imenima. U ovom ćemo tekstu više pozornost usmjeriti prema dva ključna izvora neprijateljskoga odnosa prema hrvatskom pravu na slobodu: prema Marxovu učiteljstvu i velikosrpstvu, dotičući se i odnosa prema banu Jelačiću i nastupa Feralovih orjunaša na HRT-u, godine 2023.

Lustracija hrvatskih nacionalista

Hrvati su pobijedili u ratu (1991.-1995.) protiv velikosrpskih agresora. Nakon međunarodnoga priznanja hrvatske države i mnogih uspjeha u njezinoj afirmaciji, sve se nakon godine 2000. počelo mijenjati. Sorosov je kapital već prije bio ušao u Hrvatsku za potporu globalističkim inicijativama protiv hrvatskoga separatizma. Pratile su ga i mnoge međunarodne asocijacije sa sličnim ciljevima. Pravi učinci i ciljevi tih investicija postupno su se otkrivali, a otkrivamo ih i danas. Započelo je intenzivno nametanje lijeve kulturne hegemonije i probir ljudi za takve politike.

Tomu je pogodovala spomenuta činjenica da nakon sloma komunizma, Hrvatska još uvijek ne poznaje nikakve prakse koja bi išla za 'post-revolucionarnim pročišćenjem' i oslobađanjem od nasljeđa i nasljednika totalitarne vlasti od 1945. do 1990. Kao da duh i slovo europskih deklaracija o totalitarizmima, hrvatske vlasti nije ni stimulirao ni obvezivao. (Hrvatska i Slovenija su jedine postkomunističke članice Europske unije u kojima nije provedena 'lustracija'. U pravnom sustavu Republike Hrvatske postoji samo Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945.-1990.).

Dakle, umjesto otklanjanja skrivenih uporišta i aktera komunističke, protudemokratske i protuhrvatske represije, kroz proces 'lustracije' nakon 2000. prošli su hrvatski patriotski orijentirani ljudi. Pristalice jugoslavenstva su u znatnoj mjeri uspjeli ovladati i medijskim prostorom. Uz te unutarpolitičke, radikalne mijene u Hrvatskoj, danas se sve češće čuju pitanja o zbivanjima u istočnom susjedstvu iz koga su u prošlom ratu dolazile agresorske postrojbe. U javnom se prostoru spominje njihovo ubrzano naoružavanje. (Godine 2019. Srbija je "izdvojila za vojsku 1,14 milijarda dolara proračunskih sredstava, što je bilo povećanje za 43% u usporedbi s prethodnom godinom." I narednih je godina (2021.)"budžet za obranu tijekom godine uvećan za skoro 50%.").

Prikaz Hrvatske koja ne postoji

Različitim se manipulacijama pokušava vratiti ono čega su se hrvatski ljudi na vrlo uvjerljiv način već odrekli. Pokušaji raščlanjivanja osnovnih elemenata na kojima se gradi taj 'novi' prikaz, uvijek nas vode u ona vremena u kojima su se globalni 'gospodari', u sprezi s pretendentima na regionalni hegemonizam, na različite načine uplitali u život naroda srbi spckoji nisu prihvaćali takav poredak i nisu bili spremni pokoriti se nepravdi. Hrvatsku ni danas ne žele prikazati onakvom kakva jest, nego prikazuju svoju iskrivljenu sliku o našem narodu i njegovoj povijesti. Te su slike napravljene tako da bi izazivale odbojnost i neprihvaćanje.

Dvije su povijesne točke koje su u središtu interesa velikosrpstva i njegovih pristalica: ustaše i Oluja. Na suprotnoj je strani 'glorifikacija' 'Ovih prostora', 'zajedničkoga jezika' i medijska rejugoslavizacija Hrvatske. Nakon političkih uspjeha, 'progresivni', prokomunistički duh, u novoj formi, danas se više usmjeruje na koncept kulturne hegemonije, nego na lenjinsku klasnu borbu. Promijenjeni su naglasci u kontroli i utjecaju na javno mnijenje. Poseban se naglasak stavlja na kontrolu odgojno-obrazovnog sustava, institucija u kulturi, civilnoga društva, sindikata, medija, tiskanih i audiovizualnih, privatnih komunikacijskih agencija i korporacija. Napušteno je Lenjinovo učenje o klasama, klasnoj svijesti, klasnoj borbi, revolucionarnoj partiji i praktičnoj političkoj borbi. 'Progresivni' se duh na druge načine utiskuje u hrvatski život. Već početkom 'detuđmanizacije' 2000. počeo je protuhrvatski 'marš kroz institucije'.

Europska unija i 'Ovi prostori'

I ovoga ljeta 2023., valjda nije bilo dvorišta u Hrvatskoj u kome nije održan kakav 'proregionski' festival, 'happening', 'druženje', izložba, projekcija filmova, koncert, kako bi se kroz druženja istomišljenika obnavljale uspomene na 'ono vrijeme' i 'Ove prostore'. Sponzora, novca i medijske potpore nimalo ne nedostaje. 'Školovanih' kadrova također. Osnovni je cilj okupiti 'umjetnike' koji će skretati pozornost s činjenice da 'ovi prostori' više nisu ono što su bili do cro in eukrvavih okršaja 1991. i kasnije. Neposlušne nisu ni ratom uspjeli ponovno vratiti tamo gdje su bili utjerani 1918. Ne žele prihvatiti činjenicu da je danas Hrvatima njihov 'prostor' sve ono što pokriva zajednica država nazvana Europskom unijom. Pristupili su joj sporazumno, obostranom voljom. To je vrlo logičan povijesni rasplet, iako je bilo previše zastoja i vrlo moćnih protivnika te ideje.

U izvanpolitičkoj sferi, u našoj se zemlji 'progresivci' globalnoga usmjerenja jako trude reinterpretirati propagandne postavke o nekoj dubljoj povezanosti unutar 'Ovih prostora'. Sve to ide na štetu dostojanstva i stabilnosti Republike Hrvatske. Glorificiraju se prakse i pojedinci koji su, posebno u socijalizmu, pridonosili jačanju jugoslavenstva, koje se prije njegove komunističke 'dorade', bilo ugnijezdilo na dvoru srpske kraljevine. Najvažnije im je prikrivati osvajačku narav velikosrpstva i uloge Hrvata u provedbi tih zamisli. (Novine na stolu u Gradskoj knjižnici i naslov o 'slavnom' putu čovjeka koji je s Oznom krenuo iz Preka i nakon usvojenoga embarga na uvoz oružja 1991., tjedan ili dva prije međunarodnoga priznanja Hrvatske konačno abdicirao s položaja ministra vanjskih poslova SFRJ, iako je ratne '91. više puta bio pozivan pridružiti se Hrvatima; a tu je i priča s naslovnice o tomu kako je Tito kao bravar bio i hrvatski nacionalist; a, kasnije je taj 'nacionalist', kao državni vođa (ali 'nesvrstani'), htio s NATO savezom ratovati protiv SSSR-a! To su naslovi iz novina koje izlaze u Zagrebu, 2023. Očekujemo i onaj da je Jovanka bila pri kraju s pisanjem deklaracije o transseksualnosti i transhumanizmu.).

Što je današnje hrvatstvo?

Dugo se pripremala politička platforma koja je aktivirala parolu o 'jednom narodu i jednom jeziku'. Kasnije je, za Titove vlasti, malo preformulirana, dopuštajući da u Jugoslaviji postoji više naroda i narodnosti, 'snažno' povezanih 'bratstvom, jedinstvom' i 'zajedničkim jezikom'. Jedinstvo je ostalo od spomenute parole srpskoga kralja ("Jedan narod, jedan kralj, jedna država"), a bratstvo je (valjda) uzeto iz kršćanske tradicije u kojoj ljudi nasljeđuju Jednoga Oca Nebeskoga, po kome su svi među sobom braća. Osim ako se, možda, htjelo reći da 'bratstvo' postoji samo među jugoslavenima? Netko je napisao da je taj kod, znakovi prepoznavanja, ostao do danas upisan u nekim ljudima, posebno u onima koji su obiteljski, zaposlenjem, ideologijom ili partijskim aktivizmom, baštinili različite privilegije i koristi od služenja jugoslavenstvu, ili, točnije, protuhrvatstvu.

Tomu se pridodaje i jedna od postavki iz bogate srpske propagande: Hrvati uopće ne postoje, oni su, zapravo - pokatoličeni Srbi. U toj interpretaciji povijesti, današnje je 'hrvatstvo' tek magloviti derivat nekoga 'pravoga', autentičnoga naroda. Ne nude odgovor na pitanje zašto su Srbi napali pokatoličenu braću, ubijali ih, protjerivali i razarali njihove gradove i sela? I otkud tolika netrpeljivost prema 'braći', 'Srbima katoličke vjere'? Iz toga 'bratstva' izvlače mnoge 'zaključke': ni hrvatski jezik ne postoji, a starija hrvatska književnost i njezin jezik samo su preimenovana srpska baština; hrvatska zemlja i povijest su ustvari baština pokatoličenih Srba.

Sudar s filozofijom laži

Opet je pred nama pitanje: čemu toliki govor o povijesti? Zašto? Zato što nas tjeraju na to, jer je blizu nas i onaj svijet koji sebe definira upravo po posebnom 'umijeću' laganja kojim se često služi i u pripremi ratnih, osvajačkih pohoda. Zato što su oblikovali lažnu sliku Hrvatske, onakvom kakva je najpodložnija njihovima manipulacijama. (O srpskoj Dobrica Ćosićfilozofiji laži više vidjeti u iskazima pisca Dobrice Ćosića, koga nazivaju 'utemeljiteljem srpske nacije' i 'ideologom srpske laži' ). Naš, navodno pretjerani, govor o prošlom dio je obrambenoga stava na koji smo natjerani politikama koje su svoje osvajačke planove gradile i grade na neistinama.

Jedan je hrvatski političar (Ž. Domjan), 1991. u Vijeću Europe izravno upitan o tom čestom 'vraćanju u povijest' odgovorio da toliko spominjemo svoju povijest jer smo je se iznenada, nakon 1918. morali odricati, jer smo 'bili prisiljeni živjeti u državi' i s narodima s kojima nikad do tada zajedno nismo živjeli, niti smo imali 'zajedničke povijesti', osim one koja je svim ljudima zajednička. Ali u ime novoga 'zajedništva' Hrvati se svoje povijesti nisu ni mogli, ni htjeli odreći, niti je zaboraviti. Sjećanja, uspomene, svijest o sebi kao narodu među narodima, poštovanje svoga i tuđega identiteta, odanost slobodi i pojedinca i zajednice učinio nas je pripremljenim za suvremene izazove.

U vremenima koja su došla nakon Tuđmana, hrvatski patriotski orijentirani ljudi morali su se suočiti s potpuno drukčijim prilikama. Osim političke sfere i značajni dio medija i kulture došao je pod utjecaj neojugoslavenske ideologije. Države, nastale nakon raspada SFRJ, stavljaju se u zamišljenu tvorevinu koja u snovima egzistira kao stvarni subjekt nazvan 'Ovi prostori' (ponekad 'Region'). To je postalo novo ime kompromitirane države i propaloga komunizma, u svijesti njezinih štovatelja, koja je i od početka bila samo drugo ime za 'Veliku Srbiju'. Današnja se retorika o 'zajedništvu' 'Ovih prostora' ne razlikuje bitno od davnih, početnih postavki, ali sad se prikriva, zamagljuje i oblači u novo ruho. Prikriva se da sve to stoji u izravnoj relaciji s ranama Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika ... Srebrenice. Kao da fanatizam neojugoslavenstva briše sve racionalne kriterije, a ostaju samo manipulacije i emocionalni kovitlaci s različitih izvora. Neki važni segmenti hrvatskoga života već su pod njegovim znatnim utjecajem. Tako se počinjalo i nekad davno.

Koja je Hrvatska bolja?

Gost HRT-a iz tima neformalnih orjunaša, godine 2023. iznosi da 'nekome možda i jest' bolja današnja Hrvatska od one iz osamdesetih. Kaže, dakle, da 'možda i jest' nekome bolja slobodna, demokratska država, članica EU-a, NATO saveza, UN-a i mnogih drugim međunarodnih organizacija, od komunističke Jugoslavije, ali ga posebno zanima tko jeziksu ti ljudi kojima je današnja Hrvatska bolja i odmah odgovara: " ... nisam siguran da to nisu ljudi koji u nekoj drugoj zemlji ne bi bili iza rešetaka“. Može biti siguran da to jesu ljudi koji bi u Velikoj Srbiji 'bili iza rešetaka'. A ljudi koji su zagovarali samostalnu hrvatsku državu znaju da orjunaši znaju što govore kad spominju 'rešetke' u nekoj drugoj državi. Ta je država iz njegovih snova i poticaj svemu što pišu i govore. Hrvatska iz osamdesetih bila je zarobljenicom u mreži komunističkoga totalitarizma i velikosrpstva.

Sve im ide lakše ako u javni prostor ubace govor o navodnim poklonicima ustaštva. A to su feralovcima upravo hrvatski patriotski orijentirani ljudi, iako znaju da ti ljudi nisu na 'ustaškoj strani'. Feralovci su svoj javni profil izgradili baš na mržnji svega što počinje sa slovom 'h'. Hrvatstvo i hrvatska država bile su prebolne rane na njihovu orjunaškom tijelu i duhu. Lakše je kad ih sve prozovu 'ustašama'. Ta im je laž otvarala mnoga vrata. Dok su 'gazdama' služili u nadi da mogu zaustaviti Hrvate u obrambenom ratu, milijuni su stizali s više strana. Neki su se među njima iz tih izvora uspjeli i obogatiti, a u javnosti se čulo da to i nije bio legalno pribavljen privatni profit.

Ljubav i mržnja

Kad su financijeri vidjeli da je taj mrzilački pristup posve profaniran, Feral je propao, a njegova prva pera promaknuta na nove položaje. I sav se njihov 'progresivni' govor vrti oko laži o navodnoj hrvatskoj mržnji. Kad je 'Ljubav' otkrila svoju pravu metu ('hrvatsku mržnju') sve je bilo lakše i jednostavnije, njihova je strasna borba dobila legitimaciju. Valjda su Hrvati zbog svoje ne-ljubavi i napadnuti, valjda su zbog 'prave ljubavi' s protivničke strane i razarani njihovi gradovi i sela, valjda su zbog toga mnogi ubijeni. Orjunaška dosjetka sastoji se u tomu da se hrvatsku obranu svoje zemlje i svoga naroda nazove 'mržnjom', a ne otporom osvajačkim razaranjima i ubojstvima, logorima i protjerivanju Hrvata. Kako bi to moglo biti, da obrambeni nagon nazivaju 'mržnjom', a ne pokušaje osvajanja tuđega. Agresori su, znači, donosili ljubav, a branitelji svoga, svoje zemlje i svoga naroda, širili mržnju protiv tih donositelja ljubavi. Kakva nezahvalnost! Usput: kako je moguće da je, primjerice, navijanje Velšana, izraz ljubavi za njihovu reprezentaciju, a navijanje Hrvata izrazom mržnje prema 'drugima i drukčijima'?

"Dan danas, 33 godine od osamostaljenja, 32 godine od početka rata, 28 godina od kraja rata, mi i dalje ustrajno mrzimo i potičemo tu mržnju, potičemo je na tribinama, potičemo je na televiziji, potičemo je u intervjuima. Jer ta nas mržnja ujedinjuje, to nas definira, izvan te mržnje Hrvata kao da nema, kao ne postoji drugi način da se identificira osim u odnosu mržnje prema prezrenima, prema žoharima. Svak tko nije katolički heteroseksualni Hrvat je drugi i drugačiji, dakle prezren. Prezreni su Srbi, prezreni su Muslimani, prezreni su homoseksualci, prezreni su transseksualci, prezreni su migranti. Svi koji su Nehrvati jednom riječju, oni su prezreni." (B. Dežulović na HRT-u, 2023.). Kakav mizerni prostakluk!

Opisivanje Hrvata

Kako to da taj 'drugi i drukčiji' ne primjeni svoj 'kriterij ljubavi' i na Hrvate koji su njemu posve 'drugi' i 'drukčiji? Ali njegov 'drugi i drukčiji' je vrijedan poštovanja samo ako pripada onima koji su, prema orjunaškim kriterijima 'ispravni', odnosno, ako su - Nehrvati, a po nekim drugim kriterijima transseksualci, homoseksualci i slični. A kad govori o ratu ispušta kategoriju ljubavi za onoga koji se brani od napadača, koji čuva sebe i svoje. Međutim, prema tom mišljenju, vukovarnije suprotstavljanje agresoru akt ljubavi, nije obrana svoga akt ljubavi, nego je sve to svevremena hrvatska 'mržnja'. To u vezi s obranom treba javiti i Ukrajincima, kako bi znali što ih čeka. A arkanovci, šešeljevci, mladićevci ... u Vukovar su donosili ljubav, bratstvo i jedinstvo, zajedništvo...!? Feralovcu je homoseksualni Hrvat nositelj ljubavi, transseksualci donose ljubav, migranti donose ljubav, Šljivančaninovi ljudi koji su mu u studenom 1991.pokazivali razrušeni Vukovar, glasnici su ljubavi... Koji su to 'mi' koji 'ustrajno mrzimo' ... 'izvan te mržnje Hrvata kao da nema'?

Odgovor gore spomenutom 'analitičaru' već je na HRT-u pripremio njegov feralovski suborac (V. Ivančić): „Kad vas proglase državnim neprijateljem u biti vam hoće začepiti usta. Hoće stvoriti društvo monologa, hoće vas delegitimirati za dijalog, i tako dalje. Dakle, to je klasičan manevar protudemokratski, ja bih rekao, na tom nacionalističkom polju." A kad vas feralovski orjunaši proglase 'narodom mržnje', to je samo poziv na demokratski dijalog.

Čitatelj ovoga teksta sigurno vodi računa o tomu da feralovac ne misli na osamdesete, kad govori o 'začepljavanju usta', jer za nj 'osamdesete' nisu bile vrijeme jednopartijskoga društva 'monologa', za nj to nije bio 'protudemokratski' svijet. Njima je današnja hrvatska ona država koja 'začepljava' usta, država koja im ne da pisati, niti nastupati po televizijama, zemlja monologa i protudemokratski svijet. Drugo i nije njihova današnja zadaća nego pronositi te ružne i opake neistine i za to dobivati novac. Drugi feralovac: "nisam siguran da to nisu ljudi (Hrvati, op.a.) koji u nekoj drugoj zemlji ne bi bili iza rešetaka". U pravu je, ali to je već bilo, ta druga zemlja bila je ona u kojoj smo živjeli. To je bila država koja je 'začepljavala' usta oponentima. Činila je to uz pomoć 'rešetaka'. Ta je 'budućnost' već iza nas.

Izbrisanih tisuću godina povijesti

Hrvatske nacionaliste nisu uspjeli ušutkati. Ni 'čepovima', ni tamnicama, ni vojskama. I suvremeni je hrvatski nacionalist (patriot) definiran odnosom prema povijesti svoga naroda, koja se u velikosrpskoj interpretaciji uglavnom ninopisivala prikazom ratnih godina 1941.-1945. Za njih je samo to hrvatska povijest, kao što je vrijeme od 1991. i napada srpske oružane sile na Hrvatsku, okupacije i protjerivanja Hrvata, sve do 1995. i Oluje, za Srbe nepostojeće vrijeme. Postoji samo dan kad su, po uputama svojih vođa, odlučili otići. I tvrditi da su protjerani. Nekud je, dakle, nestalo i tisuću godina hrvatske povijesti i narod koji je sredinom devetoga stoljeća ostavio u kamenu uklesane zapise o svojim vladarima ('dux chroatorum'), a ostalo samo vrijeme izabrano za sotonizaciju Hrvata.

Radi razumijevanja naravi tih prikaza povijesti, korisno je dodati da iz istih izvora potječe i učenje da su Srbi najstariji narod na svijetu, da je prva srpska država bila u Indiji, da su Srbi ratovali i pod Trojom, i naravno tvrdnju o tomu da je i Isus Krist bio Srbin. Ni te trivijalnosti, ni mnoge druge neistine, ne uspijevaju izbrisati tragove krvi koja je prolivena u Domovinskom ratu, zbog ovodobnih pretenzija 'najstarijega naroda na svijetu'.

K. Marx i Hrvati

Na povijesnom biću naroda Hrvata ostali su i tragovi izazvani neprijateljskim stavom lijeve internacionale. Početna postavka o nerevolucionarnom narodu dobivala je i nove forme što je sve skupa, nakon sloma komunističke federacije, otežavalo napredak Hrvatske prema samostalnosti i slobodi. K. Marx je sredinom devetnaestoga stoljeća, nezadovoljan zapovjedničkim djelovanjima bana Jelačića, Hrvate proglašavao nazadnim i reakcionarnim narodom Marxkoji "treba završiti u ropotarnici povijesti". (U Austro-Ugarskoj Monarhiji, pod zapovjedništvom bana Josipa Jelačića, austrijskog feldmaršala kneza Alfreda von Windisch-Grätza i grofa Radetzkya, vojska je 1848. ugušila 'revolucionarne' pobune u Beču i Pešti.) Zbog toga je spomenik banu Jelačiću i nestao jedne noći 1947., sa središnjega zagrebačkoga trga, niti dvije godine nakon što je nova vlast ušla u Zagreb.

Marxu se činilo da su hrvatske postrojbe bana Jelačića (iako u njima nisu bili samo Hrvati) izvršavale zadaće reakcionarne borbe protiv revolucionara koji su se pobunili protiv Austro-Ugarske Monarhije. Te su 'grijehe' postupno počeli pripisivati i njegovu narodu. Prema tvrdnjama nekih, negativna slika o Hrvatima počela se širiti svijetom kad su prvi put 1848. spomenuti u britanskoj javnosti. Marxov je prvi suradnik F. Engels pisao da cijela "prijašnja povijest Austrije dokazuje do današnjega dana /da/ među svim austrijskim nacijama postoje samo tri koje su aktivno zahvatile u povijest - Nijemci, Poljaci i Mađari. Stoga su revolucionarne. Sva ostala plemena i narodi za sada imaju misiju nestati u svjetskoj revolucionarnoj oluji". Hrvati su uz to imali Jelačića.

Nakon rata koji je 1945., završio pobjedom protunacifašističkih saveznika, živjeli su u komunističkoj državi koja je učinila sve kako bi (poraženo) ustaštvo ostalo razlogom za progon i uništenje same ideje hrvatstva, a ne samo kvislinške vlasti. Titova je država u svojoj srži zadržala duh velikosrpstva koje je nepokorne Hrvate označilo svojim glavnim protivnikom. Tako je među Srbima i danas, iako je propao komunizam i nestala država koja je 1918. uspostavljena kao srpska kraljevina. Ni združivanje Hrvata s brojno većim narodom nije rezultiralo raspletom zacrtanim u Marxovim predviđanjima, nego samo kontinuiranim pokušajima zatiranja hrvatskoga nacionalnoga identiteta.

Ovi prostori, EU i NATO

Usred Hrvatske netko crta nacističke znakove na Poljudu, drugi mašu nedopustivim zastavama, pjevaju nedopustive pjesme, čine, dakle, sve što može donijeti štetu reprezentaciji koju Hrvati vole i poštuju, reprezentaciji koja je širom svijeta proslavila Hrvatsku. Jesu li to djela hrvatskih 'nacionalista', koji uz to što prema feralovcima mrze sve Nehrvate, pokazuju kako se čini velika šteta samima sebi, ili su to djela agentura koje se osvećuju Hrvatskoj i pokušavaju potkopavati njezinu budućnost? Koja bi to ljubav navodila mahati zastavama i pjevati pjesme zbog kojih hrvatski navijači ne će smjeti na stadione kako bi gledali svoju reprezentaciju? Tko bi to radije slavio poraze nego pobjede?

Tko su, dakle, današnji 'ustaše'? Što više 'ustaštva' i optuživanja Hrvata to manje istine o Srbiji jučer, danas i sutra. Stvarnost se ovija maglama srpske laži i prikrivanja osvajačkih zamisli. Patriotizam u malobrojnom, miroljubivom narodu i onaj u brojnijem narodu jednako su definirani i kad se jedan brani, a drugi iskazuje osvajačke namjere. Ljude koji se brane, osvajači i njihovi simpatizeri nazvat će 'nacionalistima', a oni koji osvajaju tuđe ostat će bez toga atributa omiljena u unitarističkoj Jugoslaviji i posttuđmanovskoj Hrvatskoj. Velikosrbi su uporno klevetali Hrvate i njihov nacionalizam, iako je taj patriotizam uvijek ustrajavao na svojoj domoljubnoj dimenziji bez ikakvih osvajačkih pretenzija. Ne zanemarujemo, naravno, ni 'marksističku' dimenziju pitanja o 'grijesima' Hrvata.

Istina je da su prije koji tjedan u Crnoj Gori, našoj Nato-saveznici, uz prometnice u Boki kotorskoj, postavljeni veliki plakati koji donose slike važnih ljudi iz hrvatske povijesti, a slova na ćirilici i tekst koji ispisuju osporavaju njihovo hrvatstvo u korist velikosrpstva. Hrvatski je 'prostor' udružen i s državama u NATO savezu. Razumljivo je što neki misle da bi sve to moglo biti branom velikosrpstvu, a s druge strane je zamisao 'globalnih gospodara' koji preko 'Ovih prostora' pokušavaju otrgnuti Srbiju iz Putinova zagrljaja. Tako je bilo i onda davno, u početku. Dobro je razmisliti ima li kakve veze s time i detuđmanizacijska lustracija i tihi marš kroz hrvatske institucije.

Ivan Bekavac

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pet, 8-11-2024, 20:21:25

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.