Vlade država mogu i moraju zaboraviti savjete MMF-a

Vlade država ne smiju potkopavati demokraciju i biti sramota svojih građana

Na televiziji se mogla čuti naznaka o privatizaciji vod(e)nih resursa RH, te činjenica kako je to pogubno provedeno u Mađarskoj. Nedavno je Vlada RH (Premijerka) ugostila predstavnika MMF-a, te su oni razgovarali iza "zatvorenih vrata" jer su njihovi razgovori uvijek tajnoviti, a prijedlozi katastrofalni za gospodarstvo neke zemlje koja sluša njihove savjete. Možemo li pretpostaviti o čemu su razgovarali i što su savjetovali? Manje izdvajanje za školstvo i zdravstvo, privatizaciju prirodnih (prvenstveno vodenih) resursa, veća ulaganja odnosno jače otvaranje tržišta (drugim riječima, nesigurnost radnih mjesta), veće kamatne stope, zaštitne mjere za banke (novi ovršni zakon) i sl. Možemo ovo nazvati spekuliranjem ili fantaziranjem uslijed nepostojanja vidovitosti, ali poslušajmo riječi jednog nobelovca.

Joseph E. Stiglitz, Uspjeh globalizacije, Novi koraci do pravednoga svijeta, I. izdanje, Algoritam, Zagreb, 2009, str. 56, 62, 77-78, 255, kaže:

"Godine 1997. špekulanti su napali tajlandski baht [novčanu jedinicu u Tajlandu], uzrokujući da ta valuta, s početkom u prvim danima srpnja, prijeđe u slobodan pad. Strane su banke zatražile od Koreje vraćanje njihovih zajmova. Indonezija se suočila s problemima i od strane banaka i od strane špekulanata. Središnje su banke širom regije potrošile milijarde dolara pokušavajući poduprijeti svoje valute. Kad im je ponestalo sredstava, obratile su se MMF-u, no on im je osigurao novac samo uz dugi popis uvjeta, među kojima je bilo smanjivanje državnih rashoda, povećanje poreza i više kamatne stope. S povećavanjem kamatnih stopa od strane središnjih banaka, lokalne su kompanije otkrile da ne mogu udovoljiti svojim kamatnim obvezama. Došlo je do velikih stečajeva, a valutna se kriza pretvorila u bankovnu krizu. Bilo je to užasno vrijeme: u Indoneziji je došlo do pobuna i društvenih nemira, parkovima u Seoulu lutali su nezaposleni poslovni ljudi jer ih je bilo previše sram svojim ženama reći da više nemaju ured u koji bi mogli otići, na ulicama Bagkoka ljudi su prodavali svoju odjeću i kućansku opremu. ...Politika MMF-a nije uspjela stabilizirati valute, uspjela je samo u tome da je pad ekonomske aktivnosti postao daleko gori no što bi inače bio.

Otvaranje tržišta kapitala nije dovelo do priljeva kapitala; ulagači su bili zainteresiraniji za izvlačenje obilnih prirodnih resursa Afrike. ...Postoje dvije stvari koje Zapad može učiniti da pomogne zemljama u razvoju da ojačaju demokratsko upravljanje. Prva je jednostavna: ne potkopavajte demokraciju. ...MMF-ovo uvjetovanje potkopava demokraciju kao i, zasigurno, zahtjevi da se monetarna politika uzme iz ruku demokratskih političkih procesa i preda 'stručnjacima'. ...Dovoljno je loše da su zemlje u razvoju u prirodnom nepovoljnom položaju - no pravila su igre usmjerena protiv njih, a na neke načine i sve više.

...U studenome 2004. godine složili su se da će oprostiti 30% iračkog duga koji iznosi 40 milijardi dolara, i još 30% za tri godine, ako Irak pristane na MMF-ov program privatizacije i liberalizacije, program čije je usvajanje u Iraku Bushova administracija cijelo vrijeme željela. ...Iračko gospodarstvo isto tako nije dobro prošlo, premda dio krivnje leži na pobuni, a dio na neadekvatnosti američkih napora za ponovnu gradnju infrastrukture. ...MMF je postao toliko opsjednut inflacijom... umjesto da izliječi nedostatke na tržištima privatnog kapitala ili potire učinke tih nedostataka, često ih je pogoršao".

Joseph E. Stiglitz, Globalizacija i dvojbe koje izaziva, I. izdanje, Algoritam, Zagreb, 2004, str. 62, 65, 101, 104-105, veli:

"...tijekom posjeta Južnoj Koreji u prosincu 1997., u vrijeme kad je počela kriza u istočnoj Aziji. Južnokorejski ekonomisti znali su da će politika koju njihovoj zemlji nameće MMF biti katastrofalna. Iako je naknadno i MMF priznao da je nametnuo pretjeranu fiskalnu štedljivost, tada gotovo ni jedan ekonomist (izvan MMF-a) nije smatrao da takva politika ima smisla. No korejski gospodarski dužnosnici ništa nisu rekli. Pitao sam se zašto se nisu bunili, ali od vladinih dužnosnika odgovor nisam dobio sve do mog sljedećeg posjeta, dvije godine poslije, u vrijeme kad se korejsko gospodarstvo oporavilo. Odgovor je bio u skladu s onime što sam i očekivao, imajući na umu svoja prijašnja iskustva. Korejski dužnosnici nevoljko su mi objasnili da su se bojali otvoreno se suprotstaviti. MMF im je mogao uskratiti svoja sredstva, a uz to je mogao iskoristiti svoj položaj i odvratiti privatne ulagače time što bi financijskim institucijama privatnog sektora izrazio svoje dvojbe u korejsko gospodarstvo. Zato Koreja nije imala izbora. ...MMF je Koreji nametnuo politički uvjet (i to djelomice pod utjecajem američkog Ministarstva financija) koji bi većina Amerikanaca za sebe smatrala neprihvatljivim.

Važno je pratiti ne samo što MMF stavlja na svoj dnevni red, nego i što s njega skida. Stabilizacija je na dnevnom redu, a stvaranje novih radnih mjesta više nije. Porezni sustav i njegove negativne posljedice su na dnevnom redu, a agrarna reforma više nije. Ima novca za spašavanje banaka, ali ga nema kad treba financirati bolje obrazovanje i zdravstvo, a osobito ne za spašavanje radnika koji su izbačeni s posla zbog MMF-ova lošeg upravljanja makroekonomijom.

Kako bi ublažili tu nesigurnost - uzrokovanu mušičavošću šefa koji ih izrabljuje ili hirovitošću tržišta kojim sve češće haraju međunarodne oluje - radnici se bore za veću sigurnost radnih mjesta. No što se radnici više bore za 'dostojanstven rad', MMF se zauzima za ono što eufemistički naziva 'fleksibilnošću tržišta rada'. To nastojanje zvuči kao pokušaj da se osigura bolje funkcioniranje tržišta rada, ali zapravo je riječ o šifriranom nazivu za niže plaće i manju zaštitu radnih mjesta. ...Poslodavci i vlasnici kapitala možda će biti zadovoljni kad vide da njihova dobit raste, pa će oduševljeno prihvatiti MMF-ov model tržišnoga fundamentalizma i njegove preporuke. Još jedan primjer tog uskogrudnog pogleda na svijet jest zahtjev da stanovnici zemalja u razvoju sami snose troškove obrazovanja. Oni koji kažu da je potrebno naplaćivati školarinu, tvrde da bi se uvođenje školarina vrlo malo odrazilo na broj upisanih, a da su državi itekako potrebna sredstva. No takvi pojednostavljeni modeli pogrešno su proračunali utjecaj ukinuća školarina na broj upisanih u škole".

Netko će reći da znanost dobro napreduje, ali to nije dobra tvrdnja, pa čak ni pokušaj pitanja ili razložnog obrazloženja. Pravo pitanje je zašto ne napreduje u većoj mjeri i donosi blagodat za doslovno sve građane svijeta? Pa, jednostavno zato jer se malo koji "gospodarstvenik", stručnjak ili znanstvenik uspije oduprijeti ili buniti protiv zapravo plaćenog znanstvenog statusa i napredovanja u struci koje mu plaća država ili on pak odere državu (npr. gradnja auto-cesta i dr.), dok ta ista država uskraćuje i uvjetuje drugima da "budu jednaki pred zakonom". Tako banke znaju progledati kroz prstiće nekim (državnim) tvrtkama ili upravma, dok će prema građanima biti nemilosrdne. Čemu dvostruki kriteriji i uopće postojanje nekih kriterija i organizacija? Državni aparati itekako trebaju pomoć banaka, ovi drugi im pak vrate pokojom vrlom povlasticom, ali banke zapravo posuđuju ono što nemaju i što nije potrebno državnim aparatima, a to je fiktivnost i crnilo na papiru da se poneki čovjek ili tvrtka privremeno bolje osjećaju. Takav osjećaj je isprazan sve do onog momenta dok se doslovno svi dobro (ne) osjećaju, a takav primjer povijest još nije zabilježila i teško da će zabilježiti. To će sve biti tako dok se na ekonomskom i drugim planovima svijet doslovno ne raspadne od jada i silne "grižnje savjesti", a i uslijed (ne)vjera kojih ima dosta na svijetu i koje prečesto ostaju oslonac lijepih mogućnosti, svojevrsno pribježište od okrutnosti svakodnevlja, pa se čovjek može zapitati koliko će još dugo trajati ovaj p(r)okušaj katarze (pročišćenja) ljudi i država kojem se kraj može nazrijeti u smaknuću svijeta. Problem je dodatno i taj što čak i tu postoji svojevrsno "dugo trajanje".

Ljudi često znaju voditi računa o tome kakav je bio zadnji obrok čovjeka koji je uskoro zatim pošao na drugi svijet, a manje vode računa da li je čovjek konzumirao, da tako kažemo, nebesku hranu - da li je bio smeće, duša od čovjeka ili nešto između, ili je možda cijeli život "jeo govna" i, po (ne)mogućnosti, to i sam bio. Zamislite ljude, bivše udbaše, koji na prsima imaju izvješena odličja različitih "Danica", a u prsima uopće nemaju niti će imati srca. Da li je to pokazatelj razumnosti država ili naivnosti ostatka građana? To su "ljudi od falsitati", kako bi rekao jedan sveučilišni profesor. Kada već generalima oduzmete činove i odličja, onda s druge strane morate paziti da različita odličja ne udjeljujete bivšim udbašima što lako možete provjeriti u revnoj evidenciji bivše države kojoj bi barem oni u državnoj vlasti morali imati pristup, pa tako barem donekle ublažiti (ne)"jednakost svih pred zakonom". Živjela laž i obmana, kad se bojimo istine i slobode.

Đivo Bašić