Dubrovačko Veliko vijeće

 

Dubrovnik"U Dubrovniku je u kasnije vrijeme vrhovnu vlast imalo u rukama 'Veliko vijeće',[1] u kojem su bila izabrana odrasla vlastela; to je vijeće izdavalo i mijenjalo zakone i sve važnije odredbe, postavljalo sve više činovnike, a po njima i niže - jednom riječju cijela uprava općine, a kasnije republike morala je udovoljavati njegovoj suverenoj volji, a svi su javni namještenici bili njegovi eksponenti i njemu odgovorni. Kada je Veliko vijeće nastalo, ne znamo, ali kao svuda u srednjem vijeku, tako se bez sumnje i u Dubrovniku razvijalo usporedno sa samom općinom: najprije su se ugledniji stanovnici mjesta (sa)stajali dogovarati o stvarima koje se tiču cijeloga mjesta, a zatim su malo-pomalo moćniji i bogatiji o tim stvarima sami odlučivali i ne pitajući slabije i siromašnije, dok su se napokon ta gospoda pretvorila u kastu vlastele što su ostalima jednostavno zapovijedali. Ne znamo, dakle, kada je zbor te gospode-vlastele postao priznatom javnom vlašću i kada je dobio to ime, koje svakako pretpostavlja da je uz to Veliko vijeće bilo i drugo, kakvo je bilo i u Dubrovniku 'Malo vijeće'[2] koje je vršilo odredbe Velikoga; ali svakako Veliko je vijeće bilo dosta vremena prije 1235. kada se prvi put spominje u dokumentima.[3] Nije također sigurno da li je u starije vrijeme vrijeme ipak postojala neka vlast i nad Velikim vijećem. Kako je bilo u tom pogledu do kraja XIII. vijeka opet ne znamo, jer, iako ima podosta dokumenata iz toga vremena, nema ih takvih iz kojih bi se vidjelo kako se razvijao njegov rad u zakonodavstvu i u administraciji - nisu se, naime, očuvali zapisnici sjednica dubrovačkih vijeća prije 1301. godine.[4]

I tako tek od 1301. nadalje možemo prije svega postaviti pitanje je li već tada Veliko vijeće imalo onu istu neograničenu vlast koju je imalo od početka XVI. vijeka kada je Dubrovnik (p)ostao neovisnom republikom pod zaštitom turskih sultana. U početku XIV. vijeka Dubrovnik je bio (od 1205. godine) još pod mletačkom vlašću, pa se prije svega nameće pitanje u kojem je odnosu stajao prema Velikome vijeću knez[5] (lat. comes, tal. conte) što ga je mletačka vlada slala u Dubrovnik kao svoga zastupnika i kao glavara inače autonomne općine. Kada je preuzimao svoju službu, knez se zaklinjao[6] da će upravljati gradom 'secundum usum et consuetudinem Rag(usii)' i da će 'cum maiori parte consilii', tj. većinom zasigurno Velikog vijeća suzbijati zlo, a promicati dobro. Time dakle knez priznaje da neće ništa činiti protiv volje većine Velikog vijeća; i doista nema spomena da je od 1301. do 1358. (te je godine Dubrovnik od mletačke vrhovne vlasti prešao pod ugarsku) knez ikad nametao svoju volju protiv Velikog vijeća i time dolazio do konflikta - osim jednog jedinog slučaja. Veliko je vijeće 1. II. 1330. zaključilo da može slobodno doći i boraviti u Dubrovniku do Petrovog dana svaki trgovac koji bi donio žita, drva ili mesa (M. 5, 282); po nalogu dobijenom iz Mletaka knez je ipak dao zatvoriti jednog trgovca iz Firenze, na što je 28. IV. Veliko vijeće jednoglasno (94 glasa) pustilo tog čovjeka iz tamnice i odredilo da se pošalju u Mletke poslanici koji će braniti postupak Velikog vijeća (M. 5, 285), te im je naređeno kazati da je knez tog čovjeka zatvorio 'contra Deum et iustitiam, et contra fidem' (M. 5, 287); Veliko je vijeće pak poslanicima opet naložilo kazati da vijeće nije ništa učinilo 'contra dominum ducem et formam pactorum, et quod non petent aliquam misericordiam' (M. 5, 290), vijeće se dakle pozivlje na pravdu i na ugovor s Mlecima, te zato ponosito ne traži milosrđa.

Drugi put bilo je nesuglasica, ali, čini se, nije došlo baš do konflikta: na sjednici od 29. IX. 1313. knez je tražio da mu plaćaju porez 'arboraticum' i neki strani brodovi, te je izašao sa sjednice izjavivši da će apelirati duždu ako bi vijeće odlučilo protiv njega; pa ipak vijeće je sutradan zaključilo, 'lectis statutis de arboratico', da se to neće plaćati knezu (M. 1, 34); valjda se knez ipak time zadovoljio jer nije vidljivo da je stvar išla dalje. Svakako, iz oba se ova slučaja vidi da knez nije bio jači od Velikog vijeća, nego kad bi nastale među njima nesuglasice, trebao je odlučiti mletački dužd. Nasuprot, nije jasno kako je jedanput Malo vijeće[7] moglo promijeniti odluku Velikoga vijeća; u kasnije vrijeme zna se potpuno sigurno da je Malo vijeće bilo, isto kao i 'Vijeće umoljenih',[8] egzekutivni organ Velikoga vijeća, koje je dakle bilo pod ovim drugim, a ne nad njim. Po očuvanim spomenicima proizlazi da je tako bilo i u starije vrijeme, ali opet 20. IX. 1303. Malo vijeće je zaključilo da se smije primati u Dubrovnik Slaven koji je pogodan za rad 'non obstante reformacione maioris conscilii in contrarium loquente de Sclavis non recipiendis' (M. 5, 60), kako je zbilja nekoliko dana prije toga bilo odlučilo Veliko vijeće (M. 5, 58); zato, ako nisu u tome pogledu zapisnici nepotpuni, te je Veliko vijeće ipak ovlastilo Malo vijeće da pravi neke izuzetke, to bi značilo da je u mletačko doba Malo vijeće ipak imalo ovlasti iznimno mijenjati odredbe Velikoga vijeća.

Iako u Dubrovniku nije ni jedna priznata vlast imala pravo mijenjati odredbe Velikog vijeća, neke važnije njegove odluke trebao je potvrditi 'puk' (lat. populus). Možda je najstariji slučaj gdje se spominje puk kao juridički čimbenik odluka iz 1190. godine da 3 dana prije sv. Vlaha i 3 dana poslije njega svaki krivac može nesmetano boraviti u Dubrovniku, što je učinjeno 'voluntate... iudicum, nobilium... ac totius pouli' (Statut,[9] str. LXII). Kako Jireček ne sumnja u autentičnost toga dokumenta, odatle vidimo da su se najkasnije krajem XII. vijeka 'vlastela' (nobiles) već odvojila kao posebna kasta, te da pod 'puk' ne spadaju uopće svi stanovnici Dubrovnika nego samo oni koji nisu bili vlastela, pa po svoj prilici ne baš svi, nego opet samo ugledniji i imućniji - oni od kojih su se pak kasnije razvili 'Antunini' i 'Lazarini' kao nešto u srednini između vlastele i običnog naroda. Kasnije se udio puka u zakonodavstvu označuje glagolom 'laudare' ili imenicom od njega izvedenom prvi put 13. IV. 1235. kada je novi pravilnik o mirazima 'a... uicecomite...[10] et a iudicibus et consiliariis de parvo et magno consilio et a populo... statutum et laudatum est.'[11] Tu se doista jasno ne vidi da se ono 'laudatum' tiče baš puka, kao što se ne vidi ni u drugoj naredbi od 24. VII. iste godine (l. l.), ali je zato potpuno jasno u trećoj naredbi od 1. VIII. gdje se izrijekom kaže: 'Hec autem omnia stabilita et statuta sunt ab omnibus prenominatis Raguseis (tj. od bana i savjetnika Maloga i Velikoga vijeća), et a populo Rag(usii) laudata sunt' (Statut, str. LXVII). Te godine 1235. skupština puka, koja se jasno razlikuje od sastanaka Velikoga i Maloga vijeća, zove se u tim istim dokumentima 'curia' ili 'publica curia' (Statut, str. LXII i LXVI) i sastajala se 'in publico foro', tj. na trgu koji se kasnije zove 'platea (comunis)',[12] dok su se vijeća bez sumnje već tada sastajala u općinskoj palači (Kneževu dvoru), tako 'po staromo običaju' najkasnije 1303. godine.[13]

Statut pak od 1272. godine, taj najvažniji dubrovački pravni zbornik, bio je 'confirmatum et corroboratum tam per parvum quam per magnum consilium, quam etiam per laudacionem tocius populi' (Statut 2), a u njegovim mlađim dodacima nalazimo već 1293. godine kraću formulu 'cum laudo populi' (Statut 5), a 1309. godine dužu 'cum laudo populi in publica cunctione in plathea ad sonitum campane more solito congregati' (Statut 16), te se ta forumula, s malim razlikama, redovito ponavljala često i u tim dodacima i u zapisnicima Velikoga vijeća - u tim publiciranim dokumentima po posljednji put u predposljednjem dodatku od 27. V. 1394.) (Statut 218), dok je u posljednjem od 6. VI. 1408. nema (Statut 131), a ima li u neobjavljenim spomenicima, ne znam, jer R[eformationes] te formule ne bilježi. Ponekad se ne spominje da baš puk odobrava 'u javnoj skupštini', ali iz smisla je jasno da se govori o njemu, tako npr. 1305. (M. 5, 90) i 1328. godine (M. 5, 255). Isto je tako sigurno da se ono nekoliko puta kad se spominje da je neka odredba Velikoga vijeća potvrđena 'per arengum' (M. 2, 238, 247, 248, 252), pod riječju 'arengum' ima opet razumjeti skupština naroda.

Po svim tim slučajevima gdje puk sudjeluje u javnim poslovima vidi se da se on 'po starom običaju zvonjenjem zvona' pozivao na Placu da potvrdi neku važniju odredbu Velikog vijeća; puk dakle nije imao nikakve inicijative, niti je, u to vrijeme, imao pravo mijenjati ili čak odbijati što se pred njega iznosilo - jednom riječju, njegovo je sudjelovanje bila puka formalnost, kao što znamo da je bila u mnogim autonomnim općinama, naročito u Italiji gdje je uprava malo-pomalo iz ruku cijeloga građanstva prešla u ruke nekolicine, gdje se dakle demokracija pretvorila u oligarhiju. Pa opet, premda je to 'odobrenje' puka bila puka formalnost, držalo se do nje, te je u statutu određeno da odredbe koje odobri puk može opet poništiti samo puk.[14] Kako je pak išla procedura u tim skupštinama puka, možemo suditi po tome kako su se Dubrovčani 1329. godine zaklinjali da će biti vjerni mletačkom duždu: najprije su se 'in sala castelli' članovi Velikoga vijeća zaklinjali jedan po jedan, a onda se istoga dana na Placi ban zakleo u ime svih stanovnika grada i okolice, na što 'clamat (unus), clamat alter, clamat omnes una voce: - vivat dominum nostrum inclitum ducem Veneciarum [Venetiarum]' i da će mu svi biti vjerni (M. 5, 261). Dakle, puk je aklamacijim (i vrlo slabom latinštinom) potvrdio formulu zakletve izrečene od bana; i tako je bez sumnje bilo uvijek kadgod su naši gospari do kraja XIV. vijeka, a možda i još duže, nalazili za shodno tražiti od puka 'odobrenje' za ono što mu čine.

Od početka XIV. vijeka spominje se dosta često i neko 'Opće vijeće', ali nikada posebno nego u svezi 'Maius et generale consilium' - prvi put 1320. godine u dodatku statuta (str. 210), a po posljednji put u već objavljenim zapisnicima 1374. godine (M. 4, 140); prije toga vremena ne nalazim ovaj dvostruki naziv jer što je zapisano u Statutu na str. 110, to je u kasnijem dodatku iz vremena poslije 1358. godine; naprotiv, poslije toga vremena našao sam ga u objavljenim spomenicima još 1447. godine, a u neobjavljenim čak 1509. godine, te je taj posljednji put jedino samo kao 'in generale consilio'.[15] Već po tome što se redovito uzimlje zajedno 'Maius et generale consilium', vidi se da je to samo dvostruko ime Velikoga vijeća; to se potvrđuje time što se nekoliko puta pošto je na istoj sjednici za prvi zaključak kazano da je prihvaćen u 'Velikom i općem vijeću', za drugi kaže da je prihvaćen 'u rečenom Velikom vijeću' (M. 3, 4 dvaput); a ovdje spada i to što je također nekoliko puta naznačeno jednim samim brojem, a ne dvama brojevima, koliko je bilo vijećnika u odnosnom Velikom i općem vijeću (M. 1, 144, 246, 2, 48, 3, 3, 4) (dvaput).

Čime se dakle razlikovalo 'Veliko vijeće' od 'Velikoga i općega'? Ovo drugo je imalo širu kompetenciju od prvoga, jer vidimo da je Veliko vijeće više puta ovlastilo kneza i Malo vijeće da rade kao Veliko i opće vijeće (M. 3, 3, 135 /dvaput/ 266), ili kneza i Senat da isto tako rade (M. 3, 32); nadalje se vidi da je Veliko i opće vijeće bilo potpuno, dakle obično Veliko vijeće nije bilo potpuno: 'in pleno maiori et generali consilio' (M. 3, 7) i 'in pleno et generali consilio' (M. 2, 18), 'totum et generale consilium' (M. 2, 40). Mislim dakle da je potpuno sigurno 'Maius et generale consilium' ono isto što je kasnije, kako ćemo odmah vidjeti, bilo 'potpuno (nesmanjeno) Veliko vijeće', dok je obično 'Maius consilium' ono što se poslije zvalo 'smanjeno Veliko vijeće'. Nije pak potrebna potvrda, ali je svakako imamo da se i Opće vijeće sastajalo gdje i Veliko, tj. 'in sala castelli' (1329. godine, M. 5, 260).

Dobro je poznato da se u kasnije vrijeme Veliko vijeće sastojalo od svih vlastel[in]a što su navršili zakonom propisane godine i da su do smrti ostajali njegovim članovima; kako je to bilo prije nego li je Dubrovnik došao pod vrhovnu mletačku vlast, nikako ne znamo, ali za vrijeme dok je Dubrovnik bio pod Mlecima imamo dovoljno razloga misliti da nije bilo onako kako je bilo poslije toga; čini se, naime, da u to mletačko doba (1205.-1358.) nisu imali svi vlastelini pravo ući u Veliko vijeće niti, ušavši, u njemu ostati dok su živi. To bih rekao da se dade zaključiti iz 3. glave I. knjige Statuta gdje se govori kako se svake godine mijenjaju svi činovnici (officiales), pa se nastavlja ovako: Ako bi se pak knezu i njegovu Malom vijeću učinilo da se slijedeće godine nemaju mijenjati vijećnici Velikoga vijeća, moći će ih 'dimittere', bilo od časti ili cjelinom, u gore rečenom Velikom vijeću. Smisao traži da ovdje 'dimittere' znači 'ostaviti, pustiti' - ako ta riječ nije došla griješkom na to mjesto, jer mi se uopće čini da u toj glavi nešto fali; prema riječima 'u gore rečenom Velikom vijeću (in maiori consilio supradicto)' trebalo bi da se već prije njih u toj glavi spominje Veliko vijeće, dok to nikako nije [učinjeno], pa se samo za njega ništa ne kaže kako postaje.

Svakako, jasno se vidi da je knez s Malim vijećem imao pravo da svake godine mijenja vijećnike Velikoga vijeća kao što je morao činiti s ostalim činovnicima; možda je s time u nekakvoj vezi da u nekim propisima činovnika izabranih za iduću godinu pri kraju nalazimo i popis vijećnika Velikoga vijeća, tako za godine 1301. (M. 5, 9), 1302. (M. 5, 40), 1303. (M. 5, 63), 1312. (M. 1, 11) i 1319. (M. 5, 152). Da su pak u mletačko doba vijećnici polazili u vijeće samo na godinu dana vidi se jasno po tome što 28. IX. 1312. prigodom izbora činovnika za novu godinu (a taj je izbor bio o sv. Mihajlu 29. rujna), Malo vijeće odlučuje da svi članovi Velikoga vijeća koji su izvan Dubrovnika i njegova kotara budu za ovu godinu (pro isto anno) članovi vijeća kadgod se vrate (M. 1, 11); tu je odluku Malo vijeće ponovilo nešto opširnije: da svi oni koji su izvan Dubrovnika upisani (qui sunt scripti) budu članovi Velikoga vijeća kadgod se vrate u toj godini, te ako tko tijekom godine pođe izvan Dubrovnika, da bude član vijeća kadgod se preko godine vrati (M, 1, 14). Opet je Malo vijeće odlučilo i 29. IX. 1313. da svi oni koji su bili članovi Velikoga vijeća za prošlu godinu, pa bili oni u Dubrovniku ili pošli kadgod izvan njega, budu njegovi članovi 'za ovu godinu od danas do sv. Mihajla idućeg mjeseca rujna' (M. 1, 34). Članstvo dakle nije doživotno nego traje samo godinu dana, pa kad to dovedemo u svezu s onim što je maloprije kazano o pravu kneza da s Malim vijećem mijenja članove Velikoga vijeća od časti ili cjelinom, mislim da ne može biti sumnje da su knez i Malo vijeće svake godine izabirali članove Velikoga vijeća kao i ostale činovnike.

Po Statutu, naime, (str. 5) knez je izabirao svake godine 5 sudaca i 6 vijećnika Maloga vijeća i bana, koji su svi morali biti podrijetlom i rodom Dubrovčani i u trenutku izbora biti u Dubrovniku ili njegovu kotaru, a knez s Malim vijećem izabirao je sve ostale činovnike. Ali u posljednje vrijeme mletačke vlasti čini se da je ipak nastala promjena u pogledu sastavljanja Velikoga vijeća: 12. V. 1332. Malo vijeće izabralo je tri povjerenika (boni homines) 'koji će popisati (ad scribendum et reducendum in scriptis) sve koji su sada od Velikoga vijeća i druge za koje oni nađu da su dostojni biti od Velikoga vijeća' (M. 5, 349). Na žalost, nije ništa zabilježeno što su ta trojica učinila, ali po tome bi se moglo pomisliti da se već u to doba stvorio među vlastelom kao neki krug koji je uspio da članstvo Velikoga vijeća zadrži za sebe, pa se tom odlukom Maloga vijeća možda baš htjelo razbiti taj krug i uvesti i neke nove članove - bez sumnje samo iz redova vlastele, jer nikako ne mislim da je druga rečenica te odluke značila da ta trojica imaju pravo uzeti među vlastelu i neke uglednije građane koji dotad nisu bili vlastela.

Kad se pak 1358. godine Dubrovnik oslobodio mletačke vlasti, te su u početku umjesto mletačkoga kneza izabrana 3 'rektora' među domaćom vlastelom (ali uskoro je zatim određeno da bude samo jedan koji će se mijenjati svakog mjeseca, na čemu je i ostalo do kraja republike), onda je 29. veljače Veliko vijeće zaključilo da ti rektori trebaju imati s Malim vijećem ista prava (libertatem) koja je imao mletački knez s Malim vijećem (M. 2, 209), pa opet 20. rujna iste godine da 'knez ili rektor' s većinom Maloga vijeća (u kojemu treba biti barem 9 članova) ima izabrati sve ostale činovnike, osim blagajnika i prokuratora sv. Marije koje će izabrati samo Veliko vijeće (M. 2, 239). O sastavljanju Velikoga vijeća nema ni tu ni poslije govora, pa nema sumnje da je najkasnije tako, ako ne već potkraj mletačkoga gospodstva, ili muče [šute - ex silentio] ili kakvim u dokumentima neočuvanim zakonom, utvrđeno da su članovi Velikoga vijeća sva odrasla vlastela.

O tome da članovi Velikoga vijeća mogu biti samo vlastela [vlastelini], u Statutu doista nema govora - tamo se (str. 5), kako smo vidjeli, samo traži da članovi Maloga vijeća i ban budu Dubrovčani, a tek poslije prevrata 1358. godine izrijekom se za te činovnike traži da budu 'nobiles homines nativi Ragusei' (M. 2, 239), ali to se razumije samo po sebi, otkad su se 'nobiles' odijelili od ostalih građana, nije u Veliko vijeće mogao ući nitko tko nije bio vlastelin. Osim toga, i za vlastelina se tražilo da je navršio neke godine; kako je u tome pogledu bilo u najstarije vrijeme, ne znamo, ali prije 1348. godine tražilo se da je vlastelin navršio 20 godina[16] zato da može ući u Veliko vijeće, pa je 30. rujna te godine Veliko vijeće zaključilo da se broj godina od 20 snizi na 18, jer je zbog kuge bio opao broj stanovnika (M. 2, 25). Poslije toga broj godina varirao je između 20 i 18; 1455. godine opet je podignut na 20 i u isto vrijeme određeno da ne smije dobiti javnu službu tko ne umije čitati i pisati (R, 7. II. 1455.); 1623. godine opet je snižen na 18 godina (R, 2. XII. 1623.); ali već 1634. godine zaključeno je da se ne smiju unositi u popis vlastele[17] mladići koji nisu navršili 20 godina (R, 26. III. 1634.), dakle ne mogu postati članovima Velikoga vijeća, dok je napokon 1665. godine odlučeno da mlada vlastela s navršenih 18. godina ulaze u Veliko vijeće (R, 6. I. 1665.); na čemu je i ostalo. To variranje u godinama potrebnim za ulazak u Veliko vijeće ovisilo je, naravno, od broja vlastele uopće: kad bi opao taj broj, onda se snižavao i broj propisanih godina, a obrnuto, kad je rastao broj vlastele, podizao se i broj godina, a to se činilo stoga što je bio i propisan broj članova koji moraju biti na sjednici zato da se na njoj može pravovaljano zaključivati [donositi odluke].

Kako je rastao i opadao broj vlastele u Dubrovniku, to je pitanje kojim se ovdje neću baviti, ali ću zato nešto kazati o tome koliko je članova Veliko vijeće brojilo u različitim vremenima i koliki je bio propisani broj za pravovaljane zaključke. Najstariji popis članova Velikoga vijeća imamo u onoj već više puta spomenutoj ćirilskoj povelji [znale su biti zapisane bosančicom] od 1253. godine gdje su potpisana 73 člana 'Velikoga vijeća'; valjda su to bili svi, jer se nisu potpisivali svak za sebe (a nesumnjivo većina ne bi ni umjela potpisati se ćirilskim slovima!), nego ih je općinski pisar popisao; ali opet treba znati da su, barem u kasnije vrijeme, i članovi Maloga vijeća i Senata i svi ostali činovnici vlastela bili de iure članovi Velikoga vijeća, tako da treba računati da je odnosni broj članova Velikoga vijeća bio za 70-80 glava veći. Do početka XIV. vijeka kao da se broj članova nije mnogo mijenjao, jer u popisu od 1301. godine nalazimo opet 75 članova (M. 5, 9), 1302. godine 81 člana (M. 5, 40), 1303. godine 66 članova (M. 5, 63), ali zato 1312. godine 190 članova (M. 1, 11), a 1319. godine ništa manje nego 263 člana (M. 5, 152), te je to najveći broj članova što dosad znamo da je ikada bio u Velikom vijeću. Tako je po izdanim propisima, koji bi trebali biti potpuni u tom pogledu, pa ako jesu, onda bi se moglo odatle zaključiti da je Veliko vijeće 1312. godine imalo više nego dva puta, a 1319. godine više nego tri puta toliko članova koliko ih je imalo 1301. do 1303. godine, ne stoga što se u to nekoliko godina iznenada tako strašno povećao broj vlastele, nego zato što su tada propušteni u Veliko vijeće svi odrasli vlastelini, dok je prije toga knez s Malim vijećem izabirao samo jedan dio između njih. Naravno, nisu ni u Dubrovniku nikad dolazili na sjednice svi oni što su imali pravo dolaziti, pa zato po broju nazočnih članova ne možemo znati koliko ih je zapravo bilo sveukupno. Bilo bi stoga izlišno spominjati brojeve nazočnih što su zabilježeni, i to ne uvijek, u zapisnicima, te će biti dosta kazati najveći i najmanji[18] broj: na sjednici od 8. IV. 1361. bilo ih je 137 (M. 3, 70), a taj je broj sigurno točan, jer je zabilježeno da ih je za jedan prijedlog glasovalo 136, a na sjednici od 10. VI. 1667., prvoj poslije velike trešnje, samo 38. Može se još spomenuti ovo: potkraj mletačkoga gospodstva sudjelovanje vlastele na sjednicama Velikoga vijeća bilo je sve slabije, tako da je bilo teško dostići propisani broj, pa je tek prevrat od 1358. godine pobudio jači interes kod vlastele; i tako, dok su na posljednjoj sjednici (od 26. I. 1358.) prije prevrata bila samo 92 člana (M. 2, 207), na prvoj (od 28. veljače iste godine) poslije prevrata skupilo ih se 130 (M. 2, 208).

Da li je prije 1331. godine bio [i]kad određen broj članova koji moraju biti na sjednici da zaključak bude [pravo]valjan, nije nam poznato, ali te godine Veliko vijeće je zaključilo da ih mora biti najmanje 60, računajući kneza i Malo vijeće (M. 5, 307). Nego se i taj mali broj teško postizao, pa je zato 28. VI. 1363. iznesen u Velikom vijeću prijedlog da se tijekom cijelog mjeseca srpnja (a u ljetnim su mjesecima gospari bili najviše razbježani po svojim posjedima izvan grada) snizi propisani broj članova; taj je prijedlog odbačen, ali je zato odlučeno da se svaki član koji u srpnju ne bi došao na sjednicu kazni svakog puta globom od 5 perpera, te mu nema isprike, osim ako leži bolestan (M. 3, 273). Taj se broj od barem 60 članova tražio još 1372. godine (Statut 150); ali negdje 1373.-1377. godine (zapisnici od 1368.-1377. nisu očuvani) propisani je broj zasigurno snižen od 60 na 50, jer je od 18. VIII. 1378. nadalje (M. 4, 185 i d.) zabilježeno da je na sjednici bilo i manje od 60 članova, ali nikad manje od 50. Kasnije se sigurno nije išlo ispod tog broja, ali jednako se oskudijevalo zbog nehajstva [nemara] članova, pa je zato 1623. godine (kad su snižene godine od 20 na 18) ukinuta starija odredba da starci od preko 70 godina ne moraju dolaziti na sjednice, a tako i ovlaštenje kneza da pojedin[c]e oslobađa od pohođenja sjednica (R, 2. XII. 1623.). Pa opet, na toj se istoj sjednici spominje da na sjednicama treba biti, prema prirodi predmeta o kojem se raspravlja, 150 ili 100 članova. Ta je odredba u dvostrukom pogledu važna: prije svega vidimo da je broj članova mogao biti i veći i manji, pa se samo po sebi razumije[lo] da je za važnije predmete trebao veći broj, a za manje važne manji, te se onda sama po sebi nameće misao da je tako bilo i u starije vrijeme kada smo vidjeli da je uz obično 'Veliko vijeće' funkcioniralo i 'Veliko i opće vijeće', tako da je i od njih ovo drugo odlučivalo o važnijim predmetima i trebalo veći broj članova, koji nam nije poznat.

S druge strane, kad se još 1623. godine mogao držati zakoniti broj od 100 i 150 članova, znači da je još u to vrijeme broj vlastele bio dosta velik, svakako mnogo veći nego što se uopće misli. Ipak je broj vlastele opadao, pa je zato 1646. godine Senat predložio Velikomu vijeću da se, s obzirom na to što su se mnoge vlasteoske kuće ugasile, primi među vlastelu 5 odličnih obitelji dubrovačkih ili stranih, ali je taj prijedlog odbačen s 82 glasa protiv 37 (R, 15. XI. 1646.), bilo je dakle nazočnih 119 članova. Vijeće je uskoro zatim bilo voljno pomoći toj nevolji snižujući zakoniti broj: 1663. godine odlučilo je da 'smanjena Velika vijeća' ('li Consigli grandi diminuiti') mogu zaključivati i kada se skupi 10 vijećnika manje nego li zahtijeva 'Žuta knjiga'[19], po kojoj bi u takvome vijeću trebalo biti 2/3 svih članova (R, 27. XI. 1663.); kada je stvorena ta posljednja odluka, ne znam, ali se vidi da se s apsolutnog propisanog broja prešlo na relativni broj. To je 'smanjeno Veliko vijeće' bez sumnje ono staro obično 'Maius consilium', a 'nesmanjeno' staro 'Maius et generale consilium'. Iduće je pak godine sastajanje Velikoga vijeća olakšano odredbom da vijeće, smanjeno i nesmanjeno, može nastaviti i završiti dnevni red (i) ako bi sa sjednice izašao poneki član, pod zakletvom da mora izići, a time bi broj spao ispod propisanog, ali bi se njegov glas pribrojao negativnim glasovima (R, 4. VII. 1664.). Opet je snižen propisani broj 1666. godine: 2/3 vlastele upisane u 'Zrcalu' dosta su za 'potpuno' (completo) vijeće, a 10 vijećnika manje za smanjeno (R, 3. XI. 1666.); prema toj novoj odredbi glasovala su 5. studenog 93 člana (51 da se prime Boždari [Bosdari] u vlastelu, a 42 da se prime), a 10. studenog 94 (56 da se tako primi Miho Sorkočević Bobaljević, a 38 da se ne primi) - to su posljednja dva glasovanja zabilježena u R[eformationes] prije velike trešnje.

Poslije trešnje, na prvoj sjednici od 10. lipnja opet je stvar olakšana time što su se za potpuno vijeće doista tražile 3/4 umjesto 2/3, ali se zato nije više uzimao kao temelj broj sve vlastele upisane u 'Zrcalu' nego samo broj vlastele koja su zbilja u gradu (R, 10. VI. 1667.). Nasuprot, povećan je 1670. godine broj za smanjeno vijeće od 10 na 5 članova manje nego li je propisano za potpuno vijeće (R, 22. I. 1670.). Ali nehajstvo [nemar] naših gospara nije se popravljalo: sigurno često ne bi se skupio dovoljan broj za izbor činovnika, pa je 1705. godine vijeće odlučilo kad na sjednicu sazvanu za izbore ne bi došao [dostatan] broj koji je propisan za potpuno vijeće (3/4 članova koji su u Dubrovniku) ni prvi ni drugi dan, tada treći dan vijeće može izvršiti te izbore, ali ništa drugo, ma koji[god] se broj članova sastao (R, 29. VII. 1705.). Dvije godine poslije toga ta je odredba ukinuta, a (po)vraćena je ona starija (2/3 od sve vlastele) i opet uvedena globa od 25 perpera za člana koji ne bi došao na sjednicu, te da mu ne pomaže zakletva da nije mogao doći, ako su ga samo vidjeli onoga dana na ulici (R, 21. VII. 1707.). Napokon, 1741. godine - s obzirom na okolnost da mnogi članovi moraju ići izvan grada u sanitetskoj službi, i za to vrijeme dok to bude trajalo - Veliko vijeće odlučilo je da je potpuno i da ima sva prava, i kad bi na sjednici bilo i do 10 članova manje nego li ih može biti prema broju upisanih u 'Zrcalu' (R, 15. XII. 1741.), dakle i za 10 manje od 2/3; i na tome je i ostalo. Po svemu se dakle vidi kako se vlast u Dubrovniku morala boriti ne samo s opadanjem broja vlastele, nego još više s njihovim nehajstvom [nemarom] - nisu naši stari gospari bili uvijek uzor vršenja građanskih dužnosti kao što se to obično misli. [Ma, treba znati misliti, a oni su to itekako znali].

Veliko se vijeće sastajalo uvijek u zgradi gdje je stanovao knez i imale svoje urede sve više vlasti,[20] a koja se do početka XV. vijeka često zove 'castellum', jer je zbilja bila utvrđena, a otkad je u to vrijeme izgrađena, (u)mjesto tvrđave palača - 'općinska' ili 'kneževska palača'; nego je već prije 1348. godine uz tu kneževsku palaču bila prigrađena, kao njezin sastavni dio, naročita dvorana 'vijećnica' (sala ili palatium Maioris consilii).[21] Sjednice je sazivao bez sumnje knez s Malim vijećem, i to 'sonitu campanae' ili, kako piše u onoj povelji od 1253. godine, 'zvonom zvonivši'. Zvono, koje je sigurno visjelo na pročelju ili na krovu zgrade, zvonilo je za četvrt sata prije početka sjednice, a četvrt sata pošto bi završilo zvoniti zvono, zatvarala su se vrata i nitko nije mogao više ući (a niti izići iz dvorane bez kneževe dozvole, M. 2, 244).

Za sjednice nisu uopće bili određeni ustaljeni dani, nego su se sazivale kad je trebalo, ponekad i po dvije istoga dana; samo što se za vrijeme republike redovito 25-og dana svakog mjeseca sazivala sjednica za izbor novoga kneza, osim u veljači kad je bila 23-ega; redovito su sjednice bile prije podne, i to ljeti ranije, a zimi kasnije (R, 2. XII. 1623.). Sjednicama je bez sumnje upravljao knez ili njegov zamjenik, ali zapisnici ne bilježe ništa o tijeku sjednica nego samo donose predmete o kojim se glasovalo i rezultate glasovanja. Tko je imao pravo da iznosi pred vijeće predmete i prijedloge o njima, nije poznato, ali se čini da je, barem u mletačko doba, knez imao pravo iznijeti sam neki svoj prijedlog, jer se nekoliko puta spominje da je neki prijedlog ('pars') knežev: prima pars fuit domini comitis (M. 2, 32); ali bih rekao da je i svaki drugi član imao pravo iznositi prijedloge, kad je 1309. godine odlučeno da nitko ne smije ni u jednom vijeću predlagati ('proponere') promjene neke odredbe (Statut, 205).

Za izbore pak sigurno su se unaprijed predlagali kandidati, samo ne znamo od koga, jer je već u Statutu (str. 177) bilo određeno da moraju izaći sa sjednice oni kojih se neki posao tiče i njihovi rođaci, dakle trebalo je prije znati koji su kandidati da mogu izaći i oni sami i njihovi rođaci; kasnije je dodano još i to da moraju izlaziti, uz neka ograničenja, i oni koji su dužnici ili vjerovnici nekoga o kome se radi (R, 26. III. 1643.). Iako zapisnici to(ga) ne spominju, nema sumnje da se o predloženim predmetima i kandidatima nije samo glasovalo nego i raspravljalo; tako je u maloprije spomenutoj odluci od 1309. godine zabranjeno i da se govori ('arengare') za promjenu te odredbe; 1357. godine je pak Mato Menčetić u svojem govoru ('in arengera') uvrijedio kneza i zato je bio kažnjen od Velikoga vijeća da godinu dana živi u Hvaru, a nakon što se vrati da za 2 godine nema [u]dijela ni u Velikom vijeću ni u kakvoj drugoj službi (M. 2, 198); a kad je 1372. godine prihvaćen neki novi pravilnik, opet je odlučeno i to da će biti kažnjen svaki član Maloga i Velikoga vijeća koji bi govorio u vijeću ('arrengans') da se pravilnik promijeni (Statut, 150). Sigurno je dakle bilo i govora na sjednicama, što se inače samo po sebi razumije, ali glavni im je posao bio, po zapisnicima, glasovanje.

Glasovalo se kuglicama ('ballotae'), koje se vrlo često spominju, a često i uzimlju u smislu 'nazočnih članova'; kuglice su ubacivane u posude (žare) (M. 5, 247, 257, 403) za koje nam Lukarević u svojim Analima[22] kaže da je na njima bio naslikan (stari) crveno-bijeli grb ugarski. Što i Lukarević i zapisnici govore o više posuda, to je sigurno zato što je za svaki prijedlog o istom predmetu bila po jedna posuda, pa je glasač, kao što je [u bivšoj Jugoslaviji] bilo kod izbora za skupštinu, stavljao svoju kuglicu u koju je htio posudu. Obično su, istina, bila o jednom predmetu samo 2 prijedloga - pro i contra, ali su mogla biti, iako rijetko i 3, jedanput čak i 4 (M. 2, 32); vijećnici su tijekom glasovanja sigurno sjedali, a posude su kružile između njihovih redova (M. 5, 403). Odlučivala je većina nazočnih članova, i to, rekao bih, apsolutna, barem u zapisnicima u ono malo slučajeva kad je bilo više od 2 prijedloga, nijedanput nije odlučila relativna većina; inače, nekoliko puta se izrijekom traži natpolovična većina: tako 1358. godine za nove činovnike da između više kandidata budu izabrani 'habentes maiorem numerum ballotarum ultra medietatem' (M. 2, 238). Godine 1763. uvedeno je ždrijebanje pri izboru činovnika zato da se izbjegnu makinacije. Za kneza ždrijebanje je bilo samo djelomično: u žaru su stavljana imena svih senatora od preko 50 godina koji su imali sva potrebna svojstva za tu službu, pa su se ždrijebom izvukla tri imena, a onda se glasovalo o ta 3 kandidata, te koji bi od njih dobio većinu bio je knez za idući mjesec; ako se prvog i drugog dana ne skupi propisani broj članova, treći dan će odlučiti kojigod se broj skupi, samo za mjesec listopad neće se tako postupati nego će kneza zamijeniti najstariji član Maloga vijeća (R, 5. III. 1763.).

Posljednja je odluka o glasovanju u Velikome vijeću iz 1791. godine, kojom je donekle promijenjen način kako se knez bira utoliko što se traži da su kandidati navršili 40 godina, da je dovoljna relativna većina 'ne brojeći glasove što fale' (tj. članove koji nisu glasovali), te da treći dan može birati kojigod broj samo ako je nazočno 11 senatora koji mogu biti članovi Maloga vijeća i gradski providnici (R, 18. I. 1791.). Predugo bi bilo iznositi komplicirane propise iz 1763. i 1791. godine za izbor ostalih činovnika - stara je republika izdisala gubeći se u takvim sitnicama! [Samo što je taj dubrovački 'izdisaj' trajao stoljećima prosperiteta! Možemo li reći da bi se države drukčije ponašale da znaju za kraj ili možda početak nečega, te da je izdisaj međusobno uvjetovan smrću ili posmrćem koje nikoga i ništa ne izuzimlje?]

Premda su se vijećnici pri preuzimanju svoje službe morali svečano zakleti da će zdušno vršiti svoje dužnosti (v. formulu zakletve u Statutu, 29-30), rano su se počele pojavljivati zlouporabe tijekom glasovanja. Nije posvjedočeno, ali proizlazi iz zapisnika da su svi nazočni morali glasovati, tj. staviti svoju kuglicu u jednu ili drugu posudu. Valjda su se 1336. godine ili još prije neki vijećnici počeli ustručavati od glasovanja zadržavajući kuglicu kod sebe, pa je zato te godine iznesen prijedlog da se svi vijećnici pri glasovanju zakunu da će staviti kuglicu u jednu ili u drugu posudu; taj je prijedlog i primljen protiv drugoga da se, kako je običaj, ne zaklinju (M. 5, 403). Tako ustručavanje od glasovanja bila je ipak relativno mala 'nepodopština'; mnogo je gore bilo kada se 1449. godine među vijećnicima našao šaljivac koji je u posudu ubacio kocku! Cijelo se Veliko vijeće pomamilo te jednoglasno, naravno i s glasom onog kockara, zaključilo da se dade 300 zlatnih dukata onome koji izda kockara, a da se ovome odsiječe desna ruka i da bude zauvijek lišen svake javne službe i časti (R, 30. XII. 1449.). To je opet bila prilično nevina šala, ali je baš bila prava prijevara kojom se htio promijeniti rezultat glasovanja, kad se 1485. godine [od]jednom našlo u posudama punih 30 kuglica više nego li je bilo glasača! Tada je opet zaključeno da se onome tko izda krivca ili krivce obeća nagrada od 100 zlatnih dukata i tajna, a ako je sam sukrivac - oproštenje, te da krivac plati 100 zlatnih dukata (tako općina ne bi imala troška!) osim drugih propisanih kazni (R, 21. XI. 1485.). Krivac se nije našao ni prvi ni drugi put, ali se nije našlo, recimo na čast dubrovačkih vijećnika, ni drugih sličnih slučajeva. Naprotiv, unutrašnje sićušne trzavice među dubrovačkom vlastelom XVIII. vijeka očituju se u zakletvi što je od 1726. godine pa nadalje svaki vijećnik morao položiti prije svakog izbora: da će glasovati samo za onoga za koga bude držao da je najpogodniji za javnu službu, ne gledajući svoju korist, ni tko mu je prijatelj ili neprijatelj (R, 26. III. 1726.).

Vijećnici Velikoga vijeća bili su u Dubrovniku ugledne osobe, ali je opet karakteristično za kulturne prilike prve polovice XIV. vijeka da su još u to vrijeme oni ponekad javno prodavali meso: 12. V. 1332. Veliko je vijeće jednoglasno zaključilo da tijekom cijelog mjeseca lipnja nitko tko je član Velikoga vijeća, ili čiji je otac ili djed bio ili jest njegovim članom, ne smije vršiti mesarski posao, niti stajati za klupom i primati novac za prodavano meso (M. 5, 349); ta je zabrana pak 1342. godine proširena da tko jest ili bi mogao biti član Velikoga vijeće ne smije imati nikakva posla ni s klanjem životinja niti s prodavanjem njihova mesa (Statut, 223).

Pazilo se i na ponašanje vijećnika na sjednicama, pa im je 1366. godine knez sa sucima zabranio psovati među sobom, inače će svaki za svaki put platiti po 25 perpera (M. 4, 60), a 1430. godine čini se da se osobito isticao kao svadljivac Dživo Gučetić kojemu je Malo vijeće zaprijetilo kaznom od 500 dukata za svaku uvrijedljivu riječ koju bi izrekao u vijeću (R, 30. IV. 1430.). Svakako da su i članovi dubrovačkog Velikoga vijeća bili ljudi, te ljudi svojeg vremena, ali da su uglavnom bili pametni, a osobito vrlo sposobni političari, pokazali su time što je najviše njihovom zaslugom jedini Dubrovnik na cijelom Balkanu [Ilirskom poluotoku] tijekom nekoliko stotina godina očuvao svoju slobodu i bio pak kulturni centar u vrlo teškim okolnostima. To će se još ljepše vidjeti kad se nađe [ne]tko [tko] će pokazati koliki je i kakav je bio udjel Velikoga vijeća u dubrovačkom javnom i privatnom životu; ali zato će trebati utvrditi njegov udjel u vrlo kompliciranoj administraciji i jurisdikciji staroga Dubrovnika, a naročito njegov odnos prema ostalim najvišim čimbenicima javnog života - prema knezu, Malome vijeću i Senatu.

Na Svetoga Vlaha 1929. godine.

(Ponešto kroatizirani tekstovi: Milan Rešetar, Dubrovačko Veliko vijeće, Dubrovnik /Mjesečna ilustr. revija/, god. I, br. 1, 2, Dubrovnik, 1929, str. 3-10, 60-68).

 

Priredio: Đivo Bašić

 

Bilješke:

 

[1]Mi ga tako zovemo, ali u najstarije vrijeme zvalo se 'Veliko vijeće', tako u dubrovačkoj povelji od 1253. godine (Miklosich, Monumenta Ser., 39); latinski se zvalo ponajviše 'Maius consilium', a iznimno 'Magnum consilium', talijanski redovito 'Consiglio maggiore', a rijetko 'Consiglio grande'.

[2]Tako se zove u toj istoj povelji dok se latinski zvalo 'Minus consilium' ili 'Parvum consilium', a talijanski 'Consiglio minore', a iznimno 'Piccolo consiglio'.

[3] Statut, str. LXVII: '... cum consiliariis de parvo et magno consilio'.

[4] Najstarije zapisnike o odlukama Velikoga vijeća (Reformationes) iz 1301.-1379. godine, koji nisu očuvani za sve te godine, izdala je, na žalost prilično slabo, naročito što se tiče imena i brojeva, JA u 5 knjiga, Monumenta Ragusina; gdje se na njih pozivljem, označio sam ih slovom M. Svraćam pak pozornost na to da su zapisnici 1301.-1336. godine po originalima izdani tek u V. knjizi. Za zapisnike od 1380. godine nadalje pri ruci su mi izvodi što je iz njih napravio moj pok. otac koji ih je sve pozorno pročitao; za odluke iz toga vremena stavio sam u zagradama slovo R i datum, tako da se mogu pronaći u odnosnoj knjizi u Državnom arhivu u Dubrovniku.

[5] Već u povelji od 1189. godine bosanskoga bana Kulina kao glavar dubrovačke općine spominje se 'Knez Krvaš' (lat. comes Gervasius), Mikl., Mon. Ser., 1.

[6] Najstarija je očuvana formula za to iz 1237. godine i tiskana je u uvodu izdanja dubrovačkog Statuta Bogišića i Jirečeka, str. LXVII-LXVII. [Statut, knj. II, gl. 1].

[7] Malo se vijeće od najstarijih vremena sastojalo redovito od 12 osoba: od kneza, 5 'sudaca' i 6 'vijećnika' (tako se već zovu i jedni i drugi u već spomenutoj povelji od 1253. godine, a latinski 'iudices' i 'consiliarii') i svi su članovi uzimani iz Velikog vijeća, a suci su činili knežev 'veliki sud' (lat. magna curia).

[8] I to ime nalazimo u istoj povelji od 1253. godine; latinski se zvalo 'Consilium rogatorum', talijanski 'Consiglio dei pregati', a skraćeno 'il pregati', prema čemu se i naški zvalo 'pregat' (vidi: M. Rešetar, Dubrovačka numizmatika, I, 7); u zadnje vrijeme ponajviše se talijanski zove 'Senato'.

[9] Citiram svakako uvijek izdanje Bogišića i Jirečeka. [Tada naravno nisu postojala tiskana izdanja iz 1990. i 2002. godine].

[10] 'Vicecomes' je zamjenjivao kneza kad je ovaj bio spriječen ili kad ga uopće nije bilo; [po] naški se u XIII. vijeku zvao 'ban' (1253.-1254. godine; Mikl., Mon. Ser., 40, 43), ali to se značenje s vremenom zametnulo jer u pjesnika XVI. vijeka 'ban' znači otprilike što [i] 'gospodin'.

[11] Liber statutorum, str. LXIV.

[12] Od toga naša Placa, samo što je 'platea' obuhvaćala ne samo današnju Placu nego i trgove 'Pred lužom' i 'Pred Dvorom'.

[13] '...in maiori conscilio... in palacio comunis more solito congregato' (M. 5, 57).

[14] 'Statuta et ordinamenta... que (fient) per arengum non nisi per arengum disolvatur' (Statut, 177).

[15] Vidi: M. Rešetar, Dubrovačka numizmatika, I, 6, napom. 2.

[16] Treba znati da su se u Dubrovniku godine računale 'od začeća' (a conceptione), dakle od 9 mjeseci prije rođenja; nije mi poznato da su se drugdje tako računale godine, a samo se zna da se u Firenzi, i uopće u Toscani, građanska godina računala 'od upućenja' (ab incarnatione), tako da je tamo nova godina počinjala 25. ožujka uobičajene godine.

[17] To je tzv. 'Specchio della Nobiltà', od kojega u [Državnom] arhivu [u Dubrovniku] imaju 4 debele knjige koje obuhvaćaju razdoblje od XV. vijeka do kraja republike.

[18] Brojevi su u izdanju, kako već spomenuh, često krivo pročitani ili tiskani, pa nerijetko po izdanju proizlazi da je bilo više članova koji su glasovali nego li ih je, tobože, bilo na sjednici; tako je (po izdanju!) na sjednici od 6. V. 1363. bilo 6 članova, a većina je iznosila 53 glasa (M. 3, 262).

[19] 'Žuta knjiga' (lat. Liber croceus, tal. Libro giallo) zbirka je dubrovačkih zakona od 1460. godine pa nadalje (v. Statut, str. VII).

[20] Što u Statutu (str. 126) ima: 'In maiori consilio... in platea comunis more solito congregato', to je sigurno neka prepisivačka pogrješka mlađe redakcije u kojoj se nalazi to mjesto.

[21] O njoj vidi članak M. Rešetara u Vjesniku Hrv. arheol. društva, n. s. XV, gdje treba ispraviti na str. 43 da nije izgorjela 1816. godine, nego 5. V. 1817. (vidi: L' Epidauritano za 1906. godinu, str. 47).

[22] Luccari G., Copioso ristretto degli Annali di Ragusa, (Mleci, 1605), str. 155.

 

Čet, 25-04-2019, 05:02:57

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Donacije

Svaka donacija je naravno dobrodošla, a može se uplatiti na naš račun kod Hrvatske poštanske banke.

IBAN računa: HR8023900011100330929.

Za devizne uplate swift kod Hrvatske poštanske banke je: HPBZHR2X.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.