Dubrovački senat

Jorjo Tadić (24. travnja 1937., str. 15-16) kaže (ponešto kroatizirano):

"Prvotno Dubrovnik nije bio aristokratska država kao u kasnijim vjekovima, te su vlastela morala dijeliti svoju vlast s običnim narodom. Teško je točno i određeno utvrditi kakvo je političko uređenje imao Dubrovnik u to vrijeme, a još teže je kazati kako i kada je plemstvo preuzelo svu vlast u svoje ruke. Dubrovnik je u ranijim epohama svoje povijesti bio neznatno i maleno mjesto, pa zato ni o važnijim događajima iz tih vremena nemamo pouzdanih vijesti. Možemo jedino nagađati i na osnovi nekih neznatnih i dosta sumnjivih podataka stvarati približno vjernu sliku njegovog ranijeg političkog uređenja, ali nikako ne možemo znati kako su nastale i kako su se mijenjale i razvijale državne institucije Dubrovnika. A ipak je to jedno od najvažnijih pitanja iz njegove kulturno-političke povijesti, jer time ne bismo samo objasnili postanak konstitucije [ustrojstva] u Dubrovniku, nego i odnošaj vlastele prema narodu, kao i problem odakle dubrovačkom plemstvu kasnija vlast i da li je političku vrijednost pojedinaca određivao socijalni ili ekonomski momenat, da li su, naime, svi plemići morali biti Romani, a svi pučani Slaveni [Hrvati] ili ne. Dugo će se oko ovoga pitanja okretati dubrovačka historiografija, a možda ga neće moći nikada riješiti, jer je državno uređenje Dubrovnika nastajalo polagano i jer je Dubrovnik svoju državnu formu dobio vrlo rano.

Početkom XIII. stoljeća Dubrovnik je priznao vrhovništvo Venecije, pa je kroz puno stoljeće primao Mlečane za svoje knezove. Kroz to vrijeme izvršene su velike promjene u konstitucionalnom [ustrojstvenom] životu Dubrovnika, te je tek tada aristokracija dobila svu vlast u svoje ruke. I to iz dva razloga. Prvo, to je razdoblje jačanja i uređenja komuna u Europi, naročito u Italiji, i vrijeme kada poslije križarskih ratova građanstvo istupa kao jak ekonomski i politički čimbenik u zapadnoeuropskim državama. Drugo, Mlečani koji kao sizerenski [vrhovnički, suvereni] gospodari Dubrovnika direktno i vrlo osjetno utječu na njegov politički i kulturni život, uvode i u Dubrovniku svoj način uređenja i upravljanja državom. Odatle toliko sličnosti između Dubrovnika i europskih komuna onoga vremena, u prvom redu Mletaka, pa nam zato postanak i razvitak uređenja Venecije može u mnogočemu objasniti prilike u Dubrovniku.

U nedjelju 29. svibnja 1272. godine, tijekom vladavine dubrovačkog kneza Marka Justinijanija, Mlečanina, objavljen je i prvi ustav Dubrovnika (statut). Tek otada možemo pratiti razvijanje i mijenjanje dubrovačkog konstitucionalnog [ustrojstvenog] života, kao i zakonodavstva, jer na osnovi ovog ustava, kao i svega onoga što su Dubrovčani kasnije unijeli ili izmijenili u svom statutu, možemo dobiti jasnu sliku unutrašnjeg uređenja dubrovačke države. Jedino na toj osnovi možemo govoriti o dubrovačkom Senatu.

Međutim, dubrovački ustav u (prvom) početku nikako ne poznaje Senat. Pri sastavljanju ustava sudjelovali su knez, Veliko i Malo vijeće, te narod zvonom pozvan u skupštinu na javnom trgu. Dakle, u XIII., a dijelom i u XIV. stoljeću, narod još uvijek ima neku vlast u državi, pa se veliki dio ustavnih odredbi donosi voljom naroda okupljenog na javnim skupštinama. S druge strane stajalo je plemstvo grupirano u Velikom vijeću, svom aristokratskom parlamentu, i već je tada ono imalo veću vlast od naroda. U ovo [Veliko] vijeće ulazili su svi punoljetni plemići, navršivši 20 godina, a u Dubrovniku su brojili godine života od začeća [kao što to čine Kinezi], a ne, kao danas, od rođenja. U XIII. i XIV. vijeku Veliko vijeće bilo je maleno, jer nije ni vlastele bilo mnogo, pa se jedanput određuje kvorum od 60 nazočnih članova, dok u XVI. stoljeću varira oko 150. Malo vijeće je bilo egzekutivni [izvršni] organ, koje je uz kneza stajalo kao ministarski savjet, u početku biran na 2 godine, a kasnije tijekom nekoliko stoljeća samo na mjesec dana. Nije imao skoro nikakve [o]vlasti, jer se plemstvo bojalo ugleda i prevelike moći pojedinaca. On je bio ravan svim ostalim plemićima, reprezentirao [predstavljao] je državu, a za vrijeme knezovanja [kneziranja] živio je zatvoren u [Kneževu] dvoru, te samo u vrlo rijetkim prigodama svečano izlazio van[ka]. Za ovaj mjesec dana svoga vladanja napuštao je sve svoje privatne poslove i cijeli se predavao državi, a za djela koja su bila u suprotnosti s ustavom - tih je bilo dosta - mogao je biti optužen i kažnjen.

Vladanje mletačkih knezova u Dubrovniku pomoglo je vlasteli da ojača i da se nametne ostalom narodu. Taj se isti proces tijekom XIII. i XIV. vijeka zbivao u Veneciji, pa su Mlečani štiteći dubrovačko plemstvo olakšavali njegovu pobjedu nad pukom. Nakon odlaska Mlečana iz Dubrovnika (1358.), dubrovačka vlastela drže vlast u svojim rukama i unaprijed upravljaju državom bez obzira na narod. Tada se polagano formira i Senat, kao jedno posebno tijelo između Velikog i Malog vijeća. Nove prilike zahtijevale su i novo državno uređenje. Dotad je mletački predstavnik s Malim vijećem upravljao državom, te je Venecija nastojala svom čovjeku osigurati veliku vlast i utjecaj za vođenje državne politike. Zato se uz Malo vijeće, u kojem je knez vodio glavnu riječ, nije ni mogao pojaviti nikakav drugi kontrolni ili zakonodavni organ, jer bi time samo bio otežavan rad mletačkom eksponentu. Ali poslije njegovog odlaska, plemstvo ostaje svoj gospodar i ono polagano uvodi novu instituciju koja će unaprijed čuvati njegovu vlast prema narodu i prema knezu. Plemstvo se naročito bojalo ambicioznih knezova koji su, po pričanju, pokušavali ili namjeravali nametnuti se svima kao apsolutni gospodari. Ktome, plemstvo je sada bilo brojčano jače, pa je Veliko vijeće postajalo previše brojno i glomazno tijelo koje se nije davalo brzo sazivati, nije bilo nimalo ekspeditivno, a vrlo nezgodno za vođenje delikatnih državnih poslova. Malo vijeće je bilo previše zatvoren krug ljudi, koji nije bio pristupačan većini vlastele i mogao se izroditi u koteriju [kliku, zatvoren krug osoba i spletki]. Zato se između Velikog i Malog vijeća postavilo jedno srednje koje je bilo dovoljno veliko da ne predstavlja nikakvu opasnost za vlastelu ljubomornu na svoju vlast, a opet dosta maleno da može brzo rješavati i u potpunom povjerenju odlučivati o najvećim državnim tajnama. Tako je nastao Senat u Dubrovniku.

Senat se kao i u Veneciji službeno nazivao Vijeće umoljenih, a to otud što je dužd u Mlecima prije osnivanja Senata imao običaj, s vremena na vrijeme, pozivati na dogovor neke starije i iskusnije ljude koji su bili 'umoljeni' doći k njemu u dvor. Taj se naziv prenio u Dubrovnik, jer je i Senat, kao i uopće državno uređenje Dubrovnika, nastao imitacijom onoga što je već prije bilo učinjeno u Veneciji. U Senat su ulazili svi članovi Maloga vijeća s knezom, pet državnih providura, dvanaest sudaca, tri nadglednika tekstilne industrije i 29 članova koje je biralo Veliko vijeće. U početku je Senat imao 21 člana, zatim 45, pa 51 i 61, dok se konačno nije ustalio na 45 članova. Trajanje časti prvotno je bilo ograničeno na godinu dana, počevši od sv. Mihajla, ali kasnije senatori ostaju doživotno u Senatu, jedino ih poradi kontrole Veliko vijeće iznova potvrđuje svake godine. Senat se tjedno sastajao najmanje dvaput, a po potrebi i više, pa i po noći, a predsjedavao [mu] je knez ili njegov zamjenik. O svim sjednicama Senata, kao i ostalih vijeća, očuvani su nam zapisnici na latinskom jeziku od XIV. stoljeća do 1808. godine. U tim zapisnicima točno su naznačeni datum i vrijeme, prije ili poslije podne, svake sjednice, prijedlozi o kojima se raspravljalo, te primljeni zaključci. Knez i Malo vijeće iznosili su pred Senat prijedloge o kojima se imalo raspravljati i odmah predlagali da se prihvati.

Iz Senata su stavljani protuprijedlozi, te se tada pristupalo glasovanju. U zapisnicima su uvijek precrtani odbijeni prijedlozi, a sa strane je točno naznačeno koliko je bilo glasova za vladin prijedlog, koliko protiv, a koliko je [uzdržanih] odustalo od glasovanja. U tim starim stenografskim zabilješkama [zapravo paleografskim latinskim pismima sa siglama/skraćenicama jer to nije stenografsko/shorthand pismo] nikada nije navedena debata [srećom, ni zapisom debatna stenografija!] oko pojedinih prijedloga, nego jedino gotovi prijedlozi, pa tako ne znamo (u)koliko su se ondašnji parlamentarni [saborski] govornici razlikovali od naših današnjih. Svi ovi zapisnici predstavljaju neiscrpan i vrlo dragocjen izvor ne samo za poznavanje povijesti Dubrovnika, nego i cijeloga Balkana [Ilirskog poluotoka]. Moramo još jednostavno podvući da je dubrovačko plemstvo sve državne službe, pa i senatorsku, vršilo besplatno, te se po tome daleko razlikovalo od današnjih [1927.] plaćenih narodnih predstavnika. Država je u Dubrovniku stajala iznad svega, ona se brinula da svojom ekonomskom politikom osigura vlasteli i ostalima normalno življenje, ali je zato plemstvo trebalo državi služiti jedino iz viših i općih interesa. A ipak nije bilo ni najmanje ugodno sjedati iz dana u dan u vijećima, voditi brigu o svemu, napuštati svoj posao, eventualno živjeti mjesec dana zatvoren u [Kneževu] dvoru, a sve to, istina ponešto zbog svojih interesa, ali mnogo više iz ljubavi prema cijeloj državi. A kad je toga počelo ponestajati u Dubrovniku, onda nije nikakvo čudo što se pojavljuju tipovi kao oni koje je Vojnović onako fino ocrtao u prvom dijelu svoje 'Trilogije', ili kao onaj stari senator koji je na sjednicama vješto drijemao, a o kojem se priča da je na sjednici Senata, kad su Francuzi 1808. ukinuli Dubrovačku Republiku, kazao: 'Hvala ti, Bože, tako mi barem više ne treba dolaziti na sjednice'.

Potrebno je upoznati ne samo tehničku stranu Senata, nego i njegov karakter, jer je to bila vrhovna državna instanca i nositelj cijele državne vlasti i odgovornosti. Ukupna veličina dubrovačke države utemeljena je na Senatu, koji je kroz nekoliko stoljeća znao vješto voditi Dubrovnik i određivati način življenja. Istina, imao je Senat svojih mana, bio je ponekad podijeljen u malene skupine, pazio je i na osobne interese pojedinaca, čuvao je vlast dubrovačke aristokracije, ali i snagu i veličinu Dubrovačke Republike. U sebi je prikupio stoljetno političko iskustvo, pa je po svom znanju, trezvenosti i po nekoj atavistički [od predaka duhovnoj] urođenoj sposobnosti upravljanja postao najvažniji element veličine Dubrovnika. U Senatu su se nalazili svi stariji i sposobniji vlastelini, bivši knezovi i poslanici, te uopće cvijet dubrovačke inteligencije. Po karakteru svojih članova i po trajanju njihove časti, Senat je nosio na sebi oznake konzervativnosti i prošlosti, pa zato njegov rad nije bio nikada rastrojen, te ne poznaje naglih promjena, iznenađenja ili nelogičnosti. Puna četiri stoljeća Senat je vršio svoju dužnost u Dubrovačkoj Republici, a ipak je uvijek u svemu ostao jednak i sebi dosljedan. A takav je, uostalom, bio karakter političkog života u Dubrovniku. U svemu je bilo jedinstva i harmonije, te zato Dubrovnik nije nikada doživio naglih i velikih političkih ili socijalnih promjena, revolucija. U tome, kao i u mnogočemu podsjeća na Veneciju. U njoj je, kaže Charles Diehl, postojalo jedinstvo akcije i sve je bilo ustavom točno određeno i povezano. Tako i u Dubrovniku nije nikada bilo točno propisano što spada u nadležnost jednog ili drugog vijeća, a poradi toga ipak nikada među njima nije nastao spor. Senat je u tome igrao glavnu ulogu. On je oba druga vijeća međusobno spajao preko sebe, jer su svi malovijećnici bili senatori, a svi senatori članovi Velikoga vijeća. A kako su to bili istaknutiji i stariji ljudi, to su oni bili centar Velikoga vijeća, davali su mu karakter i određivali smjer njegova rada, pa zato nije ni mogla postojati opasnost da će nastati neki državnopravni sukob oko nadležnosti ili dužnosti pojedinih vijeća. Veliko vijeće je biralo kneza, senatore i malovijećnike, vodilo nadzor nad državnim aktima koja poradi njihove važnosti i težine Senat nije htio ni mogao primiti na sebe. Sve ostalo je pripadalo Senatu: to je bila vrhovna politička, ekonomska i moralna institucija Dubrovnika.

Senat je vodio svu unutrašnju politiku i strogo pazio da se izvršava njegova volja. Birao je sve državne činovnike, nadzirao njihov rad, pa i samog kneza, pozivao ih na odgovornost, sudio im i kažnjavao ih. Vodio je brigu o svemu što se događa ili što se treba izvršiti u državi, kroz njegove su sjednice prolazile sve molbe, pomilovanja, naredbe, potpore, plaće, namještenja, kao i sve žalbe protiv bilo čega.

Vanjska je politika vođena isključivo u Senatu, a najmlađi član Maloga vijeća vršio je dužnost današnjeg ministra vanjskih poslova [Kapero, kašpito!]. Senat je po svom sastavu bio izvanredno dobro upućen u svim pitanjima vanjske politike, pa je zato i znao da ju vješto vodi. Dubrovčani su uvijek i u svemu bili realni ljudi, ponekad i previše, pa su znali da svoje zdrave i realne poglede na život i ljude lijepo i korisno uporabe naročito u vanjskoj politici svoje države. Senat je birao poslanike, davao im upute i točno određivao smjer i način njihovih nastojanja, a osobiti odbor senatora sastavljao je imena koja su čitana i dotjerivana u Senatu. Senat je vodio prepisku sa stranim državama, a potpisivao kneza i Malo vijeće, on je određivao knezu što će odgovarati stranim poklisarima koji su dolazili u Dubrovnik, vodio je nadzor nad tuđim agentima i konzulima, te je istodobno bio i parlamen(a)t, i odbor za vanjske poslove, i ministarstvo. Na povratku iz poslanstva ovakav je poklisar Senatu predavao svoje izvješće, opravdavao svoje državne uspjehe ili neuspjehe, te polagao račun o svim i najmanjim troškovima. Ako je Senat bio zadovoljan s poklisarom izricao mu je pohvalu ili ga darivao novcem. U suprotnom, znao je biti vrlo strog i poslanike kazniti oduzimanjem svih vlastelinskih prava na određeno vrijeme.

U Senatu su rješavana i sva ekonomska pitanja Dubrovačke Republike. Senat je pazio na sve što je utjecalo na ekonomski život države, vodio je brigu o prehrani, podupirao pomorstvo, zanate ili otvarao nove puteve dubrovačkoj trgovini, primao strane zanatlije [zanatnike] na rad, nadzirao poljodjelstvo, naročito vinogradarstvo, podizao industrijska poduzeća, određivao maksimalne cijene životnim namirnicama. Dakle, postao je vrhovna ekonomska institucija. Zato su ti zapisnici Vijeća umoljenih toliko puni zaključaka ekonomskog karaktera da po njima Senat više sliči na jednu stručnu skupštinu ili privredni savjet, nego na najvišu političku ustanovu jedne države. A to je bilo u skladu s općom politikom Dubrovnika. Dubrovnik je živio od trgovine i pomorstva, pa je njegova unutrašnja i vanjska politika glavnu brigu posvećivala ekonomskim pitanjima. Slobodno se može kazati da Dubrovnik nije ni imao neke posebne vanjske politike[?!], jer je on uvijek obraćao pozornost samo političkim pitanjima koja su imala neke veze s njegovim materijalnim interesima. [Mogli bi dodati da je razumno i pametno trošio energiju oplođenih i obnovljivih izvora (znanja i financija)]. Rijetko bi gdje Marxov historijski materijalizam mogao biti opravdan kao u povijesti Dubrovnika [tako stoji u tekstu iz 1927. godine, samo što je autor vjerojatno aludirao na braudelovske konotacije 'Kapitala', a ne boljševičkog marksizma! Pravo je čudo da mu ovu rečenicu nisu cenzurirali u unitarističkoj Jugoslaviji, a u onoj novijoj boljševičkoj ne bi je ni shvatili u kontekstu vjerojatnog proglašenja teksta podobnim].

Senat je bio i najviša moralna institucija Dubrovačke Republike i kao njezin glavni organ pazio je na sve moralne i kulturne probleme države. Pri tome je, naravno, uvijek bio konzervativan. Kontinuitetom i tradicijom čvrsto privezan uz prošlost, nije dozvoljavao da se uvlače nove i po moral opasne ideje ili pokreti. U tome je uvijek ostao isti, nepopustljiv, u svom konzervatizmu sebi potpuno dosljedan, pomalo starački trom i neumoljiv. Poradi toga duhovni razvitak Dubrovnika ne ide usporedno s onim Italije, iako je na nju uvijek gledao [i obrnuto]. Cijela je Italija, pa i konzervativna Venecija, proživljavala jake kulturne i moralne revolucije, padala iz jedne krajnosti u drugu, dok je Dubrovnik uvijek mirno i jednolično živio starim životom. Njegov ustav je klasičan primjer za to, jer punih šest vjekova Dubrovnik čuva netaknuto i nepromijenjeno svoje državno uređenje. Istina, onda su bila i vremena mirna i jednolična[?!], ali ipak ne onako mrtva i petrificirana [okamenjeno zastarjela] kako bi se dalo zaključiti po povijesti Dubrovnika. Uostalom, jedino Venecija podsjeća na Dubrovnik, ali je i mnogo življi njezin kulturni život [po zakonu većih brojeva i teritorija, ali ne proporcionalnosti]. Dubrovački senatori bili su čuvari tog starog stanja i bdjeli su na jednak način da se ne uvuku i rašire nove socijalne, kulturne ili religiozne ideje, kao i raskoš u jelu ili odijevanju. Znali su da sve to utječe na moralno osjećanje, pa su pazili kako su odijevane žene, kako se jede na svečanim gozbama, te da veliki miraz ne zamijeni ljubav pri sklapanju brakova. Ponekad se Senat stavlja i iznad same crkve u čuvanju morala, pa su zato i nastali mnogi sukobi između država i predstavnika katoličke crkve u Dubrovniku. Senat je tako postupao zato što on nije čuvao moral poradi zarade ni morala [npr. Zapada kojem su Mlečani nametnuli križarsko osvajanje Zadra 1202. godine!], nego poradi države. Odatle Senatu i cijeloj dubrovačkoj državi otporna snaga i nepopustljivost u moralnim pitanjima.

Velika je sreća za Dubrovnik što je uspio da u Senatu formira jedan ovako snažan i autoritativan organ, koji je sve predviđao kao neki vrhovni um, za sve se brinuo i sve činio. Senat nije bio samo jedna administrativna ili zakonodavna institucija, nego skup živih ljudi koje je svatko znao u Dubrovniku, a koji su svojim dotadašnjim radom i svojim sposobnostima u svakom budili poštovanje i pouzdanje. I kad je Dubrovnik proživljavao teške i strašne trenutke, Senat se nametao svima, te su svi puni vjere u njega slušali njegove naredbe i rado mu se pokoravali. Za to imamo nevjerojatno mnogo primjera. Stoga Senat, kao najviša i najvažnija ustanova u konstituciji [ustrojstvu] staroga Dubrovnika, po svojim nastojanjima i po svojim uspjesima, zaslužuje svu pozornost i puno priznanje".

Priredio: Đivo Bašić