O anđelima

Blagdan Gospe od Anđela je 2. kolovoza, pa sam tog dana ove 2009. slučajno poslušao dio krugovalnopostajne (radijske) emisije u kojoj se govorilo o anđelima. Također je dva tjedna ranije, prije nedjeljne Svete mise na TV, bilo govora o anđelima. Nekako nisam baš ostao zadovoljan iznesenom problematikom (p)o tom pitanju. Kada bi kojim slučajem izišli iz crkve nakon (nedjeljne) mise, te počeli vikati naglas: "Živjeli Serafini i Kerubini, Svjetovi i Gospodstva (naravno, ne prolazne svjetovne vlasti!), živjeli svi redovi anđela...", ljudi bi vjerojatno pomislili da ste ili poludjeli ili da ste to i otprije bili, te samo to glasno potvrđujete u javnosti.

Međutim, u crkvama svejedno stoje uosobljeni prikazi (kipovi i slike) anđela. Čovjek današnjice, kao i onaj prošlih vremena, govoreći o vjeri donekle istinski ne vjeruje ili to pak čini iz straha, pomodnosti doba ili snobovštine. Kao što su i pravi prijatelji rijetki (najpraviji je u tom pogledu Bog!), tako su rijetki i istinski pripadnici i zdušni poklonici svih onih vjerovanja koje nam na pladnju vječnosti nude prolazni izdanci čovječanstva različitih vjerskih sustava. Skoro bih se usudio reći da trebate biti "otpadnik" od ovakvog svijeta mržnje i novcopoklonstva da biste istinski vjerovali. Pisac ovih radaka donekle nastoji, ali krhko je vrijeme kao i prolaznost (zdravlja) fizičkog bića. Prečesto neuspješno. Vjerujte, za-Boga, pa neka su doba! Barem nastojte i nasljedujte dobr(ot)om. Iskoristite taj obrazac kojeg imate utkanog u sebi.

U Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990, str. 115-117, kaže se da su anđeli (grč. ággelos - "vjesnik") nevidljiva bića, božji "klanjatelji i služitelji, njegovi glasnici, prenositelji ili izvršitelji Njegove volje na zemlji, među ljudima. Tada se pojavljuju u vidljivome, ljudskom liku kao nepoznati stranci, gosti, mladići. Oni nekoga izvješćuju, opominju, svjetuju, poučavaju (nešto mu tumače i objašnjavaju); nekoga prate, štite, čuvaju, spašavaju, spriječavaju, kažnjavaju, pa čak i ubijaju". Uobičajena je njihova podjela na devet korova (od kojih se svaki nadalje sastoji od tri reda - hijerarhije), koja se obično pripisuje Dioniziju "Areopagitu" (VI. st.). Osmi red Arkanđela dijeli se pak na njih sedam: Mihovil/Mihael ("Tko je kao Bog?"), Gabrijel ("Junak Božji"), Rafael ("Bog je ozdravio"), Urijel ("Svjetlo Božje"), Barahijel ili Maltijel ("Božji blagoslov"), Jehudijel ili Jofijel (kažnjavatelj), Sealtijel ili Zeadkijel (glasnik). Nadalje se kaže da "u najranijim prikazima, u slikarstvu katakomba i na reljefima starokršćanskih sarkofaga, anđeli nemaju krila", te im se ona (bijela) prvi put javljaju u IV. stoljeću (zlatna ili šarena u kasnom srednjem vijeku).

Klement Aleksandrijski (oko 150.-215.) smatrao je da je spiritualna perfekcija povezana s nečijim statusom u hijerarhiji (crkvena/svećenička hijerarhija je imitacija hijerarhije anđela). Po Klementu Aleksandrijskom, anđelima najbližim Bogu nije dopušteno da ga neposredno vide, ali mogu vidjeti Sina koji je njegovo "lice". Po Pseudo-Dioniziju, kerubin (po svoj prilici i serafin) ima snagu "(spo)znati i vidjeti Boga... kontemplirati božanski sjaj u praiskonskoj snazi...". Gornje razine kod Klementa Aleksandrijskog sastoje se od sedam protoktistoi. Ispod ovih su anđeli i arkanđeli; ukupno devet redova. Grgur iz Nise (oko 335.-394.) kaže da svatko od nas ima anđela čuvara i demona, tako da mi biramo između njih: "Mi ljudi imamo u nama, u našoj vlastitoj prirodi i našim vlastitim izborom, uzroke svjetla i tame, budući da smještamo sebe u koju god sferu u kojoj želimo biti" (Mojsijev život, II. 80). "...Ali tama ignorancije (neznanja/neukosti) ostaje s onim koji je nepopustljivo sklon i koji ne dopušta njegovoj duši da vidi zraku istine". Na Pseudo-Dionizija su utjecali i gnostički izvori, tako da je on nedvojbeno rabio Kaldejska proroštva (božanska otkrivenja) koja također imaju neizrecivog Oca ustoličenog iznad sfere nepomičnih (stajaćih) zvijezda na mjestu zvanom 'Očeva dubina' ili 'Tišina'. Porfirije (234.-304.) upućuje na neke gnostičke tekstove, uključujući Allogenes i moguće Marsanes, o kojima se raspravljalo u platonističkim krugovima u doba Plotina (205.-270.). Oba teksta opisuju trostruku silu koja je skrivena u tišini. Trostruka Sila u Allogenesu sastoji se od Vitalnosti (Životne snage), Duševnosti (Duševne sposobnosti) i Onoga što jest. To je vrlo slično kršćanskom trojstvu u kojemu su "trojica jedno, iako su svo troje pojedinačni".

Što se tiče kršćanstva u Siriji, grad Antiohija imala je brončane kipove kerubina preko južnih gradskih vrata, otkud i ime tom dijelu grada poznatom kao "Kerubin". Kip Krista na istom lokalitetu bio je osobito štovan. Katedrala u Edessi (Urfa), uništena u poplavi 525. n. e., imala je jedinstveni uradak: devet stuba koje su vodile do oltara (tri na svakoj od triju strana podija/"baldahina"), te su predstavljale devet redova anđela. Sam Pseudo-Dionizije vjerojatno je ili Sirijac ili Egipćanin (moguće Sirijac koji je studirao u Aleksandriji). Najznačajniji utjecaj Evagrija u VI. stoljeću u Siriji odrazio se u mistika Stjepana Bar Sudhailija (rođ. oko 480. n. e.), čija je Knjiga Sv. Hierotheosa (KSH) bila najvažniji ranosirijski mistični zapis. Stjepan nikad nije tvrdio da je učitelj Pseudo-Dionizija, niti da je odgovoran za davanje naziva Knjizi Sv. Hierotheosa koja je stekla taj naziv u VIII. ili IX. stoljeću. Moguće da je izvorni naslov bio Knjiga skrivenih misterija Božje Kuće. Nebeska hijerarhija je jedini dio te Knjige Sv. Hierotheusa koji se donekle poklapa s Pseudo-Dionizijevim spisima. Stjepan Bar Sudhaili nema devet redova anđela u tri grupe po tri, već devet redova (jedan iznad drugoga) od kojih su tih devet podijeljenih u tri dajući ukupno 27 redova. Svaki od tih 27 nadalje je podijeljen ponovno u devet, što daje 243 reda anđela. Pseudo-Dionizije zagovara da je Bog onkraj svih imena (Mistična teologija [MT], 1; Božja imena [BI], 1.1 i 7.1, 3). Suprotno, kad Bar Sudhaili aludira na neizrecivog (neizrazivog; KSH, II.3), to se ne odnosi na Boga, već na nebeska prebivališta kroz koja Um mora proći tijekom uspinjanja (uzlaza). Hijerarhijski sustav Bar Sudhailija, kao i onaj Evagrijev, dopušta slobodu razvića (kretanja) koje nijeka Pseudo-Dionizije. Za Origena, Evagriusa i njihove sljedbenike, anđeli i ljudima slični slobodni su kretati se gore ili dolje na ljestvici postojanja, prije nego da su ograničeni na ustaljeno mjesto.

Koncept hijerarhije anđela u osnovi je židovskog podrijetla. "Oni koji znaju židovski svijesni su činjenice da sveto ime 'serafini' znači 'vatrotvoritelji', što bi značilo 'nositelji topline'" (Pseudo-Dionizije, Nebeska hijerarhija, 7, 205B). "...U židovskom biblija daje oznaku serafina kao najsvetijih bića zato da bi priopćila da su ona vatreno-vruća i (pro)ključajuća..." (Pseudo-Dionizije, Eklezijastička hijerarhija, 4.III.9, 481C). Postoje tako tri hijerarhije: zakona, crkve i anđela. Prva je nužna stuba do druge, a druga do treće, tako da ne možemo zaobići zakon koji je dan Mojsiju na brdu Sinaj. Što se tiče židovskog misticizma, u židovskoj Sirijskoj Baruhovoj Apokalipsi, Mojsije je imao viziju mnoštva anđela p(r)oučavajući Zakon. Božja slava je od tako velike snage da čak i anđeli moraju biti zaštićeni od nje. Stoga postoji svemirski veo zavjese (pokrova) ispred trona (prijestolja). Podrijetlo ovoga nalazi se u Henokovim spisima. Zid svijetla uokolo prijestolja je obilježje sedmog neba (nebeskog svoda) u mističnoj knjizi Sepher Ha-Razim (rano IV. stoljeće). Kombinacija zavjese i hijerarhije anđela zajedno tvori neprodirnu prepreku između Boga i čovjeka, te se ponovno javlja kao Blistava Tmina i Nebeska hijerarhija kod Pseudo-Dionizija. U rabinskoj tradiciji Mojsijev susret s Bogom na brdu Sinaj smatra se usponom na nebo. U djelu Hakhaloth Rabbati (IV. stoljeće) navode se anđeli na svakoj postaji uspona koji 'usavršavaju i prosvijetljuju' mistika, te ga vode do anđeoskog čuvara vratiju na slijedećoj razini. Hai Gaon (IX. stoljeće) spominje uporabu glosolalije (nesvjesnog govorenja stranih jezika) u svezi uspona na nebo.

Postoje brojne razine božanskog postojanja. Rimski car Julijan III. Apostata (IV. stoljeće) definirao je hijerarhiju kao sastojanje vladajućeg Boga, te anđela, demona, heroja i reda duhova (pod njim) koji slušaju više sile. (Protiv Galilejaca, 143A-B). Kaldejska proroštva (otkrivenja), koja su bila draga kasnijim atenskim neoplatonistima, imaju koncept univerzalne trostruke strukture postojanja: "U svakom svijetu trojstvo sjaji (isijava naprijed), od kojeg je monada (nedjeljivo /duhovno/ biće, prabiće) princip". Rosemary A. Arthur vjeruje da je dosta odvojeno od uporabe Damaskija kao stilističkog modela, Pseudo-Dionizije posudio od njega nekoliko koncepata koji nisu spomenuti u Prokla: "Postoji Neiskaziv (neizreciv) Princip s one strane Jednoga. Neiskaziv (neizreciv) boravi u gustoj tami (što je moglo dobro doći iz Hermetike, gdje se jedinstveni princip svega naziva Nespoznatljiva Tama. Poznato je Pseudo-Dionizijevo rabljenje tame kao boravišta Boga. Drugi tragovi hermetičkog i egipatskog utjecaja - kao što je potreba za tišinom - možda su također došli posredstvom Damaskija (rođ. oko 470.) koji je, za razliku od Prokla i drugih neoplatonista tog doba, posebno bio zainteresiran za egipatsku religiju. Potraga za Bogom je kao penjanje uz planinu".

Hermetički spisi bili su poznati Klementu Aleksandrijskom, Ćirilu Aleksandrijskom (375.-444.), Didimu Slijepom i Sineziju Cirenskom (oko 370.-413.). Didim citira Hermesa nekoliko puta u djelu De Trinitate i čini se da je bio prilično sklon Hermetici. Ćiril Aleksandrijski je komentirao da 'ovaj egipatski Hermes, iako je bio čudotvorac... dobrosmisleno je imao polučiti Mojsijeve spise, iako ih nije uporabio uopće besprijekorno ili ispravno...'. 'Smrt nije destrukcija stvari koje su kombinirane, već rastvaranje njihovog jedinstva' (Corpus Hermeticum, [CH], XI.15). Imena su npr. bila od velike važnosti i u gnosticizmu i u egipatskoj magiji. Karakterističnu hermetičku riječ theoptia rabi Pseudo-Dionizije na četiri mjesta (Eklezijastička hijerarhija, [EH], 4, 481B; EH, 6, 537B; Pisma, [P], 8, 1085A; P, 8, 1097B), a Didimus je rabi u svom djelu (De Trinitate, 1.19, 20b).

Mazdajci/sabazijci su bili pripadnici krstidbene sekte koja je naročito bila povezana sa sirijskim gradom Haranom. Hermes i Agathos Daimon smatrani su njihovim prorocima, budući su oni smatrali da su Egipćani njihovi duhovni preci. Oni su imali nebesku hijerarhiju od 10 anđela. Postojala je također crkvena hijerarhija, poredana u ustaljene razrede i stupnjeve, čiji su detalji bili obavijeni tajnovitošću sličnoj onoj misterijskih kultova; svaki red dobijao je ime po životinji.

Mojsije je bio važna osoba za alkemičare III. stoljeća, pa nadalje. Leidenski papirus sadrži brojne uratke pripisane njemu, kao što je Knjiga Arkanđela, Tajna knjiga Mojsijeva, Ključ, Kemija Mojsijeva i druge apokrifne spise. Za Knjigu Arkanđela tvrdi se da je "himna arkanđela koju je Gospod dao Mojsiju na brdu Sinaj". Mojsije je bio važan alkemičarima jer su po tradiciji smatrali da su tajne njihovog umijeća izvorno Mojsiju rekli anđeli. Arapska enciklopedija Kitab-al-Fihrist (napisana oko 850. n. e.), uključuje dva kršćanska alkemičara po imenu Sergije, odnosnih autora Knjige Sergija upućene biskupu Edesse i Knjige redovnika Sergija o magiji. Po Justinijanovom izopćenju alkemije i magije, izgleda da je ovaj spis nastao prije 529. godine, tako da su autor ili autori bili suvremenici Pseudo-Dionizija. Sergius iz Reshaine bio je alkemičar, ali nijedna njegova alkemičarska rasprava nije se očuvala.

Pseudo-Dionizijeva nebeska hijerarhija sastoji se (od vrha prema dnu) od: Serafina, Kerubina, Prijestolja; Gospodstava, Sila, Vlasti; Poglavarstava, Arkanđela i Anđela. U Novom zavjetu, anđeli su klasificirani u Pavlovim poslanicama, te je tamo to ponešto neujednačeno (površno): Poslanica Solunjanima spominje arkanđele; Poslanica Rimljanima spominje anđele, poglavarstva i vlasti; Poslanica Kološanima spominje prijestolja, gospodstva, poglavarstva i vlasti, dok Poslanica Efežanima ima dvosmisleno 'vlast i silu i gospodstva'. Nigdje se u Bibliji ne spominje deveterostruka hijerarhija anđela. Uobičajeno se deveterostruka hijerarhija anđela pripisuje osobno Pseudo-Dioniziju, budući da se takva u identičnoj formi ne pojavljuje prije njega. On je naravno imao prethodnike. Klement Aleksandrijski imao je tri reda anđela: Protoktistoi, Arkanđeli i Anđeli. Irenej (oko 135.-202.) je imao sedam redova (Anđeli, Arkanđeli, Prijestolja, Prosvijetljeni, Poglavarstva, Moći /sile/ i Sile /vrline, krjeposti/); Grgur iz Nise imao ih je osam; Grgur Nazijanski (oko 330.-390.) čak jedanaest. Ali od IV. stoljeća pa nadalje, uobičajeno je bilo devet redova anđela, što se može naći kod Ćirila Jeruzalemskog (313/315.-386.), Ivana Kristozoma (Zlatoustog, 344/354.-407.) i Apostolskim konstitucijama. Pseudo-Dionizije je smatrao (zbog njemu poznatih razloga) shodnim kodificirati ustrojstvo anđela, a zanimljivo je da taj ustroj ne odgovara niti jednom do tada.

Klasifikacija anđela u imenirane grupe, od kojih svaka ima odvojeno djelovanje, izvorišta ima u judaizmu, iako je koncept hijerarhije anđela izvorno babilonski. Razlikovanje zapisa može se vidjeti već u III. st. pr. n. e. U knjizi 1 Henok, 20, Urijel je anđeo groma (grmljavine) i potresa, dok je Gabrijel zadužen za zmije, Vrt i Kerubine. U Knjizi Jubileja (veselja/slavlja, II. st. pr. n. e.), za koju se tvrdi da su je anđeli otkrili Mojsiju na brdu Sinaj, postoje tri gornje klase: Anđeli Pribivanja (nazočnosti/pojave), Anđeli Posvećenja i Oni Sveti, ispod kojih je veliki broj anđela čiji je zadatak nadzirati prirodne fenomene, zajedno sa 70 anđela koji djeluju kao zaštitnici (čuvari) nacija i pojedinih ljudskih bića. Ovaj rad je zasigurno bio poznat Origenu (oko 185.-254.), Didimu Slijepom i Severu Antiohijskom. U djelu 2 Henok donesena je hijerarhija u stvaranju. Poglavlje VIII. ima sedam istovjetno-izgledajućih arkanđela u šestom nebu, koji pjevaju himne pohvalnice Bogu i koji su zaduženi za donje anđele koji su opet odgovorni za sunce, zvijezde, rijeke, biljke, životinje, čovječanstvo, itd. Ova niža grupa anđela uključuje 'sedam feniksa, sedam kerubina i sedam šesterokrilnih anđela [serafina]'. U IX. poglavlju kerubini i serafini lebde blizu prijestolja, s arkanđelima, anđelima i ofanima tvoreći grupu u sedmom nebu. Izgleda da se u ovom slučaju nekoliko angelologija (na)meće jedna do druge što je zbunjujuće, ali svejedno postoji nekoliko odjelitih lokacija gdje se nalaze anđeli (uokolo prijestolja, na sedmom i na šestom nebu). U knjizi 3 Henok (uglavnom V.-VI. st. n. e., s nekim starijim dijelovima) navodi se da svaki od sedam arkanđela vlada jednim od sedam nebesa. U Poglavlju XIX.-XXII. i XXV.-XXVIII. anđeli su grupirani u klase koje su u njihovom nizanju poredane u hijerarhiju. U uspinjućem redu ranga (niza) tako postoje uobičajeni anđeli, Galgalini ("kotači"), Hayyoti, Kerubini, Ofanini, Serafini i na vrhu dva promatrača (nadglednika) i njih dva Sveta uokolo prijestolja. Pseudo-Dionizije ne prihvaća Galgaline i Hayyote u vlastitoj hijerarhiji, što može govoriti u prilog neodobravanja tog rada ili barem njegovog utjecaja. Mojsijev mač (neki datiraju negdje u prva četiri stoljeća n. e.) pokazuje mnoge paralele s tekstovima Hekhalot, te se tamo spominje hijerarhija od 13 anđela na četiri razine. Svaki od triju glavnih na drugoj razini i pet ispod njih ima veliki broj "kola" (kočija) pod njim(a), od kojih je barem 'gospod i gospodar iznad' svih anđela ispod. Kao u Pseudo-Dionizija, oni imaju učiteljsku ulogu: 'Moji oni sveti će ...vam predati moje tajne i otkriti vam moje misterije i mojim riječima će vas naučiti i pokazati vam moja čuda... i vaše će oči biti iluminirane'.

Sedmerostruka hijerarhija može se odnositi na kozmologiju dotičnog razdoblja, iako može biti u svezi magičnog značenja broja 7 u Sumeru i Babilonu. Precizna struktura bilo koje hijerarhije anđela čini se da odražava suvremene kraljevske dvorove. Moguće je da je Sv. Pavlu bila poznata teologija esena jer njegova pisma zasigurno odražavaju paralele s Kumranom. Kumranski anđeli imaju u osnovi dvije različite funkcije: neki formiraju borbenu silu u pripravljanju za konačni rat između dobra i zla, dok su drugi duhovnici. U Sepher Ha-Razimu (IV. stoljeće) spominju se anđeli povezani sa svakim od sedam nebesa, a svako nebo ima svoju vlastitu neovisnu hijerarhiju. Tako je npr. unutar drugog neba 12 stuba, te na svakoj od njih stoje anđeli u njihovom sjaju, a iznad njih je visoki predstavnik (jedan) iznad drugog. Ipak, za ljudske stvari, oni su pokorni bilo kome tko im priđe u čistoći (duha).

U kaldejskim otkrivenjima i drugim poganskim izvorima anđeli imaju pročiščujuću snagu koja postaje manja kako se netko uspinje u hijerarhiji; gornja bića prosvijetljuju ona ispod njih. Proklo (oko 412.-485.) u djelu O duhovn(ičk)om umijeću kaže da anđeli, demoni i ljudi (po)stoje u hijerarhijama. Po Porfiriju (234.-304.) postoje tri razine anđela: arkanđeli (koji stalno stoje ispred Boga), pomagajući anđeli i prijestolonosači (koji uključuju Kerubine, Serafine, Prijestolja i Slave). U Pseudo-Dionizija nema nagovještaja nosidbe, kao što se to javlja u židovskim i rimokatoličkim molitvama (prije spavanja) za djecu, gdje se kaže: "U ime Gospoda Boga Izraela, neka Mihovil, zaštitnik Boga, bude na mojoj desnoj ruci; a Gabrijel, snaga božja, na lijevoj; ispred mene Urijel, svijetlo Boga; iza mene Rafael, koji liječi Boga; i iznad moje glave Shechinat El, Božja nazočnost". Anđeli se također mogu naći u hijerarhiji Grčkog magičnog spisa, gdje oni djeluju uglavnom kao poslanici otkrivenja: "Zazivam te, sveti anđelu Zizaubio, iz grupe Plejada kojima si podređen i služiš svim stvarima... Tebe također [zazivam], kao i mnoge od tvojih anđela koji su smješteni ispod njegove [Zizaubijove] moći. ...Zahtijevam besmrtnost... koju je veliki bog Helios Mitra naložio da bude otkrivena meni posredstvom njegovih arkanđela, tako da se sam mogu uzdići u nebesa kao tražitelj (ispitivač) i promatrati (opažati) svemir". Usko povezani s tim Magičnim zapisom su alkemijski zapisi i hermetička literatura. U oba slučaja tvrdi se da su znanje (umijeća) čovjeku dali anđeli. Postoji paralela s Pseudo-Dionizijevom hijerarhijom anđela u djelu Tripartitni traktat, koji donosi trostruku podjelu s 'jakim snagama koje spiritualni Logos donosi dalje od fantazije i arogancije' u njihov gornji rang.

Pseudo-Dioniziju sličnu listu anđela imaju Apostolske konstitucije (Serafini, Kerubini, Sile, Vlasti, Poglavarstva, Gospodstva, Prijestolja, Arkanđeli, Anđeli), ali postoji također druga lista: Kerubini, Serafini, Eoni, Vojska, Sile, Vlasti, Poglavarstva, Prijestolja, Arkanđeli i Anđeli. Djelo Testamentum Domini ima: Gospodstva, Hvalospjevatelje (Hvalitelje/Uzdizače), Prijestolja, Odjeću, Svijetla, Veselja (Radosti), Razdraganosti (Ushite); Anđele, Arkanđele, Slave, Gospodstva, Vladare (Prinčeve). Knjiga špilje blaga (na sirijskom, nešto prije IV. st.) ima sličnu listu kao jedna od onih u Apostolskim konstitucijama. Neovisni sirijski uradak Adamov testament ima specifičnu hijerarhiju 'od dna dok ne dosegnemo one koji nose našeg Gospoda Isusa Mesiju i odnose ga gore', a ta se sastoji od Anđela, Arkanđela, Arhonata, Vlasti, Sila, Gospodstava, Prijestolja, Serafina i Kerubina. Netko datira taj spis u doba prije V. stoljeća, a tu je donesena jedina potpuna devetoreda hijerarhija prije Pseudo-Dionizija. Zanimljivo je napomenuti da jedino židovske angelologije i Adamov testament imaju specifično rangirane anđele jedne iznad drugih, kao što ih ima i Pseudo-Dionizije. Inače, Pseudo-Dionizije je napravio dvije modifikacije. Prvo je zamijenio Arhonte Poglavarstvima. Mogući razlog je da bi ih tako prilagodio biblijskom imenu (Rimljanima, 8.38), ali također da izbjegne gnostičke konotacije 'Arhonta'. U Adamovom testamentu kerubini nose prijestolje Mesije, tako da bi oni trebali biti najgornji rang. Ali Pseudo-Dionizije je isključio bilo koje pozivanje na "Onoga koji sjedi na kerubinima". U židovskim kabalističkim učenjima svaki sustav Prebivališta (Mansiona) ima sedam postaja (etapa); prvih šest, kojima odgovaraju prvih šest dana u tjednu, dostupne su ljudskom shvaćanju, ali sedma, koja odgovara Sabatu, neizreciva/neopisiva je: bez oblika, opisa ili imena. Bar Sudhaili slično ima šest imeniranih redova anđela, praćenih sedmim koje to ne može biti. Svaka od devet 'Esencija" je subpodijeljenja na tri, dajući tako 27 rangova, od kojih je svaki redom podijeljen na devet, što ukupno čini 243 reda anđeoskih bića. Pseudo-Dionizije pak piše: "Sada u svakom svetom rangu viši redovi imaju sva prosvijetljenja i moći ovih ispod njih, a podređeni nemaju ni jednu od ovih koje posjeduju gornji".(Pseudo-Dionizije, Nebeska hijerarhija, 5, 196B-C). Pseudo-Dionizije specificira funkcije svih njegovih anđela, tako da samo gornja grupa (Serafina, Kerubina i Prijestolja) stoji u nazočnosti Boga. Uloge drugih anđela su pak različite od onih u sirijskoj mistici. Za Bar Sudhailija pozicija anđela u hijerarhiji ovisi od mjere opadaja od Boga, te se može uzdizati ili spuštati do različitog ranga. Ovo je očita suprotnost Pseudo-Dionizijevskoj ustaljenoj hijerarhiji anđela koji se ne mogu micati iz njihovih unaprijed određenih mjesta. Štoviše, svaki od Bar Sudhailijevih anđela je u mogućnosti primati i odašiljati pročišćenje, dok Pseudo-Dionizije dijeli anđele na one koji pročišćuju i one koji primaju pročišćenje.

U Lausiačkoj povijesti kaže se: "Prvi red [anđela] ima Vrhovno Trojstvo za učitelja, drugi uči od prvoga, treći od drugoga, i tako redom do zadnjega. Za one koji su napredniji (viši) u prosudbi i vrlini uče one koji su slabiji (niži) u spoznaji". Sever Antiohijski u djelu Katedralna homilija, LXXII. (oko 515. n. e.) ima origensku hijerarhiju koja ponešto podsjeća na onu Stjepana Bar Sudhailija. Ideja da sveti ljudi mogu postati anđeli je ideja koja se nalazi kod Nila Anciraškog (često se zamjenjuje s Evagrijem).

Pseudo-Dionizije objašnjava da je svrha hijerarhije 'da omogući bićima da budu što sličniji Bogu i da budu jedno s njim... Hijerarhija uzrokuje da njezini članovi budu slike Boga u svim pogledima... oni onda mogu proći na ovom svijetlu velikodušno i u skladu s Božjom voljom prema bićima dalje prema dnu ljestvice'. S namjerom imitacije Boga, članovi primaju pročišćenje, svijetlo i shvaćanje od onih iznad njih u hijerarhiji, koji imaju viši dar od ovih, te to tako proslijeđuju onima ispod njih. U Knjizi Sv. Hierotheosa Stjepana Bar Sudhailija to je ponešto pojednostavljeno: 'Uradak hijerarhije je napredovanje onih koji su doneseni blizu, te pročišćenje onih koji su [i nastoje biti] pročišćeni'.

Kao i u Filona, anđeli Klementa Aleksandrijskog nemaju svi istu narav; njegove tri grupe, protoktistoi, arkanđeli i anđeli imaju drukčija imena i funkcije jer imaju različite naravi. Anđeli Origena, s druge strane, svi su bili iste naravi, a razlika među njima bijaše, sukladno njihovoj uporabi slobodne volje, da su neki bili dalje od Boga od drugih. Njegov sljedbenik Didim Slijepi je nadalje diferencirao različite tipove anđela po obrisu, što je omogućilo da ih se svrsta u korove. Pseudo-Dionizije nije nikad precizan o naravi anđela jer je to misterija znana samo Bogu. Njega je više zanimao praktični smisao rada na hijerarhiji.

Židovski korijen SRP znači 'spaliti/spržiti'. Jedan slikovit opis serafina donesen je u knjizi 3 Henok, 26, što je vjerojatno svojevrsna preteča blistave tmine: "...Zašto ih njihovo ime naziva serafinima? Zato što oni spaljuju ploč(ic)e Sotone". Ovo je znatno ublaženo u Pseudo-Dionizija. Njegovi serafini imaju svojstva vatre, tako da imaju sposobnost grijanja, prosvijetljivanja i pročišćenja, ali su oni također 'toplonosci/žaronosci' i nisu statični.

Reminiscencije Filonova naučavanja kažu da imena Boga nisu imena u smislu da ih čarobnjaci ili gnostici mogu razumjeti (u smislu zazivanja božanske moći za nečije osobne koristi), već su to moći Boga. Filon je ovo posudio od stoika, imena od kojih se Bog podudara u svojim raznim moćima. Slično tome, Pseudo-Dionizijevi anđeli nisu poimenični pojedinci, kao što je to slučaj u Henokovoj literaturi, već predstavljaju moći Boga. Anđeli su bili važni Filonu jer je vjerovao, kao što je to učinio i Pseudo-Dionizije nakon njega, da je božanska svjetlost tako zaslijepljujuće intenzivna tako da je jedina mogućnost da netko uvidi Boga (bila) putem moći. (Izvor: Rosemary A. Arthur, Pseudo-Dionysius as Polemicist, The Development and Purpose of the Angelic Hierarchy in Sixth Century Syria, Ashgate Publishing, Aldershot (Hampshire), 2008, str. 6-8, 10, 13, 15-19, 23, 25-27, 30-34, 36, 38, 43-45, 47-52, 54, 56-62, 64-66, 68.).

Svi izvori imaju svoje izvore, bolje rečeno, izvorišnu (ili izvornu) jedninu tih izvora. Često ćemo naići na izraz da je to na razne načine iskazivana, duboko ukorijenjena ili različito nazivana božanska ljubav. Iako ljubav u biti ne čine verbalni izrazi koji nisu potkrijepljeni istinskim (nadanjima, nastojanjima, radovanjima i sl.), spomenut ćemo jedan simboličan grupe Huey Lewis & News u pjesmi "Snaga ljubavi" gdje se kaže "da ti ne treba karta (ulaznica) da se voziš tim vlakom" (vjerojatno se misli na podzemnu željeznicu ili metro, ali to svejedno dočarava materijalizirani p(r)okušaj predočaja osjećaja ljubavi). Slično su stari narodi (Egipćani i dr.) odlazak na drugi svijet smatrali odvijanjem tijekom putovanja brodom/barkom koja vodi u smrt, ali i ljudskom oku nevidljivi vječni život. Ulaznica za taj svijet posmrća ukupnost je napredovanja i dostojanstva naše duše. "Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječi i ozdravit' će duša moja". Ove riječi nadajućeg ozdravljenja prelaze okvire verbalnog, te šutke i stoički, zemaljski nepropitkujući i neprateći posjećene stranice ljudskog života, odmjereno zadiru u vječnost kojoj je povijesni kroničar i sudac ona sama bogomdana.

Đivo Bašić

Posvećeno pok. majci moje majke koja me naučila moliti Molitvu Anđelu Čuvaru

Anđele moj dragi,
Moj čuvaru blagi.
Budi tebi hvala,
Što me čuvaš mala/mlada.
Čuvaj me dok živim,
Ništa da ti ne skrivim.

{mxc}