Jedan od najljepših i najplemenitijih napora starog Dubrovnika

Jorjo Tadić 22. prosinca 1930, str. 6, kaže (ponešto kroatizirano): "Pjesnik Hanibal Lucić iznio je u svojoj drami 'Robinji' interesantan sadržaj: Na trgu u Dubrovniku mladi nećak hrvatskoga bana Derenčina prepoznaje u jednoj robinji svoju vjerenicu koju Turci bijahu uhvatili i zarobili. Derenčin je otkupljuje i vodi sa sobom, a dubrovačka vlastela s knezom na čelu priređuju gozbu u čast mladog para, čiji pretci zbog svog ugleda i junaštva u borbama s Turcima bijahu dobro poznati u narodu. Povjesničari književnosti, tražeći odakle je Lucić dobio poticaj za pisanje ove prve svjetovne drame hrvatske književnosti, napravili su razne kombinacije. Međutim, naš je pjesnik bio, po svoj prilici, mnogo jednostavniji.

Poticaj i sadržaj za ovo djelo, koje se svojom originalnošću i vrijednošću izdvaja od ostalih djela naše stare književnosti, Lucić je našao u samom životu onoga vremena. Jer ono što je u stihovima iznio u svojoj 'Robinji' nije drugo nego opisivanje nekih prizora koji se vrlo često događahu u Dubrovniku onoga vremena. Možda je Lucić sam nešto slično vidio tijekom svog eventualnog boravka u Dubrovniku, pa onda, na povratku u svoj Hvar, opisao u drami. Uostalom, dolazio je u Dubrovnik i njegov suvremenik, pjesnik Petar Hektorović, također s Hvara, vidjeti ovo jedino slobodno središte u našem narodu i upoznati neke njegove uglednije ljude. A sudeći po nekim Lucićevim pjesmama, u kojima uvelike hvali Dubrovnik i njegovu aristokratsku upravu, izgleda da je naš vlastelin-pjesnik i pobliže poznavao dubrovačku državu.

Inače, i do njegova Hvara, kao i po cijeloj Dalmaciji, sve tamo do Senja i dalje, kružio je glas o Dubrovniku kao gradu gdje se mogu otkupljivati kršćanski robovi iz turskog ropstva. Nalazeći se na samoj granici Turske, a živeći u vječnoj neutralnosti prema svakome, Dubrovnik je bio stvoren za to. Zbog toga su do njega dolazili svi oni čiji su rođaci ili prijatelji pali u turske ruke. Preko Dubrovnika se moglo nešto doznati o svojima ili čak da se oni i oslobode posredovanjem nekog Dubrovčanina. Dubrovnik je tako polako postao posrednik između robova i njihove rodbine, a poslije svake veće bitke ili turskih prodora u susjedne zemlje, išlo se u Dubrovnik spašavati robove. Neki su se vraćali iz Dubrovnika zadovoljni što su ih spasili, dok su mnogi tek u Dubrovniku doznali za tešku istinu o pogiblji svojih najmilijih. U cijelom ovom radu Dubrovčani su vrlo mnogo sudjelovali i lijepo se ponijeli, o čemu ima brojnih dokaza u starim spisima. Međutim, mi ćemo ovdje iznijeti samo nekoliko slučaj(ev)a iz druge polovice XV. stoljeća, kad je tek bilo započelo otkupljivanje robova u Dubrovniku i kad je mladi Lucić mogao dobiti poticaj za svoju 'Robinju'.

Odmah u početku, među prvim vijestima o otkupljivanju robova, nalazimo jedan slučaj koji dosta podsjeća na Lucićevu dramu. U rujnu 1470. došao je u Dubrovnik Ivan Marković, plemić iz Hrvatske, tražiti svoju zarobljenu ženu. Sa sobom je doveo Mustafu Turčina, kojeg mu je dao hrvatski podban u čijem se ropstvu nalazio, da ga zamijeni za svoju ženu. Dvojica dubrovačkih trgovaca nastanjena u Sarajevu, gdje se nalazila i Markovićeva žena, posredovali su i pomogli da se u Dubrovniku izvrši razmjena ovih zarobljenika, te da se Markoviću još plati 500 dukata. Novac je za to dao znameniti vrhbosanski sandžak[-beg] Isaber Isaković, dok je još upravljao Bosnom. Dubrovački trgovac Maroje Milutinović otkupio je slijedeće [1471.] godine za 25 duk[ata] Agniju, nećakinju skradinskoga popa Petra. Ali kad se imala preko Dubrovnika vratiti u svoj rodni Skradin, umrla je u Novom Pazaru.

U ožujku 1472. dobio je jedan dubrovački brijač-ljekar 150 duk[ata] da oslobodi nekog zarobljenika u Sarajevu i doprati ga u Dubrovnik. God. 1473. došao je u Dubrovnik neki Miho Bazilijev iz Trsta da uz pomoć Dubrovčana pronađe i oslobodi jednu veću grupu zarobljenika iz Friulija. God. 1474. oslobođena je, posredovanjem dubrovačkog mastioničara [bojača] Ivkovića, jedna robinja iz okolice Šibenika koja je robovala u Bosni. Za njezin otkup imalo se iz Šibenika preko Dubrovnika poslati u Bosnu zarobljenog Aliju Turčina. Ako se Alija ne oslobodi, onda će za nju platiti 180 duk[ata] ili će je ponovno dovesti u ropstvo. God. 1475. najavljuje Ivko Rajanović iz Dubrovnika da je prije 2 godine kod Mostara otkupio za 4 duk[ata] jedno žensko dijete od 3 godine iz Hrvatske i da ga je uz naplatu troškova predao Dubrovčaninu Vukotiću kod kojeg se još i sada nalazi. God. 1477. nastojalo se osloboditi nekog zarobljenika iz Istre; 1478. oslobađana su dva Nijemca iz zarobljeništva u Foči, zatim neki Šibenčanin koji se nalazio u Skoplju, te jedna majka i njezino dijete iz okolice Splita.

Dne 17. listopada 1475., na povratku iz Sarajeva, došao je u dubrovački notarijat neki Dubrovčanin Jakob, te izjavio slijedeće: Dok je bio u Sarajevu upoznao je Martina Tomasovića iz Muća poviše Splita, koji se ondje nalazi u zarobljeništvu, a koji mu je kazao da bi se mogao otkupiti kad bi našao 20 duk[ata] za njegovo oslobađanje. Jakob je to kazivao u Dubrovniku ne bi li se netko smilovao i dao potrebnu otkupninu. Doista, neki Ciprijan Dobrin iz Šibenika obvezao se Jakobu isplatiti sve troškove ako oslobodi Martina. Ali, nešto se odjednom dogodilo i stvar se u potpunosti izmijenila, te ugovor otpočet u notarijatu između Ciprijana i Jakoba nije ni završen, nego je jadan Martin ostao, valjda, i dalje u ropstvu čekati ne bi li se ponovno netko našao smilovati njegovoj zloj sudbini. Nije moguće iznijeti sve one ostale brojne slučajeve oslobađanja kršćanskih zarobljenika, pa ćemo se ograničiti još samo na dva-tri.

Početkom 1497. predao je hrvatski plemić Emerik Kos iz okolice Zagreba 160 duk[ata] Dubrovčaninu Petru Radiloviću da pođe tražiti njegova zarobljena brata Petra. Dne 14. travnja potpisan je između njih ugovor, a u pratnji Radilovića imao je poći, čak tamo do Anadolije, i Emerikov sluga Đurko koji će lakše prepoznati zarobljenog Petra. Puna tri mjeseca oni su ga tražili po Turskoj, te su bili dospjeli do nekih mjesta istočno od Bruse, ali Petra Kosa nisu našli, iako su bili naišli na njegove zarobljene sluge. Baš oni su im i kazali da je Petar poginuo u ovoj bitki u kojoj su Turci zarobili njih i mnoge druge iz Hrvatske. Vrativši se u Dubrovnik, Radilović je potanko prikazao sve račune svojih troškova na putu, a sam dobio po 6 duk[ata] mjesečno. Ostatak novca poslan je Emeriku po slugi Đurku koji mu je imao donijeti i sigurne vijesti o smrti njegova brata.

God. 1494. neka Simka Martinčić iz Senja otkupljena je u Sofiji za 47 duk[ata] i dovedena u Dubrovnik. Kako Dubrovčanin Jero Nenković, koji je oslobodio Simku, nije odmah primio cijeli novac, to se ona obvezala ostatak isplatiti u drvu koje će mu poslati iz Senja. Drugi neki Senjani dugovao je 1493. Marku Durmitoroviću iz Dubrovnika 44 duk[ata], što je ovaj platio za njegovo oslobađanje. Njegov je vlasnik bio 'Čelebija, posinak Jakub-paše sandžaka Vrhbosne', koji ga je valjda zarobio u bitki kod Udbine (1493.), u kojoj je Jakub uništio hrvatsku vojsku i uhvatio samog bana Derenčina. Ovaj posrednički rad Dubrovčana u svrhu oslobađanja kršćanskih zarobljenika nastavljen je i kasnije, ali mnogo intenzivnije i bolje organiziran. Tijekom cijelog XVI. stoljeća vodile su se borbe kršćana i Turaka i prema tome bilo je roblja s obje strane. Dubrovnik je tada preuzeo posredovanje kod jednih i drugih, te je preko Dubrovnika započela izmjena zarobljenika iz Italije, Sicilije, Malte i Španjolske s onima iz Turske. Sve su njih Dubrovčani lijepo primali i prema njihovom društvenom rangu častili i dalje ispraćali.

Nekima su čak davali i posebne lađe da ih odvedu u Italiju. Preko Dubrovnika i njihovih poslovnih prijatelja [po]slat je novac za njihovo oslobađanje i održavana je pismena veza s njihovom rodbinom. Naročito je snažna akcija bila polovicom XVI. vijeka, poslije borbi na Malti i bitke kod Lepanta (1571.). Kad su u ljeto te godine turske lađe opljačkale Hvar i neke druge naše otoke, te se pod Kara-Hodžom vraćali pored Dubrovnika, Dubrovčani su im izišli u susret kupovati dalmatinsko roblje. Sve one za koje su znali odakle su, poslali su njihovim kućama, a nejaku djecu koja im nisu mogla pričati o svojim roditeljima, zadržali su kod sebe i lijepo ih pazili. Na tome su i kasnije radile i državne vlasti i privatnici. U stotinama testamenata, očuvanih u dubrovačkoj kancelariji [Državnom arhivu u Dubrovniku], kao da se Dubrovčani natjecahu međusobno u darivanju i pomaganju sirotinje i humanih institucija. Svaki imućniji Dubrovčanin ostavljao je za sobom barem nešto za oslobađanje kršćanskih robova iz turskog ili gusarskog ropstva. Cijeli taj njihov rad predstavlja jedan od najljepših i najplemenitijih napora starog Dubrovnika. Kad jednom i to bude potpuno istraženo i objavljeno, ugled će Dubrovnika i njegovih građana mnogo dobiti i vidjet će se da je Hanibal Lucić s pravom onako lijepo mislio o njima", zaključuje Jorjo Tadić podrijetlom s Hvara.

Đivo Bašić

{mxc}