Sjećanja
Ovo su sjećanja (1945.-1957.) iz logora Stara Gradiška legendarnog svećenika dum Iva Bjelokosića (1917.-2001.) [u Dubrovniku se kaže „dum", što bi npr. u Splitu i drugdje značilo „don"], a imao sam čast da u njegovoj nazočnosti primim i pričest i krizmu.
Tako on veli: „Nenadano se je pronio neobičan glas: Nekolicina osuđenika - jedna osoba - išla je jutrom rano u podaleku šumu i iz masovnih grobnica iskopavala mrtve, žrtve fašističkog terora (tako se govorilo). [...] Pročulo se uskoro da će taj neugodni posao preuzeti svećenici, jer da su oni i onako duhovni začetnici, krivci ovih zločina, pa su počeli odmah sakupljati svećenike koji su bili raspoređeni po različitim sobama. [...]
Snijega je bilo i na Kozari i na Papuku, a hladan se vjetar neugodno osjećao, jer su osuđenici bili neprilično zimskom vremenu lako i loše odjeveni. Odjeća je potjecala još od uhićenja i zatvora, a tada su vladale druge klimatske prilike. [...]
Svećenici, uopće nenavikli poslu, a pogotovo ovakvome, svojski su obavljali svoju dužnost i posao se je odvijao na zadovoljavajući način tako da je liječnička ekipa uvijek imala dovoljno tjelesa za pregled i identifikaciju. Trupla, koje su svećenici iznosili iz jama bila su čitava, neraspadnuta, jer su ležala u vlažnoj zemlji, gotovo u vodi, koja je priječila ubrzano truljenje, raspadanje. Bilo je tjelesa u raznolikim odorama, a bilo ih je i u civilnom odjelu. Neki su bili pojedinačno vezani, drugi po dvojica i tako bačeni u jamu.
[...]
Sutradan se ponavljalo sve od prethodnog dana: ustajanje i poslovi nakon toga, jutarnja tjelovježba, mrtva šetnja, kava, postrojavanje, putovanje u šumu, iskapanje i identificiranje žrtava terora. Liječnička je ekipa bila već tamo i iskapanje i prinošenje trupla na pregled počelo je odmah.
Odjednom se na nasipima i prilazima pojavila poveća skupina ljudi i žena raznolikog izgleda, različite životne dobi, koji su najprije znatiželjno, začuđeno i zaprepašteno gledali što se radi, a zatim su počeli vikati: 'Pobijte ih sve! Izvadite ove iz jama i njih zatrpajte. Oni su za sve krivi! Popovi su za sve krivi i njih treba prve pobiti' - nastavili su vikati i htjeli su svakako doći bliže, kako bi tu prijetnju i izvršili. Stražari su ih nasilno odbijali i nisu im se dali približiti, a oni su izdaleka nastavili vikati, psovati i prijetiti.
Svećenici su radili dalje kao da se ništa posebno ne događa, samo su se čudili odkuda taj svijet zna da se iskapaju žrtve fašističkog terora i da to uz ekipu liječnika rade svećenici. Rješenje je ubrzo stiglo. Jedan svećenik, koji je u tim radovima sudjelovao od početka, izvijestio je: 'O ovom iskapanju naveliko je pisalo u novinama (one su se primale i u kaznionici), pa su tako okolni ljudi doznali što se ovdje radi.' Na drugo pitanje nitko nije znao odgovor, ali se on naslućivao. [...]
Preteški posao se nastavio. Jedna je jama bila ispražnjena, a iz druge su trupla polagano iznosili. Prva tjelesa, koja su iz vlažnih jama iznesena, počela su na zraku ubrzano trunuti i počeo se širiti nepodnošljiv smrad od kojega su se liječnici zakrivajući usta i nos pokušali zaštititi. Sav se taj posao s malim izmjenama odvijao nekoliko dana. Prema stručnim nagađanjima, tu su se nalazile četiri jame, masovne grobnice, koje je trebalo istražiti. Dvije su jame bile istražene, a nedavno je započeto s trećom i, prema nagađanjima, predstojao je još golemi posao.
Tajne jama...
Međutim, uskoro je nastupilo golemo iznenađenje. Kad su svećenici nakon nekoliko dana došli u šumu na posao - liječnici su već bili tamo - izdano je naređenje dr. Premru: 'Lešine vratiti na svoja mjesta (u jame), nove jame ne otvarati i započeti posao što prije završiti.'
Bilo je to nešto jako neobično, ali što se je moglo drugo nego naređenje izvršiti.
Jame su brzo zatrpane, svećenici su se vratili u kaznionicu, liječnici na Fakultet; o tome se nije više govorilo, ni u novinama pisalo. Sve je ostalo tajna. Možda je netko nešto i znao.
'Što se to hvališ pakošću,
Silniče nesmiljeni?
Zlo voliš više nego dobro
i laž više nego pravednost!
Mili su ti pogubni govori,
Lažljivi jeziče!' /Ps 52,3, 5-6/"
[Očito je da se iskapanjem došlo do kostura jer je to uglavnom ono što je ostalo od pokojnika koji su počeli zaudarati bleiburškim sindromom kao uzrokom smrti. Nakon II. svjetskog rata i u Jasenovcu su ukapani ustaše i domobrani, pa su istraživanja iznjedrila opasače i bojni pribor, nakon čega je uslijedio prijekid radova naređen odozgo. Upravo je ovaj svećenik pričao o tome.]
„Razgovor bi bez puno riječi zamuknuo, jer je bilo opasno puno govoriti, a još opasnije šutjeti, jer je svaka šutnja smatrana neprijateljskim činom, ali se ipak radije šutjelo. [...]
Kad bi stražari bili osobito borbeni i nasrtljivi, i to često nakon obilna pića, a to se je po zadahu vrlo dobro osjećalo, krivca bi odveli u stražarnicu, tu se nad njim iživljavali, da bi se on isprebijan jedva mogao vratiti. Jednom su tako jednoga osuđenika (kriminalca) odveli sa sobom, a sutradan, kod ustajanja, nađen je na hodniku mrtav, pokriven poderanim pokrivačem. [...]
U prvim premetačinama stražari su pomno tražili molitvenike i krunice. Od skupljenih molitvenika bi u dvorištu Kule napravili lomaču i to uz veliko veselje, a krunice su trgali i gazili. Osobito su tražili nešto napisano (nije bilo dopušteno imati olovku), jer su vjerovali da je sve napisano kontrarevolucionarno, upereno protiv postojeće vlasti, kažnjeničke ili državne. [...]
Kaznionica je imala tri odjela: Kula, najteži kažnjenici (10-20 g.), II. odjel (1-10 g.), III. odjel poluslobodnjaci, a IV. odjel je čitava Jugoslavija, dodavali bi.
'Nad Jugoslavijom bi trebalo razapeti šator i to bi bio najveći cirkus na svijetu'.
[Što reći za ovu štraćaru od RH koja spoznajno nije upila retaje i repove od prošlosti već je opijena crvenilom? Baraka RH! Kakav je to tek cirkus laži koji bi trebao ići nekud. Circus Maximus! Taj cirkus itako znači krug kojim se već vrtimo godinama i nema mu kraja.] (Ivo Bjelokosić, Svećenik matični broj St. Grad. 2019, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Podružnica Dubrovnik, Dubrovnik, 2002, str. 83-86, 117-118, 131).
„- Prebačeni ste [1945.] u logor Stara Gradiška gdje su vas s dvadeset, 'pomilovali' na dvanaest godina zatvora. Kaže se da se čovjek životu uči u svim situacijama. Što ste naučili u logoru?
• Znate kako se reče: čovjek uči dok je živ, a ipak umre kao budala. Ali, šalu na stranu. Nalazio sam se dvanaest godina među ljudima 's dna i vrha' pa sam naučio da je najbolje biti u sredini. U sredini je krjepost, govorili su stari Latini. Međutim, taj put je težak, jer kad čovjek ide rijekom, ide prema izvoru, a to znači ići protiv struje... Ali, Bog oprašta svakome, čovjek nekome, a priroda nikome. Žrtva jest teška, ali bez nje nema napretka i života.
- Koliko je danas čovjek spreman na žrtvu?
• To i jest nesreća čovječanstva. Nema ideala, duhovne vrijednosti. Čovjek se ne sudi koliko zna i koliko je pošten, već materijalistički se gleda što i koliko ima. Bilo bi potrebno vratiti se izvorima kršćanstva, ali to je teško... Današnji pokretač svega je materija [tvar]. A još je Kranjčević rekao - 'mrijet počet ćeš, kad u ideale svoje sumnjati počneš'... a ideala danas više nema. [...]
• Važno je shvatiti da Bog ne oduzima križ, nego da[je] snage nositi ga. [...]
• Nije sretan onaj koji puno ima, nego onaj koji malo treba. Sokrat je išao svaki dan na tržnicu, ali nije ništa kupovao. Pitali su ga zašto ide kad ništa ne kupuje. Odgovorio je: 'Idem vidjeti koliko ima stvari koje mi ne trebaju'."
(Lidija Crnčević, Don Ivo Bjelokosić, nagrada Dubrovnika za životno djelo, Nije sretan onaj koji puno ima, nego onaj koji malo treba, Dubrovački vjesnik, god. L, br. 2505, /30. siječnja 1999./, Dubrovnik, 1999, str. 5).
[Ulomke tekstova priredio: Đivo Bašić]