Velikosrpska klevetanja Hrvata, divizijska nekultura staljinizma i Đilas otvoreno o Stepincu i komunizmu

„Počeo je izlaziti i neki bilten, koji je izdavala jedna skupina Srba u Švicarskoj, valjda uz suradnju Stakića, ali nepismeno, s najstrašnijim napadajima na Hrvate i prijetnjama, uveličavajući sto posto ustaška zlodjela i broj srpskih žrtava, te s pohvalama za četnike i 'vožda' Dražu; a, kako je vrijeme odmicalo, tako su se gomilali napadaji na 'partizanske bandite', vođene komunistima i nekim bravarskim šegrtom Titom.

Najdražesnija su bila njihova sprdanja s tim partizanskim vođom 'šegrtom', kad su ga počeli partizani nazivati maršalom, 'a ne samo da nije nikada vidio vojnu akademiju, nego nema ni izobrazbu jednog narednika'. To ni po jada, jer su to mogli čitati samo oni sami, te oko dvjesta jugoslavenskih časnika, mahom Srba, koji su preko Italije prešli u Švicarsku i tu bili internirani.
Takva propaganda na srpskom jeziku nije mogla imati efekta na strance, pa je zato Stakić napisao opsežniju knjigu na francuskom jeziku, a preveo ju je onaj isti 'Francuz' [rumunjski Židov], kao i članak za La Suisse. Troškove za tisak originala i prijevoda platilo je Jugoslavensko poslanstvo, a suma je bila tako znatna da ju poslanik očito nije mogao izdati bez znanja vlade u Londonu.

Knjiga je isključivo posvećena klevetama na Hrvate. O njihovu opskurnom i nomadskom porijeklu, da su bili kroz cijelu povijest samo razbojnici, itd. U posljednjem ratu da su ubili milijun i pol Srba, te da odmazda pravde traži da uz odobrenje međunarodnog foruma Srbi ubiju isto toliko Hrvata i uključe u svoju Srbiju sve oblasti u kojima imade Srba.

Onom jako malom broju Hrvata, koji su bili u Švicarskoj, stiskalo se je srce, pogotovo kad su pouzdano saznali da je ta knjiga financirana od tzv. Jugoslavenske vlade u Londonu. Ne samo to, nego se saznalo da je ista vlada poslala jedan milijun švicarskih franaka za četnike, koji su u sporazumu s Talijanima klali u Hrvatskoj, Bosni i drugdje. Drugu pošiljku su četnici nešto kasnije dobili od 'ženidbene vlade' iz Kaira, u sumi od sedam stotina tisuća švicarskih franaka.

Đilas i Staljin

Obje sume su za četnike bile dostavljene preko Poslanstva u Bernu, a saznalo se je to zbog svađe između nekih srpskih časnika i jednog zagrebačkog Židova, koji je surađivao s njima pri operaciji izmjene franaka u lire. Oni su se posvadili oko podjele dobiti, jer je službeni talijanski tečaj bio šest lira za franak, a na toleriranoj crnoj burzi dvadeset i šest. Promijenjeni franci, po talijanskom službenom tečaju, slani su četničkom štabu u Opatiji, gdje mu je bilo sjedište uz talijanski štab. [...]"

Izložba 'jugoslavenske' umjetnosti organizirana je u Pragu, Varšavi, te u Moskvi. „Đilasa i delegate primio je Staljin te ih pozvao na večeru. Za vrijeme večere Đilas je ustao da se zahvali na prijamu i počeo svoj govor kako nije stručan za likovnu umjetnost, jer nije studirao, ali da poznaje književnost, koju je proučavao u Parizu i više godina u Moskvi, te kako drži da su književnost i umjetnost važni faktori za upoznavanje među narodima. Staljin ga je prekinuo:
- Ni najmanje. Važne su samo divizije. [...]

- Ne mislim ni ja [Milovan Đilas], ni ijedan drugi inteligentni komunist da je Stepinac kriv. On je integralan čovjek i čvrst, nepokoriv karakter. Ukratko, priznajem vam da je nepravedno osuđen, ali koliko se puta zbilo u povijesti da su pravedni ljudi bili osuđeni iz političke nužde. Da je on čvrst u svom hrvatstvu, to je prirodno i to nas [komuniste] ne bi smetalo, kad samo ne bi bio isto toliko čvrst u svojoj odanosti katoličanstvu i papizmu. Da je poslušao Tita, mogao je biti slobodan, ali što mu se može kad se ne da svijati. Priznajem da nam je njegovo pitanje krupna nezgoda.
- A mogu li vam još jedno pitanje postaviti. Tko primjerice ima u Hrvatskoj više pristaša, Stepinac ili Tito?
- To je pitanje kao sjekirom, kao da ste Crnogorac, ali ću vam odgovoriti pošteno. Mi [komunisti] u cijeloj Hrvatskoj nemamo više od tri posto, a u cijeloj Jugoslaviji više od pet posto." (Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1993, str. 339-340, 362-364).

[Izbor ulomaka tekstova: Đivo Bašić]