Detalji

Objavljeno: 12. kolovoza 2009.

Blagdan Gospe od Anđela je 2. kolovoza, pa sam tog dana ove 2009. slučajno poslušao dio krugovalnopostajne (radijske) emisije u kojoj se govorilo o anđelima. Također je dva tjedna ranije, prije nedjeljne Svete mise na TV, bilo govora o anđelima. Nekako nisam baš ostao zadovoljan iznesenom problematikom (p)o tom pitanju. Kada bi kojim slučajem izišli iz crkve nakon (nedjeljne) mise, te počeli vikati naglas: "Živjeli Serafini i Kerubini, Svjetovi i Gospodstva (naravno, ne prolazne svjetovne vlasti!), živjeli svi redovi anđela...", ljudi bi vjerojatno pomislili da ste ili poludjeli ili da ste to i otprije bili, te samo to glasno potvrđujete u javnosti.(Đ.Bašić)

Detalji

Objavljeno: 31. srpnja 2009.

Bark "Stefano" imao je signalnu oznaku JRSM i dozvolu za plovidbu (patent br. 22) od 3. siječnja 1874., 857 t, bijaše izgrađen u Rijeci 1873. i u vlasništvu karatista Nikole Bačića (16), Egona Cunradija (2), Francesca Lemutha (2), Antuna (Matovog) Kovačevića (2 1/2) i Frana (Matovog) Kovačevića (1 1/2), te pod zapovjedništvom Vlaha (Matovog) Miloslavića. Brodolom barka "Stefano" dogodio se 27. listopada 1875. blizu Point Cloatesa (Western Australia), a do konačnog spasa (od strahovito vrućeg vremena) 15. travnja 1876. od 10 brodolomnika preživjeli su Miho Bačić iz Dubrovnika i Ivan Jurić s Pelješca. Još tijekom spašavanja iz (na greben) nasukanog broda, prvi je uskočio u spuštenu barku "mali" (12-godišnjak Henrik Groiss) koji je odmah nastradao jer su ga "žestok udarac vjetra i veliki val" bacili i razmrskali na palubi broda. Na obali su se hranili "nekim sirovim školjkama" jer nisu imali vatre. Na engleskom kuteru kojim su napokon doplovili do Fremantlea rečeno im je da bi kao ugojeniji ljudi moguće završili na domorodačkom jelovniku. Kasnije je kao posljedica uspješnosti preživjelog (iseljenika) Miha Bačića jedna ulica u američkom New Orleansu prozvana Baccich Avenue.(Đ.Bašić)

Detalji

Objavljeno: 28. srpnja 2009.

Gospar Đuro Vuić (rođ. 1924., podrijetlom iz Komolca) jedan od najstarijih starosjedilaca Gruža, zasigurno pravi Gružanin i strastveni lovac, ispričao mi je 26. srpnja 2009. neka svoja sjećanja o starom Gružu koja zapisom treba oteti zaboravu. U vrtu ispred njegove kuće na gruškoj obali (Obala Stjepana Radića 1) leži staro sidro koje je uspio spasiti od radova nasipanja i proširenja gruške obale (nakon ukidanja tramvanja 1969./1970.), tako što je zamolio ondašnje radnike da mu prenesu inače teško sidro čemu je dobro poslužila dostupna dizalica "Lorena". Sidro se nalazilo postavljeno uspravno, te očito ispod razine današnjeg (tada nepostojećeg) asfalta, neposredno blizu semafora, na odvojku puta koji danas vodi iz Gruža za Lapad. Ukopano donjim dijelom, stršilo je željeznim strukom i aniom (karičnjakom, prstenom, alkom) na kraju za privez brodova. Tako je gospar Đuro spasio sidro i očuvao ga za budućnost. Inače, na mjestu gdje su današnji semafori u Gružu (blizu Minčete) prije je bio zapravo prometni kružni tok (tijek). Kaže mi je da je bilo još dva takva sidra, te su također služila kao bitve (za privez) brodova ondašnje Dubrovačke plovidbe ("Dubac", "Kumanovo", "Kralj Aleksandar", "Petka", "Šipan"). Sjeća se kako se tu, danas bi (još uvijek) rekli ispred Minčete, vezivao i brod-magazin "Pelješac", te nekadašnji školski brod "Margita". Usput spomenimo da "Margita" bijaše hrvatski školski brod (nabavljen 1894.) u vrijeme kad školske brodove nisu imale Engleska, Francuska i druge velike države!(Đ.Bašić)

Detalji

Objavljeno: 12. srpnja 2009.

"Nematerijalna baština nije samo umjetnička vrijednost umjetnine, simbolička vrijednost predmeta, znanstveno značenje specimena [ogleda/primjerka], povijesno značenje relikvije ili sl. ...Najveći dio nematerijalne baštine... tek je posredno vezan uz materijalni svijet". Tako nju čine i "način obrade materijala i izrade predmeta materijalne kulture, nastambi i građevina, naseobina i gradova, što bismo suvremenim jezikom pojednostavljeno nazvali tehnologijom". Muzej prevladava razinu prikupljanja i "uvijek nastoji nematerijalno prikazati i iskazati materijalnim". Tako Ivo Maroević smatra da su "nematerijalni slojevi zaborava puno potpuniji i hermetičniji od... dubine mora nad potonulim brodovima". Susljedno, "zaštita se svodi na iscrpnu dokumentaciju o fenomenu nematerijalne baštine, gdje danas različiti mediji omogućuju primjereniju pohranu pojedinih oblika te baštine", pa možemo govoriti (ili bi barem trebali nastojati da to ne bude govor neispunjenja) o "njegovanju i održavanju, sve do rekonstruiranja pojedinih pojavnih oblika nematerijalne baštine u muzejskim radionicama ili prostorima za rad s publikom ili pak o simuliranju njihova održavanja u životnim sredinama populacije koja gravitira muzeju".(Đ.Bašić)

Detalji

Objavljeno: 15. lipnja 2009.

Jorjo Tadić 22. prosinca 1930, str. 6, kaže (ponešto kroatizirano): "Pjesnik Hanibal Lucić iznio je u svojoj drami 'Robinji' interesantan sadržaj: Na trgu u Dubrovniku mladi nećak hrvatskoga bana Derenčina prepoznaje u jednoj robinji svoju vjerenicu koju Turci bijahu uhvatili i zarobili. Derenčin je otkupljuje i vodi sa sobom, a dubrovačka vlastela s knezom na čelu priređuju gozbu u čast mladog para, čiji pretci zbog svog ugleda i junaštva u borbama s Turcima bijahu dobro poznati u narodu. Povjesničari književnosti, tražeći odakle je Lucić dobio poticaj za pisanje ove prve svjetovne drame hrvatske književnosti, napravili su razne kombinacije. Međutim, naš je pjesnik bio, po svoj prilici, mnogo jednostavniji. Poticaj i sadržaj za ovo djelo, koje se svojom originalnošću i vrijednošću izdvaja od ostalih djela naše stare književnosti, Lucić je našao u samom životu onoga vremena. Jer ono što je u stihovima iznio u svojoj 'Robinji' nije drugo nego opisivanje nekih prizora koji se vrlo često događahu u Dubrovniku onoga vremena. (Đ.Bašić)

Detalji

Objavljeno: 09. lipnja 2009.

Jorjo Tadić 5. siječnja 1964, str. 18, kaže (ponešto kroatizirano): "Državu hercega Stjepana (1435.-1466.) Turci su postupno osvajali i konačno preoteli gotovo sve njezine dijelove. Ovo polagano nestajanje slobodne Hercegovine trajalo je punih petnaest godina. Na kraju je herceg Vlatko, poslije očeve smrti, držao samo [Herceg] Novi u Boki kotorskoj s neposrednom okolicom. Zauzimanjem i te oblasti, Turci su postali potpuni gospodari ove srednjovjekovne države. O definitivnom padu Hercegovine dosad [1964.] se malo znalo. Tvrdilo se, uglavnom na osnovi dubrovačkih izvora, da se to dogodilo krajem siječnja 1482. Posljednje borbe su vođene oko Novog koji je branio Vlatko, a uz pomoć nešto vojske i mornarice koju su uputile Ugarska i Napuljsko Kraljevstvo. Turcima je zapovijedao Ajaz-beg, hercegovački sandžak[-beg]. Prije nekoliko godina bio sam [J. Tadić] upozoren da se u Modeni, u arhivu ferrarskih vojvoda, čuvaju pisma koja su neke osobe iz Dubrovnika slala u Ferraru od 1479. godine pa nadalje. Prilikom rada u tom arhivu pregledao sam oba pisma i među njima našao dva, koja sam nedavno objavio [J. Tadić, Nove v/ij/esti o padu Hercegovine pod tursku vlast, Zbornik Filozofskog fakulteta, VI-2, Bg, (1962), str. 131-152], a koja se odnose na tursko osvajanje Herceg-Novog, prema tome i na sam pad Hercegovine. Tek sada smo u mogućnosti barem donekle osvijetliti događaje koji su s tim u svezi.(Đ.Bašić)

Detalji

Objavljeno: 21. svibnja 2009.

Sjećam se jednog šaljivog crteža gdje se čovjek (o)gleda u ogledalu iznad kojeg stoji natpis "ogledalo za mitomane", a u samom ogledalu je očiti odraz Napoleona. Mislim da bi se tamo, pomno odabrani, mogli nazirati različiti državnici i političari zabilježeni u povijesti. Nacije se možda žele vidjeti u ogledalu povijesti kao ljepše ili možda kao neke druge, naprednije nacije, pa im se nudi ugled (ili ogled) ujedinjenja. Na skupu The Best in Heritage / Najbolji u baštini (Dubrovnik, 27.-29. rujna 2007.) drugog je dana bila prezentacija Churchill Museuma iz Londona. Taj je muzejski projekt, kako je zapisano u katalogu, "prezentirao ikonu", osobu Winstona Churchilla. Meni je bilo dosta zanimljivo što je nakon izlaganja jedan (čini mi se da ne griješim) Nizozemac upitao što je s prezentiranjem ratnih propusta na području bivše Jugoslavije, pa je u tom kontekstu spomenuo i Bleiburg. (Đ.Bašić)

Detalji

Objavljeno: 07. svibnja 2009.

Na Internetu (www.vecernji.hr ) postoji članak "Propise o uporabi tradicionalnoga građevnog materijala u gradu nitko ne poštuje, Zabranjenim PVC prozorima upropaštavaju Dubrovnik" (28. 08. 2008.), te u nastavku slijede komentari na tu temu. Stanoviti komentator "giblinaš" u odgovoru na "bang"-a čak spominje i moje ime i prezime, vjerojatno omaškom. Ima dobrih komentara, te su ljudi dali sebi oduška, pa su otvoreno rekli o toj temi, iako nisu stavljali svoja vlastita imena. Postoji stari naziv za tamnozelenu boju (pituru): "dubrovačka zelena". Kada dođete u butigu kupiti takvu pituru, tražite je pod tim nazivom, ali treba paziti da ne bude svijetlozelena jer dodatno trebate kupiti mali crni Tesarol da bi pitura dobila prepoznatljivu tamnozelenost. Međutim, postoji čak i malo tamnija boja Hammerite tamnozelena sjajna koja je, doduše, predviđena za metal, ali odlično je podnosi i drvo. Hammerite "tamnozelena" polumat ili polusjajna zapravo je svijetlozelena i znatno se razlikuje od prikaza (sličice) na kantici (limenci) takve boje. Međutim, sjajnost tamnozelenstva matira zapravo kiša i sunce, tako da je to prava boja koja traje, vjerovali ili ne (jer znam iz iskustva), čak 6 godina (kako u specifikacijama i piše).(Đ.Bašić)