Ocrnjivati bližnjega i biti sretan!?

Višega znanstvenoga suradnika IHJJ-a dr. sc. Domagoja Vidovića odlikuje snažan antitezni iskaz. On mu je na određeni način zaštitnim stilskim oznakom. Tako je spajanje nespojivoga – ocrnjivanja i sreće – već u naslovu odlikom njegova posljednjega osvrta na moj jezikoslovni rad: Kako ocrniti bližnjega svoga i ostati sretan. Iako je naslovljena suprotstavljenost izišla iz okvira jezikoslovne rasprave i zašla u područje psiho(pato)logije u kojoj ja ne vidim svoje mjesto, niti mi je itko u 40 godina znanstvenoga rada takvo što pridjenuo, osvrnut ću se na Vidovićev članak iz obveze prema strukovnim kolegama i čitateljima portala.

Iz moje sveukupne bibliografije razvidno je da je tema institutskoga pravopisa tek manjim dijelom moga jezikoslovnoga prinosa. Neovisno o tom, pojačano je zanimanje za institutski pravopis opravdano jer je u javnosti bio najavljen kao vrhunac moderne hrvatske normativistike koji da će konačno riješiti stoljetne hrvatske pravopisne dvojbe i ratovanja, da će biti besplatan i svima mrežno dostupan. Na kraju, taj pravopis niti je moderan, niti je jednoznačan niti je bilo što riješio, dapače još je više zamutio pitanje sastavljenoga i rastavljenoga pisanja, nerazložno ekavizirao fonološku jekavsku osnovicu i povećao broj izgovornih zapisa inojezičnica. Pojedinačna su rješenja na mnogim razinama proturječna, na što sam dobrohotno upozoravao proteklih godina.

S posebnom sam pozornošću pratio normativna pravopisna i jezična kolebanja te propuste u stilskoj klasifikaciji natuknica, u netočnim definicijama i nesustavnom uvršćivanju natuknica, kolebanja u pisanju ukrajinskih i armenskih toponima te imena novonastalih samostalnih država nakon raspada Sovjetskoga Saveza. Isticao sam subjektivizam i umjetno ubrzavanje kodifikacijskoga procesa kao postupke koji nisu znanstveno prihvatljivi.

Za pravopis su podijeljeni izdašni autorski honorari, a tiskana je „besplatna“ inačica ostvarila dobar profit, ne računajući 200 tisuća kuna poreznih obveznika dodijeljenih od Ministarstva znanosti za površno i neodgovorno obavljen posao, napose ako se usporede prva inačica odaslana u javnu raspravu, s ostalima – mijenjanima nebrojeno puta. Jedina je prednost toga pravopisa što se njegova nova izdanja, tj. popravci, u javnosti ne vide, kao što se vide u tiskanim izdanjima drugih pravopisa, koje Vidović navodi.

Javna je kompromitacija IHJJ-a višestruka: institutski su djelatnici, zbog sprege s lošom politikom, pokazali znanstvenu nepostojanost i neuvjerljivost jer su u razmaku od samo nekoliko godina promijenili ne samo pravopisna načela nego i fonološki sustav hrvatskoga jezika isključivanjem dvoglasničkoga /ie/ iz njegova fonda, a onda lošim pravopisom i osakaćenom fonološkom osnovicom stali ispravljati prethodna institutska izdanja.

Novi je naraštaj, među kojim, nedvojbeno je, ima vrlo marljivih i darovitih jezikoslovaca, trebao novim izdanjima pokazati znanstvenu zrelost, dorađenost i uvjerljivost, a stara ostaviti kao povijesnu sliku jednoga vremena.

U sprezi s istom politikom institutski se ravnatelj također kompromitirao i odustao od najavljene izradbe hrvatskoga jezičnoga zakona (Pravopis je tu, a sad prijedlog zakona o hrvatskom jeziku) te zašao u drugu krajnost – u nijekanje bilo kakve njegove potrebe. Kad je vidio da je Matica na dobru putu da uz potporu aktualne Vlade napokon ostvari ravnotežu u hrvatskom zakoniku te uz tzv. jezični manjinski zakon napokon ugradi i zakon o hrvatskom jeziku, pokušava iz Matičina povjerenstva izgurati bivšega institutskoga zaposlenika Tomislava Stojanova i zamijeniti ga Vidovićem.

U tom kontekstu treba promatrati i Vidovićev prenabujali nacionalni zanos posljednjih mjeseci, kao i obranu prijepornih Jozićevih tromandatnih bokova od kritičara i „kritizerstva“.

Pomnjivim čitanjem Vidović može točno provjeriti što sam pisao o Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika iz 2015. u časopisu Kroatologija (god. 10., 2019., br. 2., str. 9. – 17.), a o ruskom jezičnom zakonu već odavno na Portalu HKV-a.

Hvale je vrijedno što su članovi Matičina povjerenstva pri izradbi hrvatskoga jezičnoga zakona konzultirali mnogobrojne postojeće inojezične zakone, među njima ruski i ukrajinski. Član Matičina povjerenstva prof. dr. Mario Grčević navodi niz država „koje imaju posebne jezične zakone, npr. Francuska, Švedska, Poljska, Slovačka, Slovenija, Mađarska, Rumunjska, Estonija, Litva, Latvija, Malta, Belgija, Finska, Švicarska (na razini kantona), Španjolska, Irska, a izvan EU-a u Europi Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Makedonija, Srbija, Kosovo i druge zemlje. U jezičnim zakonima određuju se službeni ili državni jezici, njihov status i obvezatnost uporabe npr. u školstvu, državnim tijelima, tvrtkama, robnim deklaracijama i uputama, ugovorima, nazivima, medijima, skupovima i javnim na(t)pisima i oglasima“ (Filologija, 78/2022.: 35.).

Kolega me često spominje u svojim napisima, vjerojatno smatra važnim moje mišljenje. Drago mi je!

Valja uvijek imati na umu da neprijateljstva prestaju sklapanjem mira, a „neprijatelja“ se može pobijediti samo tako da ga što bolje upoznaš. Ljubi bližnjega svojega…

Artur Bagdasarov