O etnojezičnoj politici u socijalističkoj Jugoslaviji (3)

4. Od Ustava SRH-a 1974. do Zagrebačkoga dogovora 1986.

Godine 1974. u SFRJ-u je bio prihvaćen novi ustav koji je razlikovao dva pojma: narod – ‘autohtoni etnos’ i narodnost – ‘etnos, glavni dio kojega, u pravilu, živi izvan Jugoslavije’. Narodi su: Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Muslimani (od 1967.), Slovenci, Srbi, a narodnosti: Albanci, Bugari, Česi, Mađari, Rusini, Slovaci, Talijani, Turci, Ukrajinci i dr. U zemlji je nabrojeno oko 14 jezika. Ustav je iz 1974. god. ostavljao rješavanje jezičnoga pitanja na volju republikama i pokrajinama. Federalni su zakoni i pravni akti bili objavljivani na jezicima subjekata federacije. Tako, primjerice, u skladu s člankom 269., “Savezni zakoni i drugi propisi i opšti akti donose se i objavljuju u službenom glasilu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u autentičnim tekstovima na jezicima narodā Jugoslavije utvrđenim republičkim ustavima. Savezni zakoni i drugi propisi i opšti akti objavljuju se u službenom glasilu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije kao autentični tekstovi i na jezicima albanske i mađarske narodnosti” (Ustav SFRJ 1974: 58).

Prema članku 138., stavak 1. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske od 22.veljače 1974.god.: “U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj se upotrebi hrvatski književni jezik – standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski” (Ustav SFRJ 1974: 315). U Ustavu Srbije službeno se rabi srpskohrvatski jezik (lingvonim se ne mijenja), u Bosni i Hercegovini srpskohrvatski/hrvatskosrpski u ijekavskoj izgovornoj normi, u Crnoj Gori srpskohrvatski s ijekavskim izgovorom, u Sloveniji slovenski, u Makedoniji makedonski, na Kosovu albanski, srpskohrvatski i turski, u Vojvodini srpskohrvatski/ hrvatskosrpski, mađarski, slovački, rumunjski i rusinski. Općila (medij) rabe deset jezika. Nastava se i odgajanje u dječjim vrtićima, školama i na fakultetima izvodi, u većem ili manjem opsegu, na jezicima subjekata Federacije, a i na talijanskom (Hrvatska i Slovenija), turskom (grad Priština), slovačkom, rumunjskom, rusinskom (Vojvodina). Bugarski, češki i ukrajinski jezici (u nekim područjima Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske) rabe se u dječjim vrtićima i u nižim razredima osnovnih škola, romski u početnim razredima osnovnih škola (u nekim općinama na Kosovu) (Škiljan 1988: 84; Gak 1989: 122-123).

Jezična je ravnopravnost u zemlji nailazila na tehničke teškoće: trebalo je praktično sve – od federalnih ustavnih zakona, pravnih akata, odluka i propisa federalnih i republičkih organa vlasti do zemljopisnih naziva, prometnih znakova i etiketa na proizvodima – napisati na nekoliko jezika subjekata Federacije što je pak stvaralo znatne troškove. Na primjer, proizvođači su slastičarskih i drugih proizvoda na etiketama često pisali: Garancija za kvalitet proizvoda (srpski jezik) – Garancija za kvalitetu proizvoda (hrvatski jezik) – Garancia kvalitete izdelka (slovenski jezik) – Garancija za kvalitetot na proizvodot (makedonski jezik).

Bez obzira na opći demokratizam u jezičnoj politici, u zemlji je i dalje bivalo sve više pojava napetosti u međuetničkim i međujezičnim odnosima. U Sloveniji su, primjerice, te zagane (problemi) umnogom bile povezane s etnodemografskim promjenama koje su se tu zbile u posljeratnim godinama – znatnim dotokom stanovništva iz drugih krajeva Jugoslavije. Te su promjene u Sloveniji u znatnoj mjeri bile uvjetovane (zahvaljujući postojanju u njoj donekle razvijenije infrastrukture i bolje plaćenu radu) intenzivnom izgradnjom industrijskih poduzeća. Etnolingvokulturne razlike, a dijelom i posebnost socijalnoga statusa doseljenoga stanovništva u odnosu prema mjesnomu stanovništvu stvarale su podlogu za zaoštravanje etnojezičnih osjećaja. Migranti su često odbijali učiti slovenski jezik – službeni jezik Slovenije, ponajprije zbog sličnosti južnoslavenskih jezika i, drugo, zato što su Slovenci, u pravilu, znali jezik migranata. S druge pak strane, Makedonci su sve češće izražavali bojazan za sudbinu svojega jezika jer je, po njihovu mišljenju, makedonski jezik bio pod snažnim utjecajem “srpskohrvatskoga“ (srpskoga) jezika.

Početkom 1980-ih godina u SFRJ-u su se pojačale težnje za decentralizacijom jedinstvene države. Ekonomist K. Mihajlović konstatira: “Uspostavom samostalnosti republika, njihove suverenosti i odgovornosti za vlastiti razvitak, a također i veće autonomije pokrajina, jedinstveni gospodarski sustav prestao je postojati. Sve republike i pokrajine su donosile svoje petogodišnje planove razvitka, provodile vlastitu poreznu i valutnu politiku... Proturječja interesa republika i pokra- jina teško se prevladavaju postizanjem dogovora i sporazuma. Sve to moralo je dovesti do narušavanja jedinstvenoga jugoslavenskoga tržišta. S obzirom na to da Federacija nema više nikakvih ključnih funkcija, osim onih koje joj prepuštaju republike, sadanja se situacija može okarakterizirati kao prijelazno stanje od federacije ka konfederaciji ...” (Mihajlovič 1986: 190-191). Prijelaz je od centralizirane federativne države k decentraliziranomu konfederacijskomu ustroju izazvao porast nacionalne svijesti svih nacija. Procesi su unutaretničke konsolidacije počeli prevladavati nad procesima međuetničke konsolidacije. Unutardržavna je dezintegracija udvostručila međuetnički jezični prijepor koji je počeo zahvaćati i višeetničku vojsku. Tijekom su se gospodarske krize dugovi Jugoslavije početkom 1980-ih godina popeli na oko dvadeset milijardi dolara, a inflacija je skočila na oko četrdeset pet postotaka. Srpski Memorandum SANU-a iz 1986. god. da decentralizacija vodi raspadu Jugoslavije i da su Srbi diskriminirani u Ustavu iz 1974. god. još više su pogoršali opće stanje u zemlji i ubrzali njezinu dezintegraciju.

Nastojanje da se izglade etnojezične razlike Hrvata i Srba vidi se u hrvatskoj i srpskoj leksikografiji. Prijašnja se leksikografija odlikovala odsutnošću registracije ili nedosljednom porabom hrvatskih i srpskih riječi. U rječnicima su se polarizirane hrvatske i srpske leksičke jedinice ili učvršćivale po odabiru ovisno o mjestu izdanja (u Hrvatskoj samo milijun, u Srbiji milion), ili su se navodile u sustavu istoznačnoga ili inačičnoga reda bez upute na njihovu normativnu odrednicu (u Hrvatskoj – vlak, voz, u Srbiji – voz, vlak), ili su bile popraćene oznakom 'v'. (i u ovom slučaju sastavljači su rječnika davali prednost leksičkoj osebujnosti svoje jezične zajednice: u Hrvatskoj – saradnja v. suradnja, u Srbiji –suradnja v. saradnja), ili su se davale nedosljedno ili netočno. Tako su, primjerice, mnogi hrvatske i srpske istovrijednice u rječničkim člancima dani bez ikakvih odrednica, kao niz istoznačnih parova: azot, dušik; bioskop, kino; fudbal, nogomet; juha, čorba, supa; kašika, žlica; kava, kafa; puran, tukac, ćuran i dr. Nepostojanje je etnojezičnih odrednica u rječnicima stvaralo određene teškoće pri odabiru istovrijednica. Primjerice, u Ivanović/Petranovićevu rječniku uz riječ vozduh nalazimo istovrijednice: vazduh, zrak, uzduh (Ivanovič 1976: 71). Ali, ti istovrijednice nisu istoznačnice jer su se leksičko-semantički razdvajaju pa i stiliski obilježeni. Riječ zrak (hrv.) u srpskom znači ‘zraka svjetlosti’, a ne ‘vazduh’; uzduh se smatra zastarjelicom. U Stankovićevu rječniku uz rusku riječ britva nalazimo ‘brijač, britva’; uz natuknicu značenie – ‘važnost, značaj, vrednost’; uz riječ nalivat’ – ‘liti, točiti, sipati’, a riječ slavjanskij prevedena je istovrijednicama ‘slovenski, slavenski’ (Russko-serbskohorvatskij slovar' 1988: 55, 245, 383, 787). U hrvatskom jeziku pak riječ brijač znači ‘brijački obrtnik’, a ne ‘britva’; značaj ‘skup duševnih svojstva’, a ne ‘smisao kojega znaka riječi ili pojave; sipati ‘istresati sipku stvar, a ne ‘nalijevati ili točiti’’; slovenski ‘koji se odnosi na Slavence i Sloveniju’, a ne na ‘Slavene’.

Jezičnopolitički Zaključci Novosadskoga dogovora uz ostalo su ostavili pojedincima, odnosno izdavačima, pravo i mogućnost izbora tzv. varijante jezika kojom će se služiti tijekom svojega pisanja i tiskanja članaka i knjiga. Točka 8. Novosadskoga dogovora glasi: “Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog ‘prevođenja’ tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.” U točki 8. zahtijeva se bezuvjetna sloboda za „prirodan i normalan razvoj hrvatskosrpskog književnog jezika“, kao i poštivanje izvornih, osebujnih autorskih tekstova. Svatko je na svoj način počeo ostvarivati poruke jezičnopolitičkoga dokumenta. Jedni su i dalje nastavili pisati onako kako su pisali prije, a bilo je i onih koji su tu „slobodu“ počeli rabiti na svoj način razumijevanja jezika, u zabranjivanju “veštačkih prepreka”, samovoljnoga “prevođenja” i poštivanja “originalnih” tekstova pisaca. U tijeku jugounitarističkoga pokušaja stvaranja jednoga i jedinstvenoga jezika Hrvata, Srba, Bošnjaka, i Crnogoraca pojavljuju se članci i knjige visokih državnih partijskih i vojnih dužnosnika koji su pisani mješavinom hrvatskih i srpskih norma. Riječ je o tzv. slobodnoj porabi različitih hrvatskih i srpskih počela u jednom te istom tekstu članka ili knjige. Tobožnja sloboda i ravnopravnost jezika u odnosu na poštivanje izvornika autorskoga teksta otvorila je vrata nepismenosti. Tako u knjigama Branka Mamule, umirovljenoga admirala flote, nalazimo istodobnu porabu hrvatskih i srpskih riječi koje redovito ne pripadaju ni jednoj stvarnoj normi dvaju jezika.

U njegovim knjigama vidljiva je neutralizacija polariziranih hrvatskih i srpskih riječi, poraba u svojstvu istoznačnica i inačica dubleta, kao što su: talijanski – italijanski, opći – opšti, također – takođe, utjecaj – uticaj, zaljev – zaliv, kriterij – kriterijum, obalni – obalski, suvremeni uvjeti - savremeni uslovi, protupodmornički – protivpodmornički, angažirati – angažovati, organizirati – organizovati, vlastit – sopstven, vanjski – spoljni, u vezi s tim – u vezi sa tim i dr. Primjerice: “U većini ratnih mornarica ovo je kriterijum...“ – “Kriterij za određivanje granica vojnopomorske oblasti [...] uzima u obzir...“ (Mamula 1977: 160, 252). “U savremenim uslovima doveli su...“ – “Rat u suvremenim uvjetima sve je teže...“ (Mamula 1985: 73, 89). S jedne strane, autor rabi riječi koje se obično uvrštavaju u hrvatske: ocean, uopće, otok, tjedan, Portugal i dr., od druge pak strane srpske riječi: odbrana, milion, petrohemija, obim, oktobar, Kipar, Španija, Liban, vazduh, obezbijediti, snabdijevati i dr. U jednoj rečenici može se naći mješavina hrvatsko-srpskih riječi:“U našim uslovima geografski dobro raspoređen vanjski niz otoka pruža mogućnost da se linija vrlo snažne odbrane [...] da bezangažovanja...“ (Mamula 1977: 227–228).

I u govoru Josipa Broza Tita, kao i u Branka Mamule, vidljiva je djelomična neutralizacija međujezične polarizacije. U knjizi Vojna misao i djelo autor istodobno u svojstvu istoznačnica ili inačica rabi riječi i višerječnice, kao što su: uopće – uopšte, svećenstvo – sveštenstvo, slavenski narod – slovenski narod, barbarski – varvarski, protunarodni režim – protivnarodni režim, suvremeni – savremeni, također – takođe, Španjolska – Španija, Rumunjska – Rumunija, Talijani – Italijani, poduzeće – preduzeće, poduzeti – preduzeti, opskrba – snabdijevanje, dvjestomilijunski narod – dvestomilionski narod, vlastit – sopstven, tvornica – fabrika, historija, povijest – istorija, u vezi s tim – u vezi sa tim, organizirati – organizovati, vanjska politika – spoljna politika i dr. U jednom te istom tekstu možemo npr. sresti i Španjolska i Španija ili vanjska politika i spoljna politika. Usporedi: ”Šta se događa u Španiji?“ – “Španjolska [...] zaostala je...“. ”Svojom izdajničkom spoljnom politikom on odvaja Jugoslaviju od njenih saveznika...“ – ”Vlada narodne sloge i odbrane treba da prekine sa izdajničkom vanjskom politikom...“ (Tito 1982: 25, 32).

Autori miješaju hrvatske i srpske norme stvarajući neki jezični srpsko-hrvatski koktel, nadomjestak koji ne pripada ni hrvatskomu ni srpskomu standardu. U vrijeme bratstva, jedinstva i ravnopravnosti neutralizacija međujezične polarizacije i nepoštivanje norma ne samo da se dopušta nego i odobrava. Dakle, riječ je o svojevrsnom jezičnom nadomjestku, supstratu (miješanom ili „bastardnom“, hrvatskosrpskom „novojeziku“ socijalističkoga jugoslavenskoga razdoblja), pokušaju izdavača ili autora da se pridržava odluka Novosadskoga dogovora i zajedničkih pravopisnih pravila (1960.). I dok su na tzv. Bečkom književnom dogovoru iz 1850. i 1920-ih i 1930-ih godina u monarhističkoj Jugoslaviji činjeni redoviti neuspjeli pokušaji normiranja uz pomoć unifikacije i daljnje kodifikacije jezika u korist ponajprije srpske norme te stvaranja tzv. „srpsko-hrvatsko-slovenačkoga“ jezika, u socijalističkoj Jugoslaviji pred nama je nešto drukčija, ali ipak slična težnja da se ponovno kodificira „srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik“, ali sada već u njegovim inačičnim (varijantnim) ostvarajima ili s pomoću njihove neutralizacije. (Bagdasarov 2012).

Uspostava ograničenja ili privilegija pri porabi na državnoj razini jednoga od jezika naroda koji prevladava, bez obzira na širinu njegove rasprostranjenosti i trajanje porabe u međuetničkoj i međukulturnoj komunikaciji, dovodi njegove nositelje u privilegirani položaj. Ostali jezici dolaze u prikliješten, stisnut položaj, funkcionirajući samo u granicama administrativno-teritorijalnih jedinica, subjekata federacije (republikā, autonomnih pokrajina). Predstavnici nacionalne inteligencije izjavljuju da stjecanje “tzv. neovisnosti” (stvaranje stare buržujske i nove socijalističke Jugoslavije) znači samo promjenu imperijalnih ambicija novih gospodara. Prirodno je što povremeno nastaju pokušaji nacionalne manjine da iziđe iz sastava višeetničke države i stvori svoju neovisnu državu s vlastitim etnolingvonimom (Bell 1980: 219-220). Primjerice, u Sloveniji se u odnosu prema “srpskohrvatskomu“ (srpskomu) jeziku u JNA stvarala oporba u slovenske mladeži. Iznošeni su zahtjevi za izvođenjem jugoslavenske vojske iz Slovenije, porabom slovenskoga jezika u vojnim postrojbama i u nazivima vojnih objekata smještenih na slovenskom području (Pavić 1986: 4).

Nerijetko bi u različitim raspravama jedna od suprotstavljenih strana u lingvokonfliktologiji nastojala iskoristiti nezadovoljstvo dijela svojega naroda u drugim federalnim jedinicama, izazvano, s njihova gledišta, nepravednim rješenjem jezičnoga pitanja. Tako su još na 5. kongresu slavista, održanom je 1965. god. u Sarajevu, hrvatski jezikoslovci istupili s kritikom uklanjanja iz jezične porabe u Bosni i Hercegovini hrvatskih riječi i uvođenjem srpskih. To je bilo okvalificirano kao ograničivanje jezičnih prava Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) koji su živjeli u toj višeetničkoj republici (Hraste 1966:112-113; Jonke 1971:28). Srpski pak lingvisti govore o neravnopravnom etnojezičnom i socijalnoekonomskom položaju Srba koji žive u Hrvatskoj (Ivić 1986: 1751).

Nisu prestajale uzajamne optužbe zbog neporabe hrvatskih ili srpskih riječi. Kao primjer mogu poslužiti publikacije s raščlambom porabe hrvatskoga i srpskoga leksika u školskim udžbenicima Hrvatske i Srbije. Hrvatski su školski udžbenici bili kritizirani što u njima nema uobičajenih srpskohrvatskih riječi, a srpski za nepostojanje hrvatskoga leksika. U nekim udžbenicima, na primjer, kako piše F. Butorac u članku Nacionalizam i jezik, uopće se ne rabe takve uobičajene riječi kao što su: sistem, metal, muzika, kompozitor i dr. Umjesto njih dosljedno se uvode i rabe riječi: sustav, kovina, glazba, skladatelj i dr. (Butorac 1985: 19). Od druge pak strane, u srpskim školskim udžbenicima, kako pokazuje Z. Diklić u članku Jezične istine i neistine, nema hrvatskoga leksika. Tako u srpskom bukvaru nema riječi koje su u porabi u Hrvatskoj, kao što: kruh, trokut, ravnalo, višekatnica, listonoša itd. U srpskim čitankama, piše Z. Diklić, rabe se samo riječi kao što su: muzika, raspoloženje, a u hrvatskima glazba i muzika, krajolik i pejzaž, ugođaj, atmosfera i raspoloženje itd (Diklić 1989: 14-15).

Članci su se o pitanjima etnojezičnih odnosa periodično počeli pojavljivati u hrvatskom i srpskom tisku što je svjedočilo o aktualizaciji i neriješenosti toga važnoga socijalnopolitičkoga pitanja. Uz ostalo, pisalo se da u hrvatskim općilima (medijima) i u izdavačkoj djelatnosti pri objavljivanju prijevoda iz stranih književnosti hrvatski prevoditelji i urednici često provode kampanju “čišćenja” književnoga jezika od “srbizama” ili “stranih posuđenica”, “nedopuštene samovoljne porabe arhaizama i umjetno stvorenih riječi” (Dmitriev 1981:153-154; Malić 1988: 42-44). Jezično čistunstvo u Hrvatskoj nije dobivao tako masovan značaj, a nije ga ni mogao imati u doba vladavine SKJ-a kako su to ponekad pokušavali prikazati pojedini novinari, partijski djelatnici ili jezikoslovci. Strana je književnost prevođena i u Hrvatskoj i u Srbiji uz uzimanje u obzir različitu etnojezičnu sredinu i navika zajednice kojoj je dani prijevod bio namijenjen. U uredništvu novina Borba (novine su izlazile u srpskoj i hrvatskoj inačici), a i u uredništvu zagrebačkih novina Vjesnik pri objavljivanju istovjetnih vijesti (npr. Tanjugovih) prevodili su tekstove sa srpskoga na hrvatski ili ih na njoj prilagođivali. Usp.:

Tablica

Bez obzira na demokratičnost poštivanja razlika između dvaju jezika, normiranja se hrvatskoga i izradba različitih normativnih priručnika i njegove jezične povijesti nastavlja. Josip Silić i Dragutin Rosandić su izdali 1974. god. Osnove fonetike i fonologije hrvatskoga književnog jezika, a 1979. god. Osnove morfologije i morfostilistike hravtskoga književnog jezika. Godine 1978. Zlatko Vince (1922.-1994.) objavljuje knjigu pod nazivom Putovima hrvatskoga književnog jezika o koncepcijama razvitka hrvatskoga književnoga jezika u filološkim školama 19. st. Godine 1979. hrvatski jezikoslovci objavljuju Praktičnu gramatiku hrvatskoga književnog jezika. U njoj su bile odsutne pojedine naglasne i morfološke istovrijednice koje su bile u porabi srpskoga jezika. Tako, na primjer, nisu navedene naglasne istovrijednice s tipom naglaska osobnih zamjenica u kosim padežima jedn.: gen. mène, dat. mèni itd.; nema upitno-odnosnih zamjenica ko, šta; nisu dane istovrijednice afiksā: protiv-, sa-, van-, -ioni, -ista. Prerađenu Praktičku gramatiku, uzgred budi rečeno, ponovno izdaju pod naslovom Gramatika hrvatskoga književnog jezika (1990.) i Hrvatska gramatika (1995.). Godine 1986. D. Brozović objavljuje rad pod nazivom Deset teza o hrvatskome jeziku. Na osnovi zajedničkoga “hrvatsko-srpskoga dijasistema” ugledni jezikoslovac teoretski razrađuje status hrvatskoga jezika. Iste godine S. Babić objavljuje knjigu Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, R. Katičić tiska Sintaksu hrvatskoga književnog jezika, a V. Anić i J. Silić Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika.

“U ozračju Hrvatskoga proljeća 1971. godine“, zaključuje Nataša Bišić, “četiri su hrvatske znanstvene i kulturne ustanove otkazale Novosadski dogovor kao velikosrpski jezični akt uperen protiv samobitnosti, slobode i naravnoga razvitka hrvatskoga jezika: MH s Jonkeom na čelu (16. travnja), HFD (8. svibnja), Institut za jezik JAZU (10. svibnja) i DKH (1. srpnja). Iako su već u prosincu 1971. demokratski procesi u Hrvatskoj zaustavljeni, Matici zabranjen rad, Jonke 1973. umirovljen, a mnogi hrvatski intelektualci zatvoreni na dugogodišnje zatvorske kazne, protuunitaristički jezikoslovni smjer u Hrvatskoj ipak je pobijedio: u ustavne amandmane 1971. i u hrvatski Ustav 1974. ušla je odredba „hrvatski književni jezik“ (Bašić 2007: 171).

Artur Bagdasarov
Filologija, br.71., 2018.