Ravnopravnost spolova je mnogo složenija negoli poraba ženskih mocijskih parnjaka

Prigodom prijedloga Zakona o udžbenicima u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske koji je pisan cjelovito u ženskom rodu (učiteljice, ravnateljice i sl.) oglasila se pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. U priopćenju od 10. kolovoza 2018. god. pravobraniteljica pokušava pojasniti svoj stav prema toj problematici.

Pravobraniteljica je, kako se navodi u priopćenju, „kroz vlastito dugogodišnje iskustvo, pri razmatranju raznih jezičnih pitanja koja se odnose na uporabu muškog i ženskog roda u hrvatskom jeziku, utvrdila da u lingvističkoj struci ne postoji apsolutni konsenzus oko pojedinih problemskih pitanja, pa tako ni po pitanju načina uporabe muškog i ženskog roda prilikom navođenja naziva funkcija za žene i muškarce”.(http://prs.hr/index.php/priopcenja-prs/2473-priopcenje-povodom-upita-o-jezicnom-izricaju-u-prijedlogu-zakona-o-udzbenicima-za-osnovne-i-srednje-skole)

Pravobraniteljica pokušava pojasniti svoje stajalište ističući sljedeće: „S jedne strane, postoji tumačenje prema kojemu je muški rod neobilježen te obuhvaća i muški i ženski rod, a ženski rod obilježen te obuhvaća samo ženski rod. Zbog toga je primjereno npr. imenicu 'ravnateljica' koristiti samo uz navođenje konkretne ženske osobe koja tu funkciju obnaša. Prema takvom tumačenju, službeni pravni akti poput zakona Republike Hrvatske bi trebali biti pisani u muškom rodu. Međutim, s druge strane, postoje tumačenja prema kojima je tradiciju hrvatskog jezika nužno prilagoditi suvremenom dobu te početi fleksibilnije i ravnopravnije koristiti muški i ženski rod. Argument koji se pritom ističe je nepostojanje praktičnih zapreka i negativnih implikacija u jezičnom smislu da se takvoj promjeni pristupi.

Ponajprije se valja upitati možemo li ići u akciju pisanja zakona u ženskom rodu i napraviti što učinkovito u smjeru ravnopravnosti spolova ako u jezikoslovnoj struci, prema riječima pravobraniteljice, „nema apsolutnoga konsenzusa“? Poštujemo li ravnopravnost kada u zakonu rabimo samo ženski mocijski parnjak? Prvo je tumačenje obrazloženo i potkrijepljeno pravilima dugogodišnje prakse u pisanju različitih pravnih akata i dokumenata. Međutim, drugo tumačenje ne pripada jezikoslovnomu obrazloženju i izražava ponajprije feminističku ideju jezičnih promjena u javnom životu. Feministička kritika u zakonodavstvu zahtijeva zamjenu profesijskih imenica muškoga roda u ženski.

U suvremenom životu, nažalost, postoji mnogo toga što je loše, strašno i tragično upravo zbog nepostojanja zaprjeka, a možemo pasti i u drugu krajnost. Primjerice, nepostojanje zaprjeka u različitim spolnim krajnostima dovodi, ili nas može dovesti, do apsurda kada se namjesto uobičajenih izraza „otac“ i „majka“, ili „muškarac“ i „žena“, uvode izrazi „roditelj 1“ i „roditelj 2“, ili „osoba 1“ i „osoba 2“, što već susrećemo u pojedinim europskim zemljama. Biste li htjeli da vas vaša djeca tako nazivaju i bi li vam bilo drago pročitati takvo što u nekom dokumentu – „osoba 1“ ili „osoba 2“? Različitost treba zaista poštovati, ali mnogo toga ovisi također i o taktu i okviru u jezičnom, pa i drugom ophođenju.

Zanimljivo je da u „Strateškom planu pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova za razdoblje 2018. – 2020.“ s jedne strane nalazimo napisano „pravobranitelj/ica je ovlaštena...“, a s druge pak strane da „pravobraniteljica provodi i objavljuje...“.

Prvo, nije sasvim jasno zašto u tekstu na jednom mjestu poštujemo ravnopravnost spolova i rabimo imenicu u muškom i ženskom rodu, a u drugom odlomku, na drugom mjestu, navodimo samo imenicu u ženskom rodu. Drugo, ako poštujemo spol i rod, zašto je onda u dijelu rečenice „pravobranitelj/ica je ovlaštena“ sročnost u ženskom rodu („ovlaštena“), a nije u muškom i ženskom („ovlašten/ovlaštena“) radi ravnopravnosti spolova? Netko će možda reći da je riječ o konkretnoj ženskoj osobi koja je potpisala taj dokument, ali onda nije jasno zašto u nazivu toga strateškoga plana imamo imenicu u muškom i ženskom rodu („Strateški plan pravobranitelja/ice“), a ne samo u ženskom („Strateški plan pravobraniteljice“). Sličnu nesređenost možemo vidjeti i u pojedinim službenim ženskim životopisima. U jednom se tekstu, primjerice, istodobno pojavljuje „redovita profesorica u trajnom zvanju“, „znanstvena savjetnica“ i „redoviti profesor u trajnom zvanju“, „znanstveni savjetnik“, premda je riječ o jednoj, ženskoj osobi. Ima i drukčijih primjera. Tako na mrežnim stranicama pojedinih znanstveno-istraživačkih ustanova možemo vidjeti objavljenu fotografiju voditeljice nekoga odjela, dakle žene, možemo pročitati njezino ime, a iznad fotografije piše „voditelj Odjela“, a ne „voditeljica Odjela“. Budući da je na mrežnoj stranici fotografija žene i navodi se njezino osobno ime, nema važnih razloga da ne navedemo kako se radi o „voditeljici Odjela“. U posljednje vrijeme, s dolaskom žena na visoke položaje u društveno-političkom životu, pišu: “Ured Predsjednice Republike Hrvatske“, „Kabinet ministrice“ i sl., polazeći od toga tko predvodi poslovnu prostoriju, žena ili muškarac. Zanimljivo je da u ustroju MZO-a pišu „Kabinet ministrice“, a u organizacijskoj shemi ustroja „Ministar – Kabinet ministra“ – prema Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MZO-a od 24. kolovoza 2017. godine. (Ustroj Ministarstva znanosti i obrazovanja)

Pokušaj stvaranja jezične korektnosti ili popravljanja nesimetričnosti profesijskih imenica radi zaštite i promicanja ravnopravnosti spolova može nas dovesti do zbrke ili čak nereda u zakonodavstvu. U Institutovoj knjižici „Jezični savjeti“ Lane Hudeček, Milice Mihaljević i Luke Vukojevića možemo pročitati: „S jezikoslovnoga je stajališta prijedlog koji se često čuje da se u svim zakonskim tekstovima dosljedno vodi računa o ravnopravnosti spolova neekonomičan jer prihvaćanje toga prijedloga ne bi doprinijelo ravnopravnosti spolova, nego bi proizvelo značenjsku i svaku drugu zbrku” (Zagreb, 2010., str. 94.). Ne možemo u jednom zakonu navoditi samo muški lik imenice, prema uobičajenoj zakonodavnoj praksi, a u drugom ženski ili oba mocijska parnjaka. Administrativni (ili službeno-poslovni) stil bilo kojega jezika zahtijeva ujednačenost i dosljednost porabe naziva u određenom rodu. U tekstovima normativno-pravne naravi administrativnoga (ili službeno-poslovnoga) stila imenice se uobičajeno rabe u obliku muškoga roda.

Nitko ne će mijenjati zakonodavstvo radi uvrštavanja ženskih mocijskih parnjaka u razne zakone. Zaista, u utrci za spolnu ravnopravnost, prema riječima pravobraniteljice, može doći do teške „čitljivosti i nepotrebnog opterećenja teksta koji bi narušavao prirodnost hrvatskog jezika u slučajevima kada dolazi do frekventnog navođenja izraza koji imaju rodno značenje.” I što ćemo tada, primjerice, sa Zakonom o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske od 2013. god.? Danas i žene služe vojsku. U članku 2. toga se Zakona piše: „Izrazi u ovom Zakonu koji imaju rodno značenje i bez obzira koriste li se u muškom ili ženskom rodu odnose se jednako na muški i ženski rod.“ Zar navedena napomena nije dostatna? Evo kako bi izgledao jezično preuređeni članak 213. toga Zakona u navodu vojnih činova: „(1) Umirovljeni/umirovljene časnici/časnice i dočasnici/dočasnice imaju pravo na službeno predstavljanje kao: »umirovljeni/umirovljena general/generalica/admiral/admiralica«, »umirovljeni/umirovljena brigadir/brigadirka/kapetan/kapetanica bojnog broda«, »umirovljeni/umirovljena časnički/časnička namjesnik/namjesnica«, »umirovljeni/umirovljena stožerni/stožerna narednik/narednica« itd.”

Ako budemo išli predloženim putem, poglavito u zakonodavnom (ili pravnom) podstilu hrvatskoga standardnoga jezika u pisanju raznih pravnih tekstova, tada nam netko može reći da trebamo ispraviti ili popraviti i Bibliju. U Bibliji se o Bogu govori uvijek u muškom rodu i nazivaju ga muškim imenima: Svemogući, Spasitelj, Pastir, Otac, Sudac, Stvoritelj itd. S druge pak strane, Bog nije rodio svijet, On ga je stvorio, a apostol je Pavao u Poslanici Galaćanima rekao: „Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3, 28). Među ljudima obično nema, ili ne smije biti, nikakve spolne diskriminacije. Poraba mocijskih parnjaka u muškom rodu (učitelji, ravnatelji, satnici, predsjednici i sl.) u pravnim je tekstovima neutralna. Ravnopravnost je spolova u društvu mnogo složenija negoli poraba ženskih mocijskih parnjaka...

Artur Bagdasarov