O armenskim običajima vezanim uz rođenje djeteta

Prirodni smisao braka u Armenaca, kao i u drugih naroda, bio je i ostao rođenje djeteta radi produžetka roda. Neplodnost se je smatralo jednom od najvećih nesreća, čak i Božjom kaznom. Bezdjetne žene su u davnini tražile pomoć u vrača, često su pak hodočastile u sveta mjesta i vršile pri tom razne žrtvene obrede. Vjerovali su, na primjer, da tijekom hodočašća može pomoći i kakvo magijsko djelovanje: npr. žena bi s teškim kamenom na leđima tri puta obilazila svetište da bi i sama postala “teška”. Žene su, spasavajući se od te neseće, nosile gležnjače s privjescima koji bi zveckanjem odgonili zloduha.

Tijekom trudnoće žena je vodila običan način život, ali se ju ipak smatralo “nečistom”, pa tako nije morala mijesiti tijesto, peći kruh, mesti mlijeko i praviti maslac. Bilo joj je zabranjeno sjediti pored bezdjetne žene zbog opasnosti “zaraze”. Smatralo se je da joj svi moraju ugađati, poglavito u hrani da bi joj dijete bilo zdravo.

Čim je počinjao porod, muškarce bi udaljili iz kuće i s rodiljom je ostajala primalja (arm. tatmer’, doslovce: 'baka-mati') i stare rođakinje. Armenka je rađala u stojnoj kući, stojeći savijena u koljenima na zemljanom podu pokrivenom slamom. Radi olakšanja porođaja i zaštite rodilje od zloduha u kući su naširoko otvarali vrata, prozore, skidali poklopce s posuđa, razvezivali čvorove i pojaseve, oko nogu rodilje iznenada razbijali jaje ili stavljali napunjenu pušku, pod jastuk krili bodež i sl. Ako rodilja nije mogla brzo roditi: pucali su iz puške, zapaljivali barut, glasno vikali, odijevali na glavu rodilje kapu kavora, čineći sve to s namjerom da zbune zloduha. Posteljicu su zakopavali u zemlju jer su vjerovali da postoji veza između budućnosti čovjeka i njegove pupčane vrpce.

Nakon rođenja primalja je posipala novorođenče solju jer su Armenci vjerovali da sol štiti od zla. Zato je svatko tko bi došao u posjet, prije dolaska k majci i djetetu, morao staviti ruku u sud sa solju. O dolasku djeteta na svijet primalja je najprije javljala otcu i kavoru. Najveća je radost bila kad bi se rodio sin, nastavljač roda. U južnim dijelovima Armenije tijekom crkvenih blagdana ispred kuće u kojoj je rođen dječak, svirala je glazba, a kuća je bila urešena zelenim granama - simbolom produžetka roda. Bliski rođaci donosili su uljevaču (kajganu s medom), kolače, voće... Uskoro su zvali i svećenika da “očisti“ dom i posuđe od tragova zloduha.

Tijekom babinja rodilja je smatrana još “nečistom“. Osobito su stroge bile zabrane tijekom prvoga tjedna, sve do krštenja djeteta. Rodilju su hranili i pojili iz posebnih posuda, pri tom su joj davali i posebna jela, primjerice havic (kaša od brašna, maslaca, šećera, cimeta, mljevenoga karanfila), a također i slastice, a umjesto vode - crno odležano vino. Novorođenče je kupala i povijala primalja ili neka starija žena u toj kući.

Armenci su vjerovali da je prvih četrdeset dana najopasnije doba za novorođenče i njegovu majku. Prema narodnom vjerovanju uzrok bolesti tih dana mogao je biti zloduh, neki urok, neplodne žene, pokojnik, sirovo meso i mnogošto drugo. Da bi se nesreća izbjegla, uz uzglavlje novorođenčeta morala je stalno gorjeti svjetiljka. Na kolijevku su vješali različite uročice: kolijevku su ukrašavali križevima, pod jastuk stavljali ceduljice s vradžbinama protiv uroka, komadiće kruha i ugljena; pored kolijevke su stavljali zdjelu s vodom i sl. Na odjeću djeteta pričvršćivali su uročicu (amulet) (arm. ački ulunk, doslovce: 'biser od uroka'). To su uglavnom bili stakleni biseri modro-bijele boje. Babinje su završavale obrednim kupanjem djeteta i rodilje.

Prvoj godini dječjega života prilagođavali su neke obrede. Primjerice, prigodom nicanja prvih dječjih zubiju pripremali su obiteljsko slavlje na koje su pozivali bliske rođake i prijatelje. Dijete su spuštali na pod, pokrivali glavu stolnjakom i odozgo sipali kuhanu pšenicu ili kašu od pšenice sa suhim grožđem. Tijekom ove svetkovine pred dijete su stavljali nož, češalj ili zrcalo i gledali što će uzeti: ako uzme nož, tada je to značilo da će mu se roditi brat, a ako pak češalj ili zrcalo, rodit će mu se sestra. Prve godine djetetu nisu strigli nokte i kosu. Prvu su striženu kosu i nokte čuvali u pukotinama zida kuće ili crkve.

Krštenje (arm. knunk) je bilo uskoro nakon rođenja djeteta, obično za tjedan dana. Tijekom krštenja dijete je dobivalo ime. Ime su mu davali roditelji ili ga je dobivalo u čast svetca čiji su dan slavili. Često je dijete dobivalo djedovo ili bakino ime. Imenu su pridavali simboličan značaj, ponekad ga čak i mijenjali da bi prevarili zloduha, ako je dijete slabo raslo ili bilo bolesno.

Izvori:

Slikar Sevada Grigorjan

Ter-Sarkisjanc, Alla. 2005. Istorija i kul’tura armjanskogo naroda s drevnejših vremen do načala XIX v. Moskva: Izdatel’skaja firma “Vostočnaja literatura” RAN.

Pripremio: Artur Bagdasarov