Cilicija

Cilicija je stara, povijesna oblast u jugoistočnom dijelu Male Azije, današnja Turska, sjeverno od Cipra. Naziv Cilicija (Hilakku/Khilikku) se susreće prvi put u asirskim natpisima 1. tisućljeća pr. Kr. U 2. tisućljeću pr. Kr. Cilicija je ulazila u Hetitsko kraljevstvo. Od 6. st. pr. Kr. Cilicija je kao jedna od satrapija ulazila u sastav perzijskoga Ahemenidskoga kraljevstva. Godine 333. pr. Kr. Ciliciju zauzima Aleksandar III. Veliki. U razdoblju od 297. pr. Kr. - 190. pr. Kr. nalazila se je pod vlašću Seleukida. Godine 102. pr. Kr. Ciliciju osvaja Rimsko Carstvo. Od 84. pr. Kr. ušla je u sastav Velike Armenije, kralja Tigrana II. Velikoga. Godine 67. pr. Kr. Ciliciju opet zauzima Rim. U srednjem vijeku postaje područje sukobljavanja Bizanta, Arapa i Seldžuka. Od 395. do 1080. pod upravom je Rimskoga Carstva (Bizanta). Od 1080. Cilicija pripada armenskim kneževinama (1080. - 1198.), a od 1198. pripada Cilicijskomu armenskomu kraljevstvu (1198. - 1515.).

Zastava i grb Cilicije (Izvor ilustracije)

Cilicijska kneževina

Bizant u vrijeme svoje vladavine nad Armenijom preseljava nekoliko tisuća Armenaca i armenskih knezova u Kapadociju, Mezopotamiju, Siriju i Ciliciju. Stalne seldžučke najezde u 11. st. pojačavaju useljavanje Armenaca u Ciliciju. Cilicijsko armensko kraljevstvo je nastalo na temelju kneževine koju je osnovao oko 1080. god. armenski knez Ruben I. (1025. - 1095.), bratić i tjelesni čuvar armenskoga anijskoga kralja Gagika II. (1024. - 1079./80.), utemeljitelja kraljevske dinastije Rubenida. Nakon smrti Gagika II., koji je ubijen od strane Bizantinaca, Ruben I. okuplja oko sebe armensko cilicijsko stanovništvo i stupa u rat s Bizantom. Osvaja dio gorske Cilicije i proglašava ju 1080. god. samostalnom kneževinom. Sin Rubena I. Konstantin (1035./1040. - 1100.) potpuno je istjerao Bizantince iz gorske Cilicije, zauzevši utvrdu Vahka. Zajedno s križarima Konstantin aktivno sudjeluje u oslobađanju Antiohije od Seldžuka, a zatim i Jeruzalema, a u znak pomoći dobiva od križara naslov comes (grof) i baro (barun). U križarskim pohodima armensko cilicijsko stanovništvo pomaže križarima opskrbom i vojskom. Za vrijeme vladavine Levona I. (1129. -1140./41.) od Bizantinaca izvojevana je dolinska Cilicija, ali 1136. god. bizantski car Ivan II. Komnen (1087. - 1143.) u pohodu na Ciliciju ruši tadanju prijestolnicu dinastije Rubenida Anazarb i zidove grada Vahka, zarobljuje Levona I. s obitelji i dovozi ga u Konstantinopolj gdje Levon I. umire u zatočeništvu. Cilicijska armenska kneževina obnavlja svoje postojanje za vrijeme vladavine Levonovih sinova Torosa II. (? - 1169.) i Rubena III. (1145. -1187.) koji 1182. god. zauzima grad Tars (Tarse/Tarze) te u savezu s križarima potpuno istjeruje Bizantince iz zemlje. Armenska kneževina u savezu s križarima bila je tako čvrsta da oni sljedećih desetljeća šire svoje posjede na obližnje bizantsko područje Cilicije [1: 171 - 174].

Cilicijsko armensko kraljevstvo (Izvor ilustracije)

Stvaranje Cilicijskoga kraljevstva

Kralj Levon II.

Nakon smrti Rubena III. 1187. god. na prijestolje je stupio njegov brat Levon II. (1150. - 1219., vladao je 1187. - 1219.). Svoju djelatnost kao mudar političar i iskusan diplomat počeo je preustrojstvom svoje kneževine po ugledu na franačku državu. Ponajprije je centralizirao upravljanje po uzoru na tadanje europsko, često imenujući Europljane na važne visoke državne položaje. Na franački način uveo je u porabu franačke naslove (npr., džancler - kancelar), a sudbenu je vlast preustrojio po uzoru na antiohijski sud. Viši sud (vrhovni sud) se je nalazio u glavnom gradu Sisu. Postojao je i “niži sud“ za građane. Vratio je katoličko svećenstvo u pojedine gradove kao što su: Tars i Mamestija. Levon II. daje znatne posjede križarskim vitezovima ivanovcima i teutoncima i na taj ih način obvezuje na njihovu stalnu vojnu pomoć i potporu. S poklisarima i trgovcima iz Republike Genove i Mletačke Republike zaključio je trgovački ugovor, otvorio im luke i dao znatne povlastice. Prvi put se je oženio 1188. god. antiohijskom kneginjom Izabelom, a drugi put 1210. god. princezom Sibillom de Lusignan, kćerkom jeruzalemsko-ciparskoga kralja Amalrika II. Svoju kćer Ritu, poznatu kao Stefanija Armenska, udao je za Ivana Brijena, kralja Jeruzalema. Levonova sinovica Filippa Armenska je postala supruga nicejskoga cara Teodora I. Laskarisa (vladao je 1204. - 1221.). Pod pokroviteljstvom Levona II. na prijestolje u križarsku Antiohijsku kneževinu na nekoliko godina postavlja svojega nećaka Rajmonda Rubena de Poitiersa (1199. - 1221.), sina prenceze Alise, Levonove sestre. U gradu Sisu je postojala i Levonova kovnica novca. Koncem 12. st. Levon II. postao je najmoćniji vladar u cilicijskom području.

Levon II. (Izvor ilustracije)

Početak Levonove vladavine podudara se s osvajanjem Jeruzalema od strane sultana Saladina i početkom Trećega križarskoga pohoda koji predvodi Friedrich I. Barbarossa, car Svetoga Rimskoga Carstva. Friedrich I. odlučio je pretvoriti Cilicijsku kneževinu u kraljevstvo u sastavu Rimskoga Carstva i predložio Levonu II. savez i kraljevsku krunu. U pohodu Friedrich I. gine 10. lipnja 1190. god. blizu grada Seleucije u zapadnoj Ciliciji. Nakon Friedrichove smrti, Levon II. šalje istodobno dva izaslanstva, jedno papi Celestinu III. (od 30. ožujka 1191. do 8. siječnja 1198.) i caru Svetoga Rimskoga Carstva Henriku VI. (od 14. travnja 1191. do 28. rujna 1197.), a drugu, na čelu s biskupom Nersesom Lambronacijem (1153. - 1198.), u Konstantinopolj. Godine 1196., uzgred budi rečeno, dobiva krunu od strane bizantskoga cara Aleksija III. Angela (1153. -1211., vladao je od 1195. do 1203.). Levon II. uvjerio je armensko svećenstvo u svrsishodnost sklapanja unije s Apostolskom Stolicom. Carski kancelar Konrad Hildesheim vozi na istok dvije krune, jednu za ciparskoga seniora Amalrika II. (Amori II.), a drugu za Levona Armenskoga. Dana 6. siječnja 1198. god., na blagdan Bogojavljenja prema armenskomu obredu, Levon II. svečano je krunjen kao Levon I. u gradu Tarsu kao kralj Armenije. Krunidbu je blagoslovio papin izaslanik, stožernik (kardinal) Konrad I. von Wittelsbach (1120./1130. - 1200.) i armenski katolikos od 1194. god. Grigor VI. Apirat (1121. - 1203.).