Slikovnica Prutimir kao društveno-propagandna ili zimska, ali ne i božićna priča
Slikovnica Julije Donaldson i Axela Schefflera (2008) uobičajeno se predstavlja kao topla, obiteljska, čak i božićna priča za djecu. Reklama, ipak, sasvim pogrješno deklarira ideju teksta koji ju više približava antiblagdanskom, a nipošto ne i kršćanski inspiriranom djelu.
Prutimir, izvorno Stick Man, grančica je ljudske naravi koja s obitelji živi u drvu. Jednoga dana, dok veselo trči, hvata ga pas koji ga grabi poput igračke. U daljem slijedu, susreće djevojčicu koja ga uzima kao sredstvo za nadmetateljsku igru. Potom ga labud koristi kao građevni materijal. Otac i sin svode ga na simbol svog umijeća. Koriste ga i kao olovku (pomoćno sredstvo znanja) , luk za strijelu (pomoćno sredstvo vještine), palicu (pomoćno sredstvo snage) ili bumerang (pomoćno sredstvo uzvrata). Oni koji pjevaju (božićne) pjesme skupe ga kao drvce za ogrjev i stavljaju pred sam plam vatre (kako bi postao sredstvo ugode kojim griju svoj dom).
U okruženju empatično slijepih stvorenja (koja ne čuju glas kojim zapomaže), Prutimirova ljudska osobnost ostaje anonimna. On vapi za prepoznavanjem svoje životnosti, ali ipak ostaje bezimena, obična grana kojoj drugi predviđaju razne namjene. Oni koje susreće, objektificiraju ga i za njih je on obično sredstvo upućeno njihovoj svrsi. U svijetu bezazleno radosnih i konformističkih lica, iza adaptirane pristojnosti, Prutimir uviđa ravnodušnost i emocionalnu hladnoću. Za dresiranog psa, pristojnu djevojčicu, svojoj obitelji posvećenu pticu i svom sinu usmjerenog oca, on je samo stvar. I oni pobožni, u svom usuglašenom božićnom pjevu, ne očekuju živo u prirodnome. Gluhi za molbu, upravo oni Prutimira svode na razinu beznačajnog trupca spremnog za vatru, čime se njegova tužna sudbina konačno približava mučnom kraju.
Svojom pričom, slikovnica ukazuje na obilježja života u pristojnom, ali suosjećajno ispražnjenom društvu. Zajednica bez ljubavi ne prepoznaje prirodne i male. Ona uljudno iskorištava slabe na korektne, a prethodno naznačene načine.
Jedino mjesto u kojem je Prutimirov karakter živ - njegovo je drvo. Naznačeno je kako stanuje u obiteljskom stablu. Skriven u deblu, među svojima, živi vlastiti identitet. U obiteljskom stablu proizlazi iz generacijskog slijeda i doseže budućnost kao suprug i otac. Izvan njega i za ostatak svijeta samo je bezpovijesna i beznačajna grana.
U otužnom ambijentu, nesposobnom za prepoznavanje njegove naravi, Prutimir (pred psom, labudom ili djecom) bolno zapomaže: Ma nisam ja prut. Pusti svoj hir! Prut običan nisam, već gospodin Prutimir! Prutimir - to stvarno je ime moje i želim put stabla obitelji svoje.
U engleskom izvorniku, Prutimir repetitivno naglašava kao je on Stick Man. Kako se izlaže: I'm not a stick! Why can't you see? I'm a Stick Man, I'm a Stick Man, I'M A STICK MAN , that's me. And I want to go home to the family tree.
U njegovom je imenu zasebno je istaknuta oznaka man koja je njegovo, a drugima nevidljivo obilježje. Činjenicu njegove ljudskosti potrebno je naglasiti prijevodom (jer je ključan za djelo).
Kako bi se hrvatskim jezikom naglasila osobnost, Prutimiru nije dovoljno dati ime (koje može imati i kućni ljubimac, čak i stvar). Kako bi se uputilo na njegovu ljudsku narav, važno je istaknuti kako je on gospodin. Zato bi on mogao biti nazvan i gospodin Štapko i, u skladu s time, nemogućnost drugih da ga vide nije samo njihov hir, kako se prijevodom sugerira, već njihova elementarna nesposobnost (da prepoznaju osobnost u drugome). U tom smislu prijevod bi mogao biti uobličen kao Ja nisam štap. Nisam štap, nego Štapko, Štapko gospodin. Ne vidite mene, a pred vama stojim. Ja trebam stablo, idem kući putem svojim.
Iako Prutimir teži doći kući, ovom pričom prioritetno se ne sugerira ljubav prema domu, već nesigurnost u otuđenom svijetu i potreba povlačenja od njega kako bi se skriveno živjelo među onima s kojima se dijeli ista krv i meso. U svijetu nerazumijevanja, dom je jedina sigurna jedinica. Samointeresno zaokupljeni likovi priče (dječak koji dresira svog psa, djevojčica koja se natječe, labud koji gradi svoj dom, otac koji se igra sa svojim sinom) u svojoj su zajednici samoposvećeno usmjereni svojim osobnim naumima. Oni ne prepoznaju ljudskost u nepoznatiom drugom. Bave se svojim poslom i brinu svoju brigu. Oni razumiju samo sebe u svojem. Tako se ova britanska slikovnica povezuje s povijesnom izjavom premijerke svoje domovine. Ona uspješno revitalizira tezu kako zajednica zapravo ne postoji: Postoje samo muškarci, žene i njihove obitelji. (M. Thatcher, 1987,Woman's Own Magazine)
Međutim takav je stav daleko od božićnog. Ideja Božića sadržana je u univerzalnom i solidarnom prepoznavanju ljudi kao braće. U kršćanskoj misli, pojedinac počinje voljeti tek kad se suosjećajno okrene nepoznatom. Božićna ideja traži da pojedinac voli upravo onog koji ne služi njegovoj svrsi i koji nije sveden na objekt njegove potrebe. Ona traži čovjekovo identificiranje s nepoznatim i malim.
Zato Prutimir može biti društveno-propagandna ili zimska, ali ne i božićna priča.
U skladu sa bezblagdanskim tijekom priče, izveden je i njen kraj. Prutimir, pokupljen s hladnog tla, iscrpljeno spava u kaminu. Pred prijetnjom vatre, spašava ga Djed Mraz koji je nesretno zapeo u dimnjaku. Prutimir pomaže Djedu, a potom Djed njemu. Tako spasitelj nevidljivih i malih postaje Djed Mraz. U isto vrijeme, onaj anoniman i beznačajan pomaže komercijalnom Djedu iako (paradoksalno) njegova nevidljivost proistječe iz sustava kojeg predstavlja upravo On.
U poimanju autorice slikovnice, Djed Mraz je junak koji spaja obitelji. Djed - derivat kapitalističke paradigme u konzumerističkoj etapi, a koja, uslijed potrebe za posvećenom borbom na tržištu slabi (osobni i vremenski) potencijal za stvaranje međuljudskih veza, ovdje je, naizgled apsurdno, onaj koji članove vraća u isti obiteljski skup. Ipak, besmisleno bi bilo da zajednica u kojoj je drugi stranac i u kojoj je princip ljubavi prevladan modelom ignoriranja, obilježava Božić pa je zato sasvim adekvatno da slavi tržišno pojmljenog Djeda Mraza. On je heroj koji uzajamno uzdržane pojedince, barem privremeno, učahuruje u njihove kuće kako bi se zaklonili od lošeg svijeta. Djed populariziran marketinškom idejom koja slabi zajedničarske veze, postaje onaj koji ih (prividno) jača.
U tom smislu, slikovnica sasvim dosljedno prati logiku svoje ideje. Kako je već naznačeno, problematična je samo njezina deklaracija. Prilično ju je pogrješno popularizirati kao blagdanski sadržaj. Svejedno, njena društvena nametnutost sasvim je očekivana jer, osim simboličkog uvida u stvarnost, daje svesrdan poticaj perpetuiranju njenih, sasvim neblagdanskih, obilježja.
Željka Pintar