Hodači na žici

Gledajući hodača, visoko gore na razapetoj žici između nebo(ž)dera, drhtureći s njim ili umjesto njega (prije će biti ovo drugo), normalan pseudolingvist, lažnojezičar, jezojezičar, može se zapitati kakvu to kozmičku neravnotežu ovaj luđak gore onom tankom motkicom mlati, e da bi ga uravnotežio, sa svemirom uskladio i, bistrine mu njegove najmutnije, opanegiričio za vijeke i vjekovite, za pismena, za lingua terae, za nove jezične standarde kao najmanje zajedničke nazivnike čovjekova življenja u ovom prašnom apsurdojezikostanu, jer, gle, odozgo se trunu kozmoslovne čestice, padaju u blato naše svagdanje pa se, da u tom psihodeličnom blatu i ne potonu, spajaju u nove riječi, nove izraze, na veliko čuđenje i još veći bijes jezikogojenaca alergičnih na makar dojednu dvosložnu ili tromisleću riječ.

A da biste ugledali tog divnog nebeskog hodača, morate svrnuti pogled k nebu i dovoljno dugo kočiti svoje vratne mišiće da svoju svijest oplodite tom divotom i grozotom polugalaktičkom; najposlije zatvarate oči ne spuštajući glavu i hodate, hodate... tako hodate češući se o neke (pomišljate) polutane koji, bez udjela vaše svijesti o nebovječnosti u svojoj svijesti, nešto sriču, dopitkuju i propitkuju sebe same, sebe osamljene, sebe i sebi nepoznate.

Tko su, zapravo, oni? Da ste na vrijeme otvorili oči i rasanili se od one grozodivote nekih drugih visina, spoznali biste da su to hodači na žici koji zemljom hodaju! Na nimalo neopasnijoj ruti; i jedni i drugi zvijezdama nepoznati, ali zvijezde ne pate od naglosti prepoznavanja; jezik bolje rečeno – duh jezika, njihova je žica, Magna Carta Creativa njihova jezična vivisekcijaška motka; skupljaju iz blata one nebootrunjene riječi, na njihovu nebesku ludičnost kaleme svoju zemaljsku stvarajući, na taj način, samosvojnu kozmopleternost nove izražajnosti, novogovor misli i novomisao govora. Šutljivci, neporugljivci spram onih koji kozmički sklad traže u andromedanskim visinama, a ne u visinama svojih nosova.

Jedan takav zemaljski hodač na žici, osmisličar Naravi jezika je i Ivan Bradvica.

Iz njegove jezične kovačnice potekle su, ožarile se u jeziku, poetnile se u čađavoj semantikarnici mnoge prekrasne riječi, bezbrojne žrtvovane zbog onih žrtvoslovnih koje se mogle opstati da ljudi ne hodaju zatvorenih očiju i podignute glave, no koje, unatoč tomu, sveudilj opstaju na licu nekog nepoznatog jezičnog planetarija koji, kao posinak onih ranije spomenutih zvijezda, sprema audijenciju u nekoj budućnosti za Bradvicu i bradvicojezikofile, uočene i uočljive i već sada njemu u apsolutu prepoznate.

Poznajem tog čovjeka još od nasluta onih zadimljenih kavana kojima vrisak pjesme i jecaj duše nije bio garniran i nečujnim vriskom njegovih, u ranojutarnjim vivisekcijaškim seansama, iskovanih riječi; poznajem ga dobro jer je izsebio sebe duhoduha (da zagrebem samo nekoliko riječi iz njegove Svegarnice) za neku milosnu jezičnu budućnost; poznajem tog čovjeka iz ćutljivosti naciona koji se skotrljao niz one kozmooblake jer mu je žica pukla, jer motke samoodržanja nije imao, previše se uzdajući u samoodržavajući jezik, a kao takva ga svi u kozmosu proganjaju.

Srećom, imamo njega – notornog jezikoslovca, jezikomolitelja i jezikomoljca koji naše naslute pretvara u svoj život koji će biti i naš život.

Ivan Bradvica to radi bez žurbe, pomnoljubivo, osvjetljujući svaku svoju novu riječ, kroteći brzinu svjetlosti koja bi se prirepila tim njegovim riječima, onu brzinu svjetlosti koja je himba ponosnih i slavnih, jer zemaljski hodači na žici, oni njegova kova, koliko god da su samozatajni toliko su i nesamobitni.

Zato je Ivan i izvan i unutar jezika, on je tu gdje jest, i zato mi nismo ondje gdje smo nekada bili.

Zlatko Tomić