Mirovni plan za Ukrajinu u režiji Velike Britanije i Francuske

Dvije europske nuklearne sile Velika Britanija i Francuska zajedno će oblikovati mirovni plan za Ukrajinu i predočiti ga američkom predsjedniku Donaldu Trumpu. Tu zamisao obznanio je britanski premijer Keir Starmer na sigurnosnom samitu europskih čelnika u Londonu.

Ovaj "atomski dvojac," čini se, odlučio je preuzeti inicijativu u zastupanju Europe u geopolitičkom bubnju. Geopolitički zapuštena Europa je u dvije najmoćnije europske vojne sile dobila, makar ovom prigodom, nadomjestak za nepostojanje jedinstvene institucije koja bi kompetentno i legitimno zastupala Europu u konfliktima. Obrambena invalidnost Europe izbila je na vidjelo očiglednije no ikada nakon Drugog svjetskog rata aktivnošću američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je do sada zaobilazio Europu, a u prvi plan isticao ruskog predsjednika Vladimira Putina u rješavanju ratne drame u Ukrajini. Takav Trumpov gard, kojim se eskivira Europu, nakon prvobitnog šoka u konformističko političkoj klasi Europske unije sada, čini se, prelazi u osviještenost. Istini za volju, Trumpovo izbjegavanje Europe nije na tragu američko-europskog savezništva koje je desetljećima bilo jamac sigurnosti Zapadne hemisfere i njezinog gospodarskog napretka. No istine radi, Europi nisu drugi krivi što je okovana zavodljivim liberalizmom zanemarila geopolitiku i razvoj obrambenog sustava koji bi bio konkurentan drugim svjetskim silnicama. Bez oslonca na vojnu snagu i diplomaciji se oduzima jačina. Trumpov poziv državama EU da ulažu više novaca u obrambeni sustav može se interpretirati kao kontriranje Europi ali i kao doprinos jačanju suverenosti Europe.

Nesuglasjem Europe i Sjedinjenih Američkih Država glede Ukrajine radi se u korist vlastite štete i jednih i drugih. Sadašnja teška situacija u Ukrajini i posljedice po Europu koje iz nje mogu uslijediti traži usklađenost prekooceanskih aktera na zapadnoj hemisferi. Uz dozu pojednostavljivanja može se reći kako je sadašnja okolnost usporediva s okolnostima u kolovozu 1941. godine kada su tadašnji predsjednik SAD-a Franklin Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill potpisali Atlantsku povelju. Taj je dokument bio reakcija na ondašnju ugrozu Europi i svijetu koju je proizvodila Hitlerova Njemačka. Atlantska povelja je bila i osnova za uključivanje Amerike u Drugi svjetski rat s pobjedničkim ishodom ostvarenim s ondašnjim saveznicima. Hoće li aktualni metež producirati "Atlantsku povelju 2"?

U velikim povijesnim previranjima i geopolitičkim konkurencijama Sjedinjene Američke Države mijenjaju saveznike. Primjerice, u Drugom svjetskom ratu Sjedinjene Američke Države sudjelovale su u pobjedi nad Njemačkom, a nakon Drugog svjetskog rata Njemačka i Amerika postali su saveznici. Amerika je u Drugom svjetskom ratu bacila atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki da bi poslije rata te dvije zemlje sklopile čvrsto savezništvo. Amerikanci i Rusi su u Drugom svjetskom ratu bili saveznici, ali se nakon rata između njih stvorilo neprijateljstvo obilježeno hladnoratovskom erom. To govori kako sadašnje Trumpovo i Putinovo približavanje ne mora značiti zacementiranost. U (geo)politici je kao u sportu - obrati, katkad i senzacionalni, prate sportska nadmetanja. Trumpovo okretanje Putinu ovovremeni je obrat, ali i priprema zajedničkog plana atomskih sila Velike Britanije i Francuske za Ukrajinu također je obrat u europskoj geopolitičkoj smušenosti. Ovim obratom u režiji nuklearnih država Velike Britanije i Francuske stječu se početne predispozicije za kreiranje geopolitičkog samopouzdanja Europe.

Pejo Gašparević