Za apologete komunističkog režima i dalje postoje „narodni neprijatelji“

U Zagrebu se pod vladavinom političke stranke Možemo ukidaju ulice imenovane 90-ih godina, koje su po tumačenjima predlagača povezane s osobama koje su bile „istaknuti suradnici nacifašističkog, marionetskog i anticivilizacijskog režima NDH“. Na osnovu popisa koji je izradio Svjetski židovski kongres (WJC) preimenovanje je zatražila nevladina udruga Documenta, odvjetnik Erol Šehu, te povjesničari Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić. Među predloženima za skidanje nalaze se Ivan Oršanić, Franjo Nevistić, Branko Klarić, Srećko Karaman, Antun Bonifačić, Ivan Šarić, Vladimir Jurčić, Filip Lukas, Vladimir Arko, Petar Grgec, Marko Hranilović i Matija Soldin. Prema riječima Rade Borić, predsjednice Odbora za imenovanje ulica te člana kluba „Možemo!-Zagreb je naš!-Nova ljevica“, dosadašnja imena ničime nisu zadužila Zagreb, jer i da ne znamo što su bili u NDH, njihov doprinos kulturi bio je nikakav da bi uopće dobili ulicu. Umjesto njih imena ulica zbog svoje podzastupljenosti dobit će zaslužne žene.

Među spornim imenima zaista se nalazi nekoliko osoba koje su bile usko povezane s ustaškim režimom. Tako je Ivan Oršanić bio povjerenik Državnog tajništva za narodno prosvjećivanje i zapovjednik Ustaške mladeži. Franjo Nevistić bio je tajnik u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, stožernik Sveučilišnog stožera u Zagrebu i glavni urednik tjednika Spremnost. Vladimir Jurčić i Branko Klarić istakli su se pisanjem pohvalnih pjesama Anti Paveliću i ustaškom pokretu. No tek je potonji s režimom NDH bio povezan kao obični činovnik. Kao što je činovnikom bio i Srećko Karaman. Daleko od toga da su bili istaknuti suradnici režima NDH.

Najsporniji su prijedlozi za skidanje ulica Filipu Lukasu i Petru Grgecu jer se ne uklapaju u sliku Rade Borić o tome da je njihov doprinos kulturi bio nikakav. Po Filipu Lukasu, dugogodišnjem predsjedniku Matice hrvatske, danas nose ime ulice u Zagrebu, Zadru i Ivanjoj Reci, te osnovna škola u Kaštelima. Presudom komunističkih vlasti Lukas je u odsutnosti nakon Drugog svjetskog rata osuđen na smrt. Potpunu reviziju ove odluke donio je Županijski sud u Zagrebu 20. srpnja 2017. Lukas jest sporna osoba hrvatske historiografije, upravo zato što o njemu postoje dijametralno suprotni stavovi. Autori skede u Hrvatskom biografskom leksikonu smatraju ga jednim od najistaknutijih nacionalno angažiranih intelektualaca svojega doba, nositelja idejnoga otpora integralnomu jugoslavenstvu i velikosrpskim presezanjima. Kao što su primijetili i Lukasov otpor prema ustaškom režimu i Anti Paveliću, kako za vrijeme NDH tako i u emigraciji. Iako se neke njegove izjave mogu protumačiti kao šovinističke, one su usporedive s izjavama Miloša Crnjanskog ili Ive Andrića. A o Milošu Crnjanskom sve najljepše pišu i Miljenko Jergović i srpske Novosti u Zagrebu. O čovjeku koji je bio dopisnik pri Vrhovnoj komandi generala Franka u Španjolskom građanskom ratu i koji se s Hitlerom grlio u Berlinu 1937. godine, „objektivno“ izvještavajući o situaciji o Njemačkoj, koji je početak Drugog svjetskog rata dočekao kao diplomat u fašističkoj Italiji, te koji je bio članom „Jugoslovenskog antimarksističkog komiteta“ i uređivao desničarski časopis „Ideje“. Apologeti Crnjanskog istaknut će kako je njegov nacionalizam bio „naglašena, skoro romantičarska ljubav prema svom narodu i svojoj zemlji“. A ljepota njegovog književnog opusa nadilazi „senke“ iz njegova života. Kao što mnogi cijene i književnost talijanskog književnika Luigija Pirandella koji je izjavio „Fašist sam jer sam Talijan“. Ili Umberta Eca, čiji esej o Ur-fašizmu citiraju brojni nazovi ljevičari, vjerojatno ni ne znajući kako je Eco sačuvao svoju iskaznicu udruženja Balilla. Da ne spominjem Marinettija ili D'Annunzija. Po ovome potonjem se ne zovu samo ulice u Italiji već i škole i instituti. Koliko je praxisovaca cijenilo filozofiju Martina Heideggera, po kome se opet zovu brojne ulice u Njemačkoj. Koliko je jugoslavenskih pjesnika cijenilo pjesništvo Ezre Pounda, smatrajući ga jednim od najvećih modernističkih pjesnika. I Heidegger i Pound bili su podupiratelji totalitarnih režima i izraziti antisemiti. No svim cjeniteljima prethodno spomenutih „senke“ iz života hrvatskih književnika Antona Bonifačića i Branka Klarića puno su mračnije.

Za posebni dokument WJC-a, prema kojemu je sastavljen prijedlog za skidanje imena ulica, tvrdi se da je dio širega istraživanja o ustaškim nazivima u Hrvatskoj. No autori ovog prijedloga nisu se previše potrudili, već su uglavnom koristili podatke iz leksikona „Tko je tko u NDH“. Što i nije baš neka širina istraživanja. Moram upozoriti da su drugovi iz WCJ-a propustili navesti Antu Šercera koji još uvijek ima ulicu u Zagrebu, a nakon Drugog svjetskog rata osuđen je na godinu dana robije. Propušten je vjerojatno upravo zato što ga nema u spomenutom leksikonu. Drugovima iz Možemo kritika i prijedlog da svoj popis prošire.

Postojale su i druge osobe koje su bile povezane s režimom NDH tako da su obnašali funkcije unutar državnog aparata ili su bili djelatnici nekih javnih institucija. Tako postoje osobe koje u Zagrebu imaju ulicu, a u vrijeme NDH bili su članovi HAZU. To su Milan Rešetar, Mihovil Gračanin i Vladimir Nazor. Ovaj potonji je fenomen jer nakon Matije Gubca njegovo ime krasi najviše hrvatskih ulica. Osim što je bio član tadašnje HAZU, od Pavelića je na hrvatsko Antunovo 13. lipnja 1942. primio državnu nagradu. Postoji predaja i o tome da je jednu svoju pjesmu posvetio Paveliću. Ako to i nije istina, činjenica je da je Paveliću portret izradio njegov imenjak Antun Augustinčić. Obojica spomenutih su svoj grijeh okajali jer su kasnije pristupili partizanskom pokretu. No brojne značajne osobe hrvatske kulture ostale su cijeloga rata u „ustaškom“ Zagrebu. Među njima su bili Miroslav Krleža, Antun Barac, Nada Klaić. Svi navedeni imaju ulicu u Zagrebu.

Antun Barac čak je imao nekih problema, te je optužen od režima NDH kao mason, zbog čega je nekoliko mjeseci proveo u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, te kasnije bio u kućnom pritvoru. No i prije i poslije toga je surađivao u glasilima NDH. Osim u Hrvatskoj reviji, njegove radove nalazimo i u udžbeniku „Plodovi uma i srca“ koji je uredio Mate Ujević 1941. godine. Cijelo vrijeme rata zadržao je svoju katedru na Filozofskom fakultetu, a godine 1944. izabran je za redovitog člana tadašnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Nada Klaić upravo je u vrijeme NDH dobila zaposlenje na Filozofskom fakultetu. Moramo imati na umu da su svi tadašnji zaposlenici u svom Osobniku NDH trebali imati potpisane dokumente kao što su izjava o rasnoj pripadnosti i izjava o lojalnosti NDH. Što su i Nada Klaić i Antun Barac, kako bi na fakultetu radili, morali učiniti.

Jedna od osoba koja je po svim kriterijima morala biti osuđena za znanstvenu i kulturnu suradnju s neprijateljem je Ljubo Karaman. Također član HAZU u vrijeme NDH, čija je publicistička djelatnost u vrijeme NDH bila na vrhuncu (objavljivao je članke u Hrvatskom narodu, Jutarnjem listu , Savremeniku, Deutsche Zeitung in Kroatien, Hrvatskom radniku, Neue Ordnung, Preporodu, Prosvjetnom životu, Spremnosti, Viestniku Hrvatskoga arheoložkoga družtva, Novoj Hrvatskoj, Pokretu i Die Südost-Illustrierte). U vrijeme NDH napisao je i dvije knjige od kojih jedna nosi izrazito domoljubni naziv „Baština djedova“. Napomenimo i da je zajedno sa Stepincem zaslužan za povratak Višeslavove krstionice u Hrvatsku. Iako su mnogi nastradali i zbog manjih grijeha „kulturne suradnje s neprijateljem“ Karaman je prošao lišo. Pretpostavljam da je to zbog toga što je njegova sestra Anka bila supruga dr. Ante Trumbića, hrvatskog diplomata koji je stavio svoj potpis na sramni dokument Rapalskog ugovora. Iako je Ljubo bio direktor Konzervatorskog zavoda u Zagrebu u vrijeme NDH, što bi ga moglo staviti u kategoriju „istaknutog suradnika režima NDH“, imao je više sreće nego njegov već spomenuti prezimenjak Srećko koji je emigrirao u Argentinu.

Ostracizam koji je proveo nekadašnji komunistički režim prisutan je i danas. Ne samo kroz navedenu inicijativu skidanja imena po zagrebačkim ulicama već u upornom otporu protiv bilo kakvog proučavanja komunističkog totalitarizma u Hrvatskoj.

Paradigmatičan je primjer reagiranje na izložbu „Arheologija otpora“ koja se pozabavila kulturnom opozicijom na području Hrvatske u bivšoj Jugoslaviji u periodu 1945.-1990. Ona nije promakla braniteljima tekovina samoupravnoga socijalizma. Tako se na nju osvrnuo Lujo Parežanin na stranicama Kulturpunkta, svojim uratkom naslovljenim „Borges u zemlji revizionizma“. Ovdje je on predmetnu izložbu usporedio s Borgesovim esejem „Analitički jezik Johna Wilkinsa“. Iako njegova usporedba nije neduhovita, najveći dojam su na mene ostavile dvije njegove rečenice. Prva je karakterizacija predmetne izložbe kao „revizionističkog događanja čiji je učinak s jedne strane simplifikacija jugoslavenskog sustava i prikrivanje njegovih emancipatornih dostignuća, a s druge relativizacija ustaštva i nacizma“. Drugom rečenicom osvrće se na djelo navedeno na predmetnoj izložbi „Anatol Šipak traži istinu“ te se pita: „Tko je Antun Pilepić i zašto je on važan? Tko je ovdje lud?“

Ovaj zakašnjeli odgovor Luji Parežaninu važan je kako bi se shvatila opsežnost komunističkog ostracizma koji je iz hrvatske povijesti istrgnuo tisuće značajnih kulturnih, znanstvenih i privrednih djelatnika, pripadnika hrvatskoga naroda. O kojima danas znamo malo ili ništa. Pilepić je kao rođeni Lošinjanin završio nautičku školu u Malom Lošinju položivši poručnički ispit. No kruh sa sedam kora zamijenio je drugim pozivom, koji mu je donio više nedaća. Teološko obrazovanje završio je na zadarskom teološkom učilištu. Za svećenika ga je zaredio krčki biskup Mahnić 1911. godine te u krčkoj biskupiji ostaje sljedećih 17 godina. Bio je blizak Mahnićev suradnik, njegov tajnik i kasnije vikar. Prisutan je u svim biskupovim djelovanjima kako u organizaciji hrvatskog katoličkog pokreta, tako i u organizaciji katoličkog tiska.

Nakon Prvog svjetskog rata bio je član Narodnog vijeća SHS u kojemu je bio zadužen za prijevode i odnose s javnošću. To je bio dovoljan razlog da ga talijanske vlasti interniraju u Iglesias na Sardiniju. Iz njegovog dnevnika pisanoga u vrijeme Prvog svjetskog rata izvatke je objavio Franjo Velčić („Krk i Kvarner u vrijeme Prvoga svjetskog rata u autobiografskim zapisima dr. Ante Pilepića“).

Biskup splitsko-makarske biskupije Kvirin Klement Bonefačić dovodi ga na bogoslovnu školu u Split u kojoj je bio duhovnikom. Godine 1934. postaje i biskupov vikar. U Splitu Pilepić razvija značajnu publicističku djelatnost. Uređivao je listove „Katolička riječ“, "Mladi Hrvat", "Mi, učenice“, „Križ na Jadranu“. Surađivao je i s drugim katoličkim tiskom pa tako ljubljanskim listom „Čas“, zagrebačkom „Sv. Cecilijom“, „Vjesnikom Đakovačke i Srijemske biskupije“. Suradnik je Ujevićeve Hrvatske enciklopedije za koju je napisao predmetnicu Cres. Osim naslova kojemu se Lujo Parežanin čudi napisao je i knjigu „Masonstvo protiv katoličke crkve“ koju je tiskao u Leonovoj tiskari u Splitu 1935. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata rektor je Visoke bogoslovne škole u Splitu. U kolovozu 1956., pod optužbom neprijateljskoga djelovanja, Okružni sud u Splitu osudio ga je na kaznu strogoga zatvora u trajanju od pet i pol godina zatvora. Odslužio je četiri godine u Staroj Gradišci, osjetivši sve čari „emancipatornih dostignuća jugoslavenskog sustava“. Kao i oko 270 drugih svećenika od kojih su neki u Staroj Gradišci ostavili i svoje kosti.

Ova opsežna digresija o Antunu Pilepiću uvod je u ekskurs o Petru Grgecu, čije se ime također želi ukloniti sa zagrebačkih ulica. Petar Grgec također je bio istaknuti pripadnik hrvatskog katoličkog pokreta čiji je osnovni zadatak bila obrana katoličanstva od napada liberalnih i masonskih ideologa i publicista. Neke od epizoda ove borbe vodile su se u Rijeci, na stranicama dnevnih listova Riječke novine (koje su tiskali riječki kapucini uz potporu krčkog biskupa Antuna Mahnića i starješine kapucinskog samostana u Rijeci Bernarda Škrivanića) i Novog lista (kojeg je uređivao Frano Supilo, a kojeg je financirala elita riječkih kapitalista okupljenih oko Ugarsko-hrvatskog parobrodarskog društva i Banke i štedione za Primorje). Glavni urednik Riječkih novina bio je Rudolf Eckert čiju je biografiju napisao upravo Petar Grgec, koji je bio jedan od njegovih suradnika. Grgec je važan ne samo kao novinar već i publicist koji je objavio nekoliko knjiga svojih sjećanja iz Prvog svjetskog rata. Bio je urednik Hrvatske prosvjete. Nalazi se i među ljudima koji su vodili Društvo Sv. Jeronima, te kao urednik Jeronimske knjižnice. U njezinom izdanju objavio je i povijesnu studiju o hrvatskom banu Ivanu Torkvatu Karloviću, „Hrvatski Job šesnaestoga vijeka, život i djela Ivana Karlovića“. Ovo je nezaobilazan naslov za povjesničare koji se bave 16. stoljećem u Hrvatskoj. Ovdje je kapilarno iščitao dnevnik mletačkog kroničara Marina Sanuda ispravivši brojne netočnosti Vjekoslava Klaića. Petar Grgec razasuo je svoje povijesne priloge i drugdje, pa je npr. u sarajevskom glasilu Napredak objavio članak „Jurišići u Bosni i u Hrvatskoj“ gdje je kao rođaka Jeronima Zadranina i Nikole Jurišića prepoznao Suni Mustajpašu, sina glasovitog namjesnika Bosne Gazi Skenderpaše Jurišića. Iako njegovi povijesni radovi nisu djela školovanoga povjesničara u njima vidim više akribije nego u radovima Hrvoja Klasića. Grgec se istaknuo i kao istraživač hrvatskog narodnog pjesništva. Naslov „Na izvorima pjesništva“ objavila mu je Matica hrvatska 1940., a u vrijeme NDH objavio je „Hrvatske narodne pjesme“ (1943.) i „Razvoj hrvatskog narodnog pjesničtva“ (1944.).

Petar Grgec osuđen je od novog „emancipatorskog“ režima na sedam godina robije i deset godina gubitka građanskih prava. Prilikom njegova uhićenja uništena je i ostavština Rudolfa Eckerta. Možda bismo i ovo djelovanje mogli uvrstiti u emancipatorska dostignuća novog režima, za kojima pati Lujo Parežanin.

Za komunističku vlast narodni neprijatelji bili su svi oni koji nisu za nju, od onih neutralnih i neopredijeljenih koji po njima nisu shvatili povijesnost trenutka i povijesnu zadaću radničke klase i njezine avangarde (tipološki obrađenih u liku Melkiora Tresića), do haesesovaca i katoličkih i/ili građanskih intelektualaca koji su u novom režimu titulirani uglavnom kao klerofašisti. S ustaštvom su poistovjećeni svi oni koji su u sebi njegovali katolički ili hrvatski nacionalni identitet tako da su izjednačeni pripadnici hrvatskog katoličkog pokreta s ustaškim pokretom. Da to nije povijesno točno možemo se posvjedočiti u radu Daniela Patafte i Zlatka Matijevića „Hrvatski katolički seniorat (1913. – 1941.), osnovne značajke od osnutka do raspuštanja“, u kojemu se jasno vidi da je za raspuštanje Seniorata krivac osobno Mile Budak koji je prema njemu imao izrazito netrpeljivo stajalište.

Među članovima Seniorata nalazio se i dr. Augustin Juretić, koji svojim životom ruši sve mitove jugoslavenske komunističke historiografije. Ovaj doktor teologije i monsinjor rođen je u Martinovu Selu kod Jelenja. Kao kapelan župne crkve u Rijeci bio je žrtva talijanskih ardita koji su ga naglavce prenijeli „oltre ponte“, na drugu stranu Rječine. U Kraljevini SHS uključio se u rad Hrvatske pučke stranke (kojoj je pripadao i Grgec). U Louvainu je studirao socijalne znanosti. Bio je tajnik katoličkog Radničkog strukovnog saveza i urednik glasila „Radnička borba“. U knjizi „Otkuda gospodarska kriza“ jasno izlaže svoje stavove protiv liberalizma, fašizma i komunizma, smatrajući da gospodarske krize ne bi bilo kada bismo svoj život postavili na kršćanskim načelima. Nalazio se u vladi 1928. godine na mjestu šefa kabineta i načelnika za katoličke škole u Ministarstvu prosvjete. Bez obzira na svoju funkciju završio je u Glavnjači. U NDH je bio aktivan oko zbrinjavanja djece s Kozare te član odbora u pitanju »vjerskih prijelaza«. Alojzije Stepinac poslao ga je 1942. u Švicarsku kao predstavnika NDH pri Crvenom križu. Bio je protivnik ustaškog režima te je surađivao s američkom vojnom obavještajnom službom za koju je napisao tzv. „Juretic's report“. Kasnije je otvoreno pisao protiv Tita i komunističkog režima, te je u švicarskom gradu Fribourgu uređivao list „Hrvatski dom“ čiji je cilj bio rad za oživotvorenje hrvatske državne samostalnosti.

Sva trojica navedenih, Grgec, Juretić i Pilepić bili su značajni pripadnici hrvatskog katoličkog pokreta, a njihov život i rad temeljio se na humanističkim nazorima i borbi protiv svih materijalističkih svjetonazora, bili oni liberalizam, nacizam ili boljševizam. Oni nisu jedini hrvatski intelektualci koji su imali problema u komunističkom režimu. Nailazio sam na brojne druge pojedince koje je taj režim uklonio. Pisao sam o Aleksanderu Percu, konzervatoru i muzealcu koji je od Hrvatskoga sabora dobio nagradu za iznimne zasluge u konzervatorskoj struci. Čovjeku koji je potpuno izbrisan iz javnog sjećanja grada Rijeke (vidi: Haec olim meminisse iuvabit! Biografski i bibliografski prilozi za životopis konzervatora i muzealca Aleksandera Perca (Tuzla, 1918. – München, 1981.).

Primjer književnika Krste Špoljara također je poučan. Urednik i tajnik izdavačke kuće Zora, član uredničkog odbora i tajnik edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti, zahvaljujući svom romanu "Hrvatska balada", optužen je zbog antikomunizma i nacionalizma. Iako sporni roman nikada nije zabranjen, smijenjen je s položaja direktora izdavačkog poduzeća "Zora". A Služba državne sigurnosti zagorčavala mu je život redovitim ispitivanjima na radnom mjestu i zabranom kretanja izvan kuće u vrijeme boravka Tita u Zagrebu. Među metodama represije posebno me se dojmilo maltretiranje Vlade Gotovca kojemu je u zatvoru bilo zabranjeno čitati i pisati. Čak je i komunistima u kazamatima Glavnjače bilo dopušteno čitati. Dapače, uvijek su se hvalili kako su zatvori stare Jugoslavije za njih bila njihova sveučilišta.

Za apologete komunističkog režima i dalje postoje „narodni neprijatelji“, društvo se polarizira na „Ili mi ili oni“, svako preispitivanje povijesti etiketira se povijesnim revizionizmom, a svako izražavanje hrvatske nacionalne pripadnosti šovinizmom, ksenofobijom i ustaštvom.

Kako su u timu koji je predložio ukidanje predmetnih ulica i dva „ugledna“ hrvatska povjesničara, svoju su stručnost trebali dokazati povjesničarskim metodama te dopuniti dokument WCJ-a i podrobnije obrazložiti prijedloge. Klasiću se nije čuditi, jer on i naslovima svojih knjiga dokazuje da vidi crno-bijeli svijet. No Ivo Goldstein ipak se cijeni kao objektivniji znanstvenik. Budući da je World Jewish Congress predložio popis osoba kojima se trebaju ukinuti njihove ulice, predlažem da se njima u čast nova imena ulica posvete palestinskim žrtvama u Gazi, npr. pjesniku Refaat Alareeru. Ali sumnjam da politička opcija Možemo ima hrabrosti za tako nešto. Ako je pak jedan od povoda za ukidanje dosadašnjih imena ulica podzastupljenost ulica nazvanih po zaslužnim ženama i po ovom ključu imam nekoliko prijedloga nacionalno zaslužnih žena koje nemaju ime ulice u Zagrebu. A to su Marija Agnezija Pantelić i Benedikta Zelić Bučan. Od kojih bi i spomenuti „ugledni“ povjesničari mogli štošta naučiti.

dr. sc. Željko Bistrović