Argument o plaćanju poreza nije teško pobiti

Pred svake izbore, pa tako i pred ove, postavlja se pitanje sudjelovanja hrvatskih građana s prebivalištem izvan Republike Hrvatske. Nije riječ samo o tehničkim detaljima, već se svaki put to sudjelovanje dovodi IZBORIu pitanje na razini samog prava. Najčešće korišteni argument protivnika svodi se na (ne)plaćanje poreza. Ne plaćaju porez u Hrvatskoj, pa zašto bi onda trebali u (i o) Hrvatskoj odlučivati. Argument cilja na svima nam urođeni osjećaj za pravičnost, barem na njegovu najpovršniju manifestaciju. Zaista, zašto bi netko tko ne plaća porez u Hrvatskoj trebao bilo o čemu u njoj odlučivati? A pogotovo o tako važnim stvarima kao što su tko će nas sljedećih par godina predstavljati, voditi i donositi zakone?

Koliko god moćno izgledao na prvi pogled, argument o plaćanju poreza nije teško pobiti. Ne plaćaju porez niti brojni hrvatski državljani s prebivalištem u Hrvatskoj – nezaposleni, uzdržavani, siromašni, studenti, umirovljenici – pa njihovo sudjelovanje na izborima nitko (još) ne dovodi u pitanje. To pokazuje da oni koji potežu taj argument u biti niti ne ciljaju na dijasporu. Ciljaju tim argumentom na nešto puno dublje i bitnije. Ciljaju na temeljne vrijednosti na kojima se društvo – i država – temelje, na kojima počivaju i funkcioniraju.

Ilustrirat ću ovu tvrdnju na primjeru dobro poznatom svakom paru zaposlenih roditelja koji je bez pomoći baka i djedova podigao djecu, na neugodnoj situaciji izazvanoj kašnjenjem po djecu u vrtić ili u školu. Problem nije hrvatska specifičnost, događa se i drugdje. U jednom su vrtiću u Izraelu pokušali tome doskočiti tako što su zakašnjavanje počeli roditeljima – naplaćivati . Ne puno, nekoliko dolara za pola sata zakašnjenja. I što se dogodilo? Broj kašnjenja je dramatično – porastao. Paradoksalno? Ili ipak ne?

Uopće ne. Što roditelje uopće motivira da dolaze na vrijeme? Radost na licu djeteta po koje dolaze, svakako, no više od toga, puno više, poštovanje prema trudu i radnom vremenu onoga tko se o tome djetetu brine. Obzir prema drugima je ono što nas tjera stići na vrijeme. Svijest da i oni žele, kao i mi, otići svojoj djeci, ili barem završiti svoj radni dan, faktor je koji nas prisiljava ostaviti posao kojem treba još deset minuta kako bi bio završen. Riječ je, dakle, o odnosu između roditelja i ljudi koji se brinu o njihovoj djeci dok oni rade. Taj odnos ima svoju novčanu stranu – odgojitelji su za svoj posao plaćeni. No u temelju tog odnosa je pogodba prema kojoj će se oni osam sati brinuti o našoj djeci, a mi ćemo ih, po isteku tih osam sati, toga bremena osloboditi. I obostrano povjerenje da će obje strane porezpogodbu poštovati i u dobroj vjeri ispunjavati. I obostrana svijest da će narušavanje te pogodbe drugoj strani stvoriti probleme. Ti problemi, naravno, nisu simetrični – gubitak pola sata slobodnog vremena neusporediv je s mogućim posljedicama odgojiteljske nebrige – no unatoč tome osjećamo da je i uskrata tih pola sata ozbiljno narušavanje pogodbe na kojoj se odnos temelji. I stoga se trudimo stići na vrijeme.

Jednom kad se stvari tako postave, jasno je što nije valjalo u ideji o naplati kašnjenja. Stavljanjem cijene na pola sata mog kašnjenja, stavljena je i cijena na pola sata nečijeg slobodnog vremena. Ili nečijeg vremena s obitelji. I još gore, stavljena je cijena na povjerenje na kojem se pogodba temelji. Odnos temeljen na povjerenju pretvoren je u odnos temeljen na moći. Prije je teta u vrtiću mogla vjerovati da roditelj kasni jer ima ozbiljan i dobar razlog za to. A sada vjeruje da kasni jer ima par dolara kojima to može sebi opravdati. I kojima može eutanazirati osjećaj odgovornosti zbog izdaje njenog povjerenja. Neka čeka, platit ću joj! Nije u pitanju.

I gdje su tu porezi i temelji društva? I zašto je tu relevantan izraelski vrtić? Zato što oni koji zagovaraju temeljenje neke zajednice – države, društva – samo na materijalnom doprinosu istoj, čine istu pogrješku kao i uprava izraelskog vrtića. Stavljaju cijenu, u pravilu premalu, na nešto o čemu se u tim kategorijama ne može zaključivati. I nadaju se da će ta zajednica bolje funkcionirati bude li, umjesto na međusobnom dogovoru, uzajamnom povjerenju, osobnoj odgovornosti i zajedničkim vrijednostima, (u)temeljena na – najamnom odnosu i diktatu cijene.

Priča s izraelskim vrtićem ima i nastavak. Nakon što se model pokazao očito neuspješnim, naplata kašnjenja je ukinuta. I što se dogodilo? Ništa! Kašnjenja su ostala na novoj, višoj razini! Jednom kad je sustav temeljen na dijasporapovjerenju erodiran i kad je na temeljne vrijednosti stavljena cijena, to više nije bilo moguće izbrisati iz svijesti sudionika. Neka i ne naplaćuju, znam da ionako ne košta puno. Pa onda valjda i ne vrijedi.

Jedna definicija cinika kaže da je to čovjek koji svemu zna cijenu, a ničemu vrijednost. Izraelski vrtić zorno pokazuje opasnosti ciničnog pristupa – stavljanje male cijene na nešto što ima veliku vrijednost dovodi do erozije čije je učinke teško predvidjeti i još teže sanirati. Treba, stoga, biti oprezan pri intervencijama u načela na kojima zajednice počivaju i funkcioniraju. Materijalni doprinos je bitan, no postoje, i nisu manje vrijedni, i drugi temelji, kojima se ne bi smjela, olako i cinično, propisivati cijena. Jer tko može reći cijenu osobne i političke odgovornosti, savjesnosti, osjećaja pripadnosti, zajedničkog kulturnog naslijeđa, suosjećanja, domoljublja, solidarnosti, i niza drugih vrijednosti koje svako zdravo društvo ima i mora imati u temeljima? Plaćanje poreza ima smisla i predstavlja vrijednost samo kao njihova dopuna, nikako kao zamjena. Pravu cijenu tih vrijednosti nije moguće saznati dok ju ne platimo njihovim gubitkom. A tada je, naravno, kasno.

Moguće je, naravno, da zagovaratelji „poreznog aksioma” nisu o tome nikada razmislili. A moguće je i da su o tome i te kako dobro razmislili. I da im bolje (ili ikakvo) funkcioniranje te zajednice ionako nije na srcu.

Tomislav Došlić

Pon, 15-07-2024, 02:08:26

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.