Identitet Hrvata postoji samo s njihovom prošlošću

„Rečeno vam je da ste poput lanca, slabi onoliko koliko je slaba njegova najslabija karika. Ali to je samo pola istine. Jaki ste onoliko koliko je jaka njegova najjača karika.“

Kahlil Gibran (Prorok)

Prema njemačkom znanstveniku Janu Assmannu kultura sjećanja neke zajednice postavlja pitanje „što ne smijemo zaboraviti“, s odgovorom da kultura sjećanja zapravo izgrađuje zajednicu. Ona je moguća samo tamo gdje je prošlost još prisutna, ali pokazuje karakterističnu razliku od sadašnjosti. Dotična zajednica tako oblikuje svoj identitet kojim utvrđuje svoj vrijednosni katalog. Jedan aspekt kulture sjećanja jest i “etička kultura sjećanja” kao kritičko ispitivanje zločina, pri čemu posebno do izražaja dolazi perspektiva žrtve. Pri tome su elementi, koji nisu toliko istaknuti, prepušteni zaboravu.

Zbog toga je potrebno kulturno pamćenje koje njemački kulturni znanstvenici Aleida i Jan Assmann opisuju kao „tradiciju u nama“, koja je generacijama namrijela drevne tekstove, slike i obrede, koji oblikuju našu svijest o vremenu i povijesti, našu sliku o sebi i naš pogled na svijet. Komunikacijsko pamćenje i kulturno pamćenje dvije su komponente kolektivnog pamćenja. Komunikacijsko pamćenje ograničeno je na usmenu tradiciju prethodne tri generacije, prema Assmannu na oko 80 godina. Kulturno pamćenje, s druge strane, uključuje arheološku i pisanu ostavštinu čovječanstva. Prenosi se usmeno, pismeno, normativno i narativno. Središnji koncepti kulturnog pamćenja su tradicija i ponavljanje. Kulturno pamćenje se stječe individualno kao obrazovna vrijednost. Njegov smisao i funkcija omogućuju suvisao životni plan temeljen na povijesnim, religijskim, mitskim ili filozofskim modelima.

Suvremena hrvatska politika do danas nije uspjela izgraditi kulturu sjećanja i pamćenja na naprijed spomenutim temeljima. U političkom ponašanju još je uvijek živ stari sustav, premda bi jezgra osamostaljenja države trebala biti u tome da se oblikuje novo ponašanje, novi sustav komunikacije, vladajućeg ustrojstva i prakse vladanja. Nema mjesta demokratskoj tradiciji koja bi probila uvježbanu redukciju na „jugoslavensko-antifašističko-oslobodilačku“. A upravo je ta kvazi kultura omogućila i poticala srpsku agresiju, koju ta ista hrvatska politika danas naziva „Miloševićevom“ umjesto onim što stvarno jest – što pak ne znači da su svi Srbi u njoj sudjelovali. Umjesto traženja oblika koji bi prenosili s koljena na koljeno agresiju, nepravdu, progone, represije, poniženja, razaranja, krađe kulturnog blaga, kako se to više nikad ne bi dogodilo, hrvatska politika se vodi načelom „ne smijemo stvarati pretpostavke za nove sukobe niti produbljivati stare“. Hotimična naivnost, jer upravo taj notorni provokator, koji je izrekao citiranu rečenicu, zaziva nove sukobe. Hrvatska kultura sjećanja je – osim iznimaka – crna prazna rupa. Postoji službeno propisana i određena kultura sjećanja za Hrvate, ali ne i ona koju Hrvati žive. Postojanje spomen-mjesta, priredbi, spomenika, vodotoranjmuzeja s protuhrvatskim sadržajem nije dio hrvatskog identiteta i samorazumijevanja. Još uvijek traje selektivni oblik reduciranog pamćenja. Čežnja za završnim potezom je golema. Riječ je o jako neugodnoj mješavini povijesne zaslijepljenosti, nedostatka povijesne svijesti i iskrivljivanja povijesti.

Ono što treba jest pamćenje i sjećanje, koje demokratski princip čini živim. Takvo pamćenje sa sjećanjem treba uznemirivati, oživjeti etičku prosudbenu sposobnost i buditi duh. Zasad se potiskuje ono što se dogodilo. Ovo je faza perverznog institucionaliziranog zaborava koji ne mari za obveze prema pokojnim žrtvama. A te obveze nadživljuju smrt dotične osobe. Pokojnici su se upravo borili za nacionalni identitet spašavanjem hrvatske prošlosti i baštinjenih kulturnih dobara.

Povjesnik David Lowenthal je 1985. objavio knjigu pod naslovom „The Past is a Foreign Country“ (Prošlost je tuđa zemlja). To je dojmljiva rečenica, zvuči duboko i važno. Ali ne može biti točna. Da je prošlost tuđina, Hrvati se za nju ne bi borili. Hrvati su se, doduše, borili za svoju budućnost, ali njihov identitet postoji samo s njihovom prošlošću. Domovinski obrambeni rat vodio se za hrvatsku budućnost s hrvatskim identitetom. Srbi su uništavanjem hrvatskih kulturnih dobara (danas svojatanjem!) htjeli zamesti svaki trag hrvatskom identitetu. Ta je strategija i danas aktualna u Hrvatskoj tako što se hrvatsku višestoljetnu prošlost pretvara u ustaštvo, a hrvatsku kulturu kao dokaz hrvatske samosvijesti i samosvojnosti marginalizira.

Intuitivno, prirodno stavljamo ljudske živote iznad zaštite kulturnih dobara u ratu. Ali to nije pitanje ili/ili. Bez dokaza o prošlosti, preživjelima, nedostaje ono za što su se borili - njihov identitet. Engleski arheolog Thimoty Clack prošle je godine izjavio: „Kulturna baština se ne može odvojiti od ljudi. Baština su ljudi. Štiteći jedno, štitimo i drugo.“ I to s pravom. U ratu je zaštita kulturnih dobara drugorazredna, ali je činjenica da je zaštita kulturnog dobra važna kao i zaštita ljudskog života. Bez kulturnih dobara nema identiteta za koji bi se isplatilo boriti. Pa i oni ljudi koji sve prošlo odbacuju, proizvodi su te iste prošlosti. Što su generacije prije nas učinile, oblikuje nas htjeli mi to ili ne htjeli. Mi smo ono što je iz prošlosti izraslo, pojedinac, kao i društvo s našim pogledima, sklonostima i načinom ponašanja, zajedno s našim materijalnim i imaterijalnim dobrima. To su esencijalni dijelovi našeg identiteta. Ime naroda i države, grb, zastava potječu iz srednjeg vijeka, himna iz 19. stoljeća. To nije nostalgija nego politički iskaz. Dok je Srbija bila osmanska kolonija, Hrvatska je imala svoju književnost, znanstvenike, profesore koji su djelovali, pored Austro-Ugarske, u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj. Materijalna i imaterijalna prošlost Hrvatske dokaz je njezine neovisnosti. „Sadašnjost je tisuću puta dublja, ako se oslanja na prošlost“ zapisala je Virginia Woolf. Mjesta s prošlošću doimlju se ljudima više nego novonastala naselja kojima nedostaje patina i ozračje. U Hrvatskoj je puno mjesta koja posreduju klinacovaj kontinuitet, primjerice Kosinj čije je uništenje na pomolu. Gorka je ironija da je dokaze hrvatske neovisnosti i ono što ju čini, odnosno materijalne i imaterijalne komponente njezina identiteta, uništavala srpska agresija u kojoj je Hrvatska branila upravo to: svoj neovisni identitet. Za Hrvate prošlost nije strana zemlja. Ona je njihova zemlja.

„Kulturno pamćenje podrazumijeva razvedenu kolektivnu zalihu predodžbi, navika i tekstova, reprodukcijom koje se tvori i održava identitet pojedinca i zajednice.“ (Hrv. encikl.). Dok postoji hrvatska svijest o njezinoj baštinjenoj kulturi, postoji i nada da će ta svijest pronaći prikladan oblik kulturnog sjećanja i pamćenja svojih kulturnih dobara i, ako treba sudski zatražiti njihov povratak iz Beograda. Uništavanje kulturnog dobra je ratni zločin. Prema Haaškom ugovoru o zaštiti kulturnog dobra kod oružanih sukoba iz 1954. uglavljeno je „da svako oštećenje kulturnog dobra, svejedno kojem narodu pripada, znači oštećenje kulturnog dobra cijelog čovječanstva, jer svako kulturno dobro dio je kulture svijeta“. Ugovor su u Rotterdamu potpisale 132 države.

Totalitarno mišljenje karakterizira činjenica da se odnosi na cjelokupnu stvarnost i daje apsolutne iskaze čak i u područjima u kojima su mogući samo preliminarni iskazi o djelomičnim aspektima stvarnosti. To je pogrješno mišljenje koje vodi k netoleranciji i sužavanju duhovnog života. Ovogodišnja najava Kolone sjećanja na vukovarski pogrom nije samo plod umišljenog kulta ličnosti, nego ujedno i bankrot hrvatskih državnih ustanova. Sramotno svjedočanstvo intelektualne ograničenosti, koja protiv svih činjenica žrtvu čini počiniteljem. Dok mauzoleji srpskih agresora „krase“ hrvatsku zemlju, hrvatski grobovi trebaju ostati nevidljivima, nestati u krajobrazu, kako bi bezimene žrtve zauvijek iščeznule sa svijeta. Bez leša nema zločina, a bez zločina nema optužbe!

Je li takva vlast dostojna organizirati Kolonu sjećanja u Vukovaru?!

Tihomir Nuić

Ned, 14-07-2024, 08:56:35

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.