Kvadratura kruga jugoistočne Europe ili klasična nasuprot dinamičke geopolitike

Možda je naslov ovoga uratka trebao biti – Što to Sjedinjene Američke Države rade u Srbiji, ili Marinacjoš točnije što rade njezin veleposlanik u Srbiji Christopher R. Hill i posebni izaslanik za Zapadni Balkan Gabrijel Escobar. No i gornji naslov može dati analitički okvir za razumijevanje djelovanja ili budućega djelovanja SAD-a ili šireg Zapada prema Srbiji i regiji. O tome ovise integracijski procesi u jugoistočnoj Europi, a time i politička, i drugi oblici stabilnosti za Republiku Hrvatsku.

Situaciju i procese u regiji nije teško razumjeti, pod uvjetom rekapituliranja događanja u bližoj povijesti (ali i dalje) koja nam mogu izgledati naoko nebitna. Ponajviše stoga što se stalno i uvijek iznova ponavljaju zasljepljujuće teme ili pitanja, koja nas uvijek udaljavaju od prave prirode položaja Hrvatske u svome okružju i šire. Ovo pomaže razumijevanju događanja i trendova u dužim razdobljima. Velik dio regije jugoistočne Europe „održavljen“ je iza Velikog rata kao dio sanitarnog kordona prema Sovjetskom Savezu u nastajanju i postojanju. Istovremeno koegzistiranje nečega što se može nazvati južnoslavenska ideja nije pritom imalo krucijalnu ulogu, unatoč sudjelovanju nositelja ideje u pregovorima o stvaranju države SHS.

Velike sile i regija

Britanija i Francuska koriste se Srbijom kako bi spriječile izlazak Njemačke na jugoistok i Bliski istok, što je trebalo biti konkretizirano izgradnjom željezničke pruge Berlin - Bagdad. Nakon uspostave Kraljevine SHS, SAD ju je, posebno na Jadranu „dadiljao“ u obliku američke uprave u Splitu u sklopu Međunarodne mirovne misije od 1919 do 1921. U splitskoj su se luci prvi usidrili Francuzi, pa Englezi i Talijani, a naposljetku je uslijedio i dolazak američke krstarice Olympija, kojoj je za zapovjednika uskoro došao admiral Philip Andrews. Nova mlada trećerazredna, ali ipak sila došla je u posjed mora i priobalja, na što nije bila geostrateški ni kulturološki spremna. Nakon početnoga čuđenja nad rafiniranošću domorodaca došlo je do zanimljive interakcije posebno s Amerikancima. Tako je i Baseball, došao u Split. Umjetnička djela podsjećaju na to razdoblje koje je Ivo Tijardović uključio u svoju kultnu operetu "Mala gEOPFloramye" i "Splitski akvarel“. Američki predsjednik Wilson 1918. obznanjuje svojih 14 točaka, a u 11. traži evakuacije Rumunjske, Crne Gore i Srbije, i slobodan prilaz moru za Srbiju, što god to značilo.

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata jugoslavenska vlada izbjegla je u London nakon što su Britanci organizirali prosvjede u Beogradu protiv potpisivanja „Trojnog pakta“ vlade „Cvetković Maček“, koji su rezultirali pučem generala Simovića. Tako se to činilo u britanskom maniru paljenja Europe, dok je sekundarni „srpski“ cilj bilo poništenje Banovine Hrvatske. Kao pohvalu Winston Churchill tada je rekao da je „Jugoslavija pronašla dušu“, a britanski obavještajci lijepo su se tada uklopili u sela u Srbiji. Britanska SOE (Special Operations Executive - Uprava za posebne operacije) poslije je nakon više pokušaja započela kontakte i s Titom i partizanima. Njihove misije bile su trojake: jedne su namjenski ciljale partizane, jedne četnike, a jedne su išle u nepoznato pa što bude.

Amerikanci su također posjećivali Beograd u vremenima „potrage za dušom“. Tada je Beograd posjetio i William Joseph Donovan, poznatiji kao „Divlji Bill“, koji je kasnije u ratu vodio OSS (Ured za strateške usluge), što je bio preteča CIA-e. Amerikanci nisu imali ozbiljnijih kontakata s partizanima, ali s četnicima jesu pa su se tako u SAD-u tijekom rata tiskali stripovi o Draži Mihailoviću i četnicima. Predsjednik Truman 1948. godine odlikovao je osuđenoga ratnog zločinca, vođu ravnogorskoga četničkog pokreta Dragoljuba Mihailovića (službeno “ministar vojske, mornarice i zrakoplovstva, Jugoslavenske vojske u otadžbini”), odličjem Legije zasluga, zbog spašavanja američkih pilota.

Najvažnija je takva akcija iz 1944. godine kada je američka obavještajna služba, u suradnji s Jugoslavenskom Mihailovžćvojskom u otadžbini (službeni naziv za četnički pokret) izvela operaciju „Halyard“. Glavni cilj operacije bila je evakuacija američkih pilota, pripadnika američke 15. zračne armije koji su oboreni iznad teritorija bivše Kraljevine Jugoslavije. O tome se upravo u Srbiji završava film što je na liniji dinamičke geopolitike. Odličje je dobila Mihailovićeva kći u američkom veleposlanstvu u Beogradu 2005. godine. Jedni kažu kako se s predajom odličja čekalo kako se FNRJ/SFRJ ne bi iz „fifty/fifty“ položaja okrenula prema SSSR-u. Kada se već toliko čekalo, nekoliko godina poslije Operacije „Saveznička snaga“ predaja odličja bila je i ljekovita za utopljavanje odnosa. Tako se nameće kako je upravo četništvo jedna od najbitnijih poveznica Srbije sa Zapadom. Što o tome misle susjedne zemlje u regiji, kao da nikoga nije briga.

Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo poslije rata imalo je više incidenata s američkim zrakoplovima. Čak su im i jedan srušili, ali to SAD nije nimalo sprječavalo u obilnom pomaganju JA, pa onda JNA poslije 1948. g. Osnovni cilj bio je „držati Tita na površini“. Tako je unatoč tome što je Italija bila jedna od osnivačica NATO saveza 1949. g. SAD dao FNRJ licenciju i motore za naoružanje za izgradnju više od sedamdeset drvenih torpednih čamaca tipa Higgins, nakon što ih je dobila osam odmah na kraju rata. Sve to događalo se u jeku tršćanske krize između R. Italije i FNRJ. Kasnije je SAD uveo JRV u mlaznu eru primarno zrakoplovima Republic F-84 Thunderjet i North American F-86 Sabre. JRV je do svoga raspada imalo najviše zrakoplovnih motora sa zapada Rolls-Royce, točnije za zrakoplove Galeb, Jastreb i Orao. Ovo nam govori kako su državni interesi redovito uvijek iznad i savezničkih obveza, naravno posebno za velike i snažne međunarodne aktere koji redovito teže strategijskom samostalnom djelovanju.

Iako je Središnja obavještajna agencija predvidjela raspad ili rasap Jugoslavije, američki veleposlanik Warren Zimmermann kao i James Baker, bivši državni sekretar SAD-a za mandata predsjednika Ronalda Reagana, zauzimali su se za očuvanje SFRJ kao demokratske, države što je bila nemoguća misija. Državni tajnik SAD-a James Baker je četiri dana prije proglašenja neovisnosti Hrvatske i Slovenije, 21. lipnja 1991. u Beogradu, održao niz odvojenih sastanaka s predsjednicima svih šest jugoslavenskih republika, saveznim premijerom Antom Markovićem, saveznim ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom te predstavnicima Kosova. On je tada upozorio sugovornike kako “SAD (kao i vlade zapadnoeuropskih država, jer je došao iz Berlina sa sastanka 34 države članice Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji) podržavaju jedinstvo Jugoslavije, ali su istodobno protiv uporabe sile radi održanja toga jedinstva.” Ovo jednostavno nije bio održiv kumulativni uvjet. Četiri dana nakon Bakerova odlaska iz Beograda, Hrvatska i Slovenija proglasile su neovisnost. Dva dana poslije, 27. lipnja, započeo je rat u Sloveniji.

Hrvatska samost(alnost)

Tijekom Domovinskoga rata Hrvatska je bila pretežito sama, koliko god smo se mi tada pravili ili sebe uvjeravali kako nismo. To se najjasnije vidi i tijekom i poslije bitke za Vukovar, a posebno na njezinu kraju kada nije bilo moguće dopremiti humanitarnu pomoć ni sačuvati zarobljenike. JNA se „igrala“ s međunarodnom organizacijom Crvenog križa kako je htjela, bilo da se iskoristio konvoj za dopremanje materijala i svježih snaga u vojarnu u Vukovaru, ili prokrčio put kroz braniteljske položaje. Također je odugovlačeno s konvojima ranjenika iz Vukovara i usmjeravalo ih se po želji VeselinJNA. Tako je i zadnji pokušaj proboja prema opkoljenom gradu zaustavljen zbog konvoja Crvenog križa s ranjenicima iz Vukovara, koji je nakon maltretiranja na kraju vraćen.

Vrhunac je bilo spjrečavanje Crvenog križa da prvi uđe u Vukovarsku bolnicu. Prema sporazumu između Europske promatračke misije, Vlade Republike Hrvatske i JNA o evakuaciji vukovarske bolnice, trebale su doći ekipe Međunarodnog crvenog križa i započeti evakuaciju bolnice. No konvoj je zaustavljen. Idući dan u bolnicu je ušla JNA, 200 ranjenika završilo živote na Ovčari, a za jedan broj se još ništa ne zna. Crni „igrokaz“ bio je kada je major Veselin Šljivančanin vikao na izaslanika Crvenog križa Nicolasa Borsingera držeći monolog ("Ako vas, gospodine, zanimaju samo ranjenici (...), a ne zanima vas što ovdje ginu moji vojnici (...), onda vi niste dobrodošao čovjek!"). Tu je bio i Cyrus Vance u ulozi posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju. Najgore je to što je osuđeni ratni zločinac Šljivančanin svojom „drekom“ privukao kamere inozemnih novinara koji tako nisu zapazili odvoženje ranjenika u smrt.

Pokušaji onemogućivanja oslobodilačkih operacija

Kada su obrambene snage jačale, diplomacije i službe nekih europskih zemlja otvoreno su radile protiv mlade Republike Hrvatske. Nakon što je predsjednik Franjo Tuđman otkazao mandat snagama UN-a, nametanjem svojih interesa sile Zapadnoeuropske unije, bez mandata UN-a, poslale su u BiH i Hrvatsku u lipnju 1995. Snage za brzo djelovanje (RRF - Rapid Reaction Forces). Snage za brzo djelovanje Zapadnoeuropske unije bile su formirane od dva bataljuna britanskih "Alphi" te elitnog francuskog bataljuna „Bravo“. Ove snage bez mandata UN-a počele su iz Splita i Ploča nasilno razmještanje po Bosni i Hercegovini u području Tomislavgrada, simulirajući izvođenje vježbi. Predsjednik Tuđman nije im dao sići s brodova dok nisu stavili oznake UN-a. Operativni cilj ovih snaga bio je spriječiti jedan od najvažnijih pravaca HV-a u operacijama „Ljeto 95“ i „Oluja“ s Dinare prema Kninu i snaga HVO-a i Armije BiH prema Bihaću. Francusko-britanske snage smjestile su se do tada samo na područje koje je zauzimao HVO u okolici Tomislavgrada. Narod ih je spontano zaustavljao na cesti kada su htjeli dalje prema Dinari. Dio tih snaga već je bio raspoređen i prije rezolucije UN-a 998, kojom je predviđen dolazak 12.500 vojnika iz sastava interventnih snaga. Te su snage trebale oružjem štititi zaštićene zone Sarajevo, Bihać, Tuzlu, Srebrenicu, Žepu i Goražde. Najmorbidnije je ovdje što se u to vrijeme znalo za pripremu genocida u Srebrenici, gdje je u srpnju 1995. g. ubijeno više od osam tisuća ljudi, i što su srpske snage još držale zarobljeno više od 300 pripadnika mirovnih snaga UN-a. Slobodno ovdje možemo reći kako je to bila obavještajno-diplomatska bitka između SAD-a i Britanije i OlujaFrancuske unutar NATO saveza. Francuski nosač zrakoplova Foch (znakovita imena) bio je u Jadranu 1993. godine odmah iza operacije Maslenica.

Carl Bildt je kao mirovni posrednik EU-a za bivšu Jugoslaviju na prvi dan Oluje kao spasilačke (za bihaćku regiju) i oslobodilačke operacije za okupirani dio Hrvatske, izrekao neostvarenu kletvu “Hrvatska ofenziva protiv krajeva nastanjenih Srbima mora biti osuđena u najkraćem roku (...) to će baciti tamnu sjenku nad Hrvatsku za dugo vrijeme (...)“. Poslije pobjedonosnih operacija kojima je Hrvatska vojska izišla na granice RH i time se pokazala kao regionalna sila uz blagoslov SAD krenuo je Maestral od 8. do 15. rujna, akcija u kojoj je oslobođen velik dio jugozapadne Bosne, a onda je slijedila akcija Južni potez od 8. do 12. listopada 1995. godine kojoj je cilj bio zauzeti prometnice koje vode prema Banjoj Luci. Izvidnici HV-a i HVO-a bili su na samo 17 kilometara od Banje Luke, a glavnina snaga na samo 23 kilometra, a zauzeta je bila i hidroelektrana Bočac. Najnovije teza iz Srbije kako su Srebrenica i Oluja najveći pogromi na ovim prostorima predstavlja najveći oblik bestijalnosti. Priznavanjem genocida u Srebrenici Srbija se želi dodvoriti međunarodnoj zajednici i na to vezati Oluju. Podatci su ipak neupitni, koliko god bile mizerne hrvatske sposobnosti strateške komunikacije. Oluja je spriječila još veći genocid u bihaćkoj regiji nego što je to bila Srebrenica, tako da se može reći kako je Oluja oslobodila i Srbe izazova da naprave još veće zločine.

Na sastanku sa Slobodanom Miloševićem posebni američki izaslanik Richard Holbrooke nazvao je generala Antu Gotovinu i rekao mu neka pokaže srbijanskom predsjedniku kako su Hrvati pred Banjom Lukom. Gotovina je, s obzirom na to da su hrvatske snage zauzele HE Bočac, na 20-ak minuta Banjoj Luci i širem području isključio struju i tako smo došli do „Električne diplomacije“. Tako je Milošević prihvatio američke uvjete za mir u BiH. Ovdje se mora zaključiti kako su hrvatske snage iskorištene za postizanje mira u BiH, a da Hrvatska od toga nije imala nikakve koristi. Pod izgovorom kako bi zauzimanje Banje Luke od hrvatskih snaga prouzročilo veliki izbjeglički val od možda čak i 400 tisuća ljudi, pritisnulo se Hrvatsku na povlačenje snaga i prijetilo NATO djelovanjem, ali i time kako će istočna Slavonija i Baranja pripasti Srbiji. Hrvatskoj su zbog vojno-redarstvenih operacija Bljesak Oluja prijetile sankcije, a na prvi dan Oluje 4. kolovoza 1995. EZ donosi odluku o suspenziji pregovora za sklapanje sporazuma o trgovini i suradnji i odluku o suspenziji provedbe PHARE programa za Hrvatsku.

Otežano pristupanje Hrvatske u NATO i EU

Kao neželjeno dijete Europe, Hrvatska je sporo napredovala u pristupanju euroatlantskim integracijama, kao nitko do tada, a možemo se nadati kao ni jedna zemlja poslije. Tako je Hrvatska, čija je vojska osigurala mir u BiH, spasila Bihaćku enklavu, gdje je moglo biti više žrtava nego u Srebrenici tek 2000. godine primljena u Partnerstvo za mir. Pozivnicu za punopravno članstvo u NATO savezu dobila je RH tek 2008. godine, a tek iduće godine postala je punopravna članica. Tome je prethodilo slamanje otpora Slovenije u procesu ratifikacije. To se događalo zato kako bi Slovenija ostala u geopolitičkoj prednosti, primarno nad Hrvatskom uslijed njezine pristupne ambicije. Slovenija je sve rhuvjetovala svojim interesima, tj. arbitražnim sporazumom kojim bi se umanjio slovenski geopolitički nedostatak – nemogućnost izlaza na međunarodne vode ili otvoreno more na Jadranu.

Ulazak u Europsku uniju bio je još teži. Hrvatska je podnijela zahtjev za punopravno članstvo u EU početkom 2003. godine da bi službeni status dobila tek za nešto više od godinu dana. Pregovori su otvoreni krajem 2005. g., nakon što je je glavna haaška tužiteljica potvrdila suradnju Hrvatske s Haaškim sudom. Tako je, između ostaloga, za potrebe Suda izdvojeno oko 10 tisuća dokumenata hrvatskih institucija, uz nevjerojatan prevoditeljski napor, posebno ako se uzme u obzir kako je izvjesno kako je sve pregledano barem tri puta više. Tako je nakon više od osam godina od podnošenja zahtjeva, a šest od početka pregovora napokon predloženo zatvaranje pregovora. Europski je parlament potvrdio tekst Ugovora o pristupanju Hrvatske u EU krajem 2011. godine. Zadnji postupak prijema u EU je ratifikacija teksta Ugovora u nacionalnim parlamentima i parlamentu kandidata. Hrvatska je napokon primljena u EU prije deset godina, 1. srpnja 2013. godine. Kriteriji koji su nametnuti Hrvatskoj tijekom pregovora bili su mnogo stroži nego i za jednu drugu zemlju do tada.

Slovenija je blokirala Hrvatsku više puta u otvaranju pregovaračkih poglavlja. Tako je krajem 2008. g. slovenski premijer Pahor blokirao otvaranje poglavlja dok Hrvatska ne ukine ZERP, da bi poslije opet blokirala pregovore kao jedina članica EU. Slovenija je pregovore podredila isključivo svojim državnim interesima. Zanimljivo je kako je taj granični problem postojao i kada je Slovenija ulazila u EU. Kasnije je pristup uvjetovan arbitražom (a ne npr. Sudom o pravu mora) koja je trebala odrediti morsku granicu u Piranskom zaljevu i pristup otvorenom moru za Sloveniju.

Došlo je, međutim, do kompromitacije i kontaminacije arbitraže od strane slovenske strane, što je dovelo do prestanka primjene Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije koji je potpisan krajem 2009. Pred sam kraj arbitražnoga postupka sredinom 2015. godine presretnuta je komunikacija razgovora Jerneja Sekolca, člana Arbitražnog suda kojeg je imenovala Slovenija, i zastupnice Slovenije pred Arbitražnim sudom Simone Drenik. Njihovi razgovori otkrivaju razradu strategije o tome kako će utjecati na druge članove Arbitražnog suda i manipulirati sudskom dokumentacijom. Ovdje je samo ostavljeno mašti jesu li razgovor elektroničkim nadzorom komunikacije (SIGINT i COMINT) „uhvatile“ hrvatske službe ili je to bio „dar“ prijateljske zemlje, jer mogućnosti su postojale za obje inačice kao i motivi. Slovenska strana u početku je spočitavala način do kojega se došlo do inkriminiranoga razgovora. Zanimljivo je i to da je „afera“ izišla prvo u medijima u Srbiji, pa odmah netom u Hrvatskoj. Proces treba zacementirati u „kontaminiranoj rupi“ i to je stalna zadaća hrvatske diplomacije.

Gornji dio teksta može izgledati kao beskrajno nabrajanje situacija iz vremena stvaranja i integracija Republike Hrvatske, ali upravo te situacije mogu zorno prikazati položaj Hrvatske u svjetlu klasične geopolitike prostora, kao i dinamičke geopolitike sa svim svojim zahtjevima. Danas geopolitika ne ovisi samo o geografskim danostima, jer suvremena geopolitika istražuje odnose u triptihu između prostora, moći i stanovništva, kao sadržajima dinamičke geopolitike. Kako se sadržaji međunarodnih odnosa proširuju, a i politike općenito, i geopolitika usisava nove sadržaje i postaje dinamičnija disciplina. Tako je sazrio pojam kritička geopolitika. To je pojam koji u političkoj praksi, deklarativnim i imperativnim metodama još, makar odnedavno nešto slabije, djeluje u SAD i V. Britaniji. Ovdje je prisutan postmodernistički diskurs geopolitike širenja vrijednosti liberalne demokracije kao što su tržišno gospodarstvo, ljudska i manjinska prava, sloboda medija, stvaranje sustava kolektivne sigurnosti i sl. Sve ovo je bitno iz razloga što ispravno razumijevanje početnih pozicija određuje i efikasno vanjskopolitičko djelovanje. Ne može se ozbiljno voditi državu na međunarodnom planu ako se ne poznaju barem osnove geopolitičkog položaja i sadržaja dinamičke geopolitike države koja se vodi, ali i onih država s kojima se nadmeće ili pak sukobljava.

Na primjeru događanja u Crnoj Gori imamo zanimljiv vremenski zgusnut okvir vrjednovanja klasične i dinamičke geopolitike. Tek sada kad je došlo do promjene vlasti, kada je došlo do promjene predsjednika koji je politički akter više od trideset godina, i kada je upitan njihov euroatlantski smjer, dolazi do jasnih izjava oko toga od strane SAD-a. Je li Crna Gora „potkusurivačka“ utjeha za Srbiju i jesu li ovdje važnije vrijednosti, tj. dinamička geopolitika od klasične geopolitike i crnogorskoga suvereniteta? Znamo kako je još u nedavnoj prošlosti SAD podupirao nedemokratske režime, pa i bivšu državu.

Sposobnost razumijevanja kao preduvjet učinkovitog djelovanja

Osnovna je nakana ovoga teksta razumjeti kako vodeći geopolitički akteri djeluju u regiji (Jugoistočnoj Europi ili Zapadnom Balkanu). Politički akteri u Hrvatskoj trebaju razumjeti položaj Hrvatske i njezine mogućnosti sprječavanja malignih djelovanja. Trebaju znati i djelovanje RH prema ciljevima koji ju stavljaju u najveći mogući povoljni položaj u ostvarivanja hrvatskih vanjskopolitičkih interesa. U postupku pristupanja u euroatlantske integracije dominantni politički akteri u nas izjavljivali su u svim prilikama kako je punopravno članstvo u NATO savezu i Europskoj uniji najveći vanjskopolitički cilj Republike Hrvatske. Ovdje je osnovna pogrješka, jer integracije mogu biti tek efikasna sredstva za ostvarivanje nacionalnih strateških ciljeva. EU danas trudi se povećati svoju efikasnost u odlučivanju i izvođenju „svojih“ strategijskih postavki i zahtjeva. U skladu s time Hrvatska kao članica treba sebe naći u ovim uvjetima, ali izgrađivati i vlastite sposobnosti koje bi predstavljale specifičnu nadopunu kako za NATO tako i za EU, ali na kraju i za interese Republike Hrvatske.

Kada je NATO savez, zbog zaštite albanskog stanovništva i nepotpisivanja sporazuma iz Rambouillea, bombardirao SR Jugoslaviju (pretežito Srbiju) u operaciji Zajednička sila, uništavani su primarno infrastrukturni objekti kako bi se probudilo negodovanje protiv Miloševića i došlo do promjene vlasti. No u prvih nekoliko tjedana pa i mjeseci došlo je do znatnog porasta potpore predsjedniku Slobodanu Miloševiću da bi ona tek poslije počela padati, što je rezultiralo gubitkom izbora, padom i slanjem u Haag. U isto vrijeme znatno su pošteđene oružane snage, sve kako se SRJ ili Srbija ne bi previše oslabila i poremetila razina ravnoteže u tom dijelu Europe. Ovo je do sada vjerojatno jedinstven primjer da se vojnim sredstvima žele postići isključivo politički ciljevi. Ili kako dinamička geopolitika ustupa primat klasičnoj ili kako postoje mali i veliki ciljevi.

Daleko prije rata u Europi (Ukrajini) još 2015. RH je pokazala interes za američke višecijevne raketne sustave M270 MLRS. Taj je sustav standardan u više članica NATO-a i može ispaljivati rakete dometa do 150 kilometara. Takvi GPS navođeni projektili visoke preciznosti efikasno su oružje za odvraćanje. Odmah je počela medijska kampanja iz Srbije protiv najave hrvatske nabave. Srbija je, po svemu sudeći, uspjela lobirati u SAD-u stopiranje kupnje, pravdajući to poremećajem regionalne ravnoteže (nadmoći Srbije) u naoružanju. Znakovita je činjenica kako je Srbija u međuvremenu potrošila nekoliko milijardi dolara za oružje sa svih strana svijeta, a da Hrvatsku o tome nitko ništa nije pitao. SAD je definiran kao ključni vanjskopolitički partner RH i to ne treba dovoditi u pitanje, jer Hrvatska je od SAD-a primila stotine milijuna dolara vojne pomoći. Međutim, SAD ovaj prostor promatra globalno, a ne parcijalno, pa je tako ovaj puta Hrvatska ostala kratkih rukava. Još će gore biti ako Hrvatska ne nauči čitati geopolitičke rukopise velikih i srednjih zemalja i na temelju toga ne formira svoje strategije i djelovanja. Ovome pridonosi nedostatak razumijevanje povijesti sigurnosne kulture i strateško sljepilo naših institucija, tj. njezinih dužnosnika iz sektora sigurnosti i obrane. Države članice NATO-a i EU na istoku Europe, nažalost baš sada u jeku rata na istoku europskoga kontinenta, u specifičnim su uvjetima, ali i prilikama.

Za predsjednika Srbije Aleksandra Vučića govori se pojednostavljeno kako sjedi na dvije stolice. On (Srbija) prima sredstva iz EU, a nije Rusiji nametnuo sankcije i još uz to prodaje Ukrajini streljivo; za Rusiju ne znamo. Netko je sjajno za njega rekao da ne da sjedi na dvije stolice, on njima i žonglira. Predsjednik Srbije, kao i nekada bivša država uspješno pokušava problem Kosova ugraditi u odnose Srbije s međunarodnim institucijama. Jednako tako on i u komunikaciji unutar Srbije sebe pozicionira kao jedinog relevantnog branitelja ideje Kosova kao dijela države Srbije. Tako da se ovdje jednostavno nameće pojam „kosovarenja“, kao kolokvijalni pojam koji opisuje njegove politike i komunikaciju na unutrašnjoj i međunarodnoj sferi.

Srbija tako oblikuje i sporne situacije koje se događaju na Kosovu. Tako je bilo kod recipročnog uvođenja tablica za građane unutar Kosova, kao i kod poziva na bojkot izbora na sjeveru Kosova. Sve kako bi se moglo demonstrirati zbog nedostatka izbornoga legitimiteta tako izabranih dužnosnika. Zapadni dužnosnici savjetovali su da ovi zbog sigurnosti uslijed demonstracija rade od kuće, a epidemija COVID-19 je iza nas. Snage KFOR-a, napadali su mladići u iznimno dobroj tjelesnoj kondiciji. Rušili su pripadnike KFOR-a, jednim udarcem, i ranili ih nekoliko desetaka. Reakcija na to bila je smiješno premlaka, relativizirajući i spominjući obje strane. Kasnije policajci Srbije hvataju trojicu kosovskih policajaca gdje je bilo sporno gdje su uhvaćeni. Kosovski premijer Albin Kurti izjavljuje kakao je to bila otmica uz pitanje zašto Zapad šuti. Kasnije ih puštaju po intervenciji albanskoga predsjednika Edija Rame.

U Bosni i Hercegovini politička situacija ide prema točki usijanja. Milorad Dodik opet grubo napada institucije Bosne i Hercegovine, pa tako i Ustavni sud. Dodik je izjavio kako će nakon zabrane objavljivanja odluka visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta kao i zabrane objavljivanja i provođenja odluka Ustavnog suda BiH uslijediti i zabrana djelovanja Suda i Tužiteljstva BiH te Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Zaprijetio je i kako će svaki sud u RS-u koji pokuša provesti odluke Ustavnog suda BiH biti raspušten. On je najavio pa i potpisao Zakon. Od ovoga nema dalje, a nekog oblika „pravih“ sankcija ni na vidiku. Na kraju, taj i takav Dodik, helikopterom Republike Srbije posjeti predsjednika RH na Hvaru. On je oko toga izjavio: "Meni je bilo važno održati pozornost hrvatske države u vezi s pozicijom u BiH. Nama odgovara taj pristup u kojem se pozornost posvećuje konstitutivnosti naroda i organizaciji BiH u skladu s Ustavom". Ovdje je u direktnoj suprotnosti način dolaska s izjavom o sadržaju dolaska. Institucije pritom zabavljaju javnost tko je znao i trebao znati i kome je javljeno.

(Ne)konzistentna javna komunikacija

Kako bi neka država pa tako i Republika Hrvatska mogla voditi barem djelomično uspješnu vanjsku ili međunarodnu politiku ona mora imati barem konzistentnu javnu komunikaciju prema van, ali i prema unutra. Između dvaju brjegova vlasti iskopani su pravi i virtualni rovovi, tako da je ovdje sada teško moguća koegzistencija, a kamoli zajedničko djelovanje, kojemu bi potpora bila strateška komunikacija. Politički akteri kohabitaciju su nazvali „tvrdom“ i takvom ju prakticiraju. U nedostatku jasnih principa ona je „impotentna“ za donošenje iole važnijih odluka.

Predsjednik je sazvao presicu, koju je ipak bolje zvati sastankom s novinarima, zbog toga što po njemu nije bio moguć dogovor s Vladom oko imenovanja čelnika Vojno-obavještajne agencije. U žaru izlaganja on je jednu medijsku kuću nazvao „kartelom“, a njezina novinara jednostavno, kako kaže, nisu pozvali na ovaj „sastanak“. Kasnije je rhpolemika otišla dalje, uz komentare kako je predsjednik Republike narušio nešto što se olako nazive slobodom medija. No, to u ovom slučaju nije ono najgore, jer prvi čovjek države zaboravio je kako su baš ti isti novinari za vrijeme SDP-ovih pa i njegove Vlade, reformski „okićivali“ doslovno nasilno slabljenje Oružanih snaga RH, napjevom „moderna i mala“ vojska sa samo razumijevajućim naglaskom na ovo drugo. To se izvodilo javnim živim šuškavim novcem, onda kunama. Plaćalo se dvorske novinare koji su na taj način obmanjivali javnost.

Zanimljiv je i propedeutski poučan primjer komunikacije s nedavnog NATO susreta na vrhu u Vilniusu (Litva), kao dio ili potpora dinamičkoj geopolitici. Naime, kako se bližio kraj sastanka, sve snažnije je posredstvom medija korištena fraza – Ukrajina (Zelenski) nije dobila ono što je htjela, pozivnicu za ulazak u NATO, tj. vremenski okvir i sigurnosna jamstva. Tek kada su se komunikatori NATO sastanka na vrhu malo trgnuli na samom kraju, ipak su uspjeli oblikovati temu (naslove) u obliku – Ukrajina nikada bliže NATO-u. Ne bi trebalo nikome posebno pojašnjavati kako ni jedna država nije postala punopravna članica Saveza kada je bila u nekom obliku sukoba, a kamoli u ovakvome masivnom ratu kao Ukrajina ili bolje rečeno Europa.

Ukrajina i bez formalnoga članstva dobiva veliku količinu naoružanja i vojne opreme kao i obilnu financijsku pomoć. Što se tiče jamstava, ona ih je već dobila i od Rusije, koja je već samim početnim napadima na Krim 2014. godine učinila krivokletstvo, koja je opet tim „svojstvima“ zarazila Vijeće sigurnosti i sam UN. Naime SAD, Velika Britanija, ali i Rusija jamčili su Ukrajini mir kada je Ukrajina 1994. g. kao najveća europska država predala treći nuklearni arsenal na svijetu. Dalje, jedna od snažnih sastavnica psihološkoga ratovanja jest oblikovanje očekivanja i nadanja, i informacijsko naslanjanje na izostanak nadanja, tj. razočarenje. Kako ovdje imamo dvije faze, teško je zamisliti kako je opisano proizvod nemara i nestručnosti, ali nekog oblika neaktivnosti zasigurno jest.

Jesu li naučene lekcije?

Na pitanje što rade Sjedinjene Američke Države, a i politički Zapad u Beogradu, odnosno Srbiji, ukratko možemo reći kako zadovoljavaju svoje interese. „Srpski svet“ nije im u oprjeci u nastojanjima da se cijela regija okrene zapadu, tj. od Rusije, a i Kine. Naš geopolitički komoditet, da Hrvatska bude Zapad, a Srbija Istok nikada nije bila opcija. Realno je moguće očekivati kako će se prema tome organizirati odnosi u regiji i našem okolišu. Od nas se traži da u tome sudjelujemo i pridonosimo i to će se, izvjesno je, činiti i u budućnosti.

Hrvatska mora razumjeti pa formatirati svoj regionalni okvir. To podrazumijeva razumijevanje situacije u svome okružju, uočavanje interesa relevantnih geopolitičkih (državnih i nedržavnih) aktera u regiji i njihovih sposobnosti, procjenu uloge regionalnih aktera, njihova utjecaja i njihovih sposobnosti. Zatim slijedi projektiranje i osnivanje ili pak samo aktiviranje potrebnih sposobnosti za nadilaženje kriza ili dolaska u bolju strategijsku poziciju prema suparnicima ili potencijalnim protivnicima. Iznimno važan „alat“ za razumijevanje situacije i prijepora u obliku kriza ili izazova sigurnosti, pa time i stvaranja prilika, pruža prikupljanje, obrada i analiza otvorenih obavještajnih izvora. Nedavno je po odluci Vlade, nakon godinu dana, po hitnom postupku u Saboru, nakon jednomjesečne javne rasprave, donesen Zakon o osnivanju Centra izvrsnosti za prikupljanje, obradu i analizu podataka iz otvorenih (obavještajnih, op.a) izvora. Točnije, oni postaju obavještajni tek nakon što dobiju smisao. Zakon je pisan u dosta opreznom i zatvorenom obliku, tako da tek u Statutu Centra koji je predviđen Zakonom treba očekivati onu fleksibilnu otvorenost i kreativnu razigranost koju daje projektna uključivost neophodna za „probavu“ otvorenih izvora, razumijevanja situacije u svome okružju, pojednostavljeno kao stvaranje obavještajnoga znanja. Tek tada Centar može jačati kredibilitet RH koji i koristiti njoj samoj i njezinim građanima, ali i partnerima u EU i saveznicima u NATO-u.

Krize u hrvatskome obavještajnom sustavu stvorili su njezini vodeći ljudi (VSOA), a njegovi kočničari upravo su njezini osnovni usmjerivači i korisnici (predsjednik i premijer). Ovdje jako dobro stoji jedna motivirajuća uzrečica dr. Wiliama Edvardsa Deminga, koji je djelovao u sklopu američkih okupacijskih snaga u Japanu. On je postao arhitekt japanskog industrijskog buma nakon Drugog svjetskog rata. Mnoge zapadne poslovne škole i ekonomisti smatraju kako je postigao jedan od najvećih uspjeha 20. stoljeća. Deming je bio vizionar, koji je imao kontinuirani „nagon“ prema poboljšanjima, dovodeći do niza transformacijskih teorija i učenja koja su promijenila način na koji razmišljamo o kvaliteti, upravljanju i vodstvu. Vjerovao je u svijet u kojemu postoji radost u učenju i radost u radu - gdje će "svi pobijediti". Njegova uzrečica glasi - 94 % problema stvara sustav, a samo 4 % ljudi. Dakle, kada neku sposobnost ugrađujemo u sustav koji gradimo, treba biti na oprezu. Za ljude se pak ne treba previše brinuti, jer oni neophodni - posebice u krizama - iako ih je malo, nekako se uvijek nađu na svojem mjestu. Naravno, ako ih „sustav“ u tome ne spriječi. To je jedna od osnovnih lekcija sigurnosti iz Domovinskog rata.

Darko Marinac

Pon, 17-06-2024, 17:48:29

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.