Zaštita ili devastacija graditeljskog nasljeđa Hrvatske

Nedavno je (20. siječnja 2023.) u organizaciji Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske predstavljana metodologija izrade nove generacije konzervatorskih podloga za kulturnopovijesne cjeline gradskih obilježja u Hrvatskoj. U uvodnom izlaganju ministrica dr. sc. Nina Obuljen Koržinek naglasila je da je svrha ovog projekta smanjenje arbitrarnosti, odnosno da se zaustavi negativna praksa nejednakog postupanja i podizanje razine znanja o konzervatorskim standardima. Na nju se nadovezao ravnatelj Uprave za zaštitu kulturne baštine arhitekt i konzervator Tomislav Petrinec koji je kao novost ovog projekta naveo da će zaštita graditeljskog nasljeđa postati dio prostornog planiranja i donošenja generalnih urbanističkih planova, te da će zahvaljujući digitalizaciji podatci o zaštićenim objektima i cjelinama biti dostupni široj javnosti putem sustava e-građani.

Zakašnjenje za dosezima struke

Sve izrečeno je dobro i pozitivno, no gledajući sa stručne konzervatorsko-restauratorske strane radi se o velikom zakašnjenju za dosezima struke.

Naime, već dugo vremena postoji svijest o potrebi stvaranja zajedničkih međunarodnih pravila zaštite graditeljskog nasljeđa i prvi takav dokument nastao je još 1931. godine na Prvom međunarodnom kongresu arhitekata i drugih stručnjaka za povijesne spomenike održanom u Ateni, a poznatim kao „Atenska povelja“. Dakle prije devedeset i dvije (92) godine. Nakon ovog održano je više međunarodnih kongresa na kojima su doneseni dokumenti koji reguliraju metode i donose smjernice za zaštitu nepokretnih kulturnih dobara. No za ovu temu posebnu važnost ima „Amsterdamska deklaracija“ koju je 1975. godine proglasio Odbor ministara Vijeća Europe, a ona je zaključak Kongresa o europskom arhitektonskom nasljeđu koji se smatra prekretnicom i novim smjerom u zaštiti graditeljskog nasljeđa poznatim pod nazivom „Integralna konzervacija“. Među glavnim smjernicama ove deklaracije su i „Očuvanje arhitektonskog nasljeđa mora se razmatrati, ne kao marginalno pitanje, već kao glavni cilj urbanističkog i prostornog planiranja“ i „Integralna konzervacija uključuje odgovornost lokalnih vlasti i poziva na informiranje i sudjelovanje građana“. Dakle to što ministrica Obuljen-Koržinek i konzervator Tomislav Petrinec navode kao novost odavno je poznato (već 48 godina) konzervatorsko-restauratorskim stručnjacima.

Na popisu „Međunarodne povelje i konvencije“ predstavljenom na prezentaciji Nove generacije konzervatorskih podloga i to kao „Polazišta i mehanizmi konzervatorskog upravljanja“ nema presudnog dokumenta za hrvatsku zaštitu graditeljskog nasljeđa, a to je „Konvencija o zaštiti arhitektonskog nasljeđa Europe“. Presudnog zato što je njezina potpisnica i Republika Hrvatska. Ona je ratificirala ovu konvenciju 6. lipnja 1994. (Narodne novine, Međunarodni ugovori, 6/94), čime se obvezala prema Vijeću Europe da će se pridržavati svih odredaba ove Konvencije. Stavljanjem potpisa na ovu konvenciju Hrvatska se obvezala na primjenu njezinih propisa na svim razinama: državnoj, regionalnoj i lokalnoj, a radi nadziranja primjene ove konvencije Komitet ministara vijeća Europe formirao je Komitet eksperata. Sastavni dio ove povelje je i Amsterdamska deklaracija koje također nema na popisu. U spomenutim dokumentima prisutni su svi elementi navedeni u „Polazišta i mehanizmi konzervatorskog upravljanja“, sustavu zaštite povijesno urbanih cjelina i izrade konzervatorskih podloga. Nameće se pitanje zašto se konzervatori i njima nadležno Ministarstvo kulture nisu pridržavali načela spomenutih povelja, te zašto ih tek danas (a trebali su 1994.) proglašavaju obveznima.

Na ove propuste upozoravali su neki konzervatori pa su bili ignorirani, opstruirani ili prisiljeni na otkaz ugovora o radu.
Jedinu novost u „Standardima i kriterijima za izradu konzervatorskih podloga“ vidim u digitalizaciji do sada analogno rađenih konzervatorskih podloga i novoj 2D i 3D digitalnoj prezentaciji. Nisam našao većih promjena u novoj metodologiji izrade konzervatorskih podloga od onih koje već postoje.

Najveći problem arbitrarnost

Najveći problem u hrvatskoj konzervatorskoj struci, što je naglasila i ministrica kulture, predstavlja arbitrarnost, odnosno ignoriranje pravila struke i djelovanje prema zahtjevima politike i interesom povezanih pojedinaca i skupina, a to je pitanje etike, odnosno pridržavanje etičkih načela struke. Ono pak ovisi o pojedincima, odnosno ljudima koji imaju pravo odlučivati o izdavanju dozvola za radove na zaštićenim povijesnim građevinama i cjelinama i vrše nadzor nad radovima, a to su redom zaposlenici Ministarstva kulture i drugih nadležnih institucija u vlasništvu države i grada Zagreba. No, da bi se dobio i zadržao posao u spomenutim institucijama, traži se podobnost i poslušnost, a ne stručnost. Ona je u drugom planu. Tako se problem arbitrarnosti neće riješiti, kako to misli Nina Obuljen-Koržinek, izradom nove generacije konzervatorskih podloga, već zaposlenjem pojedinaca na temelju njihove stručne sposobnosti i referencama o njihovu stručnom radu, te obvezom pridržavanja etičkog kodeksa struka ECCO (European Confederation of Conservator-Restorers Organisations) i njegovim stavljenjem u ugovor o radu.

60 izabranih kulturno-povijesnih cjelina i grad Zagreb

U daljem tijeku prezentiranja rečeno je da projekt obuhvaća izradu konzervatorskih podloga za 60 kulturnopovijesnih cjelina gradskih obilježja, a kako će to izgledati, predstavljeno je kroz „Pilot projekt e-konzervatorske podloge za kulturno-povijesnu cjelinu Šibenika“.

Nakon predavanja nazočni u publici i online pratitelji postavljali su pitanja predstavljačima. Od njih bih izdvojio: Zašto među 60 odabranih gradova nema grada Zagreba? Odgovorila je ministrica kulture da grad Zagreb nije u projektu jer Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode nije u nadležnosti Ministarstva kulture. Po tome ispada da grad Zagreb i spomenuti zavod nisu u sustavu zaštite nepokretnih kulturnih dobara Republike Hrvatske ni Ministarstva kulture i medija, već samostalno tijelo izvan državne kontrole i djeluje kao država u državi. Može se zaključiti da se na njega metode predstavljene u Novoj generaciji konzervatorskih podloga ne odnose pa ih on nije obvezan ni primijeniti.

Nameće se pitanje kome je onda spomenuti zavod odgovoran za svoje djelovanje. Ispada gradonačelniku, a on ne mora biti stručan za to područje. Suvremena povijest pokazala je potpuno nepoznavanje urbanizma, arhitekture i zaštite kulturne baštine, pa i vrlo nizak stupanj kulturnog razvoja gradonačelnika Zagreba. Zato nije čudna dosadašnja praksa zahvata na zaštićenom nepokretnom kulturnom dobru grada Zagreba koja je više povijesnih građevina devastirala nego zaštitila. Može se govoriti o jednom fenomenu koji bih nazvao „Devastiranje graditeljskog nasljeđa grada Zagreba od strane institucije čiji je posao i svrha njegova zaštita“, a to je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode. Tome u prilog govore i mnogobrojne afere vezane uz spomenuti zavod o kojima su objavljeni članci u tiskovinama i prilozi na radijskim i televizijskim postajama. Jedna od posljednjih je afera Milan Lončarić (poduzetnik) – Kazimir Bačić (ravnatelj HRT-a) – Milan Bandić (gradonačelnik Zagreba) – Stipe Tutiš (pročelnik Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode). Zbog zaštite povijesno-urbane cjeline, pojedinačnih povijesnih građevina, identiteta, autentičnosti, integriteta i povijesnog kontinuiteta grada Zagreba, potrebno je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode staviti pod nadležnost i u sustav Ministarstva kulture i medija, na isti način i s istim statusom kakav imaju konzervatorski odjeli u ostalim dijelovima Republike Hrvatske. Prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (članak 77.) i Zakonu o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave (članak 12.) taj posao spada u djelokrug rada Ministarstva kulture i medija RH. Na prezentaciji nazočni, ali i mnogi nenazočni stručnjaci pitaju se tko je, kada i zašto Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode izdvojio iz nadležnosti Ministarstva kulture.

Revizija i smanjenje broja zaštićenih građevina

U diskusiji je na vidjelo izašla i vrlo zabrinjavajuća i opasna odluka da projekt „Nova generacija konzervatorskih podloga“ predviđa i reviziju obuhvata granica i smanjenje broja pojedinačnih građevina na popisu zaštićenih kulturnih dobara. Na pitanje što je s valorizacijom i onim vrijednim građevinama koje nisu evidentirane, odgovoreno je da će se štititi samo najvažniji spomenici, a da „trivijalne“ objekte treba brisati. Također, rečeno je da rubni dijelovi grada neće biti obuhvaćeni zaštitom, a ministrica je dodala da će se stanje utvrđeno revizijom smatrati konačnim i da neće biti širenja zaštite. I dok u zemljama Stare, ali i Nove Europe raste važnost nacionalnog i zaštita raznolikosti kulturnog identiteta te kontinuirano povećava broj zaštićenih spomenika graditeljstva, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske ih namjerava umanjiti. Evo samo dva primjera. Nevladina organizacija „English Heritage“, koje se brine za baštinu Engleske financirala je prošle godine konzervatorsko restauratorske radove na 58 prapovijesnih nalazišta, 54 građevine iz rimskog razdoblja, 66 srednjovjekovnih utvrda i utvrđenih rezidencija, 84 crkvenih građevina, 47 dvoraca, 27 novovjekovnih utvrda, 6 povijesnih mostova, 7 palača, 3 srednjovjekovna sela, 3 gradske vijećnice, 23 povijesna parka i 13 gospodarskih kompleksa (preuzeto iz 2021/22 Annual Report). Druga organizacija „National Trust“, koja se brine za očuvanje baštine Ujedinjenog Kraljevstva, financirala je i nadzirala u prošloj godini konzervatorsko-restauratorske radove i revitalizaciju više od 200 povijesnih građevina, 47 industrijskih građevina, 9 svjetionika, 39 gospodarskih građevina, 41 dvoraca i kapela, 56 povijesno važnih sela i 25 srednjovjekovnih građevina (preuzeto iz Annual Report 2021-22). Odlukama o smanjenje broja pojedinačnih građevina na popisu zaštićenih kulturnih dobara, da rubni dijelovi grada neće biti obuhvaćeni zaštitom, da će se stanje utvrđeno revizijom smatrati konačnim i da neće biti širenja zaštite, iznesenim od ministrice kulture i ravnatelja Uprave za zaštitu kulturne baštine, onemogućeno je dalje istraživanje i zaštita novootkrivenih povijesnih građevina i povijesnourbanih cjelina, a spomenuti projekt stavio se u službu devastiranja nepokretnog kulturnog dobra, odnosno nacionalnog identiteta Republike Hrvatske.

Poseban problem grad Zagreb

Zagreb 1521. - 1529., Nacionalna knjižnica u Beču

Struci je poznato da kulturna baština Sjeverne Hrvatske nije dovoljno istražena. U posljednjih dvadesetak godina otkriveno je niz srednjovjekovnih građevina ili njihovih dijelova, odnosno faza izgradnje kasnije datiranih građevina, na tom području. Poseban problem je slabo istražena urbanističko-arhitektonska povijest glavnog grada Republike Hrvatske Zagreba, odnosno Gradeca i Kaptola. Još uvijek ne znamo kako je grad izgledao prije 16. stoljeća. Povijesni izvori na koje se pozivaju istraživači ne daju odgovore na mnoga pitanje o postanku, izgledu, položaju fortifikacijske arhitekture, značajnih građevina, a na kraju i granicama i obrisu Gradeca i Kaptola. Ne postoji konsenzus ni o položaju podgrađa. Stoga je od prioritetne važnosti pokrenuti istraživanja srednjovjekovne i starije povijesti urbanizma i graditeljstva grada Zagreba. No to se, prema predstavljenoj politici zaštite nepokretnih kulturnih dobara Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, neće dogoditi.

Ako uzmemo u razmatranje samo grad Zagreb, nalazimo da mnoge građevine koje svojom kvalitetom i vrijednošću to zaslužuju nisu stavljene na popis zaštićenih kulturnih dobara, ni pod preventivnu zaštitu. Isto je i s dijelovima grada ili urbano-povijesnim cjelinama.

R.n. Ante Starčević, Fočanska ulica

Uzet ću za primjer samo Radničko naselje Ante Starčević u Dubravi. To je planski izgrađeno naselje dvojnih obiteljskih kuća, jednokatnica, s okućnicama i vrtovima, posljednjom takvom vrstom naselja izgrađenom u gradu Zagrebu. Osim ortogonalnog rasporeda ulica njega krasi i trg s perivojem, posljednje naselje s trgom izgrađenim u gradu Zagrebu. Nakon 1945. planski izgrađeno naselje obiteljskih kuća je samo „Voćarsko naselje“, no ono nije namjenjeno za radnike i obične stanovnike već za političku elitu društva u kojem je vladala Komunistička partija. Nakon Drugog svjetskog rata za radnike su se planski gradile samo višestambene zgrade u obliku uspravljenog ili položenog kvadra na livadama. Obitelji su posjedovale samo stambeni prostor bez dvorišta ili komada zemljišta. Zemljište oko nebodera i višekatnica, zapravo livade s pokojim stablom, bilo je opće i društveni prostor koji nikada nije zaživio kao prostor za boravljenje, a s vremenom je postao nesiguran i opasan i pretvaran u parkirališta za vozila. Kvaliteta života radnika i njihovih obitelji bila je mnogo manja nego u Radničkom naselju Ante Starčević i možda je upravo to razlog da ono nije stavljeno u registar zaštićenih kulturnih dobara, a prema novoj politici zaštite graditeljskog nasljeđa Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske prezentiranoj u Novoj generaciji konzervatorskih podloga ni neće. Po mom mišljenju spomenuto naselje dio je urbanističke povijesti, identiteta, autentičnosti, integriteta i povijesnog kontinuiteta grada Zagreba. S novim pristupom zaštiti kulturne baštine Republike Hrvatske, izraženim kroz Novu generaciju konzervatorskih podloga, sprema se ograničenje, umanjenje, te uništavanje ili devastacija urbanističko-arhitektonskog nasljeđa Hrvata, a digitalizacija i sustav e-građani namjenjeni su, prije svega, lakšem pristupu građevinskim investitorima od kojih možemo očekivati samo jedno – uništavanje graditeljske baštine Hrvatske, kao što je to pokazala praksa obnove, rekonstrukcija i novogradnje u posljednjih 25 godina.

Simptomatično jest da je projekt Nova generacija konzervatorskih podloga povezan s novim Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara koji je donesen 2021. godine, neposredno nakon potresa (baš u pravo vrijeme) s obrazloženjem da se ubrza i pojednostavi obnova. Kao što je poznato prošlo je tri godine od potresa, a prava obnova još nije počela. No to je problem koji zahtijeva zaseban kritički osvrt.

Anđelko Hundić