Hrvatsko pitanje u Dalmaciji od Preporoda do današnjih dana

Uvod

Hrvatske su zemlje u srednjem vijeku bile stalno pod najezdom osmanlijskih osvajača, pa su se naši preci umjesto razvoja kulture i općeg napretka, borili se za golu egzistenciju braneći ostatke ostataka nekad slavnog kraljevstva Hrvata. No, i u takvom izrazito nepovoljnom okružju iznjedrila je hrvatska gruda velikane pisane materinske riječi poput Marulića, Držića ili Gundulića. Začinjavci su životom hrvatske pisane riječi čuvali i onu usmenu, životnu. Jer povijest hrvatskog naroda je povijest hrvatskog imena i hrvatskog jezika. Stoga mi je, kao sinu svoga naroda, čovjeku koji nije znanstvenik, već samo zaljubljenik u hrvatsku povijest i kulturu, ugodna zadaća promišljati, pisati i zboriti o precima našim, njihovim pregnućima, žrtvama, ali i velikoj ljubavi prema domovini i narodu Hrvata.

Počeci Hrvatskog narodnog preporoda najčešće se povezuju s osobom i djelom Ljudevita Gaja, autora prvoga općeprihvaćenog hrvatskog pravopisa iz 1830. godine, budnice Još Hrvatska ni propala, pokretača Danice hrvatske, slavonske i dalmatinske, no brojni su sinovi hrvatskog naroda pridonijeli afirmaciji modernog hrvatstva, ostavivši trajni pečat u našoj povijesti. Spomenut ću tek Antuna Mihanovića, sina dičnih Poljica, autora Hrvatske domovine, pretočene u Lijepu našu, koji je ne samo u uglazbljenom dijelu pjesme srcem i umom napisao odu Domovini. Dalmacija ili dalmatinska Hrvatska, kolijevka Hrvata, središte stare hrvatske države, najezdom je Turaka izgubila najveći dio svojih plemenitaških obitelji, koje su ili nestale u okrutnim ratovima ili odselile na sjever, ponijevši sa sobom hrvatsko ime i čuvajući u novom zavičaju hrvatsku svijest. Bitan je i vjekovni utjecaj Mletačke republike, koja je ime starorimske provincije Dalmacije uvijek i uporno pretpostavljala onom narodnom, hrvatskom. Možda su to i osnovni razlozi što je narodni preporod u Dalmaciji kasnio za onim ishodišnim čak nekoliko desetljeća.

Buđenje

Govorom u Hrvatskom saboru, na hrvatskom jeziku, dana 2. svibnja 1843. godine, hrvatski preporoditelj, političar i književnik, utemeljitelj moderne hrvatske povijesne znanosti, Ivan Kukuljević Sakcinski, pokrenuo je u drugom desetljeću stvarnog buđenja nacionalne svijesti, osjećaja pripadnosti u Hrvata, onu snagu, zanos i volju koja će tek nakon gotovo stoljeća i po donijeti do stvaranja Države i, rekao bih, zadnje etape u rješavanju Hrvatskog pitanja. Iduće, 1844. godine u Zadru je pokrenut list Zora dalmatinska, u kojem je izašla povijesno poznata pjesma Petra Zoranića «Zora puca». Hrvatski je jezik 1847. postao i službeni u Saboru, no još će puno vremena proći, sve do naših dana dok naš lijepi, harvatski jazik, kako ga davno nazva otac hrvatske književnosti Marko Marulić zasja u svojoj punini i slobodi.

Ilirski pokret od 1830. godine potaknut željom Hrvata za narodnom afirmacijom nije dubljih korijena našao van hrvatskih zemalja. Slovenci su tek djelomice prihvatili ideje Ilirskog pokreta, dok su Srbi odbacili neutralno ilirsko ime i nastupali samo pod svojim, srpskim imenom. Dalmacija je u to vrijeme pod austrijskom vlašću, šalje zastupnike u Carevinsko vijeće u Beču, ima Dalmatinski sabor sa 41 zastupnikom, Zemaljski odbor i Namjesništvo. Početkom ustavnog života, 1860. godine, zapravo započinju masovnija preporodna gibanja u Dalmaciji. Nakon pada neoapsolutizma govorilo se o preustroju Monarhije, a hrvatski su se banski zastupnici, prije svih Vranyczany i Strossmayer zalagali za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Sjedište Dalmatinskog sabora bilo je u Zadru, u kojem su većinu imali talijanski zastupnici, a njihov idejni vođa Francesco Borelli oštro je istupao protiv prijedloga hrvatskih zastupnika. No, Banska je konferencija u Zagrebu, u prosincu 1960. godine uputila apel Braći Dalmatincima, istaknuvši jedinstvo naroda s obje strane Velebita, što dovodi do podjele među stanovništvom na pristalice Narodne stranske (narodnjake) i Autonomističe stranke (autonomaše).

Prvaci narodnjaštva u Dalmaciji: Mihovil Pavlinović, Mihovil Klaić i Natko Nodilo. 

Narodnu stranku osnovali su 1861. godine Mihovil Pavlinović i Mihovil Klaić, a iduće 1862. godine, utemeljenjem Narodnog lista i Matice dalmatinske Natka Nodila stvorena je jezgra u okupljanju hrvatskih domoljuba u težnji za narodnim osvješćivanjem i potiskivanjem stranih utjecaja, prije svega talijanskog.Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. godine Banskoj je Hrvatskoj priznato pravo na Dalmaciju, ali se to ujedinjenje neće sprovesti sve do raspada Austro-ugarske monarhije, 1918. godine. Već iduće, 1869. Mihovil Pavlinović napisao je tajni program Hrvatska misao, gdje zagovara cjelovitost Hrvatske te rastućem srpskom nacionalizmu suprostavlja hrvatsku državnost. Godine 1870. narodnjaci pobjeđuju na izborima za Dalmatinski sabor, a u idućih dvanaest godina u ruke narodnjaka dolaze sve dalmatinske općine s izuzetkom grada Zadra, gdje prevladava talijanski živalj i autonomaška politika. 1883. godine hrvatski jezik postaje službenim jezikom u Dalmaciji, a do kraja 19. stoljeća postao je nastavnim jezikom u svim školama osim u već spomenutom Zadru.

U hrvatskim je zemljama vladala pomutnja glede narodnosnog i jezičnog identiteta, naime, miješali su se nazivi slavjanski, ilirski, jugoslavenski i konačno hrvatski. Istraživajući ovu temu, došao sam do zaključka da je osnivanjem Srpske stranke Save Bjelanovića i njenom svojevrsnom koalicijom sa dalmatinskim autonomašima, jačala u Dalmaciji dominantno hrvatska svijest, iako ni ona nije bila imuna na hrvatske umotvorine ilirstva i jugoslavenstva, a čini mi se, da to nije ni danas. Naime, u Vijencu Matice hrvatske od 23. travnja 2009. godine, u tekstu Povratak Hrvata u Iliriju, jedan poznati hrvatski intelektualac iznosi slijedeću misao (citat): Kako je ideja Jugoslavije konačno i definitivno mrtva, čini mi se da bi skromne šanse za politički i kulturni život mogli imati pojmovi Ilirija, ilirizacija, ilirske zemlje. (završen citat) U uvodu spomenuti Ivan Kukuljević Sakcinski postao je 1876. godine predsjednikom Matice hrvatske, a promjenom njenog imena iz Matice ilirske, Hrvati su odbacili ilirsko ime, nažalost ne i jugoslavensko. Zato, samo razmišljanje o zajedničkom imenu koje bi pokrivalo «ove prostore» smatram iznimno opasnim, u konačnici i pogubnim. No, vjerujem da se povijesni kotač neće naopako okrenuti te da ćemo i dalje čitati Vijenac Matice hrvatske, a ne one ilirske. Odnos Srba prema hrvatskom imenu, općenito narodnjaštvu u Dalmaciji, tema je idućeg poglavlja.

Karta 1. Austro-ugarska monarhija, druga polovica XIX. stoljeća 

Odnosi Hrvata i Srba u Dalamaciji od 1879 do kraja 19. stoljeća

Buđenje nacionalne svijesti nije uhvatilo maha samo kod Hrvata. I kod dalmatinskih Srba javlja se potreba i težnja za afirmacijom nacionalnog, ali i vjerskog identiteta. No, ova dva nacionalna pokreta nisu se stopila ni u slavjanstvo, niti jugoslavenstvo, već ih, naprotiv, karakterizira želja za ujedinjenjem hrvatskih zemalja s jedne, a jak i odlučan otpor istome s druge strane. Naročito je zanimljiv pogled na Dalmaciju iz tog razdoblja suvremenog poljskog povjesničara Antonija Cetnarowitza, čije je djelo Narodni preporod u Dalmaciji izazvalo veliku pozornost znanstvenih krugova. U knjizi autor najzanimljivijim razdobljem smatra ono od 1860. godine, a jačanje narodnjaštva vidi nezaustavljivim od 1867. Upravo je to vrijeme kad dalmatinski Srbi, potaknuti između ostalog i raspravom o budućnosti Bosne i Hercegovine zastupanju srbijansku, velikosrpsku politiku, što ih usko vezuje, više interesom nego ljubavlju, uz autonomaše s kojima se skupa otvoreno i jasno protive ujedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Dakle, početna ideja o zajedništvu, slavjanstvu, već je nakon kratkog vremena prerasla u hrvatstvo i srpstvo. Prvi koji je Hrvate optužio za antisrpstvo i protivljenje pravoslavlju bio je Stevan Mitrović Ljubiša, a veliku ulogu u distanciranju srpske misli od hrvatske imale su pravoslavna crkva i njihova zajednica u Zadru. Cetnarowitz, kao i većina autora koja se bavila ovim razdobljem primjećuje da, iako je u Nagodbi iz 1868. izrijekom spomenuto Trojedno kraljevstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, do ujedinjenja nikada nije došlo, čak ni željeznička pruga Zagreb- Split nije zaživjela, što su gotovo stoljeće iza kopirali jugounitaristi onemogućivši gradnju Autoceste Zagreb- Split, uredno pospremajući hrvatske novce skupljene mukom i odricanjem na prugu Beograd- Bar.

Srpska stranka osnovana je u Zadru 1879. godine, a godinu kasnije i Srpski list (glas), u kojem se često piše i tvrdi da Hrvati žele iskorijeniti Talijane i Srbe iz Dalmacije, u čemu je naročito bio ustrajan srpski prvak Savo Bjelanović. Suradnja Srba i Talijana (autonomaša), bila je plod neprihvaćanja većinskog hrvatskog identiteta sredine u kojoj su živjeli, ali i izraz političke nemoći da samostalno postignu ciljeve. Ovdje svakako treba spomenuti i takozvane Srbokatolike, odnarođeni dio hrvatskog naroda, poput Kaštelanina Ignaca Bakotića ili nemalog broja Dubrovčana, koji su jedno vrijeme štetili ne samo hrvatstvu Dalmacije, nego i ostavili podlogu za kasniji razvoj jugoslavenstva i orjunaštva. U isto vrijeme autonomaši imaju svoj list Il Dalmata, a kakvo je raspoloženje prema Hrvatima zorno pokazuje napis povodom smrti Save Bjelanovića, gdje autonomaši navode da je spomenuti gajio «duboke antipatije prema Hrvatima» te «je mislio da su Hrvati umjetan produkt spreman na opačine, daleko od svake slavenske krvi». Dakle, brak iz interesa, ali nažalost, taj interes bio je protuhrvatski, često prelazeći granicu dobrog ukusa. Osvajanjem splitske općine 1882. godine autonomaštvo zapravo povijesno propada, a detroniziranje svemoćnog i omraženog splitsko-autonomaškog poteštata Antonija Bajamontija predstavljalo je konačnu pobjedu hrvatstva Dalmacije. Upravo Srpski list prenosi Bajamontijevu izjavu Serbo anche domani, Croato mai, koja možda najbolje oslikava što i jedni i drugi žele hrvatskoj Dalmaciji. No, vremena koja su uslijedila još su jednom dokazala da su Hrvati kratkog pamćenja, a politika je u idućih sto godina dovela hrvatski narod u nekoliko ratova, egzodusa i masovnih prekomorskih iseljavanja.

Lutanja

Padom Khuena Hedervaryja 1903. godine, odnosno njegove politike koja se prije svega oslanjala na podupiranje srpskog građanstva u odnosu na hrvatsko, u svim hrvatskim zemljama otvoren je novi prostor političkog djelovanja. Raskol u stranci prava i lutanja na hrvatskoj političkoj sceni nisu upućivala na puno dobroga. Pravaški utjecaj slabi, neprikosnoveni stavovi Ante Starčevića, koji je i u Dalmaciji imao gorljive pristaše, mahom nekadašnje narodnjake, nisu se jasno očitovali, a još manje primjenjivali. Hrvatsko- srpski odnosi vrlo su loši, u zagrebačkom Srbobranu objavljuje se tekst Do istrage vaše ili naše, gdje se negira hrvatstvo, a uzdiže srpstvo. Antisrpske demonstracije bile su vrhunac tih i takvih odnosa. Padom dinastije Obrenovića i ustoličenjem protuaustrijskih, odnosno proruskih Karađorđevića, godine 1903. započinje politika «novog kursa» začeta u Dalmaciji, odnosno približavanje hrvatskog i srpskog građanstva. Hrvatski prvaci bili su Frano Supilo i Ante Trumbić, dok je u Dalmatinskom saboru stalno dominirala Narodna stranka. Koncepcija «novog kursa» uvelike je nastala u Supilovoj Crvenoj Hrvatskoj, započeta je borbom protiv dualizma, a posebno protiv trojnog saveza Austrije, Ugarske i Italije, a radilo se na pomirenju narodnjaka i čiste pravaške političke koncepcije. Ujedinjenje narodnjaka i pravaša konačno se događa 1905. godine stvaranjem Hrvatke stranke. Obzirom da je ocijenjeno da Hrvatskoj prijeti veća opasnost od njemačkog prodora na istok, nego od Ugarske, dolazi do suradnje s ugarskom oporbom, pokušavajući na taj način riješiti hrvatsko pitanje. Na isti način dolazi do približavanja Talijanima u Istri i Dalmaciji, a napose Srbima.

Tako je u listopadu 1905. donešena Riječka rezolucija, gdje je na sastanku većine hrvatskih zastupnika iz Hrvatske i Dalmacije prihvaćena politika novog kursa, podržana mađarska oporba u borbi za samostalnost uz uvjet da ista podupre Hrvatsku u borbi za ujedinjenje i uvođenje ustavnih sloboda. Nakon petnaest dana dalmatinski Srbi donose Zadarsku rezoluciju kojoj podršku onoj riječkoj uvjetuju priznavanjem ravnopravnosti srpskog i hrvatskog naroda, što je značilo da Hrvati pristaju dijeliti suverenost sa Srbima, čak i u pitanju jezika: hrvatski ili srpski! Na tim je temeljima nastala Hrvatsko- srpska koalicija Frane Supila i Svetozara Pribićevića, kojoj su se suprostavili samo Prodanovi čisti pravaši u Dalmaciji te frankovci i pučani braće Radić u banskoj Hrvatskoj. Tako su Srbi, od protivnika hrvatske politike postali saveznici, ali pod strogo određenim uvjetima. Zakonom, kojim se na željeznicama uvodi mađarski jezik, 1907. godine odnosi sa Mađarima bitno se narušavaju, a zbog pasivizacije Hrvatsko- srpske koalicije, dolazi do njenog osipanja, napušta je i Supilo, optužujući Pribićevića za zakulisne igre. Nakon aneksije BiH slijedi totalna pomućenost naše politike, u takozvanom Friedjungovu postupku u Beču, Supilo biva optužen kao srbijanski plaćenik i rušitelj Monarhije, a koaliciju stvarno preuzima Pribićević pristajući na razne kompromise sa Bečom i Peštom. Dalmatinski pravaši, okupljeni oko Prodana i Drinkovića, traže sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, uključujći BiH, što ponovno nailazi na otpor, kako središnjih vlasti u Beču, tako i srpskih stranaka.

Svi pokušaji, koji su uslijedili, kao što je uvođenje hrvatskog jezika u dalmatinsku upravu, uz tek male ustupke talijanskom, nisu mogle donijeti ploda. Neriješeno hrvatsko pitanje budilo je u hrvatskim zemljama protuaustrijsko raspoloženje, monarhija je nakon sarajevskog atentata i ulaskom u Svjetski rat brojila zadnje dane, a Hrvati su, bez pravog vođe, puta i jasnog cilja izašli iz zemlje koja im je puno dala, prije svega u pitanju komunalija, infrastrukture, poticanja poljodjelstva i jedne opće uređenosti državne uprave, no ta i takva, Austro- ugarska monarhija nije znala, mogla ili smjela, zbog odnosima s Mađarima prvenstveno, riješiti hrvatsko pitanje. Zanimljiva je činjenica da se Dalmatinski sabor tijekom Svjetskog rata nije uopće sastajao. Hrvati su izgubili Istru i Rijeku, nekoliko otoka i Zadar, a ušli su u državu iz koje će krvavo izaći, opet bez dijela južnih i istočnih pokrajina. Korošec, Pavelić, Pribićević i Trumbić zapečatili su hrvatsku sudbinu 1. prosinca 1918. godine, uletjevši, baš kao guske, u beogradsku maglu...i memlu.

Kraljevina Jugoslavija

U novoj su državi Hrvati činili 24% stanovništva, a Srbi, kojih je bilo 39%, provodili su nasilnu centralizaciju uz veliku podršku vojske, policije i prečana Svetozara Pribićevića. Prva je iz središnjih tijela istupila Hrvatska zajednica starčevićanca Matka Laginje. Njihov je prijedlog bio da se država transformira u savez šest povijesnih pokrajina. Josip Smodlaka predlagao je 12 pokrajina sa saborom i Upravom, Trumbićev se ustavni nacrt kretao između široke dekoncentracije i federalizma, a Hrvatska pučka stranka tražila je jedinice temeljene na vjerskoj većini. Stjepan Radić, koji je promijenio naziv stranke iz pučka u republikanska, dosljedno je zastupao republikansku ideju te je u vremenu koje dolazi postao vođa hrvatskog naroda. Već na izborima 1920. godine Radić prolazi dobro i u Banskoj Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, a Smodlakini i Trumbićevi pristaše nezavisne skupine doživljavaju izborni fijasko. U Dalmaciji se stvara Orjuna, organizacija jugoslavenskih nacionalista, prosrpska stranka financirana direktno iz Beograda, koja okuplja bivše autonomaše, Srbe i ali i Hrvate koji milom ili silom žele fuzirati hrvatski narod u nadnacionalni jugoslavenski korpus. Njihova politika bila je još gora i opasnija od one koja je dolazila izvana. Trumbićevo neslalaženje vidi se iz činjenice da još tada naziva Hrvate, Srbe i Slovence trima plemenima istog naroda, što je gotovo na tragu srpsko- pravoslavnog slavenstva Lukijana Mušickog. Nastupaju burna vremena, Vidovdanski ustav iz 1921. bio je nepovoljan za Hrvate, Radić biva zatvaran, pragmatično se odriče republikanstva i ulazi u borbu kroz institucije sustava. To je vrijeme, kad politiku prisilno napušta Pribićević, ostavivši iza sebe prazninu u prečanskoj politici. Nikada više prečanski Srbi nisu imali ovako lukavog stratega i političara.

Stjepan Radić, hrvatski vođa 

Zločinački hici Puniše Račića u beogradskoj Skupštini nisu ubili samo Pavla Radića, Đuru Basarička i Stjepana Radića, oni su hrvatskom krvlju navijestili propast Jugoslavije. Šestosiječanjska diktatura, bez obzira na popuštanje kroz oktroirani ustav, dovela je do financijskog sloma Hrvatske i propasti Hrvatske štedionice. Osnivaju se ili jačaju banke pod državnim nadzorom, što dovodi do konentracije financijskog kapitala. Još jednom dolazi do približavanja Hrvata i Srba u Hrvatskoj, ali ovaj put pod paskom HSS-a, kad u Zagrebačkoj punktaciji biva osuđen apsolutizam i centralizam. No, vrijeme je ognja i mača, na ljutu ranu, ustaše Ante Pavelića skupa s makedonskim revolucionarima, stavljaju ljutu travu ubojstvom kralja Aleksandra 1934., kad počinje razdoblje ravnoteže straha, potkrijepljeno gotovo pledbiscitarnom potporom Hrvatskoj seljačkoj stranci Vlatka Mačeka, na izborima 1935. i 1938. godine. Ante Trumbić, otvorio je zadnju stranicu svoje, zapravo, tragične političke biografije, onu pravašku. Sporazumom Cvetković- Maček, stvorena je 1939. godine Banovina Hrvatska, država u državi, s velikom autonomijom i prilično velikim teritorijem, van kojega su ostali Istočni Srijem, Boka kotorska, dio Banovine te Turska Hrvatska. Svejedno, možemo reći da je Banovina u tom trenutku bila prilično dobro rješenje, ne samo političko, nego i ekonomsko.

Karta 2. Banovina Hrvatska, 1939. godine 

Drugi svjetski rat: Uspostava NDH, Partizanski pokret i orjunaški preokret

Kad je Slavko Kvaternik, 10. travnja 1941. godine proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku u narodu je, usprkos okolnostima svjetskog rata, nastalo veliko oduševljenje. Konačno je riješeno hrvatsko pitanje. No, poglavnik Ante Pavelić, potpisao je s Benitom Mussolinijem 18. svibnja 1941. Rimske sporazume, čime je Hrvatska izgubila Split, Šibenik, Obrovac, Biograd, Sušak, Bakar, Korčulu, Mljet, Krk, Rab i druge otoke te je praktički na obali od značajnijih središta zadržala samo grad Dubrovnik. Nažalost, NDH, nije u svojoj srži bila dovoljno nezavisna, njena vlast je, po nalogu Berlina i Rima, vršila progone i ubojstva Židova, Srba i Roma, kao i Hrvata, političkih neistomišljenika. Takva, država, postavljena na krivim temeljima, nije mogla opstati, a cijena je, za nas Hrvate bila jako visoka. Želio bih na ovome mjestu podsjetiti na riječi hrvatskog ministra za pravosuđe dr. Mirka Puka, nekoliko dana nakon potpisivanja Rimskih sporazuma, izrečenih u Omišu 20. svibnja 1941. godine:

Mjesta u Dalmaciji pripojena Italiji dobivaju preko noći romanske nazive, ulice i trgovi, osobna imena i prezimena pisana su talijanskom etimologijom. Zabranjeno je izlaženje listova samo na hrvatskom jeziku, ukljanjaju se hrvatski spomenici (npr. Grguru Ninskom u Splitu), dolazi do talijanizacije školstva. Hrvatski domoljubi, napušteni od središnje vlasti, suočeni s pasivnošću Mačeka i HSS-a, ujesen 1941. godine dižu ustanak, za oslobođenje od talijanskog jarma. Otpor u samom početku preuzimaju komunisti Josipa Broza Tita, kojih je u Dalmaciji do tada bilo tek osam stotina. Drugi rat na području Hrvatske nije bio samo svjetski, on je bio i građanski, Hrvati su ratovali pod hrvatskom trobojnicom sa hrvatskih grbom, ali i pod hrvatskom trobojnicom sa petokrakom, a jedan dio kolaborirao je sa srpskom vladom koja se u doba rata sklonila u London. Ti, orjunaši, od 1943. godine preuzimaju uz pomoć obavještajne zajednice partizanski pokret iz kojega su u dobroj mjeri, politički, a još češće likvidacijama ili izdajama odstranjeni istinski hrvatski domoljubi.

Tako se stvorio prostor za nastanak nove Jugoslavije, praćen masovnim partizanskim pokoljima hrvatskog naroda, od Dubrovnika, Širokog Brijega, preko Jazovke, Hude i drugih jama, pa sve do Bleiburga. U Hrvatskoj reviji, listu hrvatske emigracije u Argentini, Eugen Dido Kvaternik iznio je zanimljivu misao, da su i ustaše i hrvatski partizani izgubili Drugi svjetski rat, zato jer su ustaše izgubili državu, a patrizani jer je nisu dobili. S ovom mišlju i danas polemiziraju neki povjesničari, ali ne s pozicije antifašističkih temelja današnje Republike Hrvatske, naročito u državnopravnom i smislu međunarodno priznatih granica, već suočeni s nemogućnošću da se domoljubno, a opet objektivno, bave pitanjima Nezavisne države Hrvatske, odnosno one Zavnohovske.

Nova Jugoslavija – nova zabluda

Počeci nove Jugoslavije temeljeni su na šest federativnih republika i dvije pokrajine. Hrvatska, sad definitivno bez Istočnog Srijema i Boke, bila je prisiljena podijeliti suverenitet sa Srbima, priznavši im konstitutivnost. Nova centralizacija, stare metode, kao i nakon riječke, odnosno zadarske rezolucije napravljen je udar na jezik, naš materinski, hrvatski. Progon istaknutih Hrvata u početku se krio pod plaštom obračuna sa Staljinovim pristašama, a proces blaženom kardinalu Stepincu, njegovo utamničenje i smrt ponovno su Hrvatima otvorili oči. Ako je ubojstvo Radića ubilo prvu Jugoslaviju, onda je Stepinčevo ubilo drugu. Povijest se ponovila. Novosadski dogovor iz 1955. koji je od hrvatskog jezika stvorio srpsko-hrvatski te policijska represija Udbe Aleksandra Rankovića, doveli su do ponovnog buđenja hrvatstva. Hrvatsko proljeće, započeto Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog jezika iz 1967. preraslo je u iduće četiri godine u masovni pokret, koji doduše nije tražio raspad Jugoslavije, nego preustroj, sa kontrolom republičkih financija. Dobra okolnost bila je i pojava turima, Hrvatska se ekonomski dizala, zaustavljena su masovna iseljavanja u prekomorske zemlje, riječju, prilike su Hrvatima išle na ruku.

No, sastankom u Karađorđevu i smjenom cjelokupnog hrvatskog političkog vrha, zatvaranjem mnogih istaknutih domoljuba i izbacivanjem desetaka tisuća Hrvata iz jedine stranke, komunističke partije, ugušeno je hrvatsko proljeće i počela hrvatska šutnja. Već sam pisao o projektu autoceste Zagreb- Split i o velikim novcima koji su preusmjereni na prugu Beograd- Bar. Godine 1974. donosi se Ustav, kojim se republikama priznaje pravo na samoodređenje do odcjepljenja. Bio je to posljednji čavao u lijesu Titove Jugoslavije.

Tuđmanova Hrvatska, Domovinski rat

Smrću Josipa Broza Tita, uslijedila je nestašica, velika kriza, a rastući velikosrpski nacionalizam Slobodana Miloševića nije imao pravog suparnika u hrvatskim komunistima. Bilo je to vrijeme ili biti ili ne biti za hrvatski narod. Tad se na političku scenu vraća hrvatski povjesničar, general, disident, proljećar, politički zatvorenik, Dr. Franjo Tuđman, poziva na jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, povijesnu pomirbu potomaka ustaša i partizana, stvara stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu i uvjerljivo dobiva izbore za Hrvatski sabor. Jugounitaristi, Jugoslavenska narodna armija i četnici, kako domaći, tako i oni iz drugih zemalja nameću Hrvatskoj teški i krvavi rat iz kojeg smo 1995. godine, nakon Bljeska i Oluje izašli kao pobjednici. S obzirom da se radi o novijoj povijesti, ovo razdoblje neću potanko opisivati, uostalom svima su nam svježa sjećanja na dane ponosa i slave.

Utemeljitelj Republike Hrvatske, Predsjednik Dr. Franjo Tuđman, na oslobođenoj kninskoj tvrđavi, sa generalom Antom Gotovinom i ministrom obrane Gojkom Šuškom, kolovoz 1995. 

Zaključak

Hrvatsko pitanje, pokrenuto u prvoj polovini XIX. stoljeća tek je krajem XX. stoljeća riješeno, uspostavom suverene i neovisne Republike Hrvatske. Hrvati Dalmacije, kao i Hrvati banske Hrvatske i Slavonije, sastavnica Trojednog kraljevstva, konačno su u jednoj, samo našoj Državi. Nažalost, hrvatsko pitanje u Boki kotorskoj riješeno je gotovo nestankom Hrvata, a sličnu su sudbinu doživjeli Hrvati Vojvodine i Istočnog Srijema. Srećom, u Primorju i Istri nije se dogodio sličan crni scenarij.

Karta 4. Republika Hrvatska, članica OUN od 1992. godine 

No, hrvatsko pitanje u svojoj punini nije i ne može biti riješeno, dok nije riješeno pitanje Bosne i Hercegovine, zemlje s dva entiteta i tri kostitutivna naroda, komplicirane uprave s jednom vrstom međunarodnog protektorata. Naša je, ne samo ustavna, nego i moralna obveza voditi računa o interesima i statusu bosanskih i hercegovačkih Hrvata. Tek će tada hrvatsko pitanje biti zaista riješeno. Sve što sam napisao je znano, viđeno i pročitano, ali kao prosvjetni djelatnik držim da našu povijest stalno treba ponavljati, jer nisam siguran da se niti danas u hrvatskim školama ispravno uči hrvatska povijest. Dugo su nama Hrvatima povijest pisali drugi. Kako duhovito, a ojađeno napisa veliki Kranjčević:

…Taj natpis nije od mene.

Ja sam ga našo u suvišnoj knjizi,

Ljudi je povijest zovu.

Knjigu su pisale božice dvije:

Istina prva se zvala,

Onda je stade čitati Pravda,

Al zaspa na prvome listu!...

Ne, nije povijest suvišna knjiga, povijest je temelj života i opstanka Hrvata na našim stoljetnim prostorima. Zato, da bi i Istina i Pravda bile nama Hrvatima bliske i budne, svoju djecu moramo učiti našoj povijesti, kako ih ne bi učili drugi, jer oni bi ih opet i iznova učili drukčije. Danas, u našoj slobodnoj državi, Hrvati ponovno osjećaju pritisak, ovaj put on nije egzistencijalnog karaktera, nego je pitanje ponosa, digniteta. Osjećamo da su naši junaci proganjani, utamničeni, osuđeni. Neka ovaj moj rad bude mali doprinos misli na njih. Svim znanim i neznanim hrvatskim vitezovima posvećujem ove retke!

Lovre Botica Tadinov

{mxc}