Tvrdeći da je bivša Jugoslavija bila shvaćana „kao ideal Zapada“, C. del Ponte na str. 46 i 47 bez ikakve kritičke odgovornosti ustvrdila je: „Za raspad Jugoslavije 90-tih odgovoran je relativno malen br oj korumpiranih muškaraca i žena, koji su svoje narode bili spremni potaknuti na neizmjerno nasilje. Glavni krivci bili su Srbin Slobodan Milošević i Hrvat Franjo Tuđman te njihovi štićenici: muškarci i žene koji su utovljavali vođe kakve je Spinoza prezirao, muškarci i žene koji su se domogli vlasti i koji su tu vlast pokušali ojačati i zadržati pretvaranjem strahova u svojim narodima u histeriju i okrečući jedan narod protiv drugoga“!!! Budući da C. del Ponte, pa i Haaški sud, ne žele shvatiti da postoje granice slobode u razotkrivanju istine o srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku (1991.-1996.), kao i o raspadu, kako kaže, bivšeg „ideala Zapada“, bila je potrebna ne samo vojna pobjeda hrvatskih snaga, nego i to da i određene međunarodne istinski pozitivne snage pridonesu svojoj aktivnošću toj pobjedi i uspostavi mira u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Definicija agresije

Zato C. del Ponet ne želi istaknuti upravo traženje hrvatskog rukovodstva za uspostavu MKSJ, koji bi, suglasno Rezoluciji GS UN br. 3.314 od 14. prosinca 1974., kaznio svakog agresora suglasno definiciji pojma „agresor“, koja glasi: „Agresija je upotreba oružane sile od strane neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti neke druge države ili upotreba oružane sile koja je na bilo koji drugi način nespojiva s Poveljom Ujedinjenih naroda, kao što to proizlazi iz ove definicije“. Uz definiciju agresije Generalna skupština je pojam „država“ vrlo široko protumačila tvrdnjom da se on u konkretnoj definiciji upotrebljava „ne prejudicirajući pitanje priznanja ili pitanje da li je neka država članica Ujedinjenih naroda“!

Autorica u knjizi (str. 380) ni na jednom mjestu ne raspravlja ili razrađuje činjenicu srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku (i BiH), pa s tim u svezi ni Haaški sud i njegova tužiteljica, ne mogu posvijestiti spoznaju da su Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati u BiH jedan narod koje u zajedništvu okuplja želja za opstankom, nezavisno od toga u kojem prostoru pojedinačno žive. Tako shvaćanje jedinstvenosti interesa opstanka naroda, isključuje svaku drugu mogućnost tumačenja razgovora između predstavnika prostora na kojima Hrvati žive. Svaki se Hrvat treba pronaći na tom putu da bi spriječio nečiju želju njegove podjele i osjećaja izgubljenosti. U hrvatskom narodu se osjeća kako Haaški sud i njegovo Tužiteljstvo, svoj rad ne usklađuje sa sadržajem Rezolucije 827, pa hrvatsku borbu za slobodu i obranu slobode, jednostavno uzima u vlastite okvire shvaćanja, komunicirajući s pojmovima krivnje i odgovornosti u odnosu na hrvatski napor konstituiranja i obrane vlastite države od srpsko-crnogorskog agresora.

Krimen bez krimena

Del Ponte će na str. 49 svoje knjige, neutemeljeno, svu odgovornost hrvatskog rukovodstva staviti na susret predsjednika Tuđmana s rukovodstvom Hrvata BiH (27. prosinca 1991.), tvrdeći da je na njemu došlo do izražaja kako „Franjo Tuđman nije mogao podnijeti ni samu pomisao o postojanju Bosne i Hercegovine kao neovisne i samostalne države“! Na čemu temelji ovako besmislen zaključak? U Splitu i Sarajevu je „Kultura i Rasvjeta – Civitas“ 2005. objavila dvotomni rad koji je pripremio Predrag Lucić, pod naslovom „Stenogrami o podjeli Bosne“. Tu je u cijelosti objavljen razgovor Tuđmana s rukovodstvom Hrvata BiH (sudjelovali su: Kljujić, Boban, Koštroman, Brozović, Barač, Mesić, Stanić, Lasić, Raić, Martin Udovičić, Kordić, Vlašić, Markešić, Jurić, Doko i Mato Udovičić). Predsjednik Tuđman je u uvodu rekao: „Hrvatska je svoje međunarodno priznanje izborila, ono je tu i više je ne može osujetiti nitko, iako su se tome suprotstavljale moćne međunarodne snage, ali sa međunarodnim priznanjem Hrvatske kriza bivše Jugoslavije se prenaša u Bosnu i Hercegovinu, i bilo bi dobro da nam gospoda iz Bosne i Hercegovine iznesu svoje viđenje uopće kako je to bilo sa zahtjevom, sa priznanjem Bosne i Hercegovine, kakvo je reagiranje bilo srpske strane, što se to zbiva sa prihvaćanjem od strane Bosne i Hercegovine jugoslavenskog dinara, da li je to praktično prihvaćanje ostanka BiH u toj mini-Jugoslaviji, odnosno velikoj Srbiji?“ Gdje u tome del Ponte vidi tvrdju “Tuđman je na tom sastanku istaknuo da se napokon pružila prilika za proširenje hrvatske države na štetu teritorija Bosne i Hercegovine“?! Kako to da ona u svakoj želji predsjednika Tuđmana glede zaštite interesa hrvatskog naroda tijekom agresije na njega, dakle u zaštiti slobode – vidi krimen i kvalifikaciju „zajedničkog zločinačkog pothvata“, koje upotrebljava i protiv Miloševića i njegovih suučesnika u agresiji?

Oluja – kost u grlu

Ako je zadatak Tužiteljice i samog Suda uspostava političkog mirnog života među narodima, kako del Ponte ističe u svojoj knjizi, bilo bi onda bitno da se to i provodi, da se zaštite žrtve od napadača, da se oslobođenje okupiranih državnih prostora od agresora, suglasno odredbama Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol 1). Jer prema odredba čl. 3 st. 1., točka 2, utvrđuje se: „Primjena Konvencije i ovoga Protokola na području stranaka sukoba prestaje općim prestankom vojnih operacija, a u slučaju okupiranih područja prestankom okupacije“. Otkud onda pravo del Ponteovoj da za generala Gotovinu (str. 363) kaže: „Gotovina Ante – bivši general vojske Republike Hrvatske, optužen u vezi s vojom operacijom kojom je srpsko stanovništvo u kolovozu 1995. protjerano iz velikih područja Hrvatske“! Radi se o operaciji Oluja.

Stajalište Ustavnog suda

O njoj je Ustavni sud 2002. jasno kazao: „Djelovanje oružanih snaga Republike Hrvatske poduzeto s ciljem oslobađanja dijelova okupiranog područja Republike Hrvatske – uključujući i otklanjanje neposredne opasnosti za život stanovništva i sprječavanje uništenja imovine, uzrokovano oružanim (vojnim i paravojnim, parapolicijskim i/ili terorističkim napadima okupacijskih postrojbi poduzimanih s okupiranih područja – bilo je u skladu s ustavnom obvezom oružanih snaga Republike Hrvatske da zaštite suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske i obrane njenu teritorijalnu cjelovitost. Pri oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske, oružane snage Republike Hrvatske djelovale su u ime i po ovlaštenju suverene države s međunarodnopravnim subjektivitetom. Oslobađajući područja Republike Hrvatske – na kojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskog legitimiteta i međunarodnopravnog subjektiviteta – oružane snage Republike Hrvatske suzbijale su oružanu pobunu i otklanjale posljedice izvanjske oružane agresije. One su na ta područja istodobno uvodile nacionalni (ustavnopravni), a time i međunarodnopravni poredak kao njegov dio, sa svim pravima, obvezama i odgovornostima koje su za njih proizlazili iz Ustava i zakona Republike Hrvatske i iz međunarodnopravnih akata koje je Republika Hrvatska prihvatila i ratificirala“.

Zgužvana savjest gospođe Tužiteljice

Tuđman: „Ne mogu odgovornima biti smatrani Hrvati koji su oslobađali svoju zemlju od zla“! (str. 3). Predsjednik Tuđman je bio potpuno svjestan činjenice da su u ambijentu nacionalne države svi problemi uočljiviji i u nekom kolektivnom entuzijazmu se daleko lakše rješavaju kao znakoviti nacionalni problemi. Taj smisao jedinstvenog pristupa interesima pojedinaca i kolektiva nacije općenito, bio je poticajni element u borbi za hrvatsku samostalnost, Hrvatske kao samostalne države hrvatskog naroda. Ljudsko dostojanstvo slobodnog čovjeka uvijek je povezano s pojmom odgovorne slobode, što znači da u traženju slobode ugrađujemo i načelo odgovornosti. Ljudsko dostojanstvo slobodnog čovjeka povezano je realnom mogućnošću vlastita razvoja, razvoja cijelog naroda, što je hrvatskom narodu bilo onemogućeno od 1918. do 1990. godine. Utemeljenjem samostalne Hrvatske kao temeljne kategorije postojanja sa svojom autonomnom logikom ponašanja, Hrvatima nije bilo ni na kraj pameti, niti su željeli misliti o ratu koji bi im mogao sve ono pozitivno postignuto 1990. godine, na bilo koji način dovesti u pitanje. To je bit koju bi Haaški sud i Tužiteljstvo tog Suda trebali prihvatiti u odnosu na hrvatsku državnu politiku i cjelinu Domovinskog rata za obranu slobode i hrvatske samostalnosti.

Srušen je „ideal Zapada“

U tom smislu je donijeto i već citirano stajalište Ustavnog suda Hrvatske br. I-X-2271/2002, od 12. studenoga 2002. i vrlo je indikativno da Del Ponte u svojoj knjizi, na stranici 239 u određenom smislu razotkriva kako i na koji način je došlo do toga da se poslije više od 7 godina od vojnoredarstvene operacije Oluja, dolazi do ovako neutemeljnog i pravno smiješnog optuživanja hrvatskog vojnog i političkog rukovodstva za „zajednički zločinački pothvat“. Del Ponte jasno ističe: „Trebalo je proći gotovo čitavo desetljeće, dogoditi se dvije smrti od raka i politička smjena u Republici Hrvatskoj prije nego što je analitičko osoblje Ureda tužitelja uspjelo dostaviti dokumentaciju kako bi me podrobno izvijestilo o tome što su Tuđman i njegovi štićenici godinama radili kako bi spriječili nastojanje Haaškog tribunala i osigurali nekažnjavanje za sebe i hrvatske vojne časnike“! Uključujući, dakle, poslije ovakve njezine tvrdnje, i predsjednika Tuđmana u sve optužnice, upućuje nas na zaključak da je taj cijeli postupak Del Ponte kao tužiteljice Haaškog tribunala, produkt koji želi dokazati da je Hrvatska, opredjeljenjem za samostalnost i zaštitu nacionalnih interesa u trenutku urušavanja komunističkog sustava, srušila i „ideal Zapada“, kako Del Ponte naziva bivšu Jugoslaviju.

Kvalifikacija po preporuci

Svu tu zgužvanu savjest, nakon njezinog citata o tome da su „Hrvati podmukli kurvini sinovi“, ona će na 146. str. svoje knjige dati prikaz kako i na koji način je došla do odiozne kvalifikacije o „zajedničkom zločinačkom pothvatu“, paradigmi najtežeg kaznenog djela. Del Ponte kaže: „Tužiteljstvo je nastojalo dokazati da je Milošević smislio sveobuhvatnu strategiju u cilju počinjenja mnogstrukih zločina i primijenio je, koristeći se svojom vlašću, najprije kao predsjednik Srbije, a poslije kao predsjednik Jugoslavije. Groome i Cecich su mi u listopadu 2000. poslali dopis u kojem su iznijeli prijedloge o djelotvornijoj uporabi dokaza protiv istaknutih političkih dužnosnika. Preporučili su mi da se poslužim doktrinom „zajedničkog plana“ koja je nakon II. svjetskog rata prvi put primijenjena u Nürnbergu i Tokiju, napose u slučajevima kad je više počinitelja zlodjela surađivalo nastojeći postići cilj koji je uključivao zločine… Poslije je to načelo postalo poznato pod nazivom 'zajednički zločinački pothvat', pokazavši se efikasnom metodom u progonu visoko rangiranih počinitelja koji su u zločinima sudjelovali na strateškoj razini“!

Del Ponte i sama tvrdi „da su joj ovu kvalifikaciju preporučili“, što znači da ona nije svojim intelektualnim sposobnostima došla do njezine primjene i da je olako prihvaćala svačije savjete. Cijeloj svjetskoj javnosti je bilo poznato da je Vrhovni savjet obrane Republike srpske Krajine (pravno nepostojeće tijelo na prostoru Republike Hrvatske!), 4. kolovoza 1995. u 16,45 sati donio ODLUKU broj 2-3113-1/1995., potpisanu od Mile Martića: „da se zbog preventivnih i bezbednosnih razloga organizuje evakuacija civilnog stanovništva Sjeverne Dalmacije i južnog dijela Like. U organizaciji evakuacije i pratnji stanovništva, aktivno će učestvovati pripadnici mirovnih snaga Ujedinjenih nacija, uz Civilnu zaštitu RSK. Na ovaj potez Vrhovni savjet obrane se odlučio kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo od eventualnih daljnjih napada hrvatske artiljerije i kako bi srpski borci, koji drže liniju obrane, bili rasterećeni birge za vojne poride“ (Milisav Sekulić, „načelnik operativno-nastavnog odelenja GŠ VRSK“, vidi u: Knin je pao u Beogradu).

Optužiti pobjednike

Tvrdnja da je ta kvalifikacija zajedničkog zločinačkog pothvata prvi put primijenjena u Nürnbergu trebala bi gospođi Del Ponte poslužiti u jednom drugom smislu, u spoznaji da je u Nürnbergu vođen proces onima koji su izazvali rati i koji su u tom ratu bili pobijeđeni. U ovom slučaju Del Ponte želi optužiti pobjednike, one koji su agresora pobijedili i istjerali iz Hrvatske, koji su, kao jedan osobiti znak pobjede, 23. kolovoza 1996. godine u Beogradu potpisali Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, u kojemu nema ni riječi o nečemu što bi bilo slično tvrdnji tužiteljice Del Ponte – da su Hrvati imali jedini cilj istjerati Srbe iz Hrvatske. Očito tužiteljica Del Ponte zaboravlja da je Hrvatska svoj istočni dio okupiranih prostora od strane agresora, prostora u koji spada i grad mučenik, Vukovar, poslije Oluje mirnim putem reintegrirala u svoj državni prostor, u teritorij Republike Hrvatske, bez ikakvih aluzija na „progon Srba iz Hrvatske“! Dapače, u čl. 7, stavak 6, između stranaka je ugovoreno: „U roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji neće uključivati sudske postupke“. Očito je da Del Ponte sasvim drukčije vidi sve što je hrvatska poduzimala za svoju obranu od agresije!

Optužnica bez uporišta

Del Ponte ne želi istaknuti da je predsjednik Tuđman istinski želio izbjeći vojno-redarstvenu operaciju Oluja i na drugi način riješiti oslobađanje hrvatskih okupiranih prostora i da je u tom smislu, 29. srpnja 1995., pozvao predstavnika snaga Ujedinjenih naroda, g. Jasushija Akashija i ultimativno zatražio od pobunjenih Srba da u roku od 24 sata, odgovore pristaju li na mirnu reintegraciju okupiranih prostora i otvaranje svih prometnica za slobodan promet. Akashi je do 30. srpnja predsjedniku Tuđmanu dao negativan odgovor na to pitanje. Međutim, predsjednik Tuđman je pristao na još jedan pokušaj i u Ženevi su zakazani razgovori za 3. kolovoza 1995., koji također nisu dali pozitivni odgovor za miran način rješenja spora. U jutarnjim satima 4. kolovoza 1995. godine, predsjednik Tuđman, posredstvom radija i televizije poziva srpsko pučanstvo da ne napušta svoje domove, jer Hrvatska vojska mora oružjem reintegrirati okupirane prostore. Traži da ostanu i obećava da se stanovništvu ništa ne će dogoditi, dapače, da im hrvatska država jamči sva ljudska prava i slobode. Hrvatska vlada je 7. kolovoza dala izjavu o „završetku vojno-redarstvene akcije Oluja! Kod svega ovoga postavlja se pitanje: Čemu služi tužilačka neutemeljena retorika o neistinitom prikazu grčevite borbe hrvatskog naroda za obranu i opstanak, kojim je ciljevima usmjerena tužiteljska taktika poricanja postojanja agresije i s tim u svezi poricanja prava hrvatskom narodu na obranu stečene slobode i samostalnosti u slobodnoj državi Hrvatskoj? Gdje tu tužiteljica nalazi uporište za svoju, preporučenu joj kvalifikaciju – zajedničkog zločinačkog pothvata istjerivanja Srba iz Hrvatske?

Milan Vuković, dr. iur.
Hrvatsko slovo

{mxc}